Jasmina Hanjalić

Naslovna strana knjige „Otpusti noja i druge ptice“ Jasmine Hanjalić

-Rođena sam u Pećkoj ravnici, kaže Jasmina Hanjalić, doktorica koja, uz svoj osnovni posao, vrlo uspješno plovi i književnim vodama. Tamo sam se zadojila pogledom u nepogled. To me i danas oduševljava, to odsustvo granica i neizvjesnost daljine. Odrasla sam u Sarajevu, gdje sam završila osnovnu školu, gimnaziju i medicinski fakultet. Od prije deset godina objavljuju mi se pjesme i priče u književnim časopisima, zbornicima i antologijama u regionu i šire.

Iza nje su knjiga poezije „Sve u jednom jedno u svemu“, te knjige priča „Skamenjeni“ i „Priče u bijelom“ te knjiga poezije „Otpusti noja i druge ptice“ koju će, nakon Sarajevskog sajma knjige, promovisati 30.novembra ove godine u sarajevskom „Mixer house“. Kaže kako je spremila i petu knjigu te jednu brošuru o sarajevskoj pjesnikinji Džemili Zekić, čiji život je istraživala. Uređuje i veoma čitani blog „Književni kutak“.

Je li pisanje jedini posao kojim se baviš?
-Pred kraj srednje škle nađoh se u dilemi: književnost, koju sam zavoljela od djetnjsva ili medicina? Već dvije porodične generacije doktora prije mene; Dr. Mehmed Hodžo, dedo i Dr. Sabahudin Hodžić, amidža; su vjerovatno probudili u meni ljubav ka pomaganju ljudima. Mislila sam da mogu ljude spasiti od smrti. Pomažem i spašavam koliko mogu radeći kao specijlista urgentne medicne u Hitnoj pomoći u Sarajevu. Volim svoj teški posao. Tu crpim i dosta inspiracije za književno stvaranje upoznavajući ljude u najtežim životnim situacijama.

Kako se društvo odnosi ka piscima?
-Bosna i Hercegovina se ne može adekvatno brinut o mnogo kategorija ljudi, kao što su invalidi, pripadnici boračkih populacija, penzioneri, radnici... Svi budžeti prvo su skresani u segmentu kulture. Sa onim što raspolažu ministarstva ipak se daje neka podrška, ali ona je mnogo manja nego li to svi zaslužujemo. Pisci su većinom ostavljeni bez podrške, pogotovu manje afirmisani autori te se oni moraju osloniti ili na sopstvena sredstva ili na neke mukom dobijene donacije.

Jasmina Hanjalić na jednoj od promocija

Pisci i udruženja pisaca.Treba li pisati molbe za prijem ili udruženja u svoje članstvo trebaju pozvati one koji nešto vrijede?
-Hvala vam za ovo pitanje. Naime, iako imam objavljene četiri knjige, dobitnica sam dosta književnih nagrada u Bosni i Hercegovini i regiji, niko me nije zvao niti sam ja podnosila molbu za prijem u Društvo pisaca. Tome što to nsam učinila čudili su se nek moji prijatelji i prijateljice smatrajući da mi je tamo mjesto. Nebih da se laktam. Smatram da Društvo pisaca Bosne i Hercegovine treba, u svoje članstvo, pozvati ili samo predložiti one stvaraoce za koje misli da vrijede. Onda bi članstvo u tom udruženju značilo puno više nego što sad jeste. Ovako svjedočim da su u njega primljeni neki autori koji to ne zaslužuju. Nemaju kvalitertnih djela sa kojim se mogu legitimisati.

Autori i izdavači?
-Izdavači se, također, nalaze u nezavidnom položaju. Knjiga, ovdje u Bosni Hercgovini, kao roba, nije više atraktivna, odnosno, jeste samo ponekad. To ponekad može biti u književnom smislu manje vrijedna knjiga, pa su izdavači primorani štampati ono što se prodaje, makar to bila knjiga nekog fudbalera, starlete i slično. Ima izuzetaka. Dakle, na Sajmu knjiga će te teško naći Vislavu Šimborsku, nobelovku, ali će te naći more bestselera upitne knjižvne vrijednosti. Poezija je tu u najgorem položaju, jer nju baš rijetko ko kupuje, pa je i malo izdavača izdaje, osim ako je samofinansirajuća.