Prof. Mirsad ef. Mahmutović rođen je 04.09.1953.g. u Biskovićima općina Zenice. U Medini završio Fakultet hadiskih znanosti na Islamskom univerzitetu „Džamiatu el islamijjeh“. Od 1986.g. na mjesto glavnog imama u Medžlisu IZ-e Gračanica, kod Visokog, gdje radi do 1994.g.

Prof. Mirsad Mahmutović povodom obilježavanja 25 godina postojanja i rada Medrese “Osman ef. Redžović” Mislim da je sada vrijeme da se ime profesora Džemala ugradi u naziv ove škole za koju je on živio i radio u mnogo težim uvjetima i daleko dužem vremenskom periodu, od r. Redžovića. To je izvodljivo, samo treba da Upravni odbor Medrese i direktor upute zvaničan prijedlog Rijasetu IZ kao osnivaču.

Kada se prvi put javila ideja o osnivanju današnje Medrese „Osman ef. Redžović“ i kako je bila prvobitno zamišljena? Znamo da je bio rat. Opišite nam okolnosti na lokalnom nivou?
MAHMUTOVIĆ: – Ja sam došao u Gračanicu za imama u julu mjesecu 1986. g. nakon završenog studija u Medini (S. Arabija). U vrlo kratkom periodu prepoznao sam jednu generaciju ljudi koji su se po mnogo čemu razlikovali od drugih. Rekli su mi da su to učenici Osman ef. Redžovića. To su bili ljudi od vjere, koji su u svojim sredinama djelovali ohrabrujuće, predvodili džemat, brinuli se o mahalskim mesdžidima, imamili, mujezinili itd. Pričali su mi o Osman ef. Redžoviću koji je došao u Smršnicu iz Strgačine kod Čajniča i pokrenuo mekteb, a potom i Medresu, dakle učenje djece ali odraslije. Na osnovu onoga što sam saznao od njih o ovom čovjeku shvatio sam da se radi o veoma velikom učenjaku. Počeo sam se više interesirati o njemu i tragati za podacima. Saznao sam da je r. Salih Trako pisao u „Preporodu“ o njemu. Nakon potrebnih saznanja kao glavni imam Medžlisa IZ Gračanica organizirao sam dovu za Osman ef. u Smršnici 1988. g. To je bio skup Osmanovih učenika koji su proučili hatmu svom muderisu, a zamolio sam nekoliko njih da kažu nešto čega se sjećaju o Osman ef. Na osnovu tog materijala i pisane riječi Salih ef. Trake i Džemala ef. Salihspahića nastala je knjiga o Osman ef. koja je objavljena 1989.g. u izdanju Medžlisa IZ Gračanica i El-Kalema.
Mnogi učenici Osman ef. su umrli, a upravo u to vrijeme umro je u Bogošicima Ahmed Lemeš, dakle učenik Osman ef. koji je održavao i brinuo se o mesdžidu. Kako je vrijeme odmicalo sve je manje bilo učenika Osman ef. među živima. Godine 1989., u Bogošićima je teraviju klanjao učenik iz sarajevske medrese Emir Pašalić, rodom iz Zenice. To je bio alarm, jer do tada ovi krajevi su imali teravih imama u izobilju.
U to vrijeme predsjednik Medžlisa IZ je bio Sulejman ef. Fišek, također učenik Osman ef. Redžovića. Počeli smo razmišljati o pokretanju kursa za odraslije učenike mekteba koje bi pripremali za teravih imame. Već 1990. na čelo Medžlisa IZ u Gračanici dolazi Ejub Bešlagić, a to je vrijeme kada se jasno vidi razbijanje Jugoslavije i dolazak teških dana za BiH. Izbija brutalna agresija na našu zemlju. Sve se uzburkalo. Dolaze muhadžiri iz raznih krajeva. Gračanica je bila puna muhadžira među njima omladine i djece. Medžlis IZ donosi odluku o pokretanju „Kursa Islama“ u prostorijama Medžlisa. Ja sam pripremio program i bio rukovodilac kursa. Otpočela je nastava iz vjerskih predmeta: kiraet, akaid, fikh, hadis, tefsir, povijest islama, ahlak i dr., a uveli smo i novi predmet: “Odbrana Domovine“, a predavač je bio oficir Nihad Dervišević iz Mulića, koji je upravo tih dana napustio JNA.

Kakva je tačno vaša uloga u nastanku i razvoju Medrese?
MAHMUTOVIĆ: – Kurs Islama o kojem sam govorio bio je nukleus iz kojeg je nastala Medresa. Ja sam bio ovlašten i zadužen od strane Medžlisa da pronađem sredstva za odvijanje nastave, jer smo uključili mnoge spoljne saradnike, kao predavače; kao što je Mustafa ef. Omerdić, Subhija Skenderović, Nasiha i Mevlida Pašić, Ismeta Begić, Nihad Dervišević i dr.
Allah dz.š. poslao nam je Jusufa Gazala, direktora humanitarne organizacije: “Oživljavanje islamske tradicije“ i kada je on vidio kako mi radimo prihvatio je da materijalno podrži naše aktivnosti. On je obezbjeđivao novac za plate profesorima.
Ejub Bešlagić je svojim autom dovozio i odvozio profesore koji su morali dolaziti iz Visokog, jer drugog saobraćaja nije ni bilo. O ovome postoji originalna dokumentacija.
Prof. Džemal Salihspahić kao i r. Salih Trako uključuju se u naše aktivnosti i program Kursa Islama prerasta u Medresu. Prof. Salihspahić radi novi nastavni plana i program, uvode se novi predmeti, tako da već u augustu 1993. Medresa postaje zvanična obrazovna institucija koju priznaje Rijaset IZ donošenjem Riješenja o registraciji. Za direktora Medrese imenovan je Džemal Salihspahić. To se dogodilo 27. augusta 1993.g. kada je tadašnji reis dr. Mustafa Cerić prvi put izašao iz Sarajeva, na slobodne teritorije. Već 28. augusta dolazi u Gračanicu i pošto se uvjerio u naš rad donio je odluku o priznavanju Medrese. Mjesec dana kasnije tačnije 22. septembra 1993. Naibsko vijeće IZ u BiH u Zenici donosi odluku o osnivanju Medrese i imenuje direktora Džemala Salihspahića. Broj ili protokol te odluke je 115/93. Nakon toga Viši sud u Zenici 09.03.1994.g. Medresu uvodi kao srednjoškolsku obrazovnu instituciju pod brojem U/1-118/94. Na osnovu ovoga Ministarstvo obrazovanja nauke i kulture i sporta RBiH verifikuje Medresu pod brojem 139, na stranici 139. Tako su izvršene sve zakonske norme i Medresa je doživjela svoj puni zamah i funkciju.

ž Tadašnji reisu-l-ulema dr. Cerić zalagao se za Medresu i njen opstanak

Pored Vas, zatim Džemala Salihspahića kao nosioca ideje i utemeljitelja Medrese, možete li nam kazati koji su još ljudi dali doprinos nastanku Medrese i zaslužuju da se tim povodom spomenu?
MAHMUTOVIĆ: – Neke sam već spomenuo, a bilo je svakako dosta ljudi koji su puhali u leđa Medresi, kao što je dr. Mustafa Cerić, tadašnji reisu-l-ulema. On je dao prvi novčani prilog za Medresu još dok je bio imam u Zagrebu. Bilo je to u junu mjesecu 1992.g. kada sam ga ja posjetio u njegovom Uredu u Zagrebu. Pošto sam mu ispričao šta se radi u njegovoj Gračanici dao je 5,200 dolara, kao prilog. A kada je došao za reisa punim plućima zalagao se za Medresu i njen opstanak.
Zatim tu je Ejub Bešlagić, on je bio predsjednik Medžlisa i snažno je bio za ovaj projekt. Treba spomenuti i haf. Halila Mehtića koji je sa svoje pozicije kao muftija vrlo često pomagao Medresu upućujući donatore koji su do njega stizali. Ali, centralna ličnost bio je bez sumnje Džemal Salihspahić. On je bio svim svojim bićem angažovan za Medresu i ono što je on uradio nadmašilo je cjelokupnu takozvanu akademsku zajednicu u Sarajevu.

Kako je Medresa dobila ime?
MAHMUTOVIĆ: – Koliko se ja sjećam prvi je r. Salih Trako spomenuo ime Osman ef. Redžovića, a Džemal Salihspahić je to predložio reisu dr. Mustafi ef. Ceriću.

Možete li nam opisati kakav je bio početak rada Medrese, odakle je sve to krenulo i kako se Medresa razvijala?
– Svaki je početak težak, pa i ovaj. Ali, kod ljudi je bio snažan entuzijazam. Ja sam kao imam stanovao na spratu kuće u kojoj se nalazilo sjedište Medžlisa IZ s dvije male prostorije i jednom učionicom, koja je mogla primiti maksimalno do 30 učenika. U toj maloj učionici odvijala se nastava, da bi kasnije jedan dio učenika nastavu pohađalo u Gračaničkoj džamiji na musandari. Veliku zaslugu za tu uslugu svakako ima tadašnji mutevelija Osman Murtić. Ubrzo se broj učenika povećao tako je pokrenuto jedno istureno odjeljenje Medrese u Kaknju, pošto je bio rat pa nije bilo prijevoza, a nije bilo ni sigurno putovati. U tome je mnogo pomogao tadašnji gl. imam Medžlisa IZ Kakanj Ibrahim Hadžić, sadašnji glavni imam Medžlisa IZ Visoko.

Koji je po vama najteži period u radu Medrese?
MAHMUTOVIĆ: – Pojava Medrese u Gračanici izazvala je čuđenje u Sarajevu, među nekim profesorima, posebno u GHM. Oni nisu mogli prihvatiti činjenicu da im se pojavila ozbiljna konkurencija. Stizale su vrlo ružne poruke, a isti ljudi su vršili pritisak na Reisu-l-ulemu da ovu Medresu zatvori ili da premjesti ženski dio GHM iz Sarajeva u njene prostore. Ja sam već tada bio šef Ureda za dijasporu i hadž pri Rijasetu IZ i borio sam se protiv takvog djelovanja. Da nije bilo dr. Cerića to bi se i dogodilo, ali on se snažno odupirao takvim retrogradnim djelovanjem i koliko ja znam uvijek se zalagao za Medresu.

Da li je Medresa danas, ono što je u prvobitnoj ideji zamišljeno?
MAHMUTOVIĆ: – Današnja Medresa je nadmašila sva očekivanja i predviđanja. Ona je naša „Revda“.

Sigurno smatrate da je Medresa opravdala svoje postojanje. Šta, po vama, potvrđuje njenu opravdanost?
MAHMUTOVIĆ: – Ah, Bože dragi, dovoljno je samo reći koliko je naše omladine našlo spas i uputu u Medresi! Koliko imamo danas imama, profesora, hafiza itd., koji su završili ovu Medresu. Nema novca kojim se ovo može platiti.

Danas imate priliku da ulogu Medrese sagledate objektivno, kakvo je njeno mjesto u zajednici trenutno i kako Medresu vidite u budućnosti?
MAHMUTOVIĆ: – Njeno mjesto u društvu i zajednici je određeno samim njenim postojanjem i djelovanjem na mlađe naraštaje. Ona je preporodila i oplemenila cijelu ovu dolinu i šire.
A u budućnosti je gledam s dodatnim dijelovima za obdanište i osnovnom školom. Tako kada roditelj dovede svoje dijete u obdanište ima mogućnost da pohađa i osnovnu a kasnije i srednju školu. Volio bih kada bi Medresa dobila ime po Džemalu Salihspahiću. Ova sredina se pristojno odužila r. Osman ef. Redžoviću, za njegovo osmogodišnje djelovanje (1927.-1935.) u ovim krajevima. Mislim da je sada vrijeme da se ime profesora Džemala ugradi u naziv ove škole za koju je on živio i radio u mnogo težim uvjetima i daleko dužem vremenskom periodu, od r. Redžovića. To je izvodljivo, samo treba da Upravni odbor Medrese i direktor upute zvaničan prijedlog Rijasetu IZ kao osnivaču. Ne vidim razlog da se ovo ne uradi. Mi poštujemo tradiciju i poštujemo hadis Allahovog Poslanika koji glasi: “Svoje umrle spominjite s dobrim“. Ali, trebamo i svoje žive spominjati s dobrim. Zar nije Allahov Poslanik svoje ashabe još dok su bili živi hvalio, izricao svoje pozitivne osjećaje koje je gajio prema njima. Nekima nagovijestio Džennet itd. Dakle i o živima treba lijepo govoriti, a posebno kada je riječ o takvim osobama kao što je Džemal Salihspahić. (Midhat Hajdarević, Visoko.ba)