Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Vijesti

Komemoracija žrtvama genocida
U MUZEJU HOLOKAUSTA ČIKAGU OBILJEŽENA 25. GODIŠNICA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I DANA BIJELIH TRAKA U PRIJEDORU
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 23. May 2017. 16:05:50


U jednoj od najrespektabilnijih svijetskih institucija za kulturu pamćenja, u Muzeju holokausta Čikago održana je komemoracija povodom 25 godina od početka genocida u Prijedoru, 25 godina Prijedorskih bijelih traka, 25 godina negiranja genocida u Prijedoru.

Komemoraciju je otvorila Ida Sefer Roche, direktor Bosansko američkog instituta za genocid i edukaciju. Poslije odavanja počasti žrtvama genocida u Prijedoru i BiH o značaju kulture sjećanja na Prijedroske bijele trake govorio je profesor Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada. Ramić je između ostalog rekao:

"Institucionalno uvođenje bijelih traka za nesrpski živalj značilo je, ništa manje no dozvolu za “slobodan lov” na dojučerašnje komšije i prijatelje, a sada odjedanput do dna ponižene ljude, koji su sa tim obilježjem za tu aparthejdsku vlast postali neljudi i koji su na taj način pripremljeni za odstrel. Tako je te ljude svako od tih žestokih fašista mogao hapsiti, proganjati, pljačkati, ubijati i razna zvjerstva činiti jer su ti ljudi bili van zakona. Tako su ubistva Bošnjaka i Hrvata vršena svuda. Tijela ubijenih, prema svjedočenjima, ležala su danima posvuda, a onda su ih zarobljeni logoraši skupljali na kamione, koji su ih odvozili u nepoznatom pravcu. U toj morbidnoj kampanji etničkog istrebljenja sa područja prijedorske općine ubijeno je 3.173 civila među kojima je bilo više od stotinu djece. Neke familije su potpuno zatrte ili je ostao samo jedan 8. član kao što je Hava Tatarević iz sela Zecovi, koja je izgubila cijelu obitelj. Četnici su joj ubili muža i šestoricu sinova. Pored masovnih, neselektivnih ubistava, više od 30.000 hiljada ljudi je prošlo kroz prijedorske koncentracione logore smrti. Na isti način kako su taj ojađeni nesrpski živalj stavili van zakona, tako su i njihova vjerska.



Kulturna i ekonomska dobra takođe bila van zakona, te shodno tome stavljena na raspolaganje rušilačkim strastima kako pojedinaca, tako i institucijama i organina paradržavnih vlasti Prijedora i paradržavne tvorevine Republike Srpske. Danas se kontinuitet fašističke ideje ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašističkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata te pružile ruku pomirenja i pokajanja. Naprotiv prijedorski vladajući establišment žali što se potpuno nije riješilo pitanje “nepoželjnih, nenarodnih elemenata”, Bošnjaka i Hrvata. To pokazuje i odnos prema preživjelim žrtvama kojima se onemogućava da govore javno o zločinima i obilježavanju istih čime im se uskraćuje jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na slobodu govora i pravo na sjećanje. To je očiti dokaz da se agresija i genocid u Prijedoru nastavljaju drugim sredstvima, da fašistička ideja „cilj opravdava sredstva“ ima svoj kontinuitet u Prijedoru. Poricanje agresije i genocida i poricanje nepobitnih fakata o počinjenim zločinima Jugoslovenske narodne armije, vojske i policije entiteta Republike Srpske, vojske i policije Srbije i Crne Gore, dobrovoljačkih grupa i formacija, ništa drugo ne može značiti do nepromijenjen stav prema Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru, koji prema toj fašističkoj ideologiji nemaju mjesta na teritoriju Prijedora, koju su Srbi i Crnogorci zacrtali samo za sebe. Dan bijelih traka je simbolom borbe za istinu i pravdu, za ljudska prava i slobode žrtava i svih poniženih, za dostojanstvenu kulturu pamćenja ne zbog osvete već zbog bolje budućnosti u kojoj će istina i pravda biti put zajedničkog života. Dan bijelih traka je i opomena čitavom demokratskom svijetu da diskriminacija, poniženje i uguženost osnovnih ljudskih prava i sloboda još traju u Prijedoru. Udruženja žrtava su i dalje ponižena. I dalje se zabranjuje izgradnja spomenika žrtvama i posebno ubijenoj prijedorskoj mladosti. Dan bijelih traka» koga Institut za istraživanje genocida, Kanada već više godina obilježava širom Sjeverne Amerike je upotrebom naučno istraživačkih činjenica aktivno suprostavljanje diskriminaciji, ponižavanja, dehumanizaciji žrtava i njihovih organizacija. Naša akcija ima osnovnu misiju borba za dostojanstvo, slobode i prava žrtava, borba protiv poricanja genocida u Prijedoru i BiH. Dan bijelih traka je i u funkciji prevencije da se to nikom više ne ponovi genocid. Dvadeset i pet godina kasnije, u Prijedoru se i dalje negira genocid. Bez suočavanja sa tom strašnom istinom, njegovog priznanja i prihvatanja, Prijedor će i dalje biti bez zajedničke budućnosti". Ramić je završio izlaganje porukum iz Čikaga: "Svima koji su glasali protiv spomenika ubijenoj djeci Prijedora i tako doprinijeli dehumanizaciji žrtava: Mi nikada nećemo odustati od borbe za istinu i pravdu, za ljudska prava, slobode, dostojanstvo žrtava. Vaše odbijanje da se izgradi spomenik je rezultiralo da će mi podići spomenike u Sjevernij Americi koji neće samo biti stalna mjesta kulture sjećanja na genocid u Prijedoru i BiH, već će biti i mjesta kontinuiranog izražavanja srama prema vama koji nemate dovoljno stida da dozvolite podizanje spomenika u gradu u kome su djeca ubijena. Odbijanjem izgradnje spomenika vi ste poslali poruku da agresija i genocid i dalje traju drugim sredstvima. Negiranjem genocida i odbojanjem izgradnje spomenika vi ste ostali s onu drugu stranu ljudskosti, stranu zločinaca".



U drugom djelu komemoracije prvo je prikazan dokumentarni film "Tomašica grobnica fudbalera", autora Avde Huseinovića po idejnoj zamisli Mirsada Čauševića. Realizacija filma je potpomognuta finansijkom podrškom Prijedorčana i mnogih drugih građana BiH i prijatelja istine i pravde iz cijeloga svijeta. U filmu se govori o ubijenim fudbalerima tokom agresije na BiH, iz svih fudbalskih klubova Mataruškog brda, ali i o fudbalerima OFK „Brdo“, koji danas nastavljaju tragovima svojih nastradalih očeva, amidža, dajidža, itd, te o teškim uslovima u kojima igraju, ali i o velikoj volji i ljubavi prema ovom sportu, koja nadjačava sve boli, probleme i prepreke. Film je posvećen više od 200 ubijenih prijedorskih fudbalera, ubijenih od suigraća čija tjela su bačena u rudnik Tomašicu, rodnik koji su ti isti ubijeni fudbaleri u radnim akcijama gradili. Film je veliki doprinos kulturi sjećanja.

Komemoracija je završena promocijom knjige "Smrt u bijeloj kući", autora Mirsada Čauševića. Knjiga, objavljena u izdavačkoj kući „BMG Bosanska medijska grupa“, govori o dijelu života autora od 1992. godine, boravku u logorima, životnim pobjedama i padovima, pa do današnjeg dana i života u SAD. Protkana istinskim, emotivnim detaljima, ova priča dobila je dimenziju nesvakidašnjeg i veoma vrijedog djela. Autor se u svojoj ispovijesti vraća stazama života, gdje je kao logoraš nekoliko puta „umirao“ i nekoliko puta ponovno rađao. Vidimo nevjerovatnu snagu ljudskog bića, koji želi da preživi i postigne svoj zamišljeni cilj. Promotori knjige bili su prof. Emir Ramić, direktor Instituta za Istraživanje Genocida Kanada i Senada Cvrk Pargan, predsjednica Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ Sjeverne Amerike. Novo izdanje knjige „Smrt u bijeloj kući”, u tehničkoj pripremi tima Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ Sjeverne Amerike, uskoro će biti dostupno svima u svijetu putem Amazon.com, kako na bosanskom, tako i na engleskom i njemačkom jeziku.



Rececenzent i promotor knjige profesor Emir Ramić govoreći o značaju knjige za kulturu pamćenja je između ostalog rekao: "Moralni glas Mirsada Čauševića za one koji glasa nemaju, za one koji pate, za one koji su kontinuirano diskriminirani, ali i za one koji ne gube nadu, taj moralni glas ispisan je u njegovoj prvoj knjizi "Smrt u bijeloj kući". Mirsadov glas nade govori istinu tražeći pravdu. Taj glas prkosa koji dans živi u uspješnom poslovnom čovjeku, humanisti, patrioti još se nije oslobodio Bijele kuće i svakodnevne smrti. Svoju bol za bračom ali i za svim nevinim žrtvama Mirsad liječi potragom za potrganom organskom solidarnosti sa drugim i drugačijim. Tu organsku solidarnost, koja je bila predmet agresije i genocida Mirsad nalazi u Melting potu, američkom načinu društvenog bitisanja u kome se vodi stalna borba kako za očuvanje pojedinačnog identiteta, tako i oćuvanja kolektivnog identiteta. I ako skrhan bolom za izgubljenim najmilijim Mirsad ima cilj, a imati cilj u Američkom snu je jedini put do uspjeha. Težiti Američkom snu uz stalno prateće sjene smrti, težak je životni put, pun prepreka. Ali vjera u jednog Boga i u zajedničke vrijednosti civilzacije Mirsada drže uspravno. Nije ga slomila bol žrtve ali ni pohlepne utrke za bogastvom u nemilosrdnoj američkoj globalizaciji. Njegov moralni glas, moralno bogate žrtve genocida nadjačava glas nemoralnih pojedinaca. Mirsad je danas postigao svoj cilj. On je sretan čovjek koji voli život, svoju familiju, svoj narod svoje dvije domovine. Svojom knjigom Mirsad šalje poruku onima koji su dotakli dno života da postoji izlaz. Važno je pronaći cilj i okrenuti se prema pravom putu. Mirsada sretnim čine male stvari, a najsretniji je kada pomogne drugima. Aktivnim odnosom prema realizaciji svoga cilja i pomoći drugima, Mirsad je svoju bol sklonio u stranu. Mirsadova poruka je najbolje kazana u izreci „Novcem se ne kupuje sreća“. Za njega je sreća: zdravlje, ljubav, poštovanje, familija, pomoć drugom. Sreća je kad imate cilj i kad ostvarite željeni cilj, sreća je kad vjerujete i kad u toj vjeri pronađete mir za svoju dušu. Agresija i genocid su tako osnažili Mirsada. Zar to nije najbolji odgovor zločincima. Sve ono što je preživio u genocidu zapravo je učinilo da Mirsad postane ono što jeste danas. Poniženja koja je dobio u logoru uticala su na njegovu današnju skromnost i skrušenost. Sreća drugih je i njegova sreća. Zato on svoju poruku šalje svima kao vodić u sretan i uspješan život preživjele žrtve. Zaista se zlo ne smije zaboraviti. Ono se mora ispričati, zapisati. Ali Mirsadova priča i zapis ima posebnu vrijednost jer pored kulture pamćenja nudi poseban vodić za uspješan život preživjele žrtve genocida. Da bi poslao tu veličanstvenu poruku u svijet Mirsad je ponovo prošao kroz strahove i bolove zla. Težak je to bio povratak zločinu ali veoma koristan i značajan za bolju budućnost čovjeka i civilizacije".



Na kraju se pristnima obratio autor Mirsad Čaušević koji je skoro sve prisutne, tokom svoga obraćanja, doveo do suza, govoreći im o bolima, strahovima, gubicima braće, a onda i gubitku svoga oca. Mirsad Čaušević je oličenje da žrtve neće odustati od borbe za istinu i pravdu sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za žrtve, ne donese mir za preživjele i ne izgradi kultura sjećanja. Nećemo dopustiti da genocid u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava prijedorskog genocida veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru.



Ostali prilozi:
» PLAV: U SULTANIJI PRIREĐEN OMLADINSKI IFTAR
Bošnjaci.Net | 21. June 2017 03:49
» IFTAR ZA VIŠE OD 1000 POSTAČA
Eset Muračević | 17. June 2017 23:52
Ostali prilozi istog autora: