Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

(PRED)RATNE PREVARE
Autor: Haris Hojkurić
Objavljeno: 12. January 2018. 20:01:14

Naime, muslimani su iz straha i predostrožnosti od stradanja početkom rata ostavili svoje kuće i imanja te izbjegli kod familije i prijatelja u obližnju Banjaluku. Bili su smješteni već neko vrijeme kad ih je, jednog dana, posjetila visoka delegacija uglednih Srba, komšija.
Došli da ih mole da se vrate svojim kućama. Zapomagali su da će ih, ako se komšije ne vrate, ustaše pobiti i protjerati. Objašnjavali da je jedini način da prežive i opstanu taj da pozovu i dovedu muslimane nazad.


U bivšem sistemu (zvanična ideologija - ateizam) urijetko su bila otvorenja džamija. Kada bi negdje i bilo svečano otvorenje naš Odbor islamske zajednice Banja Luka zakupio bi autobus i organizovao odlazak na tu svečanost. Rahmetli otac, volio je putovati i ovakve prilike ne bi ni po koju cijenu propustio. Čini mi se da, haman nije bilo otvorenja džamije u Bosni, a da na njega nismo otišli. To je bila baš rijetkost.

Putovanja su bila zanimljiva, jer su osim te vjerske note: učenje ašereta, donošenja tekbira i salavata, te izvođenja ilahija i kasida, bila pravljena pomalo i turistički; gledalo se da se obiđe i upozna što više; po onoj ferijalnoj "upoznaj domovinu da bi je više volio".

I zaista, vidjelo se krajeva, upoznalo finih ljudi, posjetilo sela i gradova. Tako sam kao dijete obišao kulu Husein kapetana Gradaščevića u Grdačcu, tekiju na Buni, Stari Most, džamiju sultanije Esme, Stari grad Jajce, Zagrebačku džamiju.... upoznao sam i naše prvake i slušao ih dok govore okupljenom narodu - od rahmetli Huseina Đoze, Ahmeda Smajlovića, reisa Naima Hadžiabdića i mnogo, mnogo drugih.

Svaki put kada bi iz Banjaluke išli u pravcu Varcar Vakufa (Mrkonjić Grad) i Jajca prolazili bi kroz Bočac. Tad bi nekako u autobusu nastajao tajac, muk, jeziva tišina. U zraku osjetiš nelagodu i tjeskobu. Vidio sam, ljudi u sebi uče fatihe i potom polahko rukama potiru lice. Niko ništa nije govorio, svi šute. Znao sam o čemu se radi. Otac nikada nije propustio priliku da mi rukom pokaže na pitome, prelijepe, zelene predjele Bočca i okoline te prepriča slučaj iz Drugog svjetskog rata koji se tu odigrao sa našim narodom.

Naime, muslimani su iz straha i predostrožnosti od stradanja početkom rata ostavili svoje kuće i imanja te izbjegli kod familije i prijatelja u obližnju Banjaluku. Bili su smješteni već neko vrijeme kad ih je, jednog dana, posjetila visoka delegacija uglednih Srba, komšija.

Došli da ih mole da se vrate svojim kućama. Zapomagali su da će ih, ako se komšije ne vrate, ustaše pobiti i protjerati. Objašnjavali da je jedini način da prežive i opstanu taj da pozovu i dovedu muslimane nazad.

Sa njihove strane svima su garantovali bezbjednost i sigurnost, te da će ih štititi od četničkih jedinica iz šireg okruženja. Naši ljudi su im povjerovali i ubrzo se spremili da idu nazad svojim kućama.

Za dva - tri dana vratili su se na svoje. Sad sam zaboravio kako je to tačno bilo, kojim putem i prevoznim sredstvom su to napravili.

Uglavnom, svečano su ih dočekali, sa muzikom, pečenim volom na ražnju, janjetinom i slično. Dva dana je slavlje trajalo, orilo je i gorilo, pjevalo se i veselilo, puške su u zrak pucale... da bi ih treći dan, do zuba naoružane komšije opkolile, zarobile, iskupili su ih na sredinu mjesta i sve odreda poklali. Nisu birali ni jel' muško ni jel' žensko, mlado ili staro, zdravo ili bolesno; kama je sve čekala.



Tako je stradala gotovo sva porodica Dizdara. Samo jedan dječak dok su ih privodili, od nekih desetak godina zapomagao je da ga boli stomak i da mora ići u zahod. Četnik je dozvolio, rekao mu da požuri i čekao ga je ispred. Međutim, dijete je vidjelo da tu nešto nije u redu, probio je daske sa zadnje strane poljskog wc-a, polahko se izvukao i pobjegao u obližnju šumu.

*****

Dragan Stojičić je bio iz Baraća, sela iz Mrkonjić Grada. Išli smo zajedno u srednju školu. Bio je otvoreni srpski nacionalista, ali je u tome bio iskren, ništa nije zamotavao ili uvijao. Meni to nije smetalo jer sam bio načisto i znao s kim imam posla. Dosta smo razgovarali o nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini pa i šire. Roditelji su mu jedno vrijeme živjeli u Australiji i bili su aktivni članovi kojekakvih emigrantskih, četničkih organizacija i pokreta, tako da je i on sam bio do srži u tome. Od njega sam dobio na čitanje knjige "Sudija" i čini mi se "Nož" Vuka Draškovića, i još neke druge, njihove literature, tako da sam dobio dobar uvid u srpsku ili bolje kazano velikosrpsku nacionalnu ideologiju.

U njega je pola familije bilo u četnicima, a pola u partizanima. Saznao sam i da su Baraći bili podijeljeni, tačno se znalo s koje strane ceste su bili četnici, a s koje partizani, gdje su se bitke vodile, ko je koga i gdje ubio, kako je koje selo zapaljeno, poklano, protjerano ili opljačano. Dragan je bio dobro upućen i detaljno mi je o tome govorio. A ja sam bio zahvalan slušalac; što jest, jest. S pažnjom sam ga slušao. Sad mi je žao što to tada nisam zapisivao. Tih detalja se više gotovo ništa ne sjećam, a znam da su bili značajni i da ih je trebalo pribilježiti. Šteta.

Često nam se tako u razgovoru znao pridružiti i Mastalo Jovo. Mastalo je bio iz Stričića, sela iz kojeg je bio i srpski pisac Petar Kočić. Rijetko se uključivao u razgovor, više je slušao.
Jednom tako, kaže mi: e vala Harise i ti trebaš doći kod mene na selo. Da vidiš kako mi proslavljamo i obilježavamo slavu.

A ja mu hladno: jes vala, evo sve letim da dođem gore među vas, da me zakoljete!! Ne pada mi napamet!!
On iskolačio oči, gleda i ne trepće.
- Ti nisi normalan!, - povika
Šta to pričaš, čovječe?!
Jel' s tobom sve u redu?!
Pusti Jovo, Boga ti, k'o da ja vas ne znam. Prvih par sati bi bili fini, ljubazni, pravi domaćini, a onda bi se ponapijali, naroljali se da izvineš, gledali me ispod oka, dok nebi neko zakrvavio i rekao: vidi onog 'turčina' da mu majku njegovu, da mi njega sad odradimo. I to bi bilo to.
Kasnije ujeo vuk magarca, a mene više nema.
- Ti si lud.
Sad već smirenije govori, al' i dalje u mene gleda sav zaprepašten.
- Neću više o tim stvarima da pričam, reče odlučno i ode. Uzrujan sjede na svoje mjesto. Dugo je sjedio i šutio, gledao zamišljeno u daljinu. Više se nikada meni i Draganu nije priključio dok smo bistrili politiku.

A meni pred očima slika onog našeg nevino nastradalog naroda. Mislim se: neka sam ja Jovo i lud i budala, al' nek' sam ti ovo rekao. Da znaš da nas ima koji znamo, a i pamtimo. Siguran sam da smo se nas dvojica vrlo dobro razumili.

*****

Nije prošlo dugo, od te Jovine i moje diskusije, kao da sam bio nešto naslutio, kad se u Gornjem Šeheru desi strašan zločin. Jedan sugrađanin kome sad ne mogu da se sjetim imena zašao po ulici i počeo redom da ubija muslimansku djecu, dvoje je uspio usmrtiti, i jednog čovjeka od nekih 30 - tak godina koji je pritrčao i pokušao da ga zaustavi. Jedno dijete je bilo ranjeno. Žao mi je što sam svima njima zaboravio imena, ali banjalučani će se već sjetiti. Dženazu smo im klanjali na mezarju pokraj Halil pašinog turbeta.

Zvanična verzija događaja bila je da je bio lud. Pa naravno da je bio čim je uradio takve, grozne stvari. Ali ipak jedan detalj je bio znakovit i o njemu se po čaršiji pričalo: prije nego što bi dijete ubo nožem svako je upitao - kako se zoveš? Ako je čuo muslimansko ime nož je radio. Tu s muslimanskom djecom igrala se i jedna djevojčica srpske nacionalnosti, kad mu je rekla ime nije je dirao nego je rekao da tu ne treba da se igra i da ide kući. Nastavio je da traži i ubija muslimane.

Sjećam se dobro kad se na času u Elektro školi kod nastavnika Branka Kovačevića povela priča o tome i kad je neko sa strane rekao da je ubica lud, kako je Vernesa Hamzić prokomentarisala: dobro, kad je lud kako je onda znao da bira i ubija samo muslimasku djecu? Na to njeno pitanje nije bilo odgovora. Odgovor je stigao par godina kasnije.



Ostali prilozi:
» ČESTITKA ("TEBRIKLER") PREDSJEDNIKU REDŽEPU TAJJIPU ERDOGANU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. June 2018 15:01
» NA IFTARIMA KOD "SVETOG ANTE"
Amir Telibećirović | 25. June 2018 14:59
» KAKO SAČUVATI OSNOVNU IDEJU SDA?
Mirsad Mahmutović | 24. June 2018 00:06
» DUŠMANI BOSNE I BOŠNJAKA
Elmedina Muftić | 21. June 2018 21:01
» ZAŠTO NAS UBIJAJU
Aziz Hurem | 21. June 2018 18:40
» S E V D A L I N K A
Mehmed Meša Delić | 18. June 2018 18:07
» NA "DAN ŠEHIDA" KOD RASIME, MAJKE GAZIJE IZETA NANIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. June 2018 16:30
» ZA „TREĆI ENTITET“ SVE JE SPREMNO
Džebrail Bajramović | 14. June 2018 19:55
» ZLOČIN BEZ KAZNE
Mr. Milan Jovičić | 14. June 2018 16:00
» RAMAZANSKA PRIČA 2
Aziz Hurem | 11. June 2018 17:32
» JE LI NAM RAMAZAN VRATIO SMISAO ZA ŽIVOTOM?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. June 2018 16:59
» DIVAN JE LI DOBAR IMETAK U RUKAMA DOBROG ČOVJEKA
Arsim Tarik Saliji | 09. June 2018 14:56
» SVI ČOVIĆEVI IZBORNI IZAZOVI
Amir Sužanj, BHR1 | 06. June 2018 19:06
» MI, NASER ORIĆ I ONI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 04. June 2018 20:23
» BEĆIREVIĆEVA SDP BAZA JE ANTIBOŠNJAČKA I ANTIISLAMSKA
Elmedina Muftić | 03. June 2018 20:41
» BOSANSKI JEZIK U AUSTRALIJI
Dr. Džavid Haverić | 31. May 2018 16:28
Ostali prilozi istog autora:
» NEDELJKO
19. May 2018 01:31
» SJETIT ĆEŠ SE MOJIH RIJEČI
28. January 2018 15:33
» ORGANIZOVANO DEŠAVANJE NARODA
01. January 2018 23:23
» JNA - E TO JE VEĆ POSEBNA PRIČA
22. December 2017 02:16
» DEMOKRATSKE PROMJENE
03. December 2017 14:53
» ŽRTVOVANJE SINA ZA DRŽAVU
13. September 2017 19:46
» PROĐOH BOSNOM KROZ GRADOVE
25. August 2017 20:30