Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

IN MEMORIAM: Naša mehruma
NEKA TI JE VJEČNI RAHMET MAJKO LEJLIJO
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 05. February 2018. 16:02:32
Kada sam prije četri godine pisao reportažu o Bošnjakinji, majci Lejliji, ženi koja odgoji četrnaestero djece, od kojih je sedmero rodila, a sedmero zatekla u kući supruga, nisam slutio da ću se toliko vezati za za ovu ženu. Reportažu o njoj ugradio sam u svoju knjigu „Tragom čaja od papaje“, jer Lejlija je majka, uzor i ponos. Imala je dušu kakva se urijetko sretne hodeći ovim dunjalukom, i dvije ruke koje su radile sve, da časno, uz pomoć Uzvišenog Gospodara, djecu izvedu na pravi put. Sinoć je stalo srce majke Lejlije, a duša krenula u susret sa svojim Gospodarom. Dženaza je sutra, u Slivnju, tamo gdje je ukopan i njen suprug rahmetli Ferid efendija. Neka ti je vječni rahmet majko Lejlijo, jer evo i ja te majkom zovem.

Said Šteta, književnik i novinar




Majka Lejlija

Uz pomoć dobrih ljudi, put me nanese, da zijaretim ženu, majku Bošnjakinju, pod čijim stopalima trebamo tražiti kartu za onaj ljepši pravedniji svijet, i slušati kao životnu pouku svaku njezinu izgovorenu riječ. Ni jedna joj nije za baciti. I ja ću je zvati majka, sjećajući se svoje, i svih majki koje to jesu. Lejlija Gluhić, djevojačko Mujanović, rođena 1939.godine u Memićima kod Zavidovića, u plodnoj dolini Krivaje, nije zapamtila ni majku ni oca. Otac joj napusti dunjaluk još dok je bila u majčinom stomaku, a majka ode za njim, kada je njoj bilo samo tri mjeseca. Ostala je kod tetaka, sa starijim bratom, da se brinu o njoj. Tu je završila mekteb i kaže sjeća se efendije Zaima.
- Nisam dobra zapamtila sinko, priča starica. Dok se podsmjehuje, stavlja ruku na usta. Stidljivo, kao kada je prvi put došla u Slivanj, selo u koje se udala.
- K'o sirotinja. Kad me je brat pitao da idem na teferič u Kovače, tetka mi je dala haljinku da obučem. Nisam imala šta obući, a ja već curetak, nastavlja priču majka Lejlija, blagosiljajući nas koji smo je posjetili da mi je natjerala crvenilo na lice. Bi me stid!
- Onda je doš'o moj Ferid, rahmet mu duši, da me zaprosi. I pođem ja. Kad sam došla, sedmero djece njegove sam zatekla. Prva mu žena mlada umrla. Dvojica starijih sinova već se oženili. Sve je meni palo za vrat. Zastala je majka, puštajući suzu za svojim suprugom Feridom ef. Gluhićem, svršenikom Sultan-Ahmedove medrese, imamom. Glas joj se na trenutak izgubi. Odavno nisam vidio ženu, da sa toliko ljubavi i žala u isto vrijeme, sjeća se čovjeka kojeg više nema. Onda nastavi.

- Sa njim sam izrodila sedmero djece! Fuada, Sinana, Hazemu, Fahrudina, Fuadu, Nerminu i Senadu. Kad mi je Ferid preselio, živjeli smo od ovih mojih deset prsta i dobrih ljudi koji su donosili vitre.Tako sam ih odgojila i odškolovala. Samo im nisam dala krasti. Jok! Nisu oni znali jesam li ja gladna. Nikad! Prisjeća se majka i pogleda djecu nasuprot nje, Sinana, Fahrudina, Senadu. A životnu priču priča, uvijek naginjući na kraj, kako je ostala bez svoga Ferida, kojeg nema gotovo tri decenije. Tako remeteći, uobičajenu, knjiški zacrtanu formu, podsjeti me, iako neuka, da ne piše knjiga život, nego život piše knjigu. I zgode, češće nezgode, redaju se same u svojoj prečini. Ili im nehotice, dajemo prednost u onom našem unutarnjem poslaganju.

- A sve sam radila! I muške poslove. Samo nisam znala kosu otkovati. Ja volim raditi. Ponovo zaplaka, žaleći za selom Slivanj, udaljenim od Zenice dvadesetak kilometara, gdje je zbog narušenog zdravlja ali i godina, djeca nisu smjela ostaviti. Tu u predgrađu, sa malom baščom, u kojoj raste zelen svakojaka. Mahune se nadvile na stazu pored, a u sredini krupni paradajiz čeka malo više sunca, da sazri. Sve to, one tanke ruke majke Lejlije dotaknu, i kao da svakoj biljčici daju baška snagu da naraste. Kažu, ne mogu je natjerati u kuću. I na jakom suncu ona je u svojoj bašči. A ne bi smjela! Preživila je moždani udar, i ima zakrčenje vratnih žila. Majka Lejlija, samo se osmjehuje.
- Nikad me zora nije u kući zatekla. Klanjaj sabah i za poslom.
Ispraćala sam komšije svako jutro dok su odlazili u grad za poslom i dočekivala ih na njivi kad bi se vraćali. Ništa meni nije bilo teško. Ma volim ja raditi i sad,“
poskočivši na sećiji gdje je sjedila, kao da će poletjeti u one čaire Slivanjske. Majka, ta dobra starica, svoj težak život, svaki njegov trenutak, bojila je onom žuljevitom rukom, umreženom venama. Kao da plete mehki šal, kojim će nas, sve onako đuture ogrnuti. Makar nas bilo više od četrnaest.
-Imam i devetero unučadi,“ nastavi starica.

- Ali bi volila da je moj Ferid tu, da ga moja djeca vide, a da i on vidi djecu, sad kada su porasli. Senada ga, ona najmlađa, nije ni zapamtila dobro. Ponovo potekoše suze, one iskrene, ženstvene, i sa valjanim razlogom ljubavi i zajedničkog života, koji i nije bio tako dug, sedamnaest godina. Život pun ljubavi i uzajamnog poštovanja kakvog se rijetko sreće. - Moj Ferid je dušu ispustio na mom krilu. Bio je bolestan. On je znao da će umrijeti. Glavom legao na mome krilu, pita hoću li mu halalit'. Ja šta ću moj Feride! Ali nemoj o tome. Ko zna? Evo ja sam možda zdravo, ali samo Bog zna ko će prije na onaj svijet. Ma znao je on, im'o je naki išaret. Onda mi kaže da uzmem šifon platno, u sobi na spratu, i da mu skrojim ćefine. Pošaljem ja Sinana kradom da donese i ostavi tamo u sobu. Onda mi veli, da mu odsječem nokte, i u nogu. Ja ih i lijepo operem. Kaže trebalo bi me i obrijati, nije lijepo 'vako da sam. Prije nego li će dušu ispustiti, kaže neka izađu djeca iz sobe. Onda on veli meni – čuj moja Zavidovka, kako gore na spratu uče hodže-. Mislim, nije dobro moj Ferid. Kad ptica sleti na prozor i tri puta kljunom udari u staklo. Samo je ruku podigao i spustio, glava mu klonula u moje krilo...

Majka Lejlija zašuti. Tanka vodena nit od suza, pruži se niz naborano, čisto, blijedo lice, sa kožom kao kadifa, i spusti se u podbradak. Mahnu rukom, obrisa, i ponovo oči dobiše onaj prvotan sjaj. Sjaj života!
- On je mene naučio i gasuliti, i dove, i puno toga učiti. Išla sam ja u mekteb, i postim od svoje sedme godine, hvala Allahu. Moj je Ferid sve mene naučio. Opet priča počinje i završava kod životnog saputnika. Iako brojna djeca majke Lejlije, ne daju joj ni tereta ni srkleta, i paze na svaki njezin korak. Onda, kao da i sama želi unijeti malo vedrine u ovu svoju priču, nastavi.
- I mlin me mlio, i grom bio, samo me zmije nisu ujedale,“ pa se nasmija opet stavljajući stidljivo ruku na usta.
- Ma jesam i na zmiji spavala. Jednom, ja se umorila, i na verandi nake haljine bačene, a ja legnem da odmorim. Zaspim! Dođoše djeca i zovu me, ja ustanem, kad djeca digoše one haljine a ispod zmija u zvrk se smotala. Ma imaš šta vidjeti. Velika brate! Eto nije me ujela.
Uočivši i sama, kako je svaka rečenica nosila dozu gorčine, patnje i kušnje, majka Lejlija ovdje zaćuta. Puno i za dva dunjaluka. Gledala nas je, onim sitnim blještavim očima, u kojima baklja života gori još onim istim plamom kao 1969. godine kada dođe za svoga Ferida u selo Slivanj. I ja sam gledao taj topli nur na njenom blijedom licu, ozaren kao da sjedim pored rođene majke. Osjećajući tu majčinsku bliskost kakvu ne može podariti svaka žena. Žena koja je odgojila četrnaestoro djece, sedmero rodila, jednog pastorka ispratila na ahiret, potom i supruga Ferida i ostala usprav, a ne da prkosi. Ostala je svjesna da je to Božije određenje. Sretna da živi svoju tugu, neimaštinu i jad. Veseleći se svakom danu, u kojem će moći izaći u svoje bašču, posijati i požnjeti i svojoj kući donijeti. Sretna dok gleda djecu kako odrastaju, postaju ljudi i ne kradu.

To joj je kaže baška važno. - Samo da ih sutra na Bajram vidim da mi se okupe svi, ništa mi više ne treba,“ poruči starica, kako je ne bi pitali za najveću želju, za ono što je još čini tako sretnom. Nebo su zaparale munje, spuštala se kiša kao iz kabla. Zaglušujuća grmljavina, tjerala me da stavim tačku na ovu neispričanu priču, kojoj se još ne nazire kraj.
- Hajde Senada, vidi da nije nevrijeme šta uradilo, slala je majka Lejlija najmlađu kćer, da vidi baštu ispod kuće. Kiša nije prestajala, ni nakon što su munje i grmljavina prestali. Spuštala se u mlazu, baš kao one suze majke Lejlije, svaki put kada spomene svoga Ferida rahmetli.
-Može li nebo zaplakati?, pita se ova moja duša znatiželjna. Nekako sjetna i sretna u isti vakat, i u ibretu. Kako priča ne bi pobjegla iz njezinih sjećanja i onih dubokih osjećanja, koje vjerno čuva, majka Lejlija na kraju reče:
- Imam ja tespih od svoga Ferida i ja se ne sikiram!

29.juli, 2014.godine



Ostali prilozi:
» SJEĆANJE NA ŽRTVE GENOCIDA U PODRINJU
Said Šteta | 06. July 2018 13:40
» NEKA PROŠLOST BUDE SNAGA ZA BUDUĆNOST
Mensud Alićušić | 04. July 2018 14:52
» ZNAČAJ I METODOLOGIJA SOCIJALNE ANAMNEZE
Said Šteta | 30. June 2018 12:52
» "HEROJSKA CERSKA" AUTORA ELMEDINA SELIMOVIĆA
Eset Muračević | 27. June 2018 16:54
» VELIKI JUBILEJ ISLAMSKOG KULTURNOG CENTRA GRAC
Emir Serdarević | 22. June 2018 13:39
» BOŠNJACI POSLALI PORUKE MIRA
Emir Serdarević | 09. June 2018 20:35
» PRIČE O HEROJIMA TREBA VRATITI U ŠKOLSKE KLUPE
Eset Muračević | 08. June 2018 14:58
» AMINA ILI MELEK
Said Šteta | 01. June 2018 16:28
» ŠEHIDI PREVIJE
Ibrahim Husejnović | 21. May 2018 17:25
» ČOVJEK, ŽENA, DOKTORICA ALMA
Said Šteta | 15. May 2018 15:11
Ostali prilozi istog autora:
» MOJOJ NEJRI
14. July 2018 12:31
» AMINA ILI MELEK
01. June 2018 16:28
» IFTARENJA
21. May 2018 18:41
» ODRAZ U OČIMA
18. April 2018 18:15
» MAJKA SALIHA
29. March 2018 14:38
» DAN KADA SU ODSJECALI RUŽE
08. March 2018 20:41
» DOMOVINA JE MAJKA
27. February 2018 19:12