Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

Koliko je neko bio velik, shvatimo tek kad ga izgubimo!
PRIJATELJU AHMEDU ZA RAHMET I OPROŠTAJ
Autor: Zijad Bećirević
Objavljeno: 11. February 2018. 14:02:07


Tvojom smrću, prijatelju, otrgnut je veliki dio mene, jer naši životi su se punih 50 godina prožimali i dopunjavali. Naše porodice su srasle jedna uz drugu, naša djeca su postala nedjeljivi dio nas.
Molim dragog Allaha da ti podari dobri Džennet a tvojoj porodici, rodbini i prijateljima sabur.
Ja i moja porodica smo samo mali dio onih koji su tvojim odlaskom ranjeni i ostali u gubitku. Riječi sugrađanina Ranka Toromana, jednog od onih koji su te cijenili i voljeli, “Teško mi je teško, evo teku suze, jer mi dobrog druga, crna zemlja uze!“ istinski su odraz naših tužnih raspoloženja.


Nekada su naša jutra počinjala s cvrkutom ptica

Nekada su naša jutra počinjala s cvrkutom ptica, koji je dopirao iz naših voćnjaka i sa dvorišnih stabala, a sada počinju sa uzadsima, suzama i sjećanjem, jer je rijedak dan u kojem nas ne rastuži neka tužna vijest ili saznanje da nas je neko blizak i drag zauvijek napustio.

Prije dva dana, u rano svitanje, Ermina Hatipović Galovac, kćerka mog dragog vjernog prijatelja i vjenčanog kuma Ahmeda Hatipovića, javi mi da je njen otac preselio na onaj bolji svijet. Umro je u 79-oj godini života. Suze su skvasile moje obraze. Izgubio sam velikog vjernog dugogodišnjeg prijatelja. Sa njegovim odlaskom istrgnut je iz moga bića veliki dio mene. Spajali su nas događaji u vremenu i prostoru, nama i našim porodicama davali nove impulse sreće i snažne potsticaje za nove dalje zajedničke korake.

Za rahmet prijatelju

Prije dva dana, 8. Februara 2018. godine, na dubičkom mezarju Urije ukopan je Dubičanac Ahmed Hatipović, moj veliki prijatelj, dobri komšija i vjenčani kum. Umro je u 79. godini života. Radni vijek dug preko pola stoljeća proveo je u radu kao mesar, iako je u već poodmakloj životnoj dobi na Zagrebačkoj Višoj upravnoj školi stekao zvanje Upravni pravnik, ali ni jedan dan nije radio u tom zvanju. Nije, jer za njega nije bilo prazne fotelje. Iza njega su ostali supruga Safija, sin Mehmed, kćerke Merima i Ermina i unučad.
Ahmedova starija kćerka Merima sa suprugom Mirsadom živi u Španiji. Imaju dvije kćeri Enidu i Safiju. Mlađa Ermina živi u Hrvatskoj u Zagrebu. Udana je za Zorana i imaju kćerku Melitu i sina Damira. Najmlađi Ahmedov sin Mehmed, magistar komunikologije, živi u Zagrebu i nije oženjen. Zadnjih nekoliko godina, nakon dugogodišnjeg progonstva, Ahmed i njegova supruga Safija, poznatija kao Seka, proveli su u njihovoj porodičnoj kući u Bosanskoj Dubici. Brojali nove crne dane.
Oproštaj od Ahmeda Hatipovića bio je tužan, kao i njegov život. Iako je na dan ukopa u Dubici bio hladan i kišovit zimski dan, ukopu su pored Dubičana prisustvovali i njegovi brojni prijatelji iz Bihaća, Velike Kladuše, Zagreba, Velike Gorice... i drugih gradova. U zadnji čas u porodični dom iz Španije je stigla njegova starija kćerka Merima, gdje su je već čekali majka Safija, brat Mehmed, sestra Ermina sa porodicom, komšije i prijatelji. Dženazu je obavio i za rahmetliju proučio dovu dubički imam Safet ef. Beganović. U obraćanju prisutnim potsjetio je da je smrt neminovnost; od Allaha dž.š. za rahmetliju zatražio Dženet i oprost grijeha, a za njegove ukućane i rodbinu zdravlje i strpljivost. Po želji Ahmedove kćerke Ermine mlada H. Edina Arapović nadahnuto je pročitala jednu od Ahmedovih pjesama „Moj vapaj“, koja je već svojim naslovom prisutne duboko ganula.

Moj vapaj
Vratio sam se
na obalu naše rijeke
naše mladosti
da slušam žubor brzaka
i tihi vapaj umirućeg grada.
Prijatelju, pružam ti ruku
s obala naše rijeke
koja nosi naše uspomene
na naše teferiće
graju, igru i smijeh,
na prve ljubavi
koje se rodiše na njenoj obali.
Prijatelju, prihvati moju ruku
ali znaj, “Ramazan je“
nema više vike: „Eno ih,
planuli su!”
Nema više mladih pupoljaka
ruža koje se začeše i niknuše
na njenim obalama.
Prijatelju,
prihvati ispruženu ruku
da zajednički spriječimo korov
koji niče na obalama njenim,
prijeteći da uništi
sva sjećanja na pjesme naše
nedopjevane.


Nakon dženaze i ukopa, u prisustvu brojnih Dubičana i prijatelja porodice Hatipović, u Puhalskoj džamiji je za umrlog je proučenTevhid.

I u tuzi ostajemo zajedno

Duboko ožalošćen, daleko od rodnog kraja i naše zavičajne Bosanske Dubice, sjedam da napišem nekoliko redaka i svoju tugu podijelim sa onima koji su r. Ahmeda poznavali, ali i svima drugima spremnim da dijele bol i u njoj saosjećaju. Pozivam Hatipoviće, Krivdiće, Lađareviće, Sefere, moju Zizu i Sakiba, Karabegoviće, Mesiće, Bradariće, Ibrahima i Asima- Jasminka, Mujičiće, Ramiće, Rakoviće, našeg zajedničkog prijatelja Žiku Ličanina, Sašu Miljatovića, Mustafu Čauševića, Muhameda Idrizovića – Liku, Beginog sina Mikija... i sve vas širom svijeta koji preko Facebooka upućujete rahmetliji izraze saučešća i porodici sabur... Telefon mi zvoni svakog časa i ista vijest sa druge strane žice. A sjećanja naviru i miješaju se sa snježnom izmaglicom koja obavija moj dom i pokriva moju dušu.

Upoznala nas i povezala poezija, njojzi hvala!

Upoznali smo se dalekih šesdesetih godina prošlog vijeka. Dok mi je vagao meso u jednoj od Dubičkih mesnica, gdje je radio kao mesar, rekao mi je da je pročitao jednu moju pjesmu. Pri tom je dodao da i on ponekad nešto piše. Izvadio je iz džepa komadić papira, otkinutog od onog u kojem pakuje meso, i pročitao mi svoje dvije pjesme, koje su me snažno dojmile. Imale su u sebi neki naboj, koji nisam prepozno u svojoj poeziji. Iz njegovih rima izranjala je duboka bol i u meni odzvanjala kao njegovi jecaji.
Od toga dana meso sam uvijek kupovao u mesnici, gdje je on radio. Kada bi se zadesili sami, na moj upit ili po njegovoj želji, ali uzdržano i sramežljivo, čitao je svoje tek ispisane rime, od kojih mi je često stajao dah, jer su bile duboki izraz njegove bolne duše. Nedugo po tom dogodilo se da sam odlučio stupiti u brak sa njegovom rodicom iz roda Hatipovića, pa smo ga na naše i njegovo zadovoljstvo uzeli za kuma, što je ojačalo i proširilo naše već uspostavljene porodične odnose.

Ahmedov težak život

Ahmed je imao težak život. I teret života nosio je na sebi sve do svoje smrti. Nije nikada opterećavao druge sa svojim problemima. A imao ih je na pretek. Lavovski se nosio sa životnim izazovima, koji ga nisu štedjeli. Rado je pomagao i dijelio savjete drugima i svi koji su ga ikad poslušali, nisu se kajali.
Ahmed je rođen kao deseto dijete u porodici Mehmeda Hatipovića. Bez oca je ostao već u drugoj godini života. Odrastao je kao jedinac uz majku Hidu, jer su sva druga djeca umirala kao novorođenčad. Pomoć i savjet imao je samo od majčina brata Uzeira i strica Huse, sa kojim je još kao dijete išao raditi na njivi i tržiti po pijacama. Posebno mu je bio drag i privržen Ejub Krivdić, sa kojim je usko sarađivao pri obavljanju poljoprivrednih radova. Tako stečeno iskustvo izoštrilo je njegova čula i oblikovalo njegov poslovni duh, što mu je bilo od značaja za cijeli budući život.
U djetinjstvu je Ahmed stekao brojne prijatelje, mada nije imao puno od djetinjstva, jer dok su se druga djeca igrala, on je morao raditi. Njegovi drugovi i prijatelji iz tih dana, Mustafa, Fadil i Omer Bradarić, Meho i Zajim Ćejvan, ostali su s njim i uz njega čitav život.
Završio je mesarski zanat i rano se zaposlio u dubičkoj klaonici, gdje se tada radilo pod vrlo teškim uslovima. Reum, koji mu tada ušao u kosti, iz njega nikad nije izašao. Neko vrijeme po tom oženio se sa tek stasalom djevojkom Safijom, koju svi u Dubici i danas znaju kao Seku, i s njom stekao kćerke Merimu i Erminu i sina Mehmeda. U braku su proveli skoro pola stoljeća, ali su igrom sudbine u ratnim i poratnim danima jedan period morali živjeti odvojeno.
Njegovi su prije onog rata bili bogati i imali veliko imanje, ali im je oduzeto i nacionalizovano. Pripadalo im je na stotine dunuma zemlje. Po Ahmedovom pretku Hatibu jedno dubičko vrelo je dobilo ime Hatipovac i na tom mjestu su prilikom izgradnje dubičkog vodovoda podignuti bunari, sa kojima se napaja cijeli grad. Na dijelu njihova zemljišta izgrađena je TI “Knežopoljka“, u kojoj je Ahmedova Seka stekla penziju. Sjećam se vrelih ljetnih dana, kada smo sa tih zemljišnih parcela akcijski kupili sijeno, plastili ga i u znoju odlagali na tavan njihove štale.
Ahmed je bio vrijedan, marljiv. Po izgledu jak, pomalo i grub, ali plemenit, meke osjetljive duše. Kad je ponekad zbog nečeg bio ozlojeđen i ljut, znao sam da u njemu sve jeca i plače. Bio je to onaj duboki vapaj koji se u depresivnim trenutcima kidao iz njegovih grudi gromoglasno kao krik.
Znao je i volio raditi sve. Na to ga je u početku silio surov život, a kasnije je to radio po inerciji i s voljom. Nakon rada u mesnici odlazio je na njivu pored Une, koja je obilato rađala. Sa sobom je uvijek vodio svoju djecu. Naučio ih kopati motikom, saditi, sijati, brati, kupiti sijeno. Sa njive su sabirali ljetinu, a iz bašte zimnicu. Šesdesetih godina su u ul. Nikole Luketića, koju i danas zovemo Petrinja, nedaleko od mjesta gdje je bila stara, napravili novu kuću. Te godine su bile godine sretnog života. Oboje su radili, kćerke Merima i Ermina, a kasnije i sin Mehmed, bili su veoma dobri učenici i služili drugima za primjer. Merima i Ermina učestvovale su u završnim tamičenjima i bile pobjednici u kvizu „Titovim stazama revolucije“. Ermina je predstavljala školu u takmičenju znanja iz iz S-H, fizike i matematike, dva puta nosila i jednom predavala Štafetu mladosti. Mehmed, mlađi od njih, nasatavio je istim putem, da bi nedavno na Hrvatskim studijima postao magistar iz Komunikologije. Ahmed je imao razloga biti ponosan na svoju djecu.

Bliski odnosi sa Hatipovićima postali još bliži

Bliski kontakti sa Ahmedom i njegovom porodicom postali su još bliži, kada smo ja i moja supruga izgradili kuću u Petrinji, samo dvije stotine metara daleko od njihove. Često smo se obilazili, u popodneve zajedno kafendisali, a u dane vikenda znali smo mi muški uz roštilj i meze po koju i popiti. Kada su Česi počeli dolaziti u Jugoslaviju, kupili smo od njih šatore, pa smo povremeno kampovali uz Unu i na Moštanici, skoro uvijek u društvu sa r. Omerom i Mirsadom Karabegović, a ponekad nam se sa porodicom pridruživao i Ferijad Ljubijanac. Naša djeca su bila uvijek uz nas. Ona su uživala dječije radosti, a mi blagodati prijateljstva i prirode. Na te sretne dane podsjeća fotografija sa šljunkare u Hrv. Dubici, objavljena više puta na FB, na kojoj smo mi stariji i naša djeca svoje zajedništvo ovjekovječili na fijakeru r. Omera Ćehajića. A to je samo jedna slika iz albuma dragih uspomena.
Često puta, naročito subotom ili nedeljom, zajedno smo sa našom djecom izlazil na dubičko korzo, neumorno šetali Titovom do zgrade stare banke, u povratku zastajali na mostu, sa užitkom uranjali zaljubljeničke poglede u krošnje visokih topola na Unskoj adi i naše vedro raspoloženje stapali sa žuborom riječnih valova. Most između dvije Dubice, sa Hotelom “Park“ na bosanskoj obali, bio je omiljeno mjesto gdje se zastajalo, sastajalo, ašikovalo, a rijeka Una bila opsesija i nadahnuće. Izlaske smo završavali na terasi hotela, u Kosovića bašti (Gradskoj kafani) ili Bešćetovoj slastičarni, uz šampite, sladoled, buzu.
Za vrijeme ljetnih mjeseci zajedno smo išli na more i kampovali deset do petnaest dana u naselju Duče Vavlje kod Omiša. Naš prijatelj Omer, iskusniji vozač od nas dvojice, brinuo se za putnu sigurnost. U toku puta obilazili smo gradove kroz koje smo prolazili, a redovna stajališta bila su u Jajcu i na jezeru Balkane kod Mrkonjić Grada. Kasnije smo šatore zamjenili sa kamp kućama “Treska“ Skoplje, koje smo ja, Ahmed i Omer kupili u Srbiji, u Kraljevu.
Vrijeme na moru provodili smo u slozi, zadovoljstvu i ljubavi. Tokom boravka posjećivali su nas prijatelji i znanci, koji su u to vrijeme boravili u obližnjim odmaralištima. Bilo je i nesporazuma, nedoumica, ali smo ih uvijek uspješno prevazilazili. Uz nas su srećno odrastala i stasala i naša djeca. Sa razlogom kažem da su to bili najljepši dani moga a vjerujem i njihova života, ispunjeni sa nizom zanimljivih događaja i dogodovština. Naše kamp kuće su bile postavljene na blagoj uzbrdici iznad magistrale, samo stotinjak metara dalje od Leskovačkog i Zeničkog odmarališta, u kojima smo svako veče odsjedali i uz živu orkestralnu muziku užvali u igri i pjesmi. U tim kampovima su organizovane razne zabave. Jednom prilikom smo učestvovali u trci u plivanju na 50 metara. Omer je osvojio prvo, Ahmed drugo a ja treće mjesto i na svečanosti održanoj tom prigodom oni su nagrađeni čokoladom, a mene su diskvalifikovali, jer sam dio maršute hodao.

Zajedno i na Viru

Kada je 1987.g. počela povoljna prodaja placeva za gradnju vikendica na otoku Viru kod Zadra, zajedno sa r. Omerom i nekim Dubičanima, kupio sam plac uz samo more, ne sa namjerom da gradim, već da na svojoj zemlji kampujem. Već nakon prvog idiličnog kampovanja, natjeran izmjenjenom zakonskom regulativom, morao sam pristupiti gradnji. Nije mi trebalo svih 300 kvadrata, koliki je bio plac, pa sam, kome drugom, nego mom Ahmedu, ponudio polovinu. Zajedno smo, uz ograničena sredstva, najviše vlastitim radom, počeli gradnju dupleksa. Kad se zaratilo, naš objekat nije imao ni struju, ni vodu ni kanalizaciju, a nema ih ni danas. Iako je bio potpuno neuslovan, Ahmed je u njemu, pošto je dobio izgon iz Njemačke, morao provesti preko deset godina. Zimi je to područje pusto. Znao mi je reći da po 15 dana nije imao s kim ni riječ progovoriti. Od čega je tada živio, kako se hranio, kako liječio, samo je on znao. Kada je bilo posla, iako star i obolio, radio je sa zidarima, po ciči zimi, samo da se prehrani, da preživi. Jednoga dana je pao. Dobio moždani udar. Slučajno ga je našao na kućnom pragu neki prolaznik, javio njegovoj kćerki Ermini u Zagreb, i bio je spašen. Nakon liječenja u Zadarskoj bolnici dugo se oporavljao, ali nikad nije više bio onaj isti, jer je udar ostavio posljedice. Nakon liječenja vratio se u Bosansku Dubicu, gdje je živio do ovih dana. U Dubici nije bilo više ni njegova društva ni starih znanaca, osim nekoliko njih, sa kojima se povremeno nalazio na dubičkom korzu, ispred Robne kuće. Bio je to početak njegova nestajanja. Sigurno je da će Mustafi Čauševiću, Idrizović Muhamedu- Liki, Beginom Mikiju... stari Ahmed Hatipović makar malo nedostajati.

Zajedno smo slavili državne praznike i porodične jubileje

Ja, Ahmed i o Omer zajedno smo, sa našim porodicama, slavili sve državne i porodične praznike. Nikad nije ostao neobilježen 27. April - Dan oslobođenja Bosanske Dubice, 29. Novembar – Dan Republike. Slavili smo sve rođendane, sve jubileje. Zajedno i skromno, kod kuće nekog od nas uz rakiju i mezu ili u Gradskoj kafani uz flašu piva i ćevape za našu djecu. Novu godinu smo uvijek dočekivali u Hotelu “Park“, a završavali s pjesmom kod nečije kuće.
Za Prvi maj smo kod unskog nasipa pekli jagnje i svi oko nas su bili naši gosti. U taj dan sa nama su, dok su bile žive, bile i naše majke.
Znao je Ahmed da iznenadi i obraduje sitnim stvarima. Jednom prilikom mi je dao kesicu lovorovog lista, ubranog na otoku Viru. U prvo vrijeme sam mislio šta će mi to, a sada kad god za familiju kuham grah, stavim nekoliko listića i divim se njegovoj pronicljivosti i racionalnosti.

Ahmedov društveno - politički i kulturni rad

Govoriti o Ahmedovom životu, a ne govoriti o njegovom aktivizmu u politici i kulturi, bilo bi skrnavljenje njegove ličnosti. Već kao omladinac, bio je stalni učesnik radnih akcija. Marljiv radnik, sav predan svome radu, kroz cijeli radni vijek. Firme u kojima je radio gledao je kao svoje sopstvene i činio sve da ih unaprijedi i izdigne. Takav je bio u armiji, takav i u partiji. Pune tri decenije bio je odbornik, poslanik, učesnik političkih rasprava, stalni delegat u Skupštini opštine . Njegove kritike bile su uvijek dobronamjerne, a prijedlozi pažljivo razmatrani i uvažavani. Kao odbornik, uz opštinskog matičara, asistirao je pri sklapanju brakova i veliki broj njih i danas egzistira uz njegov blagoslov i širi potomstvo uz zavjet vjenčane zakletve koje je on čitao, a mladenci ponavljali. Dubičko Kulturno umjetničko društvo “Jedinstvo“ bilo je rasadnik kulture, u kojem je sadio mladice i odgajao ih do cvjetanja, naročitio u oblasti dramske umjetnosti, gdje je sa još živim prvakom Banjalučkog pozorišta i riječkog kazališta Živomirom Ličaninom nastupao u zapaženim pozorišnim predstavama. I danas se sjećam njegove uspješne uloge u komadu “Odrpanci“, koji je sam režirao. Kada ovo budu čitali neki će reći, kako je to bilo moguće da jedan čovjek učini toliko toga dobra, a da mu se od tog dobra tako malo ili nimalo vrati. Bio borac i entuzijasta, čak i u posljednjim danima života, dok je umornim iscrpljujućim koracima odhodio pred dubičku Robnu kuću, da sa malobrojnim dubičkim povratnicima i starosjediocima obnavlja zajedništvo i vraća vjeru u povratak prognanih i u onaj život koji smo decenijama stvatrali i živjeli u našoj i Titovoj Jugoslaviji. Nije mu se ostvarila životna želja da ode u Srebrenicu, prouči Fatihu i pokloni se nevino stradalim žrtvama Srebreničkog genocida.

Ahmedovo obrazovanje

Kada je okončan II Svjetki rat, zemlja oslobođena, Ahmed je imao svega 6 godina. Odrastao je uz majku, bez pomoći sa strane. Porodično imanje je uzela nova država. Glavi izvor života bilo im je nešto preostale zemlje i krava. Kad je stasao u dječeka, jedina mogućnost bila je da ide na neki zanat, a mjesta u boljim zanatima bila su rezervisana za djecu bogatijih i uticajnijih. Zato je prihvatio jedino što je mogao dobiti, izučavanje mesarskog zanata u dubičkoj klaonici. Bio je to težak posao. Trebalo je snage da se podigne but, da se satima tranžira meso na temperaturi ispod nule. Hladnoća je ulazila u kosti. Ali, moglo se živjeti. Ako i nije bilo za njega i njegovu majku mesa bilo je iznutrica i kosti. Nakon nekoliko godina iz klaonice je prešao u mesnicu, stekao VKV kvalifikaciju i postao poslovođa. Svoj posao je radio odgovorno. Svi koji su sa njim radili imali su šta od njega naučiti , kako u radu tako i u životu. Bili su to Dujo,Mile, Jovo, Zoran,...Cijenili su ga, družili se s njim, i uvijek ga rado susretali. Neki od njih bili su mu i na posljednjem ispraćaju.
U vrijeme kada je Ahmed počeo raditi u mesnici, bilo je to složeno zanimanje. Domaćinstva nisu, kao danas, trošila u ishrani velike količine mesa. Rijetka su bila domaćinstva koja su kupovala dnevno kilogram mesa. Većina je meso kupovala dva puta sedmično. Domaćica je sa pola kg pravila dva tri obroka za više članova familije. Meso je bilo prilog povrću, a ne kao danas, povrće prilog mesu. U mesnicama nije bilo mljevenog mesa. Od mesara se očekivalo da poznaje navike i mogućnosti mušterije, i da joj odsječe komad mesa ne premastan, sa manje kosti, i uz dovoljno krhtine. I da sve to bude sadržano u 200 do 500 grama. Ahmed je to znalačaki radio. Imao je stalne mušterije, koje su iz njegove mesnice uvijek izlazile zadovoljne, i uvijek se ponovno vraćale. Jer, dok su kupovale meso mogle su primiti koristan savjet ili nešto poučno čuti.
Kroz poznastvo sa mnom proširio je krug prijatelja, sa kojima smo se susretali na ulici i zajedno svraćali u kafane i gostione. I on i ja znali smo uvijek mjeru do koje idemo. Možda nas je i to zbližavalo. Kad sam počeo upotpunjavati svoje obrazovanje i za njega je to bio izazov, pa je vanredno upisao u Zagrebu Višu upravnu školu, koja je u to vrijeme bila veoma zahtjevna i izuzetno dobro kotirala. Ne znam kao je stizao teško raditi i učiti, ali je kroz nekoliko godina stekao cijenjeno zvanje „upravni pravnik“. Njegovu promociju proslavili smo u zagrebačkom hotelu “Esplanade“. Nažalost, iako je u dobroj mjeri ovladao pravnim znanjem, nije dobio priliku da se pokaže u praksi. Jedan sam od odgovornih što je to tako, jer sam bio na položajima sa kojih sam mogao uticati da moj prijatelj Ahmed dobije radno mjesto u opštini, makar u opštoj službi ili oblasti imovinsko pravnih odnosa, ali mu nisam pomogao. Iako je u to vrijeme krilatica VIP (veze i poznanstva) bio osnovni oblik zapošljavanja i ulaska na bolje radne pozicije, nisam je koristio. Naprosto, nisam bio za to. Zbog toga me često grizla savjest, što drugi svojima pomažu, a ja svoje prepuštam redovnom pravednom putu. Tako se dogodilo da moj dragi prijatelj i kumAhmed ode na onaj bolji svijet sa diplomom upravnog pravnika, a ne odradi ni jedan radni sat u zanimanju koje mu je godinama bilo težnja i opsesija. Siguran sam da mi je na tome zamjerao, što sam mogao nekad čak i osjetiti, ali mi to nikad nije rekao.

Hatipovići u izbjeglištvu

Početkom agresije na BiH i jačanjem srpskog terora nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosanskoj Dubici, Ahmed i njegova porodica su došli na udar ekstremnih srpskih grupa i pojedinaca. Znalo se da Ahmed duži niz godina vodi mesnicu, i da dobro stoji, što ga je automatski stavilo na listu ugroženih. Dodatni razlog bio je što je Ahmedova mlađa kćerka Ermina živjela u Zagrebu i bila udana za Hrvata.Svjesni toga, Ahmed i njegova Seka su mnoge noći probdjeli bez sna. Naviknut da svoje stvari drži u sebi, nije o tome često govorio.
Kada je veći broj Bošnjaka napustio Dubicu, u maju 1993. Ahmed i Seka su prešli u Hrvatsku i privremeno se smjestili kod kćerke i sina. Kratko vrijeme po tom Ahmed se zaposlio u jednoj od mesnica, čime je svojoj porodici obezbjedio izdražavanje, ali je to kratko trajalo, jer radni odnos nije bilo moguće legalizirati. To ga je prisililo da sa suprugom napusti Hrvatsku i uz pomoć njemačke humanitarne organizacije “Krig Uberleben“ nastani se u gradu Trieru, gdje su ostali nepunih pet godina. U istom gradu teške prognaničke dane brojala je i Sekina sedmočlana familija: majka Enisa, oćuh Asim, braća Rasim, Hazim, Huska i sestra Minka sa njenim sinom Adnanom. Svi oni su u kratkom vremenu, osim Minkinog sina Adnana, prerano napustili ovaj svijet. Jedno vrijeme, po povratku iz Njemačke, Minkin sin Adnan je živio sa dajđom Rasimom u Bos. Krupi, a kada je Rasim iznenada preminuo, smješten je u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica Fojnica, jer se ne može održavati bez tuđe pomoći.
Za vrijeme boravka u Njemačkoj Ahmed je radio sve što ruke mogu raditi, ako mu se za to pružila prilika. Više mjeseci asistirao je bez naknade jednom od vlasnika imbisa Kebab, u težnji da ovlada tim poslom, kako bi u nekim boljim okolnostima i sam mogao pokrenuti takav biznis. Ali mu se za to nije pružila prilika.
Na Ahmedovu ulogu u Njemačkoj podsjeća nas Dubičanac Emir Bašić, koji je u danima izbjegličkih iskušenja odlučio prekinuti školovanje u posljednjoj godini, ali ga je pri jednom susretu na svoj originalan način Ahmed vratio u život riječima: “Ako školu napustiš, nemoj mi se više nikad javljati”, što je Emira snažno dojmilo i vratilo u učionicu i završi započeto školovanje.
Kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, Hatipovići su dobili izgon iz Njemačke. Povratak u zavičajnu Bosansku Dubicu nije bio moguć, pa se Seka nastanila kod sina Mehmeda, a Ahmed je morao krov nad glavom potražiti na Viru, u objekltu bez struje i vode, gdje je životario punih 10 godina.

Od Ahmeda su uvijek tražili, nikad mu nisu davali

Od Ahmeda je život uvijek tražio da nešto daje. Niko se nije našao da mu nešto dadne, svi su htjeli da mu nešto uzmu. To su očekivali i svi oko njega. Život mu je uvijek donosio nova iskušenja, izazivao grč i tražio od njega napore i odricanja. Oko njega su primjećivali njegove greške, i kad ih nije bilo, ali skoro niko nije zapažao njegove suze, njegovu bol, koja je sve više stezala, nije popuštala. Ali se nije dao ni zaplašiti, ni zaustaviti. Skoro uvijek je dolazio do pravih rješenja i izlazio kao pobjednik. Znao je da se najbolje lekcije nauče u najgorim vremenima. Bio je svjestan da je izgubljeno samo ono čega se sam odrekneš, zato se istrajno i nepokolebljivo borio za ono što je smatrao vrijednim njegove borbe.
Ožalošćen iznenadnom Ahmedovom smrću Dubičanac Sead Lađarević, nastanjen u Danskoj, na FB piše: „Muka nas je natjerala da i propjevamo; pišemo pjesme , memoare, studiramo po stare dane…I taj „mali čovjek“, Ahmed, spusti našu suzu u rijeku (Mosel, ZB) u znak čežnje i otpora”... neumitnom surovom životu.
Siguran sam da mnogima fali njgov pogled na stvari i događaje, njegova kontra, kroz koju se kristališu mišljenja, formuraju gledišta i zauzimaju korisni životni stavovi. To su mi ovih dana već rekli Mesići, Karabegovići...

Smrt kao “najveće dobro za čovjeka“

Svaki put, kada izgubimo nekog koga smo neizmjerno voljeli, upitamo se šta je smrt, u kakvoj su korelaciji život i smrt, jer vidimo i osjetimo da se život i smrt (sve brže) smjenjuju kao dan i noć. Za mnoge od nas smrt je samo „prelazak iz jednog stanja u drugo“. Ma koliko dug, život prođe kao jedan san. Upravo zbog toga, smrt je najsličnija snu, samo što je u snu tijelo povezano s dušom, a kod smrti nije.
Po Islamu smrt je momenat kada duša napušta tijelo, kada prelazi u život u Berzahu (život u iščekivanju Sudnjeg dana) i kada se zemljino tijelo vraća svom prapočetku. Izlaskom duše iz tijela prestaje sa radom svaki organ i svaka ćelija u ljudskom organizmu, a tijelo prelazi u stanje ukočenosti, ne diše, ne hrani se, ne misli, ne radi.
Kada je atinski filozof Sokrat (399 g. pne) osuđen na smrt zbog” bezbožništva“ i “kvarenja omladine“, pred pogubljenje je rekao: “niko ne zna da li je smrt upravo najveće od svih dobara za čovjeka, a opet je se boje...Vrijeme je, sudije, da ja pođem u smrt, a vi u život. A ko od nas ide boljoj sudbini, to niko ne zna?”
I Platon je tvrdio da je smrt samo odjeljivanje duše od tijela. Smatrao je da je „smrt najviše dobro, jer se upravo pomoću nje duša može potpuno izdignuti do čiste vrline“.
Rano kršćanstvo smrt tumači kao kaznu, a u Svetom pismu se govori o vremenu kada „smrti više neće biti.“

Ahmedovom smrću otišao je u smrt jedan dio mene

Mnogo smo vremena proveli zajedno, mada se nismo u svemu slagali. On je uživao u tome da svakom mišljenju suprostavi svoje. U najvećem broju slučajeva je bio u pravu, jer njegov stav je uglavnom zasnivan na poznavanju činjenica, njihovom praćenju, razmatranju i iskustvu. I sam, po prirodi kontraš, često sam se svojim argumentima suprostavljao njegovim mišljenjima, ali sam u konačnici veoma često prihvatao njegove stavove, prećutujući da to priznam. Razlog mog, ali ne samo mog suprostavljanja, bio je u tome što je on u svom stavu bio izričlit, grub, oštar i naopak, vjerovatno zato što je bio uvjeren da je njegovo stanovište svima korisno i upotrebivo, pa ga treba odbraniti. Takav je bio i u svome domaćinstvu. Nije davao za pravo nikom, pa ni svojim ukučanima, kada je znao da nisu u pravu.
Na njega, njegov lik i djela, ostaju tužne uspomene i duboka sjeta. A njegova očekivanja i nadanja ostaju u amanet njegovom sinu, kćerima, unučadi i nekima od nas. Dao je životu mnogo, a život mu vratio tako malo. Čak ni mezar nije dobio ondje gdje je poželio leći.
Dubičko nebo 8. Februara 2018. godine bilo je prekriveno gustim kišnim oblacima. Voda se slivala i neumoljivo kvasila svježe iskopan kabur i prokisle ljude sakupljene oko njegova odora. Ali i onda, kad je svo nebo prekriveno crnim oblacima, uvijek postoji komad vedrine do kojeg dopiru zrake sunca ili ga kada padne mrak makar nakratko umije srebrena mjesečina...
S pravom vjerujem da su mnogi tek sa Ahmedovom smrću shvatili koliko je bio velik čovjek, dobar roditelj, vjeran prijatelj, rodoljub i patriota, koristan svom gradu Bosanskoj Dubici i njenim građanima.
U ime svih nas koji smo ga poznavali, cijenili i voljeli molim dragog Allaha da mu podari dlobri Dženet! Svi smo Božiji i svi se Njemu vraćamo!

Burlington, 10. februara 2018.



Ostali prilozi:
» EMANET VJERE I EMANET DOMOVINE
ICNAB | 21. July 2018 12:38
» SJEĆANJE NA ŽRTVE GENOCIDA U PODRINJU
Said Šteta | 06. July 2018 13:40
» NEKA PROŠLOST BUDE SNAGA ZA BUDUĆNOST
Mensud Alićušić | 04. July 2018 14:52
» ZNAČAJ I METODOLOGIJA SOCIJALNE ANAMNEZE
Said Šteta | 30. June 2018 12:52
» "HEROJSKA CERSKA" AUTORA ELMEDINA SELIMOVIĆA
Eset Muračević | 27. June 2018 16:54
» VELIKI JUBILEJ ISLAMSKOG KULTURNOG CENTRA GRAC
Emir Serdarević | 22. June 2018 13:39
» BOŠNJACI POSLALI PORUKE MIRA
Emir Serdarević | 09. June 2018 20:35
» PRIČE O HEROJIMA TREBA VRATITI U ŠKOLSKE KLUPE
Eset Muračević | 08. June 2018 14:58
» AMINA ILI MELEK
Said Šteta | 01. June 2018 16:28
» ŠEHIDI PREVIJE
Ibrahim Husejnović | 21. May 2018 17:25
» ČOVJEK, ŽENA, DOKTORICA ALMA
Said Šteta | 15. May 2018 15:11
Ostali prilozi istog autora:
» HADŽIKADIĆEVA RUKA SPASA
04. April 2018 18:36
» DUBIČKI MIROVNI POKRET
23. March 2018 15:07
» UNOM PLUTAJU LEŠEVI
19. December 2017 18:02
» SUDBONOSNE PRESUDE HAŠKOG SUDA
21. November 2017 20:48
» “FOKUS“ U FOKUSU
16. November 2017 19:47
» MEFAILOVO DOBROČINSTVO
22. October 2017 02:12
» ZAVRZLAME SA AKCIZAMA
07. October 2017 12:49
» MOJ PUT U SREBRENICU
10. September 2017 22:03
» BOŠNJAČKA GROBLJA SLONOVA
07. August 2017 19:18
» ŽIVIMO ZA NAŠU BOSNU
06. August 2017 16:57