MR. MILAN JOVIČIĆ, mostarski Sarajlija: Što bi ovakva formulacija, trebala da vrijeđa i mene, kao srajevskog pravoslavca, što su, zaista, zločinci iz našeg srpskog naroda činili brojne zločine, između ostalih, u ovome konkretnom slučaju i paljenje, sa uništenjem ovoga blaga, ljudske vrijednosti i mudrosti. Ovim zvjerskim činom, i moja je duša spaljenja, moje neposredni osjećaji i neke odgovornosti u sopstvenom korpusu za vrlinama i vrijednostima, ovoga moga naroda, sasvim devalvirane, ukoliko istinski i ne bi svi mi pripadnici njegovi, osudili ove zvijeri, nazvali ih pravim imenima, bez stida i srama.

Kako je to lijepo bilo, kada bi naša pjevačka legenda, rah. Zaim Imamović, često zapjevao pjesmu, mome Vratniku, mjestu rođenja i provedene mladosti:

„Vratnik pjeva, nikad ne tuguje
Sarajevom pjesma odjekuje
ja miline kad s Vratnik mejdana
pusta mladost prođe raspjevana...“

Malo i pobliže, u ulici Tabijska, uz neposrednu desnu stranu Jajce kasarne, koja izlazi direktno na Vratnik, nalazila se naša kuća, pravoslavaca, gdje smo kao djeca odrastali, patrihajalno se odgajali, da bi konačno izrasli u vrsne intelektualce, svako od nas u domenu svoga poziva, od arhitekata, ekonomista, inžinjera šumarstva do inžinjera elektrotehnike, moja malenkost, kao najmlađi, od sve braće i sestara.

Kao gimnazijalac, sarajevske realke, svakodnevno sam prolazio, ispod zidina Jajce kasarne, koja se nalazi na uzvišenju, iznad Bentbaše i Jekovca, sa divnom pogledom na panoramu Sarajeva i ljepoticom Vijećnicom, koja je uvijek bila simbol ovoga grada.

Istina je, da su ova arhitekstona izuzetna djela, kao i mnoga druga u ovome gradu, izgradili u vrijeme Austro-Ugarske.

Snovi mog djetinjstva i biseri provedene mladosti: Vijećnica i Jajce kasarna

Prije stotinu godina, Austro-Ugarska je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine napravila jednu od najljepših vojnih, a i civilnih građevina. Riječ je o kasarni Eugen Savojski, koja je godinu potom preimenovana u Jajce kasarnu, a danas nosi ime kasarna Safeta Hadžić.

Po svojoj lokaciji, jer se nalazi u starom dijelu Sarajeva, između Bijele i Žute tabije na Vratniku, po svome istorijskom značaju, bila je mamac kako turistima tako i investitorima. Nažalost, ova građevina propada od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992 - 1995). Brojne vojske su prošle kroz nju, od Austro-Ugarske, preko Jugoslovenske narodne armije, pa sve do Armije Republike BiH i Oružanih snaga BiH.

Radi saznaja, za moje čitaoce, kao 8-godišnji dječak, 06.aprila 1945. godine, na dan oslobođenja grada Sarajeva, a upravo su i prve oslobodilačke snage i ušle kroz tzv. Višegradsku kapiju Vratnika, sa mojom vratničkom rajom, po prvi puta našli smo se u njenim prostorima i sa dječačkom, mladalačkom maštom i ambicijama, nastojali smo svaki od nas, da se dočepamo nekih predmeta, kao vojne zaostavštine.

Svakodnevno, prolazeći ispod zidina ove kasarne, na putu u gimnaziju, nisu mi se odvajali pogledi, od nešto niže ljepotice ove arhitekture i graditeljstva, na obali Miljacke, naše „ikone“ gradske Vijećnice.

Vijećnica je postala simbol urbicida, a priča o zapaljenoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine traje i traje, do kada? Prosto je nevjerovatno da za to njeno paljenje još niko nije konkretno odgovarao.

Obnovljena Vijećnica svečano je otvorena 17. jula 2014. godine. Za građane i turiste Vijećnicu je otvorio gradonačelnik Ivo Komšić, ali se Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine nije uselila u svoj nekadašnji dom, zbog čega je NUBBiH pokrenula Sudski spor kod nadležnog Suda u Sarajevu u junu 2014., u vezi sa rješavanjem statusa NUBBiH u zgradi Vijećnice.

Može se reći, da je zgrada Vijećnice, zaista, zablistala u svojoj veličanstvenosti, međutim nastavlja se priča o Vijećnici, ali povodom teksta, na ploči koja se nalazi na ulazu u samu Vijećnicu:

"Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 8. 1992.godine zapalili Nacionalnu univerzitetsku bilblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od dva miliona knjiga, časopisa i dokumenata.

Ne zaboravite, pamtite i opominjite“!

Uništen je tada knjižni fond, oko dva miliona knjižnih jedinica, koje su svjedočile o kontinuitetu i istoriji Bosne i Hercegovine. Svakako, da je to bio izuzetni barbarski čin u istoriji čovječanstva, možda i ponajveći, uzimajući u obzir broj uništenih knjiga i druge neprocjenjljive dokumentacije.

Kako kaže latinska: „Veritas, amare est / Istina je bolna“, ali sa njom i samo istinom, treba izaći na vidjelo.

Međutim, uslijedila je histerična polemika, kao i zahtjevi, recimo SPKD Prosvjete, kao i nekih, rekao bih „srpskih ikebana“ iz SDP-a, o zahtjevu da se iz teksta sadržaja sa ploče, izbaci tzv, sintagma „srpski zločinci“, kako vele, da ona vrijeđa i Srbe u Sarajevu.

Čudno mi je i smiješno, što bi naš narod govorio, ukoliko nešto ne razumije, šta je to predlagač ovakvog zahtjeva u svome obrazloženju, htio da kaže?

Što bi ovakva formulacija, trebala da vrijeđa i mene, kao srajevskog pravoslavca, što su, zaista, zločinci iz našeg srpskog naroda činili brojne zločine, između ostalih, u ovome konkretnom slučaju i paljenje, sa uništenjem ovoga blaga, ljudske vrijednosti i mudrosti.
Ovim zvjerskim činom, i moja je duša spaljenja, moje neposredni osjećaji i neke odgovornosti u sopstvenom korpusu za vrlinama i vrijednostima, ovoga moga naroda, sasvim devalvirane, ukoliko istinski i ne bi svi mi pripadnici njegovi, osudili ove zvijeri, nazvali ih pravim imenima, bez stida i srama.

Sramota je ćutati i prigovarati tamo, gdje mjesta nema za takve prigovore, te veličina svakoga čovjeka i njegova ljudska vrlina, jeste upravo u osudi sopstvenih negativnih pojava i likova, u svome rodu i porodu, što bi naši stari govorili, u čišćenju svoga dvorišta, kako bi se onda moglo dostojanstveno odnositi i prema komšijama i susjedima.

Zašto i šta mijenjati, dozvoljavam, kako to neki mediji opisuju, da zaista u tekstu ima i nekih pravopisnih grešaka, bez lektorske priprema, u oba teksta (bosanskom i engleskom), što smatram da to treba odmah korigovati.

Isto tako, smatram, ukoliko se zaista može pouzdano nabrojati i učešće nekih konkretnih grupa i pojedinaca, u ovome zločinačkom aktu, kako to neki mediji tvrde, kao recimo; Vojska Republike Srpske, razne paravojne jedinice i pojedinci, neki Crnogorci, Rusi i slični njima, zašto to ne dodati u sadržaj teksta.

U svakom slučaju, za dodavanje sam, ali nikako uklanjanje, uz korektnu jezičku korekciju.
Poštujući i zaključke Gradskog vijeća grada Sarajeva, na jučerašnjoj sjednici, čiji su se vijećnici i pozabavili ovom temom, te su donijeli, zaista, konkretan i konstruktivan prijedlog, što se može i pozdraviti:

„Gradsko vijeće Sarajeva na današnjoj sjednici usvojilo je inicijativu vijećnika Mire Lazovića za otvaranje procedure o statusu i tekstu ploče na ulazu u Vijećnicu.
Uz prijedlog vijećnika Velije Katice iz SDA, usvojen je zaključak da se formira ekspertna komisija za ovo pitanje koju će činiti članovi kolegija Gradskog vijeća, predstavnici Komisije za nacionalne spomenike BiH, jezičari, te relevantni historičari koji će predložiti konačni tekst ploče.

Moj stav je da bi u sadržaju teksta te ploče trebalo stajati da su Vijećnicu zapalili pripadnici tzv. vojske Republike Srpske, a ne kako sada stoji srpski zločinci. Grupa koja je formirana će u konačnici predočiti konačni tekst te ploče koja će odgovarati historijskim činjenicama, a ne buditi kolektivnu odgovornost bilo kog naroda, naveo je Lazović“. /Oslobođenje/

Smiješno je i frustrirajuće, licemjerno i krajnje demagoški ostrašćeno, govoriti ili pisati, kako to neko, pa makar to bio i Aleksandar Vučić, ili bilo koji stranac, nije htio posjetii Vijećnicu, ući u njene prelijepe, obnovljene prostore, upravo radi ovakve kvalifikacije zločinaca.

"Ne mogu da stojim pored table gde se govori o srpskom fašističkom agresoru", rekao je Vučić i dodao da to "ne može i ne želi i da se tako oseća".

Naša Vijećnica, nije bila samo simbol moga Sarajeva, ona je simbol cijele Bosne i Hercegovine, bila je istinski svjedok naše bosansko-hercegovačke istorije, kao i istorije grada.
Srpski zločinci, koji su je i granatirali i zapalili, ne samo da su učestvovali svojim nedjelima u urbicidu i kulturocidu, oni su uništavali istoriju grada, njegovu tradiciju i kulturu, sve što nam je činila ova naša Vijećnica.

Zato, molim te, izvini moj Vučko, ja sam, Milan, Bosanski Srbin, a ti si, Aleksandar, srbijanski Srbin. Ja sam rođeni Sarajlija i bivši student Univerziteta u Beogradu, a ti si navodno Beograđanin, veoma mi je znano, kako su mnogi Srbi krenuli sa Gazimestana sa balvan revolucijom, a i poneki Crnogorci sa Durmitora, te zajednički, preko Kopaonika, Romanije, Jahorine i Trebevića, da opkole moj grad, da čine zvjerstva, koja su činili, nažalost, sve uz blagoslov i vjerskih vjerodostojnika.

Istina je, da upravo, dok pišem i ovaj tekst, slušam jučerašnje izjave patrijarha Irineja, kako mi svi Srbi, pripadamo Srbiji i trebamo živjeti u jednoj državi, što je i ranija teza guslara iz Laktaša, a naslijeđena je od njihovog Vožda, te i nas časne i normalne Srbe, poput stada ovaca, žele strpati u iste torove. Kada bih i rekao, ne daj Bože, vjerujem da bi povrijedio i svoja osjećanja, jer su i njegovi najviši vjerodostojnici, na ovozemaljskoj kontanimiranoj pozornici, Božiji izvršioci, te su dali i svoj neposredni doprinos, ovim lošim događajima, nazovimo ih po želji i volji, ali je uvijek potrebna istina i samo istina.

Neka nam zato, sve ploče i spomenici, sa sadržajima istinitog porijekla, budu samo prisjećanja na događaje, poštovanje i tužno sjećanje na žrtve njegove, ali istovremeno i najveća opomena, za sve generacije, da se nešto slično, nikada više ne desi. Da li ga nazvali urbicidom, genocidom ili nešto treće, žrtve su žrtve, uništeli simboli su simboli, a njihovi dželati i barbari, trebaju biti individualno označeni, ako je to moguće.

Često slušam floskule i demagoške izjave, da je u pitanju induvidualna odgovornost, neka i bude tako, ali sve činjenice i realnost našeg suživota ukazuje, da nam je nastala kolektivna mržnja u našim narodima. Zašto, tada i ne priznavati i kolektivnu odgovornost, za planetarne i istinite događaje, poput genocida u Srebrenici, za urbicidna rušenja, poput ove Vijećnice, Starog Mosta i Crkve Sv. Trojice u Mostaru, manastira u Žitomisliću, te brojne džamije u državi, od Ferhadije u Banja Luci do Trebinja, Stoca i mnogih drugih destinacija i objekata!
Na kraju i da pojasnim, zašto mi je i duša zapaljena poradi paljenja, naše Vijećnice, jer sam kao gimnazijalac, u bogatstvu ljudskog književnog stvaralaštva i bogatstva ove Univerzitetske biblioteke, koju sam često posjećivao i koristio, koristio sve mogućnosti za sopstvena saznanja i obrazovanje, za dobru pisanu i izgovorenu riječ. Ovdje sam se, posebno susretao sa djelima i kritikama, slavnih, Andrića, Selimovića, Njegoša, Krleže, Tolstoja, Balzaka, Stendala i inih domaćih i stranih književnika. Ona mi je bila, najugodniji i prijatan radni ambijent, zato je i moje poštovanje i sjećanje na sve njene mogućnosti, koje je pružala, nama Sarajulijama, studentima i učenicima i koje sve želio i htio da je koristi.

Dakle, bila li ova ploča ili ne, sa ovakvim ili nešto izmjenjenim sadržajem, činjenice i realnost govore, da su mi idilični snovi o vrijednostima iz moje mladosti, prohujali sa velikom sjetom i tugom, sa žaljenjem da to dolazeće generacije i neće moći shvatiti i spoznati, ukoliko i ne bi čitali naše istinite riječi i konstatacije.

Da, naša obnovljena Vijećnica, sa novim ruhom i sjajem će se i dalje koristiti, ali bez knjižnoga i obnovljivoga fonda bibliotekarskih usluga u njoj, nećemo imati ni našeg duhovnog i kulturnoga naslijeđa i bogatstva, bar do daljnjega.