Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

Miloš ĆIRIĆ, autor potresnog teksta “Oprosti nam, Fatima”
NISAM BITAN JA VEĆ KOLIČINA OTROVNOG NACIONALIZMA PRISUTNA U SRPSKOM DRUŠTVU!
Autor: NAP
Objavljeno: 28. November 2017. 19:11:41


MILOŠ ĆIRIĆ, Danas:



OPROSTI NAM, FATIMA

Zatvorite oči i zamislite mladu Srebreničanku Fatimu Muhić. Ima 22 godine, dugu crnu kosu uredno očešljanu ispod svilenog hidžaba, usko i ponosno lice. Studira filozofiju u Sarajevu, ponos je svih kod kuće.

Nenametljiva je i duhovita, ima mnogo prijatelja. Ovog zlatnog jutra ona sjedi sama na Baščaršiji, lista bilješke sa predavanja, voli svjež zrak. Diše duboko, pije kafu i grize slatki ratluk od ruže. Uzima gutljaj hladne vode, gleda u maglovita sarajevska brda i mašta o odlasku u New York.

Sada gleda u sat, vrijeme je za pokret, visoko diže šake na čelo, zaokruži lice prstima i zategne kosu ispod marame. Šalje poruku mami, u Srebrenicu, želi dobro jutro i kaže joj da ih sve voli. Ustaje, prebacuje torbu preko ramena, nasmijana prolazi kroz grupu turista i nestaje u masi. Da li je vidite? Sada otvorite oči.

Fatima je rođena u Potočarima, dan nakon što je Vojska Republike Srpske umarširala u Srebrenicu. Na nepodnošljivoj vrućini hiljade ljudi panično je bježalo od srpske armije - u šume, brda, samo što dalje, ka Tuzli, u Potočare. Srbi su tog dana dobro razumjeli riječi svog komandanta u izjavi koju je dao čim mu je smrdljiva čizma kročila u Srebrenicu. Slavili su i pjevali do duboko u noć, dok su šefovi pripremali masovni pokolj, a mehanizacija iz Srbije se gomilala za nedjelje njihovog krvavog pira.

Za lov na muškarce po šumama, za komande "na koljena!", za laži "neće vam biti ništa, slobodno izađite". Za dijabolično smijanje u potiljak mladićima koji, mokri od znoja i mokrače, pred srpskim herojima kleče nenaoružani, za snimanje kamerom njihovih ubistava, za tupi zvuk koje mrtvo tijelo pravi kad padne na požutjelu travu i tešku bosansku zemlju.

Jedanaestog jula žene, djeca, starci i mladići bježali su ka bazi UN-a. Nisu znali, kako su mogli znati, da trče u čekaonicu za smrt i svoje mjesto u masovnoj grobnici. U stampedu uplašenih duša nalazila se hrabra Hava sa velikim stomakom, bojala se da će pasti, da će je masa prevrnuti na vrelu zemlju. Hava se tokom prve noći u Potočarima porodila u nezamislivim uvjetima. Noć je bila gora od dana, paklena vrućina gušila je hiljade ljudi koji su dijelili grozan zrak skloništa. Rodila je devojčicu.

Istovremeno, 120 kilometara odatle, u smrdljivom Beogradu, gospoda je iz fotelja gledala Dnevnik i slušala generalovu izjavu: "Evo nas u srpskoj Srebrenici. Napokon je došao trenutak da se osvetimo Turcima na ovim prostorima." Gospođe su završavale pripreme za sutrašnju krsnu slavu, Petrovdan. Nedjelju kasnije u Dnevniku RTS-a čuo se mladi glas zastupnika Vučića, koji je prijetio sa skupštinske govornice: "Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana."

Hiljade muslimana je već bilo bačeno u masovne grobnice. Kada su postale prepune, tijela su komadana i prenošena u sekundarne, pa opet prekopavana i bacana u tercijarne grobnice. Srbi su imali pune ruke posla sve do kraja ljeta. Ko je upravljao bagerima? Ko je vozio autobuse iz Valjeva, Šapca, Užica da iz Potočara voze ljude na lokacije gdje su strijeljani? Ko je dizao leševe i bacao ih u jame u Tomašici, Kozluku, Budaku, Snagovu, Kamenici?

Komandant ovih ubica je 16 godina poslije genocida bio pod zaštitom naše države, "u bjekstvu". Često je viđan u Beogradu, na utakmicama, među gostima na veseljima. Onda je nestao. Danas znamo da se neko vrijeme krio u vojnom objektu na Topčideru. Ko su Dražen i Dragan?

Dvojica gardista koji su pronađeni mrtvi 5. oktobra 2004. godine u istom vojnom objektu. Naša država i mediji tvrde da je riječ o ubistvu i samoubistvu, a gardisti su zapravo ubijeni jer su tog jutra slučajno vidjeli samog đavola. U to vrijeme ministar odbrane bio je Boris Tadić.

General je "pronađen" 2011. godine u selu Lazarevo kod Zrenjanina. Policiji je odmah ponosno izgovorio svoje pravo, prokleto ime. Predsednik Srbije Boris Tadić tada je ucviljeno obavijestio javnost da je heroj uhapšen.

Komandant je odmah tražio da posjeti grob svoje kćerke Ane, sahranjene baš na Topčideru. Ana je izvršila samoubistvo 1994. godine pucajući sebi u glavu iz tatinog pištolja. Prema glasinama, njen otac je zahtijevao da je posljednji put našminka i opstruirao istragu o njenoj smrti. Kažu da ga je smrt kćerke toliko pogodila da je zbog toga promijenio svoju "ratnu strategiju".

Sjećate li se Fatime? Hava Muhić je svojoj devojčici dala ime tek 2012. godine kada su identifikovane njene bebeće kosti. Bile su male i pomiješane sa drugima, nije bilo lako ni pronaći ih, ni utvrditi čije su. Fatima je najmlađa žrtva genocida u Srebrenici.

Takvih žrtava ima još bar 8.371, ali Fatima je živjela najkraće tokom one paklene julske noći. Fatima, koju danas zamišljamo da nasmijana prolazi Baščaršijom, umrla je istog sata kada se i rodila. Nikada neće vidjeti sarajevska brda, ni popiti gutljaj hladne vode.

Njena majka danas gleda izricanje presude ubici svog djeteta, dok njene ostale ubice slobodno žive među nama, neki od njih su na vlasti, neki u opoziciji, neki nam djeci predaju u školama, neki nam pišu vijesti, neki od njih nam vode državu.

Oprosti nam, Fatima.





Autor je aktivista za ljudska prava i saradnik Fakulteta za studije medija, Univerziteta The New School u New Yorku, SAD
Miloš Ćirić našao se na udaru dijela javnosti u Srbiji nakon objave potresnog teksta “Oprosti nam, Fatima”. Neke od najbrutalnijih prijetnji i uvreda upućene su Ćiriću, beogradskom aktivisti za ljudska prava i saradniku Fakulteta za studije medija The New School Univerziteta u New Yorku.

Iako je u New Yorku gdje predaje na predmetu Understanding Media Studies studentima prve godine master studija, paralelno sa radom u Njujorku, nastavlja da objavljuje u srpskim i regionalnim medijima i radi na projektima koji su fokusirani na edukaciju mladih za ljudska prava i pomirenje u regionu.

Uglavnom piše i govori na iste teme što smatra svojim kontinuiranim intelektualnim naporom o odgovornosti srpskih elita za ratne zločine tokom agresorskih ratova Srbije koji su uništili Jugoslaviju i njeno antifašističko naslijeđe, o ulozi medijskih, intelektualnih i političkih elita tokom i nakon ratova u rehabilitaciji četničkih i drugih desničarskih ideologija, o političkoj pozadini atentata na Zorana Đinđića, o obrazovanju novih generacija za ljudska prava i suočavanju sa zločinačkom prošlošću, o podsticanju i njegovanju kulture sjećanja, o propasti srpske opozicije i stvaranju prostora za novu, ljevičarski orijentisanu generaciju političara i nestranačkih aktivista u srpskom društvu koji priznaju nezavisnost Kosova, genocid u Srebrenici i druge ratne zločine srpskih snaga i države, odnosno nedvosmisleno podržavaju i kroz lični primjer doprinose skromnim pomacima u borbi za promjenu dominantnog nacionalističkog sistema vrijednosti u Srbiji.

Ćirić u intervjuu za novinsku agenciju Patria otkriva svoja razmišljanja o dešavanjima na Balkanu, mogućnostima konačnog pomirenja na ovim prostorima, zločincima i žrtvama.

Patria: Vaš tekst „Oprosti nam, Fatima“ je odjeknuo u Sarajevu, rekli bi, u srcima ljudi. Bilo je negativnih reagiranja u Srbiji, ali, jeste li dobili i podršku?
Ćirić:
Zadovoljan sam što su građani Sarajeva koji su trpjeli četverogodišnju torturu i masovne egzekucije od strane Srba tokom opsade zadovoljni mojim radom. Još jedan od krvnika koji je odgovoran za monstruoznu smrt desetina hiljada ljudi tokom te nezamislive četiri godine konačno je osuđen za svoje zločine, pa i za opsadu Sarajeva. U tom divnom gradu, koji je bio prava metropola bivše Jugoslavije, danas nema nijedne bošnjačke porodice koja nekoga nije izgubila u ratu koji su Srbija i VRS vodile protiv Sarajlija i drugih građana Bosne i Hercegovine.

Što se tiče negativnih reakcija u Srbiji i Republici Srpskoj, na njih sam navikao, to se dešava svaki put kada nešto objavim ili javno izgovorim. Tokom prethodnih desetak godina mog aktivizma, ugledao sam se na mnogo hrabrije građane Srbije od mene, koji su i tokom ratova i poslije njih, u tom dugačkom nizu godina neprijatnosti, prijetnji i golog nasilja kojima su izloženi, istrajavali u otkrivanju istine o ulozi Srbije u raspadu Jugoslavije i raskrinkavanju velikosrpske ideologije koja je do ratova i dovela. Ne namjeravam da zbog anonimnih i poznatih komentatora na internetu odustanem od rada koji smatram svojom ljudskom i građanskom dužnošću.

Bilo je, naravno, i mnogo pozitivnih reakcija. Činjenica da je moj posljednji tekst preveden na nekoliko jezika i prenesen od strane desetina regionalnih medija, meni je dovoljna satisfakcija i pohvala.

Patria: Pitali bismo vas za omjer napada i podrške zbog teksta, premda je jasno da je zlo eksplicitnije, a dobro na Balkanu još stidljivo i uplašeno. Problematično je što savjetnici nekadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, dakle iz opozicije brane zločince?
Ćirić:
Ne bih se složio sa vašom ocjenom da je dobro na Balkanu stidljivo i uplašeno. Ima mnogo herojskih djela pojedinaca, organizacija i grupa koje već decenijama hrabro istupaju i bore se protiv zla koje je jedino glasnije i ima bolju prođu u domaćim i regionalnim medijima. Za to smo i mi, koji radimo na ovim temama, pišemo, govorimo, edukujemo ili stvaramo, djelimično odgovorni, jer često pristajemo da budemo satjerani u jedan isti ćošak, sa poznatom publikom i njenim reakcijama. Mislim da moramo izaći iz svojih krugova i sa istinom suočiti baš one koji nas napadaju, bez obzira na cijenu.

Što se tiče savjetnika bivšeg predsjednika Borisa Tadića koji su se jednako kao i desničari dosta uvrijedili mojim tekstom, podsjećam Vas da je ovdje riječ o kontinuitetu njihovog političkog djelovanja. I ranije su Boris Tadić i ljudi oko njega negirali genocid u Srebrenici i minirali procese suočavanja sa srpskom zločinačkom prošlošću kroz svoje političko djelovanje i utjecaj koji su imali u periodu srpske tranzicije poslije Miloševića.

Ratna ideologija, njeni istaknuti promoteri, sva ta žrtvama dobro poznata lica, baš su za vrijeme vlasti “demokrata” u Srbiji vršili odgovorne javne funkcije i odlučno uticali na formiranje javnog mnijenja. U tom smislu, njihova odgovornost je ogromna, jer nisu uradili ništa da promjene paradigmu poricanja, odmaknu se od ratne ideologije Srbije i velikosrpskog nacionalizma, pa zato danas i dalje imamo ovoliko veliki broj žrtava propagande među građanima Srbije, koji sasvim prirodno, za svoje današnje predstavnike biraju one koji su aktivno učestvovali u ratovima koje je Srbija vodila tokom 90-tih godina.

Patria: Primili ste prijetnje smrću od nekih ljudi na otvorenim mrežama. Jeste li dobili bilo kakvu službenu obavijest da se povodom toga vodi istraga?
Ćirić:
Prijetnje, uvrede i iživljavanja lokalnih desničara koji imaju pristup internetu su nemjerljivo cijena koju pristajem da platim svaki put kada se javno oglasim na ove i slične teme, i mislim da je to što rade meni neuporedivo sa težinom ponovnih udaraca koje zadaju žrtvama i njihovim porodicama. Ovdje nisam bitan ja, niti prijetnje meni, već količina otrovnog nacionalizma koja je i dalje prisutna u srpskom društvu.

Što se istraga tiče, podsjetit ću Vas da srpsko Tužilaštvo za ratne zločine godinama opstruira i odugovlači sa procesuiranjem ratnih zločinaca koji žive u Srbiji, tako da u tom kontekstu, ne očekujem, niti želim, da se bilo ko bavi mojim “slučajem.” Ako mogu da biram, više bih volio da Tužilaštvo krene sa mrtve tačke i koncentriše svu svoju pažnju na predmete optuženih Srba za ratne zločine počinjene u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu.

Patria: Srbija ni 22 godine nakon rata, ni nakon toliko osuđenih ratnih zločinaca u Tribunalu u Hagu, u javnosti ne prihvata činjenice. Mediji suprotno od presuda pišu o Mladiću kao srpskom heroju. Čovjeku nije jasno kako je to moguće u jednoj državi i društvu? Postoji li ikakva mogućnost da se prevlada to negiranje pravde?
Ćirić:
Srpska javnost je od kraja 70-tih godina zadojena velikosrpskim nacionalizmom. Ideologija velike Srbije i etnički čistog srpskog državnog prostora vlada srpskom javnošću i politikom već više od tri decenije. U takvim okolnostima, teško je zamisliti da se o Mladiću u Srbiji ne govori kao o heroju, pa čak i da u vidu imamo i sasvim nedavne detalje kao što je onaj kada je današnji predsjednik Srbije nudio srpski parlament Ratku Mladiću kao “sigurnu kuću” dok se ovaj krio od Haga u Srbiji, i vjerojatno već bio pod zaštitom države, kojom u tom trenutku nije vladao Vučić, već njegovi današnji ljuti protivnici iz “demokratske” opozicije.

Mogućnost prevladavanja takvog mnijenja leži u neprestanoj borbi za istinu o ulozi srpskih političkih, vojnih, crkvenih i medijskih elita koji su podržavali Miloševićevu ideologiju etnički čiste države zbog koje je uništio Jugoslaviju u ratovima i čije su vojne, policijske, dobrovoljačke, i druge paraformacije, javno podržavale, vršile i huškale na najgore zamislive ratne zločine protiv nesrba. To nema ko da uradi osim nas kojima je iz ovog ili onog razloga dostupan neki, pa bar i najmanji, dio javnog prostora.

Patria: Svi će reći da su na vlasti Miloševićevi nasljednici i da će ići teško bilo kakve promjene odnosa prema Tribunalu u Hagu i istini o prošlim ratovima. Čini nam se kako je vlast krenula, čak i u rehabilitacije fašista poput Nedića i Mihailovića, jer je svjesna vlastite prljave ratne prošlosti. Teško je povjerovati da će u Srbiji ostati ovaj necivilizirani, neljudski historijski revizionizam. Kako vi na to gledate?
Ćirić:
Tradicija srpske države, a sa njom i srpskih medija i mnogih drugih sfera našeg društva, nevezano za to ko je trenutno na vlasti je falsifikovanje istorije, istorijski revizionizam i nipodaštavanje rada Tribunala u Hagu. Primjeri koje ste naveli su sasvim dovoljna ilustracija za taj argument.

Dakle, odnos prema Tribunalu u Hagu, se, u rezultatu, ne razlikuje mnogo među Miloševićevim nasljednicima i onima koji su bili protiv Miloševića tokom 90-ih godina. Za to uviđanje dovoljno je da pogledate reakcije u kojima se rad Tribunala nipodaštava svaki put kada donese presudu koja ne odgovara “srpskim nacionalnim interesima”, najčešće je to bio slučaj kada su donosene oslobađajuće presude nesrbima kojima se također sudilo u Hagu.

Naći ćete i mnogo izjava Miloševićevih protivnika iz 90-ih koji govore o Tribunalu kao promašenoj šansi za postizanje pomirenja, iako i sami znaju da je to tek posredna uloga Tribunala, a da mu je primarni cilj postizanje pravde i osuđivanje ratnih zločinaca. Takve izjave su tokom svih ovih godina previše često sebi dozvoljavali i brojni predstavnici tzv. “građanske Srbije” i time urušavali ionako poljuljano povjerenje i kredibilitet Tribunala čiji je rad bio napadan i prije njegovog osnivanja.

Ono što međutim niko ne može da porekne je da je Tribunal u velikoj mjeri ispunio svoju ulogu, i usput stvorio dragocjenu arhivu činjenica i podataka koje sada moja generacija i generacije koje dolaze, treba da iskoriste kao resurs u pokušajima da se istina o raspadu Jugoslavije i najvećim ratnim zločinima poslije Drugog svjetskog rata u Evropi razotkrije, čime jedino može doći do suštinskog pomirenja u našem regionu.



Ostali prilozi:
» DOKTORICA U KNJIŽEVNIM VODAMA
Eset Muračević | 23. November 2017 16:19
» KOORDINACIJU SRPSKOG NARODA ČINE DODIKOVCI
Oslobođenje | 18. September 2017 18:53
» KAO DJEČACI BILI GLUMAČKE ZVIJEZDE
Eset Muračević | 05. September 2017 19:59
» ZVUKE IZ TUĐIH AVLIJA LAKO PRIHVATAMO KAO SVOJE
Eset Muračević | 18. July 2017 20:02
Ostali prilozi istog autora: