ALIJA IZETBEGOVIĆ: "Ne dozvolite da vas dijele, ako podijele vas i Bosnu će", danas nam je potrebnija više nego ikad.

Aziz HUREM: Kazivati o Bosni i Bošnjacima a ne spomenuti rahmetli Aliju Izetbega bi možda bilo ne umjesno i ne zahvalno obzirom da je najviše on nosio na svojim plećima naš bošnjački nacionalni teret. Alija Izetbegović (rahmetullahi-alejhi) pored svestrane naobrazbe dakle iz svih društvenih pa i prirodnih nauka bio je u prvom redu čovjek od Prava i zakona. Osim toga što mu je Pravo i pravne nauke bili njegov poziv i fah on se sav svojim bićem i duhom posvetio problemima i dekadenci muslimanskog Svijeta na globalnom nivou a, koji su se i koji se i danas reflektuju i odražavaju na sveukupnost Bošnjaka na Balkanu.

-„Nekoliko godina poslije agresije na Bosnu ..; 92-95“ u razgovoru sa jednom Njemicom sam ju upitao: gospođo B.... , po vašem viđenju, kažite mi koliko dugo treba graditi državu?
Da vam otvoreno priznam i kažem da sam očekivao da mi kaže jedno dvadeset, trideset pa i pedeset godina.
Nakon izvjesnog razmišljanja odgovorila mi je: immer = uvijek, vječito, stalno, konstantno, .... Na našu veliku nesreću mnogi od nas ne razmišljamo tako, i očekujemo da nam neko pokloni i državu i sve ono što dolazi u državi.

Na svim stranama Svijeta, kod svih naroda i kultura, na svim meridijanima postoje narodne/nacionalne vođe. Nacionalne vođe mogu djelovati unutar jedne države paralelno, kompatibilno, harmonično, progresivno,... sa ostalim nacionalnim vođama drugih naroda u toj ili u drugim državama ili u gorem slučaju kao suprotstavljeni jedni drugim.
U našem bosanskom i bošnjačkom slučaju mi smo imali, zapravo, htjeli smo da imamo i to nam je bila namjera i ideja kojom smo se vodili da imamo nacionalnog predvodnika/avangardu sa kompletnom nacionalnom i političkom idejom i projektom. To je bio i ostao moto bošnjačkog nacionalnog tima na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Kako tada, tako i dan-danas.

Na našu sveukupnu žalost i štetu i na žalost naših sunarodnjaka - koji su se zavarali pa se okrenuli protiv nas i pretvorili u dušmane - koji ga nisu razumjeli odnosno nisu htjeli da razumiju jer su htjeli da zadrže prevlast, njegova ideja, ideja Alije Izetbegovića i njegovih bliskih savremenika - u početku od ostalih nacionalnih vođa bila objeručke prihvaćena – da bi se ti isti sa svojom klikom preobrazili u zakletog neprijatelja. I, bilo je šta je bilo. Nakon svih uzaludnih pokušaja i pregovora, demokratski i evropsko orijentisanih nacionalnih i republičkih vođa došlo je do disolucije SFRJ po republičkim i što je još gore po nacionalnim šavovima.
Ni najumniji, najvještiji, najnaučeniji, najautoritativniji,... ali ne samo u BiH i u Jugoslaviji nego i u Evropi i Svijetu nisu mogli naći drugi izlaz nego da se pristupi Referendumu.
29. febr. i 1. marta 1992. godine, pitanje je glasilo:
Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
Pitanje formulisano – ni po babu ni po amidžama/stričevima.
Mjesec dana nakon referenduma uslijedila je otvorena veliko-srpska i crnogorska agresija na BiH. Nešto kasnije i Hrvatska....
Bosna i Hercegovina je preživjela sa svojom Bošnjacima i svima onima iz drugih naroda koji je osjećaju svojom domovinom i borili se za nju.

Neposredno poslije 1.marta 1992. g. BiH su priznale sve prijateljske zemlje i najveće sile Svijeta. Evropska zajednica 06.apr. ‚92. USA 08.apr. ’92. Bosna i Hercegovina je postala međunarodno priznata država sa svojom zastavom / ljiljanima, a nakon toga i sa svojim mjestom u UN-Ujedinjenim Nacijama.

Kazivati o Bosni i Bošnjacima a ne spomenuti rahmetli Aliju Izetbega bi možda bilo ne umjesno i ne zahvalno obzirom da je najviše on nosio na svojim plećima naš bošnjački nacionalni teret.
Alija Izetbegović (rahmetullahi-alejhi) pored svestrane naobrazbe dakle iz svih društvenih pa i prirodnih nauka bio je u prvom redu čovjek od Prava i zakona. Osim toga što mu je Pravo i pravne nauke bili njegov poziv i fah on se sav svojim bićem i duhom posvetio problemima i dekadenci muslimanskog Svijeta na globalnom nivou a, koji su se i koji se i danas reflektuju i odražavaju na sveukupnost Bošnjaka na Balkanu. ...Vjerovao je i bio ubijeđen da društvo ne može da se kreće putem progresa bez slobode i demokratije koja je ponajprije uslovljena pravom i pravnim zakonima. Te stoga je od svoje rane mladosti bio u sukobu sa režimom i vlastima tadašnje Jugoslavije koja danas ne postoji. Razočarenja nakon Drugog Svjetskog rata i podređen položaj Bošnjaka - tada još uvijek samo muslimana – ga je tjerao da bude stalno zaposlen nacionalnom idejom.



Potiče iz aristokratske porodice a, i sam je svojim držanjem i djelima to izrazito svjedočio. Pripadao je najbriljantnijoj generaciji Bošnjaka dvadesetog stoljeća a najvjerojatnije jedan od najznačajnijih Bošnjaka u našoj povijesti. On i njegovi savremenici poput Mustafe Busuladžića, Nusreta Fazlibegovića, Omera Stupca,.., Munira Gavrankapetanovića, doktora Nedžiba i Azize Šaćirbegović, Esada Karadžozovića, Ismeta Kasumagića,braće Behmena, Teufika Velagića, Ešrefa Čampare, prof. Halida Kajtaza i niz drugih koje su komunističke vlasti po završetku Drgog sv. rata proganjale, sudile, a mnogima i glave skidali su još tada bili svjesni i savjesni da su jugoslovenski muslimani unatoč avnojskim obećanjima 1943.g. da će dobiti nacionalnost i biti u istoj ravni sa ostalim narodima, pali u zavisan i podređen položaj u odnosu na druge jugoslovenske narode. Svoju inspiraciju i nadahnuće je crpio prvenstveno iz vjere Islama koji je proućavao i analizirao kao najbitniji segment svog života i djela.

Dakle kao član El-Hidaje koja je na koncu ili neposredno po završetku Drugog svj. Rata preobražena u organizaciju „Mladi Muslimani“ ističe se svojom principijelnošću i hrabrošću pa tako zbog svojih glasnih izjava za govornicom u tadašnjoj i današnjoj Vijećnici 1946. protiv tadašnjeg režima i Informbiroa sa kojim su komunisti bili u najužoj sprezi biva priveden od strane policije (UDB-e) i osuđen na tri god. zatvora.

Ispostavit će se da je još tada kao dvadesetogodišnjak bio vizionar. Več tada znao je, osjećao i vidjeo opasnost koja prijeti tadašnjoj Jugoslaviji, njenim narodima od strane Informbiroa, SSSR-a –Sovjetskog saveza i Staljina.

(naravno, i tada bi najmnogobrojniji jugoslovenski narod ne moramo ga imenovati imao privilegije). To će neki SK-partijski rukovodioci, ali samo neki, vidjeti tek tri godine kasnije 1948-49., kada je je uslijedio razlaz sa Informbiroom i naravno sa Sovjetskim Savezom i Staljinom).

Kako smo rekli, od kasnih četrdesetih do ranih devedesetih je prolazilo pola stolječa. Posijano je sjeme, i klica se polahko ali sgurno razvijala. Na žalost, u našoj najboljoj namjeri i u najboljoj namjeri naših bošnjačkih stratega, onog momenta kada je trebala da procvjeta ta Bosna stara več hiljadu god. i bošnjaštvo sa njom zalivena je krvlju tih devedesetih, po ko zna koji put.

Poštene namjere, istrajnost, i ispravan nijet kao i u svakom poslu dali su rezultate i plodove koje mi danas uživamo. A, sa sigurnošču se može kazati da je ova grupa istomišljenika „Bošnjačku nacionalnu ideju“ zastupala i propagirala samo i za dobrobit svog naroda.
--Ako sada iz daljine posmatramo ta tadašnja poslijeratna zbivanja, onda vidimo da je to samo Bog tako htio i odredio.

Naime pošto su odmah po završetku II svj. Rata od komunističkih vlasti uslijedila, pa skoro masovna isljeđivanja, progoni i hapšenja koje je kulminiralo 1949.g. skidanjem glava najprogresivnijim Bošnjacima među kojima bi se zasigurno našao i Alija Izetbegović (ali je on u to vrijeme bio u zatvoru) vidimo i dolazimo do zaključka da je Božija odredba, da ipak Bošnjački narod ne bude do kraja obezglavljen. Odnosno da je izabran da preživi tu poslijeratnu golgotu 1945-49. A, on je po izlasku iz zatvora možda ponekad i gubio nadu u neku svijetlu budučnost za Bošnjake, ali se uvijek iznova neumorno posvećivao problemima islamskog svijeta.
Sve religije je razumijevao i imao naspram njih jasan ili možda jasniji stav nego i večinana prpadnika dotičnih religija, pa čak dovoljno jasno analizirao i komentarisao hinduizam i budizam.

No međutim, Bosnu u sebi i sebe i svoj Narod u Bosni je vidjeo kristalno jasno. <-b>
Koliko god pojedinci bili kritični prema njegovom liku i djelu njegovi tragovi su neizbrisivi. Život i djelo A. Izetbegovića je najdublje i najimpregnantnije urezano u bosansku zemlju u Bošnjačko biće i duh.

Svi koji danas osporavaju ime i djelo A. Izetbegovića, vjerujemo i ubijeđeni smo da to čine iz pakosti i zavisti. Svi oni, bar oni njegovi vremešnici, su isto tako imali šansu da devedesetih godina budu na njegovom mjestu. Ali, to i oni znaju, nisu imali znanja, hrabrosti i stila. Jedna narodna kaže: „Lahko je biti general poslije bitke“

O njegovoj veličini govore niz njegovih djela, izjava i postupaka.
-Nikada nije ni pomišljao na osvetu i revanš naspram svojuh uhoda i progonitelja kada je izabran za prvog predsjednika BiH.
-Čak je i svoje saradnike koje je bivši režim nagazio, upozoravao da ni slučajno to ne čine.
-Armiju, oficire i vojnike je neumorno savjetovao da budu prisebni, da ne posežu za osvetom i da ne psuju makar za hatar onih kojima to smeta. Te da ni u kom slučaju ne vrše odmazdu nad starcima, ženama i djecom.
-- Neki ljudi su kazivali da je Edini Rešidović koja je bila državni javni tužilac u Sarajevskom procesu 1983. g. kada ju je susreo ( ona je bila državni javni tužilac a, on prvooptuženi u Sarajevskoj grupi a, već je tada bio pretsjednik BiH) pozdravio, dao joj br. telefona i kazao: gospođo Rešidović ako vam nešto zatreba obratite se meni. --I ne samo ona, niti jedan njegov progonitelj/katil nije osjetio ni grama osvete niti revanša, svi od njih su i dalje ostali na svojim pozicijama a, neki su čak i visočije otišli u svojim političkim i javnim funkcijama.
- Za Tita u čijem režimu je robijao kazao da je bio vješt i rešpektabilan političar na svim stranama Svijeta. A, njegove slabosti i mahane nije iznosio, jer je smatrao i vjerovao da: kazivati nešto loše o drugima nije moj lični uspjeh nego naprotiv poraz i mahana.
- Jedan od rijetkih, a možda i jedini koji je na kraljevskom dvoru u Saudijskoj Arabiji kritikovao višeženstvo, a istovremeno tražio pomoć svom narodu i svojoj državi.



- Kazao je: nema ništa uzvišenije i dublje od vjere Islama, i ništa bezveznije i praznije od nekih vjernika.
-- Mnogi detalji iz njegovog teškog i burnog života najvjerojatnije nisu nikada stavljeni na papir. Mnogo nekazanih situcija i gorkog ćemera je odnio sa sobom na Bolji svijet.
-- Alija i svi oni koje sam gore nabrojao (a koje nisam neka mi halale) su teret Bošnjačkog nacionaliteta uprtili na svoja leđa odmah poslije Drugog Svj.rata nosili ga vjerno i predano pola stoljeća i više. To breme predali su naravno nama.

Hoćemo li mi to znati, moći i htjet nositi i graditi pitanje je sada, sutra, i uvijek???
Rahmetullahi alejhi wasiah, neka mu je rahmet i magfiret i da mu Allah dž.š. podari svih sedam Dženneta!