Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Intervjui

ČOVJEK ZA SVA VREMENA: Mr. Hasan ALIJAGIĆ, bošnjački biznismen u Australiji
RAZOČARANI SMO I ZABRINUTI ZBOG STANJA U KOME SE NALAZI NAŠA DOMOVINA BIH
Autor: Mick-Mirsad Maslić
Objavljeno: 19. March 2017. 21:03:30
Hasan Alijagić, inženjer rudarstva, magistar građevinskih nauka i konstrukcijskog inženjerstva, nosilac doktorata iz religijskih studija, graditelj, biznismen, filozof, sportista, pokretačka snaga Bosanskog kulturnog centra u Sydney-u. Ko god ga poznaje pomisliće s divljenjem, kakva energija. Prijatelj. Sin, brat, suprug, otac, šura, ili što bi Englezi sa mnogo više topline rekli “brother-in law” (brat-po zakonu), zet ili što bi Englezi sa mnogo više topline rekli “son-in law” (sin-po zakonu).

Mr. Hasan ALIJAGIĆ na radnom mjestu. Iza ovakvog osmijeha se ne može kriti ništa lose (Photo: M.Maslić)


-Dragi moj Hasane, prije svega hvala ti što si pristao da ispričaš ponešto iz svog života, a što smatraš značajnim doprinosom seriji razgovora s razlogom “Što nije zapisano, nije se ni dogodilo”.
MR. ALIJAGIĆ:
- Sa zadovoljstvom. Ako mogu predložiti, umjesto da sjedimo satima i pričamo, provedi sa mnom neko vrijeme, u narednih nekoliko dana, ili sedmica, kad možeš. Gledaj, pitaj snimaj, nećeš smetati. Reci mi nešto o tim razgovorima koje vodiš.

-Pod gornji naslov se može uklopiti svaki oblik verbalne ili pisane komunikacije, na primjer razgovori “Genocidu uprkos”, koje vodim sa ličnostima koje promovišu istinu
o proteklom ratu u BiH. Ili promocija nekog značajnog kulturnog događaja kao što je to učinjeno kroz elektronski intervju sa Tamarom Sarajlić-Slavnić, autoricom izložbe
posvećene stogodišnjici rođenja Zije Dizdarevića, pisca bez adrese. Da spomenem i nedavno objavljeni intervju s našom Nadiom Fazlić, tvorcem čudesnih trodimenzionalnih
slika. Ukratko, to su razgovori s onima ili o onima koji su na svoj način mijenjali ovaj svijet i “dobrom” obilježili svoje vrijeme. Bez ikakve sumnje, tvoje mjesto je među njima.
Možemo li početi?
MR. ALIJAGIĆ:
-Kako da ne i sa srećom, obojici.

-Ti si inženjer-graditelj, pa hajdemo od temelja. Otkud Hasan Alijagić na ovom svijetu?
MR. ALIJAGIĆ:
-U Visokom, gradiću udaljenom nekih tridesetak kilometara od Sarajeva, u porodici Kemala i Zubejde Alijagić, djevojačko Uzunović, prije 53 godine, rođeno je prvo dijete, muško, Hasan, ja. Tri kile i dvjesto grama. Bio je to buran dolazak na svijet. Doktori i sestre su se u panici ustrčali oko porođajnog stola. Borba je trajala oko dva i po sata. U njoj sam izgubio sestru-bliznakinju, a i moj život je visio o koncu. Sama pomisao na taj rani gubitak mi ovlaži oči.

-Jasno. Reci nam nešto o svom školovanju. Kada si napustio Visoko?
MR. ALIJAGIĆ:
-Završio sam osnovnu školu “Visočko-fojnički partizanski odred”, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, te Rudarsko-geološki fakultet u Tuzli, smjer “Ekploatacija”. Vinuo se u svijet, mada nisam ni pomišljao da ću se ikada pomjeriti iz visočke kotline. U to sam bio toliko ubijeđen da sam profesorima francuskog i njemačkog jezika, onako “buntovnički i lokal-patriotski”, govorio da mi strani jezici neće trebati i da ću zauvijek ostati tamo gdje sam rođen.

- Pretpostavljam da si lako našao zaposlenje, u rudarstvu nikad dosta stručnjaka?
MR. ALIJAGIĆ:
-Moglo bi se tako reći. Zaposlio sam se u Rudniku mrkog uglja “Breza”, brzo učio i napredovao. Nije to bio jednostavan posao. Uz stalne tehničke izazove, uvijek ti je na umu sigurnost ljudi. Ta misao te nikad ne napušta, neda ti da se opustiš. A radilo se u tri smjene. Struje nikad previše.

-Znam tačno na šta misliš. I sam sam cijeli svoj radni vijek proveo na poslovime maksimalne odgovornosti. Kažeš “mrki ugalj”, pa zar postoji neki koji nije mrk?
MR. ALIJAGIĆ:
-Postoje naravno različite vrste uglja. Uz pomenuti mrki, tu su još kameni ugalj i antracit, ali bih slagao ako ne bih napomenuo da su oni po boji slični. Osnovna razlika
je u kaloričnoj vrijednosti koja opada u smjeru antracit-kameni ugalj-mrki ugalj. Međutim, odgovor na tvoje pitanje bi se mogao parafrazirati na slijedeći način: ako je riječ o “hljebu” koji se zarađuje otkopavanjem uglja, on je crnji od najcrnjeg antracita.

-A bila su to teška vremena, mada to nismo sebi htjeli priznati, nazirao se kraj našoj bivšoj zajedničkoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji.
MR. ALIJAGIĆ:
-Tačno. Političko-ekonomska situacija je vodila u propast. Vrijednost valute i materijalnih dobara na tržištu je padala iz sata u sat. Ljudi su, u bescjenje, prodavali polovinu svoje plate u bonovima, da bi dobili novac neophodan za nabavku stvari koje se nisu mogle “kupiti” bonovima. Sve je devalviralo, čak i ljudsko dostojanstvo. Svako se o sebi zabavio, a to je nekada bilo kletva.

-Na Baščaršiji i ispred Hotela “Evropa” su devize, uglavnom njemačke marke, sasvim “legalno” kupovane i prodavane na ulici. Zna se u čiju korist je to išlo. Nastupilo je vrijeme “neljudi” i izgleda da još traje. Spomenuo si da si tada izgubio oca?
MR. ALIJAGIĆ:
-Da, umro mi je otac u njegovoj četrdesetosmoj godini. Način na koji su obezbjeđivane stvari tokom njegovog liječenja samo je učvrstio moju namjeru da napustim Bosnu i Hercegovinu. Sa pozicije upravnika jame “Kamenica” u Brezi, razočaran ali ne i poražen, krenuo sam u 27. godini “trbuhom za kruhom”. Naravno, u potragu za poslom u rudarstvu, koje me je već bilo potpuno osvojilo. A bio sam uvjeren da u ostvarivanju tog cilja nema bolje zemlje od Australije. I nisam se prevario.

-Ispričaj nam ukratko o tvom “new start”-u u Australiji.
MR. ALIJAGIĆ:
-Počeo sam kao “Inženjer za otkopavanje i miniranje”, u najvećem rudniku olovo-cinčane rude na svijetu, u Broken-Hill-u, da bih nastavio kao ”Inženjer za ventilaciju” u rudniku uglja “Ulan 2” u Lithgow-u.

-Lithgow-u? Jesam li ti spomenuo da sam tu imao kuću iz 1920. koju sam restaurirao što bi Englezi rekli “from a scratch”?
MR. ALIJAGIĆ:
-Jesi, naravno. A Lithgow-a i zaposlenja u njemu se sjećam sa posebnom radošću. U tom drevnom rudarskom naselju sam prvi put osjetio pripadnost ovoj zemlji i želju da se u njoj zauvijek nastanim. Nasuprot tome, djeci prijetim da ću ih, ako ne budu slušali, poslati u pakao Broken Hill-a. I danas se sjećam “termalnih šokova” koje sam tamo doživljavao na dnevnim tamperaturama višim od 40º C i hladnim noćima. U krajoliku po kojem kao da su pravljene scenografije za kaubojske filmove.

-Nevjerovatno, to što kažeš o Lithgow-u se i meni dešavalo. Kad god bih se spuštao niz obronke Blue Mountains-a i ulazio u prekrasnu zelenu dolinu u čijem se centru nalazi pitomi gradić, imao sam osjećaj da se s puta vraćam kući u Sarajevo. A voda k’o ispred Begove džamije. Zubi trnu. Izvini odlutah. Kuda su te dalje vodili snovi koje si slijedio?
MR. ALIJAGIĆ:
-U Sydney, gdje nisam nikoga poznavao. Neminovno sam se morao oprostiti od rudarstva, moje prve ljubavi. Ali da budem iskren, ambicije su mi nadrastale usku specijalnost i mogućnosti koju je ono pružalo. Želio sam postići mnogo više. Sa druge strane, rudarstvo mi je mnogo pomoglo u stručnom i materijalnom pogledu. Te 1992. se desio još jedan sudbonosni događaj. Sreo sam, zavolio i oženio Eminu Čardaklija, buduću majku naših četvorice sinova.

-Upoznao sam ih na onoj akciji čišćenja. Krasni momci. Neumorni. Šta reći o Eldar-u, sinu No. 4? Nije baš bio impresioniran što sam ga tako oslovio. Ipak mu se lice razvedrilo kada sam ga pitao da li je zadovoljan tek kupljenim novim, “second hand” mopedom. “Yes, mate, happy. Very, very happy! See you around”! Reci nam nešto više o njima. Obzirom da si ti uvijek bio “busy” baš ih je Emina lijepo vaspitala.
MR. ALIJAGIĆ:
-Ilhan (19) student druge i Ayhan (18) student prve godine građevinskog fakulteta, Senur (15) 11-ti razred High School i Eldar (10) 6-ti razred Primary School. A što se tiče vaspitanja tačno je da je Emina imala značajnu ulogu, ali samo u fazi pelena ili nešto malo poslije, zatim sam ih ja preuzimao. Ovo ipak nemoj shvatiti kao potpunu šalu. Majka je majka, njena ljubav je vječna i bezgranična, ali dečki moraju u sebi nositi i određenu dozu “muške grubosti”, psihičke i fizičke, koja ih čini jačim i spremnijim za realne izazove koje donosi život. A biti uspješan i održati se u biznisu je težak zadatak. Nema tu milosti, vrijeme te začas pregazi.


Četvorica Alijagića u akciji. Sin No.4 se “čuje” negdje u daljini (Photo: M. Maslić)


-Kako to uspjevaš? Da li je bavljenje sportom, taj “tajni” recept? Koliko znam ti si se aktivno, takmičarski bavio sportom?
MR. ALIJAGIĆ:
-Igrao sam fudbal-soccer u prvom timu “Croatia Sydney”, kako se tada zvao današnji “Sydney United”. Kasnije smo formirali “FC Bossy” i jedno vrijeme bili veoma uspješni.
A u karate-u sam osvojio sve pojaseve koji postoje. Naravno moji momci generalno vole sport ali su, ipak, najduže u karate-u. Da spomenem i sportove na vodi i u vodi. Ovde svako pliva.

-Ako nemaš ništa protiv ja bih ponovo o tvojoj profesionalnj karijeri pa da završimo taj dio. Samo kratko, nismo još ni načeli glavnu temu. Imaš CV za tri života.
MR. ALIJAGIĆ:
-U tom slučaju se moramo vratiti u '92, na moj dolazak u Sydney i dilemu: šta i kako dalje? Želio sam da započnem nešto novo, uzbudljivo, nešto što će mi pored osiguranja materijalne egzistencije biti trajni izazov i motiv za stalno učenje i napredovanje u struci. I kao i uvijek, odabrao najteži put: paralelno studiranje građevinskog i konstrukcijskog inženjerstva (civil and structural engineering). Podrazumjeva se, studiranje uz rad. A spomenuo sam već da sam te godine zasnovao porodicu. Bilo je to šest-sedam godina muka i odricanja. Ali sve je imalo svoju svrhu. Pa i teški fizički, ponekad i opasni poslovi, koje sam obavljao na “building”-u su mi na određeni način pomogli da uđem u “dušu” građevinarstva. I to iskustvo, uz neprestano poboljšavanje engleskog jezika, uslovno rečeno do nivoa maternjeg, bi se moglo nazvati ulaganjem u budućnost.

-Znao sam od ranije da je tvoja karijera inspirativna za sve one koji žele do uspjeha vlastitim radom i talentom. Reci nam gdje je Hasan danas, dvadesetak godina kasnije u
tehnici, nauci i biznisu?
MR. ALIJAGIĆ:
-Imam stabilan i profitabilan biznis, registrovan na državnom i commonwealt-nivou, razgranat od Tokija do Kanade, pa na drugu stranu do Afrike. Baziran je na radu moje dvije kompanije, po imenu slične, ali po djelatnosti dosta različite. U prvoj, “Complete Construction Engineering”, bavim se opštim arhitektonsko-građevinskim inženjerstvom i poslovni sam partner Emini, mojoj supruzi. Ona je završila ekonomiju, ovde u Australiji. I grdno se varaš ako misliš da je u biznisu onako tiha i blaga kao u svakodnevom životu. U “Complete Construction Engineering”-u se zahtjevi i ideje
naručioca prevode u sliku realnog objekta. Izrađuju se planovi, crteži, 3D projekcije i druga projektna dokumentacija koja se zahtijeva u modernom građevinskom dizajnu. U drugoj kompaniji “Complete Construction Engineering Pty Ltd” objektu sa papira se udahnjuje život. Vrše se statički i drugi proračuni nosećih i drugih konstrukcija, odabiru materijali, propisuju ispitivanja, često i istraživanja, naravno i kontrola kvaliteta. Svaki detalj se usklađuje sa propisima, standardima i normama, kako bi se dostigao propisani kvalitet i zadovoljio uslov “fitness for purposes”, sposobnost za upotrebu. Sve se to radi u ovom ofisu.

-Pa ko to radi?
MR. ALIJAGIĆ:
-Pa ja!

-Sam?
MR. ALIJAGIĆ:
-Sam. Ilhana i Ayhana polako uvodim u posao.

-Nemam riječi. Iz ovoga što sam vidio, stiče se utisak da pokazuješ poseban interes za projektovanje konstrukcija velikih raspona između nosećih stubova kao što su sportske
hale, kupole crkava, džamija i sličnih monumentalnih građevina. Tu su i imena nekih veoma poznatih Sydney-skih objekata. Je li tačno da mnogi stručnjaci iz ove oblasti vole
da to neko drugi uradi umjesto njih? Radi li se tu o “critical engineering assessment”-u, kritičnoj inženjerskoj procjeni, gdje pored znanja treba i određena doza hrabrosti i samouvjerenosti?
MR. ALIJAGIĆ:
-Nema tu nikakve misterije, sve je bazirano na egzaktnoj nauci, proračunima, standardima i konkretnim tehničkim uslovima. Ili to znaš uraditi ili ne. Ali ako baš insistiraš, ne bježim ja od izazova i odgovornosti. Naprotiv. I tačno je da postoje konstrukcijski komplikovani projekti koji odstupaju od rutinskog inženjerskog dizajna. Na primjer rekonstrukcija “Westfield”- šoping centra u Pitt street-u u centru City-a, koju sam radio. Siguran sam da si tu više puta ulazio da kupiš ponešto. Po pravilu, rekonstrukcija je uvijek mnogo teža i komplikovanija nego projektovanje novog objekta. Kompletna postojeća konstrukcija mora biti statički provjerena prije bilo kakve predpostavke konstrukcijskog rješenja dijela koji se dograđuje. Mnoge varijable koje su usvojene kao egzaktne, koriste se u daljim proračunima.
Takođe, sa stanovišta strukturalnog inženjerstva zahtjevne su i noseće konstrukcije velikih raspona i transfer bimova kod kojih se koriste složene “pre-stressing, pre-tensioning i post-tensioning” metode. Mi gotovo rutinski projektujemo takve konstrukcije na kojima premoštavamo raspone do tačno 31.75 m, bez ikakvog centralnog rasterećenja. Lakoća s kojom te stvari rješavaš dolazi sa iskustvom. A znaš i sam, u tehnici je svaki uspješno završeni objekat nova referenca. U svijetu biznisa se to sa pažnjom prati.
Da spomenem i projekat “Omar Mosque” u Auburn-u, koji je jedan od mojih referentnih i najdražih projekata. To je do sada najveća džamija projektovana u Australiji, kapaciteta 4600 ljudi i u završnoj je fazi izrade. Konstrukcijski zahtijevan objekat dimenzija 48 x 52 metra, sa tri podzemna nivoa, na dva sprata, sa atriumom.


“Omar Mosque” u Auburn-u (Photo: H. Alijagić)


-Moram priznati da sam zadivljen. Uz sve projektantske poslove si i inženjer projekta, nadzorni organ, pa i konsultant advokatima kada je potrebno da se projekat registruje i brani na sudu. Telefon neprekidno zvoni. Što je puno, puno je čak i od tebe. Pomenuo si naučno-prosvjetni dio svog rada. Možeš li nam to malo pojasniti?
MR. ALIJAGIĆ:
-Već desetak godina studenti završne godine građevinskog fakulteta “University of Technology”-Sydney, u sklopu internships-procesa, dolaze u ovaj projektantni biro na obaveznu šestomjesečnu praksu. Tu dobijaju finalnu ocjenu kojom praktično završavaju studij. Ja im, naravno, sa zadovoljstvom prenosim ono što znam i na taj način ostajemo trajno profesionalno vezani. S ponosom mogu reći da su “moji studenti”, njih šezdeset i tri, uspješni građevinski inženjeri, zaposleni u Australiji i širom svijeta. To smatram velikom čašću i priznanjem za svoj išegodišnji naporni rad. Osim toga, akademska titula magistra te obavezuje na rad u institucijama kao što su Udruženje građevinskih inženjera, Institut za građevinarstvo, Univerzitet, itd. Pored ostalog i u cilju “continuing professional development”.

Kada se Bringelly road-om spuštaš u ravnicu prema Leppington-u, s lijeve strane puta se iznenada, bez najave, pojavi prekrasno zdanje BKC-a, Bosanskog Kulturnog Centra. I svaki put ostaneš zadivljen vizionarstvom, entuzijazmom i upornošću onih koji su vlastitom žrtvom uspjeli izgraditi “Malu Skenderiju” u Sydney-u, koja je sve drugo samo ne mala. I ukoliko je otvorena kapija tu ćeš zateći, nema nikakve sumnje, časnog Mehmeda Čardakliju, Emininog oca, Hasanovog punca ili što bi Englezi sa mnogo više topline rekli “oca po zakonu” (father-in law). Upita te za zdravlje, može li šta pomoći, ponudi kafom i hladnom vodom. I ode polako za svojim poslom. A nema tog posla kojeg bi se stidio da uradi.


Glavna zgrada BKC-a u Leppington-u (Photo: M.Maslić)

Velika sala pripremljena za doček Nove 2017. godine (Photo: M.Maslić)


-Hasane, možemo li malo o BKC-u?
MR. ALIJAGIĆ:
-Naravno i da ti odmah zahvalim na interesu koji pokazuješ prema Centru i “historiji” njegovog nastanka, kao i nastojanju da stvari poredaš po prioritetima i redoslijedu kojim su se događale. Jer kako i sam naslov “tvojih razgovora” indicira, vrijeme neumitno teče, ljudi se troše, nestaju, odlaze; mnogi i u zaborav. Zato se nadam da ovo neće biti zadnji tekst na ovu temu. Obaveza nam je da to ostane zapisano, za generacije koje dolaze. Vidjećeš, za nekoliko godina ovde će niknuti novi grad, doćiće novi ljudi. Tako to ide u ovoj zemlji. Ali dio Bosne će tu zauvijek ostati, da spaja, obrazuje, podsjeća, opominje…

-Isto bi se moglo reći za gradnju Ambasade Bosne i Hercegovine u Kamberi. Taj monumentalni objekat je izgrađen sredstvima i dobrovoljnim radom bh-građana nastanjenih u Australiji. Ideja o gradnji je nastala dok je u Bosni još bjesnio rat. To je vizija, primjer nesvakidašnje ljubavi prema domovini. Dva pitanja. Kako i kada je došlo do ideje o gradnji Centra? Na koji način je u to poslijeratno vrijeme bila organizovana “bosanska dijaspora”?
MR. ALIJAGIĆ:
-Po logici stvari, ženidbom sam ušao u porodicu Čardaklija koja me je dočekala otvorenog srca. Oni su pedesetih godina prošloga vijeka došli u ovu zemlju i nekako od samog
početka pokazivali želju da okupe, povežu i organizuju naše ljude. Izgradnja Centra je već tada bila bila redovna tema razgovora, pa su se porodična okupljanja često pretvarala u stručne debate i operativno planiranje gradnje.
Politički organizovane bh-dijaspore, ako se tako uopšte i danas može nazvati, nije bilo. Postojale su snažna hrvatska i srpska zajednica, koje su bile nosioci njihovog sopstvenog,
tzv. “australskog nacionalizma sa balkanskih prostora”. Postojale su i zajednice drugih naroda koji danas žive u samostalnim državama, tadašnjim jugoslovenskim republikama. Bilo je i nekoliko “jugoslovenskih klubova” ali ni oni baš nisu bili imuni na nacionalizam. Bosanski muslimani, sa malim i velikim M, kao i u svojoj matičnoj zemlji, smatrani su religijskom grupom i oduvijek su se držali nekako po strani. A po inerciji se priklanjali masi onih “neutralnih” koji su se izjašnjavali kao Bosanci i Hercegovci ili Jugosloveni. Rat je te podjele još više produbio. ”Jugoslovenski klubovi” su postali srpski ili hrvatski, zavisno od toga ko je u konkretnom slučaju bio jači i brži. Neki su se i sami spontano ugasili. Praktično, sve ono što se dešavalo u BiH preslikavalo se na tlo Australije, srećom, ne na tako dramatičan način. Kada je 1993. godine, nakon više od jednog stoljeća, vraćeno historijsko ime “Bošnjak” i Bošnjaci Australije su ga, s ponosom, prihvatili. Kasnije su se organizovali kao zaseban, politički narod.
Pored vanjskih pritisaka, postojale su stalne unutrašne podjele i vječna dilema; vratiti se u BiH ili zauvijek ostati u Australiji. Tome su doprinosile realne teškoće pri pronalaženju posla uzrokovane, u prvom redu, nepoznavanjem jezika. I naravno, uvijek prisutna, razdirujuća nostalgija. Dolazak velikog broja ratnih izbjeglica, sa teškim životnim sudbinama koje ih prate, promjenio je prioritete zajednice. Trebalo je prije svega pomoći da se ti ljudi smjeste i vrate, što je moguće prije, u koliko-toliko normalan život. U tim teškim danima vlasti ove zemlje su im svesrdno pomagale.

-Društveno organizovanje zajednice krenulo je sa ABHCA?
MR. ALIJAGIĆ:
-Krenulo je znatno ranije. ABHCA (Australian BH Cultural Assosiation) je osnovana krajem 1999. Formalnom promjenom imena “Islamska zajednica Bosne i Hercegovine,
Liverpool”, pod kojim je djelovala nekih desetak godina. Nastala je kao rezultat težnje jedne grupe ljudi da na drugačiji, kompleksniji način organizuju svoj život u zemlji u kojoj su namjeravali da se permanentno nastane Formirana je kao društvena organizacija koja artikuliše kulturne, vjerske, obrazovne i druge aktivnosti u zajednici. Da bude na usluzi građanima kod rješavanja različitih pravnih, administrativnih pitanja kao naprimjer onih koji se obavljaju kroz kanale konzulata, ambasade i sličnih institucija. To ne bi mogli sami. Izgradnja multinamjenskog objekta, koji će biti centar okupljanja i društvenog angažovanja, smatrana je primarnim i prioritetnim zadatkom. Nasuprot tome, mnogi su govorili da je BiH njihova krajnja životna destinacija i da je religijsko povezivanje maksimum njihovog interesa. Ta diskonekcija u društvu i dijametralno suprotna mišljenja o krucijalnim životnim pitanjima dovodili su do tenzija i teških riječi na sastancima. Rasipana je energija na prazne, beskrajno duge razgovore koji nisu vodili nigdje. A svaki pojedinac je bio potreban i dobrodošao. U to je danas teško povjerovati kad vidiš naš Centar i raznovrsne, cjelodnevne i svakodnevne aktivnosti u njemu.

-To je veliki posjed, nešto preko dvadeset i četiri dunuma zemlje, ravnica, pored glavnog puta. Kupljen namjenski znatno prije rata, ovog zadnjeg. Znači li to da se već tada razmišljalo o gradnji velikog objekta kakav je BKC?
MR. ALIJAGIĆ:
-Znači. Nekoliko vizionara, entuzijasta naše zajednice, tada organizovane pod imenom “Islamska zajednica Bosne i Hercegovine-Sydney”, je odlučilo da kupi ovo zemljište sa namjerom izgradnje jednog funkcionalnog, respektativnog objekta koji će po sadržajima koje nudi zadovoljavati kako vjerske, tako i druge potrebe građana. Treba napomenuti da je i u Australiji, kao i u drugim zemljama u kojima su se svojom voljom ili spašavanjem golog života našli bh-useljenici, pionirska uloga Islamske zajednice u njihom okupljanju i organizovanju bila od krucijalnog značaja.

-Čini se da je tvojim dolaskom na čelo ABHCA krenula izgradnja Centra?
MR. ALIJAGIĆ:
-I prije toga sam se bavio različitim organizacionim pitanjima. Izgradnja jednog tako kompleksnog građevinskog objekta kao što je BKC zahtijevala je, pored novca, ekspertno poznavanje ekonomije, prava i konkretnih, relevantnih zakona i propisa iz te oblasti. Bilo je potrebno da se, kroz stalne kontakte sa organima vlasti i inspekcijskim službama, obezbijede dozvole za gradnju i druga neophodna dokumentacija. To bio moj zadatak. A kasnije i ono što mi je struka, projektovanje i građenje. Na taj način su, već u prvoj fazi priprema, postignute značajne uštede. Krajem 1999. izabran sam za predsjednika ABHCA i na prvom sastanku smo odlučili da intenziviramo pripreme i krenemo s gradnjom BKC-a. Ona je započela slijedeće 2000-te godine, nekako u isto vrijeme kada su se u Sydney-u održavale bajkovite 27-e Ljetnje Olimpijske Igre, poznate i pod nazivom “Millennium Olympic Games”- Sydney. Desetine ljudi, različitih struka i nivoa obrazovanja, su svoj svaki slobodni trenutak, vikend, državni praznik i godišnji odmor provodili na gradilištu u Leppingtonon-u. Mislili smo da tome nema kraja. Trajalo je to godinama, ugrubo, deset godina. Tačno toliko je trajao i moj mandat predsjednika ABHCA.

- “Radne snage” je izgleda bilo dovoljno. Na koji način je prikupljan novac?
MR. ALIJAGIĆ:
-Uz velike teškoće. Bilo je to poslijeratno vrijeme. Svaki dolar koji se mogao izdvojiti išao je u Bosnu. Znaš i sam, svi smo imali nekoga kome je bila potrebna pomoć. A i mnogi su popravljali svoje kuće u BiH nadajući se konačnom povratku. Glavni problemi su bili vezani za najveće segmente objekta, “viseću ploču” i krovnu konstrukciju, zašto je trebalo obezbjediti goleme svote novca. Zbog dinamike radova koji su se morali obavljati u kontinuitetu, bili smo prisiljeni na direktno zaduživanje kod komercijalne banke “Bendigo” iz Melburna, koja je nudila povoljne kredite. Prema standardnoj bankarskoj praksi, iznos posuđenog novca mora biti pokriven hipotetekom nad objektom ekvivalentne vrijednosti u privatnom vlasništvu. Na taj način banka osigurava povrat duga. Naravno, bez puno oklijevanja sam potpisao kreditni ugovor i pod hipoteku stavio svoju kuću koja je bila potpuno isplaćena. Prilikom podizanja slijedećeg kredita iznos duga je premašio vrijednost hipoteke, pa je bilo je potrebno uspostaviti novu na još jedan objekat. U pomoć je pritekao Omer Ayan, vrijedan član naše zajednice. Kada su se finansijski uslovi promjenili na bolje, hipoteka sa njegove kuće je skinuta.

-Hoćeš li nam ispričati onu anegdotu o pumpi za ispumpavanje vode!
MR. ALIJAGIĆ:
-Nije to anegdota, to je realna životna priča!

-Dobro, hoćeš li nam ispričati onu realnu životnu priču o pumpi za ispumpavanje vode!
MR. ALIJAGIĆ:
-Hoću. Radovi na iskopavanju futinga za noseće stubove i prilazne rampe glavne zgrade, od samog početka su bili praćeni problemima sa podzemnom vodom, koja je nemilosrdno potapala šalunge pripremljene za nalijevanje betona. Mi iz organizacije smo bili toliko finansijski iscrpljeni da smo morali bukvalno “izvrnuti džepove” i nekako izbrojati 460 dolara, koliko je koštala jedna obična pumpa za vodu. Ona je bila u pogonu gotovo neprekidno, omogućavajući nam da polako završavamo dio po dio podzemnih dijelova konstrukcije i noseće stubove. Korištena je i kod izgradnje drugih objekata i tako punih deset godina. Vidio si je, pumpa je još u ispravnom stanju. Čuvamo je u Centru kao antikvitet.

-Zaboravih te upitati otkud pare za učešće, depozit za kredite. Znam iz iskustva, veliki kredit – veliki depozit? Ti si vodio radove?
MR. ALIJAGIĆ:
-Od početnih donacija dio je korišten za deposit. Dogovoreno je da članovi Odbora, koji su u mogućnosti da to učine, izdvoje po deset hiljada dolara kao posudbu koja nije bila ničim uslovljena, ni vremenski ograničena. Jednostavno, da posuđeni novac bude vraćen kad se bude moglo, što je u većini slučajeva i urađeno. Jedan naš član koji nažalost nije više među nama, časni Suljo Alić, od svojih posuđenih deset hiljada je poklonio/donirao pet. Ja sam cijeli iznos od posuđenih dvadeset hiljada dolara donirao. Moram spomenuti izuzetan doprinos poznatog Sydney-skog biznismena Fahrudina Šišića, koji je osim donacije od 20 hiljada poklonio polovinu ukupne količine materijala potrebnog za izradu unutrašnjih zidova i stropova, što je iznosilo daljnjih 15.5 hiljada dolara. Drugu polovinu smo kupili. Material su, naravno na dobrovoljnoj bazi, ugradili majstori koji i danas rade u njegovoj kompaniji. Mnogo je ljudi koje bi zbog donacija u novcu, materijalu ili uloženom radu trebalo spomenuti, ali je bolje da i ne pokušavam jer bih nekoga mogao nenamjerno zaboraviti i diskvalificirati. Ja sam godinama na gradilištu provodio svaki radni i neradni dan, radeći sve što je bilo potrebno, uključujući i inženjerski nadzor. Po povratku kući sam sate i sate provodio u ofisu. I jedva čekao da svane, pa da se vratim u Leppington. Centar mi je postao opsesija, glavni cilj i prioritet. I ne samo meni. “Mala Skenderija” u Sydney-u se polako, na našu veliku radost, pomaljala iz blata i mulja. Sve je bilo manje nevjerice i skepticizma, a sve više nade i optimizma. Ostvarivala se želja generacija da se imaju gdje okupiti i razgovarati slobodno na svom maternjem jeziku. I mediji, novine i radio stanice na bosanskom jeziku, su odigrale značajnu ulogu u popularizaciji i prezentaciji Centra. Razgovaralo se, pisalo, izvještavalo o napredovanju radova. Sukcesivno su organizirane zabave i radio emisije promotivno-donatorskog karaktera na kojima su prikupljana nephodna sredstva za gradnju. Bilo je to vrijeme izraženog patriotizma i zajedništva. A pumpa od 460 dolara je nastavljala da ispumpava hiljade novih litara vode.

-Kakva je finansijska situacija danas?
MR. ALIJAGIĆ:
-Dobra. Imamo oko tridesetak hiljada dolara duga koje možemo isplatiti u svakom trenutku, ali zbog planiranih daljnjih zaduživanja, kreditnu liniju držimo aktivnom. Po našoj procjeni finalizirano je oko 75 do 80% radova planiranih generalnim projektom. Izgrađena je glavna zgrada sa Velikom salom, manji zasebni objekat “Shed”, pomoćni objekat u kome se nalazi Mesdžid, kuhinja, biblioteka, prostorije Škole bosanskog jezika. Napravljen je fudbalski teren, a parkiralište ispod glavne zgrade je u završnoj fazi izrade. Ostalo je da se izgradi duplex kuća za domara “handyman”-a i jednog vjerskog službenika koji bi u svako doba bio na usluzi vjernicima. BKC je finansijski samoodrživ objekat, sposoban da zaradi za svoje održavanje i da ponešto ostane, što nam je i bio cilj. To je gravitacioni centar različitih aktivnosti vjerskog, obrazovnog, umjetničkog, kulturno-zabavnog i sportskog karaktera u Sydney-u, pa i šire. Sa naročitom pažnjom i ponosom obilježavamo važne datume iz historije Bosne i
Hercegovine, državne praznike i komemoracije. To su dostojanstveni skupovi puni emocija. Uostalom, ne trebam to tebi objašnjavati. Krasno si o tome pisao.


Kym Vercoe na manifestaciji obilježavanja 20-te godišnjice genocida u Srebrenici (Photo: E.Šerifović)



-Krug je gotovo zatvoren. Prošlo je nešto više od četvrt stoljeća otkada si “razočaran ali ne i poražen” napustio BiH i “u 27. godini krenuo trbuhom za kruhom”. Svašta se u
međuvremenu dešavalo, čuli smo dio toga. Je li moglo drugačije i šta dalje?
MR. ALIJAGIĆ:
-Zaista bi bilo neumjesno da se žalim na ono što je postignuto u proteklih dvadeset i pet godina. Igrom sudbine, međutim, završio sam dva tehnička fakulteta i izgradio dvije uspješne profesionalne karijere. Jednu sam morao potpuno napustiti da bih započeo drugu i to od samog početka, od prve godine studija. Prilično neobično, zar ne? I da se izrazim sportskim žargonom; dobro bi bilo da sam današnji rezultat mogao postići ranije, sa manje teškoća i uloženog truda. To bi mi dalo više vremena da se bavim nekim drugim stvarima koje volim.
Bilo kako bilo, uspio sam riješiti većinu egzistencijalnih pitanja zbog kojih sam i došao u Australiju. Imam divnu porodicu i sa optimizmom gledam u budućnost. Namjera mi je da nastavim rad sa studentima građevinskog fakulteta u Sydney-u, sve dok mogu. A sa nestrpljenjem očekujem da moji sinovi završe studije, ukljuće se u biznis i nastave ono što sam ja započeo. Velika je sreća što vole arhitekturu i građevinarstvo, jer moraš voljeti ono čime se namjeravaš baviti cijeloga života. Njihovim ulaskom, u posao ulaze nova znanja i nova energija. Tehnologija građenja se mijenja velikom brzinom, naročito je impresivan razvoj tehnologije materijala. Potrebna je svježa pamet da bi se to znalo oblikovati i ugraditi u funkcionalan proizvod. Danas djeca, kako se kaže, “rasturaju kompjutere”. Ja sam to učio onako usput, teško, uz posao.

-Možemo li kratko o tim “nekim drugim stvarima” koje voliš?
MR. ALIJAGIĆ:
Sa zadovoljstvom. Oduvijek me je interesovala istočnjačka kultura, njena dubina i mistika. Uostalom, sve su religije nastale u tom djelu svijeta. A tek arhitektura, filozofija, umjetnost… Ja o tome čitam, razmišljam, diskutujem, pišem. Interesuje me psihologija, promjene u društvu kojima smo i sami svedoci. I još mnogo toga što nisam spomenuo.
Međutim, siguran sam da tebe, nekadašnjeg naučnog saradnika u Energoinvestovom institutu, posebno zanima moja doktorska disertacija pod nazivom “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa” (“Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle”). Pod “namaskim ciklusom”, koji se kod nas naziva “rekat”, podrazumjeva se serija propisanih pokreta i aktivnosti izmeđju dva sukcesivna ustajanja prilikom molitve-“klanjanja”. To je jedino karakteristično za islam, religiju koja mi je bliska i kojoj oduvijek pripadam. U svijetu nauke, a i u praksi, koriste se formule i modeli kojima se definišu i matematski opisuju osobine ili ponašanje određenog fizikalnog sistema ili procesa. Moja disertacija je bazirana na aproksimaciji cirkulacije krvi u sistemu krvnih sudova u ljudskom organizmu i srcem kao dijafragmalnom pumpom, sa hidrauličkim protocima fluida i radu pumpi u zatvorenim sistemima u inženjerstvu. Kao poslijedica promjena pozicije i položaja tokom molitve, od najnižeg-čelo na zemlji (“sedžda”) do najvišeg-potpuno uspravnog položaja, dolazi do promjene pritiska (i drugih varijabli) na srce, zidove krvnih sudova i mozak koji je u ovom slučaju referentni organ. Ja sam na inženjerski racionalan način, bez emocija vjernika, računom, opisao fizikalne promjene koje se, kao rezultat propisanih fizičkih kretnji dešavaju u krvotoku, uključujući naravno srce i mozak. Niko to ranije nije postavio na takav način. Dobijeni podaci mogu biti korisni onima koji se medicinski bave ljudskim tijelom i pomoći im da bolje razumiju procese koji se u njemu dešavaju. A sve u cilju poboljšanju stanja, u najboljem slučaju prevenciji. To je “work in progress”, široko polje za nastavak istraživanja. Bilo bi korisno, naprimjer, ustanoviti korelaciju između fiziologije iz imena disertacije i smanjenja elastičnosti zidova krvnih sudova, koja je uzrokovana prirodnim starenjem organizma. Ili korelaciju sa deterioracijom krvnih sudova uzrokovanu nagomilavanjem masnih tkiva u njima. I tako dalje. A svakog truda su vrijedna nastojanja da se praktičnim mjerama spriječi ili značajno umanji pojava moždanog udara, bilo kog tipa. Jer svaki od njih ima devastirajuće posljedice na preživjelog, njegovu porodicu i kompletno društvo. Disertacija, koju sam odbranio 23 Oktobra 2014 na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u, je odlično ocjenjena u naučnim krugovima i sama po sebi, predstavlja početak rada u ovoj oblasti.

-Doveli smo priču do kraja. Želiš li dodati nešto što smatraš značajnim a ja propustio da te pitam?
MR. ALIJAGIĆ:
-Želim da naglasim da je BKC upravo ono što mu ime govori: Bosanski Kulturni Centar i svako ko ima dobre namjere je dobrodošao. Mi smo naučeni da živimo u multikulturalnom okruženju, to smatramo preimućstvom a ne nedostatkom Zato smo se tako lako i bezbolno uklopili u australijsko društvo. Ali, sa druge strane, moramo se čuvati asimilacije i učiniti sve da sačuvamo identitet naše djece. Zato su za pohvalu svi napori koji vode boljoj organizaciji i popularizaciji škola bosanskog jezika i mnoge druge aktivnosti koje se provode tom cilju. Tu nema kompromisa. Razočarani smo i zabrinuti zbog stanja u kome se nalazi naša domovina BiH. Jedan po jedan padaju nacionalni i državni projekti: Sutorina, Zakon o prebivalištu, Revizija…Ugušiše nas komšije i “njihovi” unutar zemlje. I ne samo zbog nakaradnog ustava. Teško je povjerovati da je korupcija uzela toliko maha i inficirala gotovo sve segmente društva. To se mora mijenjati. Očito, nema više mjesta za priče samozvanih nacionalnih lidera koji se decenijama kriju iza ispraznih “patriotskih floskula” i lažnih obećanja. Ali ima mjesta za demokratiju i programe sa kojima pobjeđuju najbolji. Takvima ćemo biti partneri. Uz više zajedništva, tolerancije i međusobnog uvažavanja. Nema nas baš previše. A tebi hvala što si našao razlog za ovaj razgovor.

Dragi Hasane, šta reći na kraju? Možda ono što često olako izgovorimo, a što je u tvom slučaju više nego istinito: svjetski a naš. I to u oblasti u kojoj je konkurencija strašna, a nema limita. Sretno ti u svemu što činiš i što si naumio.

From Diaspora with love!

Mr Mick Mirsad Maslić
Master of Technical Sciences
Gold Coast, Mart 2017.



Ostali prilozi:
» BOŠNJACI, DOMOVINA BOSNA IZNAD SVEGA!
Bošnjaci.Net | 28. April 2017 03:12
» FEJZIĆ JE ZAROBIO ISLAMSKU ZAJEDNICU
Vijesti | 26. March 2017 18:04
» SUPRUGA MI TOLERIRA LJUBAVNICU
Eset Muračević | 10. February 2017 20:32
» TVORAC ČUDESNIH TRODIMENZIONALNIH SLIKA
Mick-Mirsad Maslić | 02. February 2017 15:20
Ostali prilozi istog autora:
» U ZEMLJI LAŽI I OBMANA…
07. November 2016 20:43
» NI ZRNO ŽITA NEPRIJATELJU BOSNE
27. October 2016 14:39
» "OČIMA NEDUŽNOG DJETETA"
20. October 2016 18:21
» TO “ENERGOINVEST” WITH LOVE
21. September 2016 14:57
» SUMNJIVI MANJINCI
02. September 2016 14:47
» SRCEM I DUŠOM UZ SREBRENICU
26. August 2016 17:55
» TUGA VIŠEGRADA
19. August 2016 15:37
» SRCEM I DUŠOM UZ SREBRENICU
15. July 2016 14:50