Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

GENOCID NAD BOŠNJACIMA: Strahote zločina na području Ključa:
VELAGIĆANI UBIJENI U ŠKOLI U KOJOJ SU BILI UČENICI
Autor: AA
Objavljeno: 18. November 2017. 13:11:24


Jedina želja 87. godišnje nane Ajše Bajrić je da sazna ko joj je krajem maja i početka juna 1992. godine ubio sinove Huseina, Fehima, Mustafu i Muharema, čiji se mezari nalaze u šehidskom mezarju u Velagićima, nekoliko kilometara udaljenim od Ključa. O zločinima u Velagićima svjedoči i bivši logoraš Fahrudin Ćemal, koji je prošao kroz čak četiri logora.

Uz njihove, tu su mezari 121 šehida, među kojima je njih 86 ubijeno na lokalitetu stare osnovne škole u Velagićima. Brojni Velagićani ubijeni su u školi u kojoj su sticali svoja prva znanja.

Njihovi egzekutori su tijela odvukli u šest kilometara udaljenu šumu, gdje je pronađena masovna grobnica sa 77 posmrtnih ostataka. Ekipa Anadolije bila je na lokalitetu masovne grobnice Lanište II gdje je postavljena spomen ploča ubijenim Velagićanima.

"Dobro sam izdržala" kaže nana Ajša Bajrić koja se nalazi u JU Centar za osobe treće životne dobi "Ključ sreće" u Ključu.

Za Anadoliju se prisjetila najstrašnijeg detalja u njenom životu, a to je momenat identifikacije tijela njene ubijene četvero djece.

Kada je ušla u halu gdje su bila izložena tijela, nana Ajša je sina Huseina prepoznala po odjeći koju je nosio kada je odveden.

"Rukom sam ga pomilovala. Rekli su mi, nemoj ga dirati rukom. Uzvratila sam im 'ova ruka ga je othranila i ima pravo da ga dira'. Doktor je rekao, pustite je, smije ga dirati" priča nana Ajša.

Zločin u Velagićima dešavao se 31. maja na 1. juni 1992. godine. Tada je posljednji put nana Ajša vidjela žive svoje četvero djece. Poslije ih je, kaže, samo još vidjela ubijene, odnosno nakon ekshumacije. Pokopala sam ih, veli nana Ajša, i - gotovo.

"Jesam, izgubila sam četiri sina. Kako je sve bilo? Došli sve pokupili, tako i njih otjerali. Kako su ih otjerali više ih nisam ni vidjela. Kada su ih dovukli, kada smo ih kopali onda sam ih opet vidjela. Žive nisam nikada. Težak je život, živjeti bez djece, bez svoga. Ja sam ostala gotovo siroče. Nemam nikoga osim svog Ibrahima (sina) od roda. Ženske otišle put svijeta, svaka svojim putem. A, ja ostala i evo gdje sam došla" priča nana Ajša.

Voljela bi sresti ubice svoje djece

Slaba je, veli nana Ajša, pravda na ovom svijetu. Ne bi li išlo bolje, nadati se, ali, veli, teško. Kada nije do sada bilo pravde, kaže nana Ajša, teško da će je biti u budućnosti.

"Protjerani smo. Istjerali su nas iz svojih kuća. Hodali smo po svijetu. Bili u Travniku. Patili se. Pobili nam najmilije. Nikada to neće izaći na pravdu. Karadžić je trebalo davno da odgovara kada je to pobijeno i za sve šta je bilo. Da mi znamo ko je to i šta uradio, ali ništa. Pobili ih, mi ih pokopali i hajde nema, gotovo. Plači danas, plači sutra. Pamet se gubi, godine idu. Volila bih znati ko je to i zašto uradio. Ali, džabe, nema od toga ništa. Niko se ne pojavljuje ko je ubio, ko ih je otjerao u smrt" kaže nana.

Nana Ajša, veli, voljela bi da sretne ubice svoje djece, da ih pita, zašto, šta su njena djeca ikome kriva.

"Kako i zašto su oni našu djecu poništili. I oni tako trebaju biti poništeni. Ali, neće nikada. Oni ostaju. Oni će i dalje živjeti, a mi čija su srca obolila patimo danas i uvijek" priča.

Nana poručuje mlađim generacijama da ne zaborave.

"Nemam više nikoga osim sina Ibrahima. Ako Bog da, da odem prije njega. Niti imam koga pratiti, niti bilo šta" veli nana Ajša.

Kaže kako je svakim danom, kako vrijeme prolazi, sve teže.

"Kako neće biti. Ja odoh, a njih nema. Teško je i dan i noć. Mislim stalno o tome. Tako sam dobila i nesvjesticu. Samo da se pronađe ko je to radio, ko je to pravio, ko ih je pobio. Ali, neće niko. To nikada neće izači na vidjelo, bojim se. Ja dočekati neću. Pri kraju je život. Godine su otišle" navodi nana.

O zločinima u Velagićima svjedoči i bivši logoraš Fahrudin Ćemal, koji je prošao kroz čak četiri logora.

"Koliki su zločini najbolje svjedoči šehidsko mezarje na područje mjesne zajednice Velegaći gdje je ukopan 121 šehid. Nisu svi isti dan 31. maja na 1. juni streljani. Njih 86 je streljano u školi. Ona se nalazila na području, na prostorima gdje su oni sada ukopani. To je mjesto gdje su u staroj školi Velagićani mučeni, potom ubijeni. Ostali koji su ukopani na šehidskom mezarju u Velagićima su iz pojedinačnih i primarnih grobnica sa područja mjesne zajednice Velagići, ukupno 121. Tu su i tri tijela koja nisu identifikovana, ali su ovdje pronađena, a jedan je mezar od zajedničkih dijelova kostiju za koje također nije došlo do identifikacije. Cijelo šehidsko mezarje je tako na autentičnom mjestu gdje je prije bila Osnovna škola Velagići, stara škola, njen prostor" ističe Ćemal.



Knjiga sa istrgnutim listovima

On kaže, da su ubijeni Velagićani, 31. maja, nakon mučenja i strijeljanja utovareni bagerom, a potom prebačeni, za što se kasnije saznalo, tokom ekshumacije i identifikacije žrtava, na lokalitet gdje je stvorena masovna grobnica Lanište II.

"Tako su u grobnici Lanište II bili Velagićani, a u onoj Lanište I mještani iz Biljana i okolice. Šehidsko mezarje je ovdje, ali egzekutori još nisu pronađeni iako je pokrenuto dosta krivičnih prijava. Ali, ovo naše tužilaštvo i sve relevantne institucije koje se bave ovim ide ne sporo nego presporo. Tako se desilo da u staroj školi gdje su učili egzekutori su ih poubijali. Ovdje na ovom lokalitetu su učili sve nas i ove koje su poubijali. I desilo se da gdje su ih učili tu su i ubijeni. Potom su ih odvezli i bacili u grobnicu. Mi smo odlučili da ih ovdje ukopamo. To je bila prva masovna dženaza u BiH, ovdje na području MZ Velagići" navodi Ćemal.

Upravo iz razloga što su Velagićani ubijeni na mjestu škole gdje su sticali znanja, unutar šehidskog mezarja je postavljeno i posebno obilježje.

"Obilježje unutar šehidskog mezarja je knjiga s istrgnutim listovima koji predstavlja poginule, odnosno šehide sa ovog našeg kraja. Tu gdje su naučeni prvom znanju od onih koji su ih učili tu su i ubijeni. Izvor gdje je počeo život tu se i završava. I to smo odlučili da obilježimo na taj način" naglasio je Ćemal.

I sam Ćemal je 16 mjeseci proveo u logorima.

"Biti uvijek, a često sam u rekonstrukciji svih tih događaja i dešavanja, kako mene lično tako i svih nas, ne samo Bošnjaka nego i svih ljudi na području općine Ključ nego i svih nas u BiH je svaki puta iznova podsjećanje na sve to. Nažalost 657 logora je u Bosni i Hercegovini kojih je zabilježeno da ih je bilo. Moj prolazak kroz logore 16 mjeseci samo mi otvara slike i vraća me nazad i sam sebi se čudim kako sam mogao preživjeti sve. Samo se Bogu zahvaljujem što sam preživio" ističe.

Četiri logora

A, prošao je, kaže puno toga od logora u Ključu, Stare Gradiške, Manjače, logora Batkovići.

"Sam sebi ne vjerujem da sam sve to mogao preživjeti. Bogu zahvaljujem što mene drži i što svjedočim za sve ovo. Tu sam da mogu svejdočiti o ovome što se desilo" navodi Ćemal.

Kaže kako ne očekuje da će Haški tribunal izreči drakonsku kaznu za generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića.

"Bio sam prisutan na izricanju presude Radovanu Karadžiću u Haagu. Kakva god je, ona je izrečena presuda i mi možemo biti djelimično zadovoljni da ipak je presuđen na onoliko na koliko je presuđen, ali ne očekujem da će ni kod Mladića to biti nešto više od toga. Posebno kao Ključanin, kao čovjek sa rijeke Sane svjedočim, jer genocid se desio 1992. na rijeci Sani od Ključa do Bosanskog Novog. To je u sjeni svih drugih dešavanja. Nažalost, ti ratni zločinci su napravili to. Jeste dobro da se sudi, dobro je da se presudi. Ali, daleko je to od one istine, pravde sa kojom bi mi trebali da živimo" stava je Ćemal.

Bosnu i Hercegovinu, poručuje, imamo i "mi je samo hoćemo takvu". Kaže, da mi moramo živjeti u Bosni i Hercegovini.

"Evo, komšija Srbin je tu. Niko mu ništa ne brani, živi normalno ovdje. A, to je komšija koji je sve to gledao tu egzekuciju. To pokazuje kakvi smo mi to ljudi, ne samo Bošnjaci, nego Bosanci i Hercegovci. No, nikako ne smijemo dopustiti da se zaboravi i da se ne ponovi. To nam je i cilj" rekao je Ćemal.

A, o ključkim žrtvama svjedoči samo jedna brojka - njih 1.370 koji su prošli brojne logore u kojim su boravili. (Almir Terzić)



Ostali prilozi:
» IZBORI U PETNJICI: BDZ U CG „ZA ŽIVOT U BIHORU“ ULIVA NADU
Dženad Hodžić | 23. November 2017 16:54
» KUDA IDE SAUDIJSKI REŽIM?
| 20. November 2017 20:53
» OTAC KOJI SA KAMENOM PRIČA
Said Šteta | 05. November 2017 04:25
» IZVJEŠTAVANJE O TEMI RODNO ZASNOVANOG NASILJA
Said Šteta | 28. October 2017 13:44
» PISMO MOJOJ KĆERI
Yussuf, Al-Qaradawi | 26. October 2017 18:26
» MEFAILOVO DOBROČINSTVO
Zijad Bećirević | 22. October 2017 02:12
» SVEČANA INAUGURACIJA NOVIH ČLANOVA BANU
BANU | 08. October 2017 13:10
» DAN BOŠNJAKA U MAKEDONIJI
Šerif Ajradinoski | 05. October 2017 18:36
Ostali prilozi istog autora:
» CRNA GORA PODRŽAVA PUT BIH U NATO
11. December 2017 16:54
» JERUSALEM JE ZJENICA NAŠEG OKA
08. December 2017 13:43