ŠAHIN ŠIŠIĆ: Prije dvije sedmice smo se vidjeli zadnji put. Rekao si mi da te bole prsti i da teško kucaš, da si izbrisao neki važan dio za novi roman i da je je to teško pronaći, izgubljeno je. Borio si se do zadnjeg grama snage i časno otišao sa ovog svijeta. Uslikao sam te dok si gledao da li kaplje infuzija, tvoja situacija u bolnici me podsjetila na Sarajevo 1992/93, htio sam da te iznenadim, da ti to pokažem, ali Neko iznad nas je promijenio plan.

Odveo si me jednom u Tuzlu. Vidio sam prste kako provlače niti i slušao tupe udarce pri tkanju cilima, vidio sam oči kako šute i potisnutu tugu koja odjekuje po sobama, vidio sam majke Srebrenice i tebe Isname sa njima... vidio sam amanet na tim nedovršenim cilimima. Mirno putuj prijatelju.

DOBRI VELIKI ISNAME!!! Nek tvoja duša nađe smiraj na boljem svijetu, opirala se velikom tugom na ovom dunjaluku, zbog zločina u tvom Podrinju. Znao sam ti kazati, da ti olakšam, da Vlasenica i nije baš na Drini. Nosio si u sebi bol cijele Bosne, razdirala te nepravda, stojećki si sve trpio, tražio si mir kroz pisanje o ljudima iz Bosne do Andaluzije pa preko Mekke, Istanbula i ponovo do Bosne. Tako si izgonio nemir iz sebe. Išao si tamo gdje se Bošnjaci okupljaju, kažes mi jednom: "Šahine hocu da se nadišem našeg naroda!"

Koliko si ti čovječe patio za Bosnom i Bošnjacima to je teško napisati, to je roman moj Isname. Pomagao si majkama Srebrenice, borio se pisanjem za nanu Fatu, išao bi bilo gdje, svejedno gdje, Ljubljana, Berlin, Bihać, Mostar, Zvornik, Kiseljak.. ti si išao i tražio si Bosnu, čak i u Holandiji, kad si mi jednom svratio, na svom putu za Ameriku.

Prije dvije sedmice smo se vidjeli zadnji put. Rekao si mi da te bole prsti i da teško kucaš, da si izbrisao neki važan dio za novi roman i da je je to teško pronaći, izgubljeno je. Borio si se do zadnjeg grama snage i časno otišao sa ovog svijeta. Uslikao sam te dok si gledao da li kaplje infuzija, tvoja situacija u bolnici me podsjetila na Sarajevo 1992/93, htio sam da te iznenadim, da ti to pokažem, ali Neko iznad nas je promijenio plan.

Nek ti je rahmet tvojoj duši, rahmet duši koja ostaje sa nama u nama i u tvojim djelima i u lijepim uspomenama kroz 24 godine druženja. Selamim te dobri čovječe, ako se može selam slati na ahiret, bar zakonom umjetnosti bi i mogao, jer ti ne možeš otići od nas i od Bosne, ostaješ sa nama dok smo i mi tu.

Hvala ti za sve veliki brate! Opet ćemo se vidjeti pod crvenom jabukom!
Draga Elida, draga Džehvo, i istali iz Isnamove familije, prije svega želim vama snage i sabura da se iznesete sa bolom, sa istinom da nema više Isnama na ovom dunjaluku. Dragi prijatelji Isnama Taljića, žao mi je što nisam s vama da podijelim ove trenutke sjećanja na našeg velikog Isnama Taljića.

Moje poznanstvo sa Isnamom traje još od rata, kada sam izašao u Ljubljanu da montiram film "Planeta Sarajevo". Sa Isnamom sam se prvi put sreo u redakciji Ljiljana u Ljubljani. Mene je radovao svaki susret sa njim, od početka me je znao nazivati sa "moj Sahin". Naviru razna sjećanja i ona su lijepa, duboko oslikavaju pravo prijateljstvo.

* Jednom sam se vraćao iz Mađarske i na granici sa Slovenijom, Slovenci me zaustaviše, nisu dali da uđem jer nemam 500 njemačkih maraka, koliko je bio nekakav minimum za ulazak, vratili su me nazad do mađarskih graničara, a onda to Mađarima postane sumnjivo pa me oni posebno provjere i otkriju da sam ja ustvari bio u Mađarskoj ilegalno, branio sam se da sam radio finalnu obradu filma "Planeta Sarajevo”. Tada, 1996, sam sjedio osam sati na betonu između dvije granice i nijedna zemlja ne moze da me primi, pomislio sam: “Pa nisam ptica, kako sad da idem dalje?” Na kraju Mađari, zbog filmske laboratorije, mi dadnu mogucnost da nazovem nekoga za pomoć, i nazovem Isnama u Ljubljani a on nazove nekog svog prijatelja u Murskoj Soboti i brzo stigne naredba slovenačkim graničarima da me puste u Sloveniju.

Sa Isnamom sam dugo pričao o svemu i svačemu, a on bi pušio cigaru za cigarom i sa pažnjom slušao moja putovanja. Uvidio sam da je Isnam stvorio za kratko vrijeme prijatelje među Slovencima, postovali su ga i kao pisca i čovjeka.. Kasnije je znao reci kćerći Džehvi, dok je još bila mala: “Evo Džehvo tvoje ptice, Šahin ptica”.

*Prije par godina me nazove Isnam da dođem u džamiju kod koševskog stadiona, muslimanska je nova godina a ima poslije u džamiji jedan kviz za djecu. To veče, Isnam je cijelo vrijeme šaptao Džehvi odgovore ali je došaptavao i drugoj djeci, a hodža ga je vise puta opomenuo i govorio da ce ga morati izbaciti iz džamije, a Isnam se samo smiješio i dalje šaptao djeci. Lijepo je bilo vidjeti Isnama kako se raduje tom kvizu, on se radovao djeci koja uče o islamu, radovao se i hodža pa ga zato i nije izbacio iz džamije. To je Isnam, on je volio islam, volio Bosnu, Bošnjake i to je bila njegova inspiracija, a umjetnik ima pravo da bira svoju inspiraciju.

* A sjećam se kada me pozvao da upoznam doktora iz Srebrenice koji je stigao u Ljubljanu, još je rat trajao, to je bilo prije jula 1995. sa kakvom je Isnam energijom upijao svaku riječ doktora, i pored toga što je snimao cijeli razgovor sa njim. Kasnije mi je dao na A4 formatu isprintan "Roman o Srebrenici", roman koji još nije bio objavljen, htio je Isnam cijelu historiju i sudbinu Bosne i Bošnjaka da utka u taj roman, kao jedan krik: Dokle više ovakva sudbina nama, da stalno ratujemo za druge sile, pa ako se već mora ratovati onda da ratujemo za sebe i svoj din, povezivao je sudbinu djeda i unuka kroz vremena, ukazivao na budućnost Bosne i Bošnjaka i drugih mladih koji će morati da ratuju za sile izvan Bosne. Isnam je znao šta piše i zašto to piše… on nije mogao praviti kompromise prema neprijateljima Bosne, on je bio oštar i jasan a mnogi su mu kasnije to zamjerali, govoreći kao da je previše musliman ili čak da je radikalan. A Isnam je radikalan onoliko koliko je bio radikalan u džamiji kad je šaptao djeci na kvizu i kad ga hodža umalo nije izbacio iz džamije.

* U Amsterdamu, na jednom skupu u De Baliju, prijatelji iz Sarajeva Nino Z. i Rada S. me upoznaju sa jednom mladom ženom Holanđankom, ona je imala projekat, željela da dovede nekoga ko dobro poznaje Srebrenicu, pisca ili novinara. Ja joj kažem da ima jedan veliki poznavalac Srebrenice, književnik i novinar, napisao je i Roman o Srebrenici.

"Kako se zove?", pita me ta mlada Holanđanka.
Rekoh: Isnam Taljic.
A ona mi dobaci: "A to je onaj radikalni?”

Ja sam na trenutak zanijemio, čudio sam se kako ova mlada dama može biti toliko drska i je njoj to rekao, takvu informaciju da je Isnam radikalan? Vjerovatno neko iz Sarajeva, neko je diskreditovao Isnama, kasnije sam vidio na TV Holandije dvojica “novinara” iz Sarajeva, koji su došli na poziv te nekakve NGO organizacije da pričaju o Srebrenici i ratu u Bosni. Nisam mogao vjerovatri da je moj Isnam postao nepodoban, kao nekada u doba komunizma, još bi mogao završiti na Golom otoku, da je sad to vrijeme. Danas u Evropi, kao da dolazi to vrijeme nepodobnih, danas se ljudi lahko nazovu radikalnim, diskredituju se, olahko se stvara ruzna slika o islamu.

Sa Isnamom sam često razgovarao o muslimanima svijeta, o Evropi... kažem mu jednom da sam prošao autostopom kroz Andaluziju, a njegove oči dobiše poseban sjaj, znatiželju, jer on je pisao i roman „Tajna knjiga Endelusa“ o muslimanima u Evropi, gdje sokol Šahin, dakle ptica iznosi priču u romanu. Puno me toga vezalo sa Isnamom, a danas kada sam svjestan da ga više nema sa nama počinju da bole neka sjećanja, neću da pišem to da sam viđao Isnama da pravi ustipke ili da ima dva ili četiri krompira ili kesicu riže, možda bi lakse rekao da sam sa vama tu u sali, a i ne mogu da kritikujem previše ranjeno Sarajevo ni Bosansku vlast, ali sam vidio i tu Isnamovu drugu borbu, borbu za golu egzistenciju.

Nedavno u Tuzli, zadnja dodjela nagrada za roman, jedan književnik mi reče da se od književnosti teško može živjeti i da se on boji da ne dobije otkaz na radiju Bosne i Hercegovine, gdje ima kakvu takvu platu. Ne znam šta više treba reći, da ljudi, a pogotovo književnici koji uđu u jesen svoga života, da takvi ljudi bi trebali imati bolji respekt od društva, dostojano normalnog života, a pogotovo jedan veliki Isnam Taljić koji je itekako zadužio Bošnjake, cijelu Bosnu pa i Islamsku zajednicu, da su morali povesti više računa o jednom takvom značajnom čovjeku a i o drugima koji su u nevolji. Možemo samo biti zahvalni Isnamu na njegovoj odlućnoj borbi na svim poljima, jer on je bez ikakvih kompleksa govorio i pisao o muslimanima svijeta, o muslimanima Evrope, o Bosđnjacima, konaćno o samom ćovjeku i njegovom biću, da nas je Isnam učio da veliki pozdrav svijeta “Eselamu alejkum” izgovaramo punim plućima i čistog srca. Bosna i svi ljudi u Bosni trebaju izučavati Isnama i čuvati njegovo književno blago na pravi način.

Draga rodbino i dragi prijatelji u sali, žao mi je što nisam sa vama da podijelimo sjećanja na našeg Isnama. Selamim njegovu porodicu i pozivam na sabur. Selamim vas i pozdravljam sve koji su došli da upotpune uspomene na našeg velikog književnika i prijatelja Isnama Taljića.