Haris HOJKURIĆ: Kroz razgovor saznam da se radi o jednoj mnogobrojnoj Hrvatskoj porodici iz Teslića. Domaćin nam reče kako ima desetero djece: devet kćeri i jednog sina. MašaAllah rekoh. Baš sam se onako prijatno iznenadio. Upitam ga gdje su mu djeca. Kaže cure su ovdje sve sa mnom a sin je u Hrvatskoj u Zagrebu, radi kao policajac. Uh, rekoh. Meni se čini da tamo u Hrvatskoj baš ništa ne valja. Situacija je skroz loša, jesi li razmišljao da ga povučeš ovamo?

Ljeto 1991. U Jugoslaviji ključa, prvo JNA u martu htjela odluku Predsjedništva o uvođenju vanrednog stanja, Bogić Bogićević glasao protiv i odluka nije prošla. Bilo 4:4. U maju sad nisu Stipu Mesića htjeli izabrali za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Srbija i Crna Gora sa svoja 4 glasa sve blokirali. Džaba što je ovamo za njega glasalo četiri druge Republike. Vojska uvela mobilizaciju barem kod nas u Banjaluci pa nakon sedam dana kad su vidjeli da neće biti ništa sve pustili kućama ili je to bio trening za pravu mobilizaciju, ko će ga sada znati.

Uglavnom, nadigao se ja sa rahmetli sestrom i zetom da idemo u Tešanj. Otac viće ma kud ćete sada, evo i kišica pomalo rovinja, al džaba hoćemo mi da idemo. Vidim, nebi njemu pravo. I tako krenuli pozajmljenom peglicom, sa 2,5 litara goriva u rezervoaru. Kontam, prva pumpa nasut ću goriva. Ma hoćeš malo sutra, tad naučih čim nastane kriza u državi prvo nestane goriva. Od jedne pumpe do druge, treće, pete... nigdje goriva ni za lijeka. Al’ šta sad, mi krenuli, sramota se vraćati nazad nego Harise gledaj čim se ide nizbrdo gasi auto i vozi u leru pa ćeš valjda nekako stići. Kad se krene iz Kotor Varoši popne se na Borije i onda tako spust do Teslića. Ugasim motor, ubacim u ler i da uhvatim zalet krenem bez kočnice, međutim kako je kišica rominjala plus navukla sitan šljunak na asfalt a u peglice ćelave gume, nas ti lijepo to zanese, brzina poprilična i dok si trepnuo okom završimo na krovu auta u tuđoj avliji.

Hvala dragom Bogu, svi smo ostali živi. Sestra se udarila u leđa, zet posjekao prst, a meni, opet hvala Bogu, nije bilo ništa.

Izađe domaćin iz kuće, izađe mu i žena, vide nas kraj kola, u šoku, podobro ukočeni od straha i nevjerice šta nas snađe i pozovu u kuću, na kahvu, da popijemo čašu vode, da malo dođemo sebi.

Tako i bi. I kad sam se oslobodio ukočenosti i straha, dok čekam Fikreta da iz Tešnja dođe kolima po nas, jer smo mu u međuvremenu javili šta je bilo, pijemo kahvu i pomalo razgovaramo. Kroz razgovor saznam da se radi o jednoj mnogobrojnoj Hrvatskoj porodici iz Teslića. Domaćin nam reče kako ima desetero djece: devet kćeri i jednog sina. MašaAllah rekoh. Baš sam se onako prijatno iznenadio. Upitam ga gdje su mu djeca. Kaže cure su ovdje sve sa mnom a sin je u Hrvatskoj u Zagrebu, radi kao policajac. Uh, rekoh. Meni se čini da tamo u Hrvatskoj baš ništa ne valja. Situacija je skroz loša, jesi li razmišljao da ga povučeš ovamo?

- Nisam kaže i neću, - odgovori mi onako, ni hladno ni energično, kao usput.

Pa reko čini mi se da bi tamo moglo biti rata, gledam sve nekako oprezno da mu ukažem na opasnosti koje mogu nastati.



- Pa sve je moguće, - odgovori on.
I dalje misleći da ne shvata ozbiljnost situacije u kojoj mu je sin, kažem mu: pa da ti njega ipak pokušaš dovesti ovamo, jer ako tamo bude rata mogao bi poginuti, da ne izgubiš to jedino muško dijete.

A on hladno, povuče dim cigarete, otpuhnu i reče:
- Neću! Ako je za Hrvatsku neka pogine!

Pogledam mu u ženu, šuti, ne progovara ni riječi, ali i njoj na licu vidi se ukočen znak odobravanja.

Auuuu, ušutih. Sve do tada sam nekako i ostavljao nekog prostora da bi Jugoslavija mogla opstati, da Hrvati nisu toliko odlučni da naprave samostalnu državu, da se odvoje ...Ali kad čuh ovog čovjeka, kad vidjeh sa kakvom odlučnošću daje sve, svoju krv, kako kurbani svoje dijete, i to kao Hrvat iz Bosne, mogu samo misliti kakvi su onda tamo u Hrvatskoj, Boga mi rekoh ovi će se izboriti za ovo šta su naumili.

Mislim se tako u sebi, čim su ovi ljudi spremni bez pola riječi da žrtvuju sinove jedince, nema te ljudske sile koja će ih spriječiti da dobiju svoju državu. Tako i bi.