Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

JNA - E TO JE VEĆ POSEBNA PRIČA
Autor: Haris Hojkurić
Objavljeno: 22. December 2017. 02:12:14
HARIS HOJKURić: Samo sam se zarekao da kad jednom izađem da me više dok sam živ neće u tu vojsku mobilisati niti da ću obući njihovu uniformu ili navući čizme. To sam obećanje uz Božiju pomoć ispunio. Pozivi za rezervu su stizali, nikad nisam otišao, nisam čak ni uniformu zadužio, vazda sam to uspješno izbjegavao; te gripa, te bio prehlađen, te bio na putu i tako. To sam mogao jer sam znao da je Slaviša Kuruzović bio po rasporedu u mojoj četi (jednom mi to slučajno u prolazu spomenuo), a mama je znala njegovu majku, pa kad bude poziv u rezervu pošaljem majku kod nje na kahvu i tako saznam jesul' još u kasarni ili su otišli na Manjaču i sl. Kad čujem da su otišli onda se lijepo pojavim u Vojnom odsjeku da opravdam izostanak, a znao sam da je tad već kasno. Onaj referent se izgalami na mene, ne zna šta će samnom, četa je otišla na teren a ja stojim tu pred njim i još ni uniforme nemam i on me pošalje nazad kući uz obaveznu napomenu da se to više nikad ne ponovi. Naravno, odgovarao sam, i nastavljao gurati po svom. Danas se po tom pitanju, stavu i držanju ponosim na sebe.
Za odsluženje vojnog roka sam se na neki način pripremao i psihički i fizički. Redovno sam vozio bicikl, pomalo s rajom igrao košarku, fudbal...tako da sam bio u dobroj kondiciji.

Još u trećem srednje počeo sam ići u školsku bibliteku i dizati tzv. vojne časopise 'Front i Sloboda' da čitam o stanju u vojsci i onom što budući vojnik može da očekuje ili bi trebao da zna.

Došlo vrijeme da se pravi i ispraćaj. Jedan je bio onako za raju iz komšiluka i mlađu generaciju familije, a na drugi sam pozvao muftiju Ibrahima i efendiju Fahru Katkića iz Gornjeg Šehera. Tu je bio i obavezni Zahid ef. Makić više kao naš porodični prijatelj nego kao efendija. Lijepo nam je bilo na sijelu. Ispratili su me učenjem Kur'ana, tekbirima i dovom.

Taj septembaraski dan kad sam išao na voz nebo se otvorilo, lilo je kao iz kabla, pa sam sve govorio da uz suze moje majke i nebo plače za mnom.

Treći dan u vojsci i sve nas iskupe da nam se obrati komandir čete, kapetan prve klase Slobodan Tarbuk (kasnije osuđen kao ratni zločinac u Hrvatskoj). Fino sam se spremio da vidim i upoznam svog komandanta, željno očekujući da čujem riječi dobrodošlice, podrške i korisnih savjeta za mlade vojnike. Većina nas je prvi put ostavila svoje kuće i porodice očekujući da kasarna 'naše narodne armije' bude adekvatna zamjena toplini porodičnog doma.

Umjesto toga, počelo se sa strašenjem, priječenjem, prepadanjem, spominjanjem zatvora i slično, a najgore mi je bilo kada je krenuo da nam vrijeđa tradiciju i običaje. I tako pođe priču 'kao nemoj slučajno da ja nađem flašu vode u wc-u'!!!

Slušam i ne mogu da vjerujem šta čujem; dok su se okolo vojnici naglas cerekali on nastavlja, 'a nemoj ko Mujo što je uzeo toalet papir pa umjesto da se obriše on ga prstom prošuplji', i još pri tome podiže srednji prst.

Nasta salva smijeha u sali. Bilo nas je par stotina i ja ispod oka gledam, dok se oni grohotom smiju, kako smo mi Muslimani i Albanci, od sramote i stida glave sageli i šutimo. Više bi voljeli da se zemlja otvorila i da propadnemo nego da to izrugivanje i podsmjehe Srba, Hrvata, Crnogoraca i ostalih slušamo.

Strašno sam bio razočaran i uvrijeđen. Od tog momenta JNA više nisam doživljavao kao svoju vojsku, kao nekoga ko treba da brani i čuva moju zemlju, moj narod, moju slobodu, čast i dostojanstvo, nego kao nekoga ko mene i moj narod vrijeđa, omalovažava, ponižava, kao nekog ko me prisilio da budem tu i ja sam tu samo zato što moram biti. Nikakve tu više ljubavi i poštovanja između nas nije bilo.

A onda hrana. Svako malo neke kobasice, slanina, većinom na masti. Koja je to tek bila trauma? Doručak: slanina i jaje ili komad sira. I sad ti ideš po kantini i tražiš kome ćeš dati slaninu, a da on tebi da sir ili jaje. S prva je to nekako i išlo, međutim, kasnije, kad su oni vidjeli da ti slaninu, kobasicu ili bilo šta svinjsko nećeš jesti nikako onda hoće uzeti, ali ti ništa zauzvrat neće dati. Nije ih interesovalo što ćeš ti biti gladan, što je tebi ostalo malo hrane i sl. Kad sam to vidio, takvu sebičnost, pokvarenost i pohlepu, mislim se, e nećeta vala ni vi kako hoćete; ja ti lijepo onu slaninu ili kobasicu u kantu za smeće i odem do prodavnice i kupim sebi hljeba i povlaku, sjedi na travnjak ili trotoar i jedi. I elhamdulillah. To se tako moglo i gurati dok se je bilo u kasarni, ali kad se nakon prekomande otišlo na karaulu, kilometrima udaljenu od civilizacije, onda je nastupilo pravilo: jedi šta ti se da ili poljubi i ostavi. Uh, šta je samo ljubljenja tako bilo. Al' niko ko dragi Allah dž.š., vazda pošalje izlaz i olakšanje.



Uz samu granicu bila je kuća od starine, osamdesetogodišnjaka Josipa i njegove pet godina mlađe babe Janje. Oni su imali finu kuću, a uz nju i malu dvorišnu kućicu koju su vrlo rado držali otvorenom da je vojnici kada idu u obilazak granice mogu pohoditi, odmoriti se ili za hladnih i kišnih dana malo se i skloniti i ugrijati. Baba bi nama uvijek tu ostavi kruha, jaja, sira, kajmaka, raznih namaza. Međutim i oni su koristili mast pa sam joj jednom dao novac i zamolio da kupi ulje, a također sam je zamolio i da preko namaza ne stavlja svinjsku mast. Oni su tu koristili mast da se namaz ne kvari kao što se kod nas stavlja šećer. Sve su to oni ispoštovali i sa velikom nas pažnjom i ljubavlju svaki put dočekivali i ispraćali.

To je bio jako bogat kraj, ljudi su u okolnim selima imali dobre kuće, kola, traktore i vidjelo se da dobro žive. Ali imali su više djevojaka nego momaka tako da se je gotovo iz svake generacije graničara poneki vojnik tu oženio i ostajao da živi. Tačnije udao se. Ja sam se babi bio nešto plaho dopao i stalno mi je govorila kako u selu ima lijepih cura, da hoće da me s njima upozna, da ona njima stalno o meni priča i da želi da se i ja tu oženim. Iskreno maštu mi je bila dobro zagolicala. Stalno ih je hvalila kako su lijepe, što jesu bile, pa vrijedne, čestite i to sam se uvjerio gledajući ih kako voze traktore idu u šumu po drva, oru, kopaju, siju i sve ostale poslove rade. Selo je bilo malo sa jednom prodavnicom i tri birtije, koje su uvijek bilo pune. Kako im voda nije bila za piće, nama je na karaulu dovožena cisternom, ljudi iz tog sela su umjesto nje pili vino i redovno bili napola pijani. Tako da su žene bile naprosto primorane da preuzmu muške, poljske poslove.

Međutim kaže baba jedan dan, znaš one imaju i jednu mahanu!

- Koja je? Sav sam se pretvorio u uho. Znaju se naljutiti pa hoće i da ljude istuku. Ozbiljnim glasom mi to reče, ali onako potiho.
Pa kakve su pijane i samo sjede po birtijama nije ni čudo, mislim se.
- Uh rekoh, vala mene neće tući pa kad se nikad ne bih oženio. I tako ti ja odustanem i od pomisli da se odatle ženim.

Vjerujem da su baba Janja i njen Josip odavno preselili s ovog svijeta, pa Boga molim da im oprosti grijehe i da ih nagradi za sva dobročinstva koja su nama vojnicima činili. A činili su ih tako mnogo, nesebično i rado. Da im je laka zemlja Božija koja ih prekriva. Smetala su mi i ona zajednička kupanja gdje se svaki stid kod ljudi rušio i gazio, gdje smo bili ko hajvani u toru, ali tu se jednostavno ništa nije moglo napraviti. Igraj kako oni sviraju i hajd. Znao sam de će i to proći, da se mora deverati i deveralo se, i predeveralo, elhamdulillah.

Samo sam se zarekao da kad jednom izađem da me više dok sam živ neće u tu vojsku mobilisati niti da ću obući njihovu uniformu ili navući čizme. To sam obećanje uz Božiju pomoć ispunio. Pozivi za rezervu su stizali, nikad nisam otišao, nisam čak ni uniformu zadužio, vazda sam to uspješno izbjegavao; te gripa, te bio prehlađen, te bio na putu i tako. To sam mogao jer sam znao da je Slaviša Kuruzović bio po rasporedu u mojoj četi (jednom mi to slučajno u prolazu spomenuo), a mama je znala njegovu majku, pa kad bude poziv u rezervu pošaljem majku kod nje na kahvu i tako saznam jesul' još u kasarni ili su otišli na Manjaču i sl. Kad čujem da su otišli onda se lijepo pojavim u Vojnom odsjeku da opravdam izostanak, a znao sam da je tad već kasno. Onaj referent se izgalami na mene, ne zna šta će samnom, četa je otišla na teren a ja stojim tu pred njim i još ni uniforme nemam i on me pošalje nazad kući uz obaveznu napomenu da se to više nikad ne ponovi. Naravno, odgovarao sam, i nastavljao gurati po svom. Danas se po tom pitanju, stavu i držanju ponosim na sebe.

Za kratko vrijeme će ta armija pokazati svoje pravo lice i svu svoju prljavštinu, mračnjaštvo i zlobu izbaciti pred oči čitavog svijeta. Zabludu naivnog vjerovanja i polaganja nada i očekivanja u nju moj narod je na kraju jako skupo platio.



Ostali prilozi:
» DOŠLO JE VRIJEME, DA PUZIMO I BEZ GAĆA
Mr. Milan Jovičić | 21. July 2018 15:25
» DA LI OVE IZBORE MOŽEMO SHVATITI OZBILJNO?
Tarik Delić | 19. July 2018 12:40
» A-A-A- GDJE SMO MI? EVO NAS NA BAŠČARŠIJI!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. July 2018 23:53
» SKENDER KULENOVIĆ NA BRANIKU BOSNE I BOSANSKOG JEZIKA
Sead Zubanović | 15. July 2018 03:24
» SREBRENICA, RAJSKA PTICA
Akademik dr. Ferid Muhić | 14. July 2018 13:10
» KAKO ĆEMO ŠEHIDIMA NA OČI?
Muhamed Mahmutović | 12. July 2018 21:24
» DODIKOVAC VASIĆ MEGAFON GENOCIDNOG OKOTA
Elmedina Muftić | 12. July 2018 17:43
» SREBRENICA - VJEČNA SUZA NA LICU BOSNE
Dževad Ponjević | 11. July 2018 14:38
» RIJEČ JE O GENOCIDU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. July 2018 13:40
» DJEČAČKI SNOVI U OKOVIMA SREBRENICE
Mufid sin Rame Mustafić | 09. July 2018 03:52
» GENOCIDOM ZADOJENE ZVIJERI
Avdo Metjahić | 05. July 2018 21:51
» SRBIJA JE PIROMAN BALKANA
Prof. Habib Mandžić | 03. July 2018 18:40
» NE HALALIM TI, BOŠNJAČE!!!
Elmedina Muftić | 01. July 2018 15:35
» MTV IGMAN NIJE SLUČAJNOST, ON JE NAŠA REALNOST
Sead Zubanović | 01. July 2018 15:20
» POKUŠAJ LEGALIZACIJE KORUPCIJE
Džebrail Bajramović | 30. June 2018 15:40
Ostali prilozi istog autora:
» NEDELJKO
19. May 2018 01:31
» SJETIT ĆEŠ SE MOJIH RIJEČI
28. January 2018 15:33
» (PRED)RATNE PREVARE
12. January 2018 20:41
» ORGANIZOVANO DEŠAVANJE NARODA
01. January 2018 23:23
» DEMOKRATSKE PROMJENE
03. December 2017 14:53
» ŽRTVOVANJE SINA ZA DRŽAVU
13. September 2017 19:46
» PROĐOH BOSNOM KROZ GRADOVE
25. August 2017 20:30