Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Vijesti

Teror paravojske zamijenila politika
CRKVA IZNIJELA ZASTRAŠUJUćE PODATKE: KONAČAN NESTANAK HRVATA U DODIKOVOM ENTITETU
Autor: Vijesti.ba
Objavljeno: 04. March 2018. 15:03:09


U protekloj sedmici u Banjoj Luci je održan okrugli stol u organizaciji Europske akademije Banjolučke biskupije: „Hrvati - katolici u entitetu RS-a u BiH - stanje i perspektive“, koji je u medijima prošao gotovo neopaženo, a na kojem su izneseni dramatični podaci o položaju hrvatskog naroda u RS.
Preostali malobrojni Hrvati - katolici u entitetu RS-a, nebrigom i neznanjem hrvatskih političara –, uz kontinuirano cementiranje etničkog čišćenja koje je na njima provedeno tijekom rata – u poratnom periodu, prepušteni su potpunom iskorjenjivanju, prenosi Katolička tiskovna agencija.
Neke župske zajednice su već potpuno mrtve, župa Sokoline u kojoj je primjerice 1991 godine bilo 1496 Hrvata – katolika, a danas nema nikoga. Istoj sudbini se približava još 15-tak župa, a najbliži svom nestanku su župe Bosanski Aleksandrovac (4), Stratinska (4), Bosanska Kostajnica (9), Dolina (10).

Drama hrvatskog naroda u polovini Bosne i Hercegovine

U drugom uvodnom izlaganju, mons. Ivo Tomašević dopunio je ovu tužnu sliku o nestajanju Hrvata katolika s ovih prostora iznijevši aktualne podatke o kretanju broja vjernika u župama na području Vrhbosanske nadbiskupije, a nalaze se, također, na području entiteta RS-a. Pozdravljajući sve nazočne, mons. Ivo Tomašević kazao da mu je čast govoriti pred ovim skupom. „Želim svima vama najprije čestitati na hrabrosti da dođete po ovim teškim vremenskim uvjetima kao i na hrabrosti da govorite o ovoj temi. Za to je uistinu hrabrost potrebna“.
Govoreći o stanju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji istakao je da je u njoj živjelo više od polovine svih katolika, pa samim tim i Hrvata, u BiH, odnosno, da je imala više vjernika nego sve tri druge biskupije u BiH zajedno. Dodao je da je, prema podacima koje su svećenici prikupili tijekom blagoslova obitelji na kraju 2017. odnosno početkom 2018., ostala samo otprilike jedna trećina vjernika u odnosu na 1991. konkretno samo 154.263 (!) katolika. Kazao je da se 33 župe Vrhbosanske nadbiskupije nalaze na teritoriju RS te da u njima sada ukupno živi samo 4.032 vjernika u 1832 obitelji. Potom je nabrojio poimence sve župe, a riječ je najvećim dijelom o župama u Bosanskoj Posavini te dijelu usorskog dekanata. Kao primjer naveo je da je u 15 župa derventskog dekanata prije rata živjelo blizu 50.000 katolika, a da ih na kraju 2017., odnosno početku 2018. ima samo 760 (!).
Dodao je i da se šest župa Vrhbosanske nadbiskupije nalaze dijelom na teritoriju RS pa bi se ukupno moglo govoriti o broju od 4.500 katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji na teritoriju RS. Pojasnio je da se nakona rata broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji počeo povećavati ponajprije zahvaljujući povratku u dijelove koje su srpski oružnici morali prepustiti Federaciji BiH poput odžačkoga kraja te sporom ali trajnom povratku u dijelove iz kojih su bili progani katolici tijekom sukoba Armije i HVO-a. Dodao je da se broj konstatno povećavao do 2002. godine nakon čega slijedi mala stagnacija da bi se od 2006. godine broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji svake godine smanjivao. Napomenuo je i da je riječ o crkvenim podacima te da su velikim dijelom točni u manjim sredinama dok je u velikim gradovima teže doći do točnog broja katolika.
Mons. Tomašević je istaknuo da se u prvim godinama nakon rata vrlo teško može uopće govoriti o nekom povratku na teritoriju entiteta RS, o čemu dovoljno govori činjenica da je bilo čak vrlo teško 1996. i 1997. napraviti fotografije srušenih crkava i samostana na tom dijelu BiH za knjigu „Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini“. „Teško je bilo doći i napraviti samo fotografije srušenih crkava, a kamo li da se ljudi vrate u svoje razorene domovine“, kazao je mons. Tomašević te spomenuo događaj od 23. travnja 1998. godine, više od dvije godine nakon rata, kada je kardinal Vinko Puljić sa svećenicima i časnim sestrama te vjernicima želio po prvi put slaviti Svetu misu u kripti minirane crkve u središtu Dervente, u župi koja je prije rata imala oko 9.000 vjernika. Kazao je da su barikadama na cesti od Bosanskog Broda prema Derventi zaustavljeni autobusi prognanih katolika koji su krenuli na Svetu misu, a kardinal Puljić, svećenici, časne sestre i mali broj preostalih vjernika opkoljeni su bili u kripti crkve odakle su ih, nakon višesatnog zatočeništva, oslobodile snage SFOR-a dok su njihovi auti uništeni.
Podsjetio je da su biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine „Otvorenom pismu potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma“ od 8. prosinca 1995. „pozdravili zaustavljanje ovoga agresorskog rata po ovom mirovnom sporazumu“ moleći „Boga da ovom ratu zaista bude kraj“, ali su napisali i sljedeće: „Međutim, obuzima nas ozbiljna sumnja da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir. Mirovni sporazum, koliko nam je poznat, sadrži nekoliko vrlo čudnih proturječja i pogubnih nesigurnosti. 1. Proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena je u dva entiteta. 2. Kako može biti jedna država sa tri vojske? 3. Kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje? 4. Tko može biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva? 5. Ovim sporazumom potvrđeno je i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačega te se u istu razinu stavljaju žrtva i agresor“.
Mons. Tomašević posebno je istaknuo šestu točku u spomenutom pismu biskupa BK BiH koja glasi: „Tko sve treba ostvariti mirovnim sporazumom predviđeni povratak stotinama tisuća prognanika i izbjeglica u njihove domove i zavičaje i tu im omogućiti sva ljudska i građanska prava i slobode?“. Dodao je da se to nije znalo tada, a da se ne zna sve do danas. – Izrazio je nadu i želju da ovaj „Okrugli stol“ bude prekretnica u daleko odlučnijem i zajedničkom zalaganju za održivi povratak prognanih Hrvata – katolika.
Napomenuo je da mnogi govore kako se nitko ne želi vratiti i kako nije realno govoriti o povratku. „Međutim, činjenica je da se povratak sprječavao i da se i dalje sprječava na razne načine, a što je još bolnije ni danas se gotovo ništa ne čini na povratku. Ako se ništa ne čini, onda je logično da ne može biti nikakvog rezultata“, kazao je mons. Tomašević. Podsjetio je na jednu izjavu biskupa Tome Vukšića koji je kazao „da je u BiH najugroženija nada“. Slijedom toga mons. Tomašević je pozvao i upitao: „Hajdemo ljudima vratiti nadu! Potrebno je napraviti strategiju povratka. Gdje je strategija povratka? Gdje je ikad bila strategija povratka? A tko bi trebao strategiju napraviti?“, istakavši da su svećenici bili pioniri povratka u prognane župe te da oni ni danas nisu odustali od povratka.
Napominjući da u derventskom dekanatu za manje od tisuću vjernika skrbi petnaestak svećenika i nekoliko časnih sestara, mons. Tomašević je kazao da Crkva ne može sama. „Mi ne možemo bez onih koji imaju poluge moći. Hajdemo napraviti strategiju povratka! Hajdemo tu temu vratiti u medije! Ne treba se zanositi nekakvim ogromnim povratkom, ali omogućimo povratak onima koji se žele vratiti i neka to postane normalna stvar! I surađujmo s onima koji to žele!.. Hajmo uraditi sve da omogućimo povratak ljudima koji se žele vratiti, ne onima koji ne žele, ne da se nekoga natjera ili nagovori. Dajmo nadu onima koji su se već vratili, no tih je zaista malen broj.
Ne mogu nikako sebi doći, nastavio je Tomašević, da se na prostorima BiH stalno zauzima za one koji su jači, pa i u našem narodu, i za one na prostorima gdje smo kao narod brojniji. A oni slabiji, oni manji, njima kao da ne treba ništa, kao da ne trebaju ni živjeti, ni postojati. Pa kako to?
Možemo pronaći ljude i u drugim narodima koji će vidjeti tog malenog i ugroženog čovjeka, a takvih ima u svim narodima. Okrenemo se njima! I Ako se ne okrenemo slabijima, tim manjima, ne možemo imati sreće; ne može biti sreće ni za jedan narod, te na kraju zaključio:„Nemojmo stvarati nepravedno društvo nego idimo putem pravde“.

Između dva zadnja popisa stanovništva iz BiH nestalo najmanje 267.476 Hrvata

Frano Piplović, voditelj studija Europske akademije, ponudio je jednu sociološku analizu stanja i perspektiva hrvatske katoličke populacije na području RS-a, polazeći od podataka o brojnosti Hrvata katolika temeljem dva državna popisa stanovništva iz 1991. i 2013. Prema državnom popisu stanovništva koji su provele vlasti SR Bosne i Hercegovine iz 1991. (na današnjemu prostoru entiteta Republike Srpske, u 39 općina i gradova bilo je 152 975 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Od tog ukupnog broja, 145 tisuća Hrvata živjelo je na prostoru od Bosanskog Šamca do Bosanskog Novog / Novog Grada. Konkretno na prostoru Bosanske Posavine, u pet gradova i općina: Derventa, Doboj, Modriča, Bosanski Brod i Bosanski Šamac, živjelo je 73 508, na prostoru Banje Luke i šire banjalučke regije, u 15 gradova i općina bilo je 71 527 građana hrvatske nacionalnosti. Na ostalim područjima RS – područje Semberije, Podrinja i istočne Hercegovine, prema popisu stanovništva iz 1991., nastanjivalo je oko 8 tisuća Hrvata.


U utorak, 27. februara 2018. održan je Okrugli stol u organizaciji Europske akademije Banjolučke biskupije: „Hrvati – katolici u entitetu RS-a u BiH – stanje i perspektive“.


Trebalo je proći 13 godina da se nakon okrutnog rata provede novi državni popis stanovništva BiH, čije smo rezultate uz teške prijepore i sukobe napokon doznali tek 2016 godine. Prema rezultatima ovog popisa Hrvata je u cijeloj BiH bilo 544.780 (muškaraca 267.789, a žena 276.991) od kojih se 536.333 izjasnilo katolicima (262.423 m, a 273.910 ž). Od toga broja prema ovom popisu u entitetu RS-a Hrvata je bilo 29.645 (12.57= m., 17.075 ž.) od kojih kao katolici izjasnilo 28.883.
Svojevrstan je paradoks da su Hrvati- katolici u proteklih 100 godina, u vrijeme ondašnjih tzv. nenarodnih režima, na području cijele Bosne i Hercegovine ,brojčano rasli iz godine u godinu sve do 1990 godine, da bi od 90-tih godina pa sve do danas, u vrijeme tzv. narodnih i demokratskih vlasti, broj Hrvata u BiH bio prepolovljen , a u RS-u doveden gotovo do nestanka. To potvrđuju podatci iz 1913 godine kada je u BiH evidentirano 458.99 Hrvata katolika i svi ostali podaci iz popisa do 1991 godine kada je evidentirano 812.256. Zadnjim popisom stanovništva iz 2013 godine na razini BiH evidentirano je 544.780 stanovnika hrvatske nacionalnosti, što znači da je između dva zadnja popisa iz Bosne i Hercegovine nestalo najmanje 267.476 Hrvata.

Sumnjiva uloga MK Crvenog križa u „etničkom čišćenju“ banjalučkih Hrvata

Na današnjem prostoru bosansko hercegovačkog entitet Republika Srpska gdje je Hrvatima najbrojnije nastanjivan prostor Bosanske Posavine – općine Derventa, Doboj, Bosanski Brod, Modriča i Bosanski Šamac – te Banja Luka sa širom okolicom, Piplović je naglasio da su prostor Bosanske
Posavine Hrvati izgubili u ratu, a iz prostora Banjalučke regije su brutalno istjerani u završnici rata. Morali su te prostore napustiti milom ili silom u organizaciji vlasti entiteta RS-a, uz svesrdnu pomoć Međunarodnog Komiteta Crvenog Križa i „veliku spremnost“ ondašnjih hrvatskih vlasti da se „prognani hrvatski puk“ prihvati i smjesti u prostore koje su u ratnim okolnostima „napustili“ hrvatski Srbi.
Oduvijek su Hrvati s područja Bosanske Posavine i banjalučke regije odlazili i vraćali se svom zavičaju,naglasio je Piplović, ali progon 1990-ih godina nije imao obilježja prethodnih seljakanja. On je rezultat rata i vrlo sumnjivih politika iz devedesetih godina koje su imale za cilj preseljenje naroda i razmjene teritorija.
Posebno je apostrofirao ljeto 1995. godine kada se do kraja provelo ono što se tamo negdje zločinački naumilo. U kolovozu 1995. godine na ovim su se prostorima susrele dvije ljudske prognaničke tragedije, dvije velike ljudske i humanitarne nevolje, izbjegli hrvatski Srbi iz Krajine i preostali Hrvati banjalučke regije. Glavni su izbjeglički koridori, kao slučajno, išli onim pravcima gdje je još ostalo Hrvata, koji su odlučili ostati i nakon svih doživljenih patnji.
Predstavnicima Međunarodnog komiteta Crvenog križa nije palo na pamet istakao je Piplović, zatražiti da se spriječi bliski susret hrvatskih Srba i banjalučkih Hrvata. Naprotiv, nakon svih tih „bliskih susreta“, nakon što su nastupile pljačke i mnoga još uvijek nerazjašnjena ubojstva nedužnih Hrvata banjalučke regije, predstavnici MKCK-a svesrdno ponudiše svoju posredničku ulogu u sigurnom preseljenju Hrvata i njihovu „dragovoljnom“ odlasku. Čak su o tome sročili pisani ugovor (Nikola Koljević potpredsjednik RS u ime RS, a Lucie Stenthal u ime MKCK, nakon što im nije uspjelo u tu sramnu rabotu uvući banjalučkog biskupa dr. Franju Komaricu) zamislite kakvog li naslova : „Smjernice u vezi s organizacijom dobrovoljnog odlaska naroda koji želi napustiti područje Banja Luke, Ženeva, 13. 08.1995.“. Ovaj dokument je temelj kojim se nasilno protjerivanje banjalučkih Hrvata i danas naziva „dragovoljnim odlaskom“.
Obavijestili su o tome i nadležne adrese u Zagrebu s kojih nisu stigli nikakvi protesti kako bi se spriječilo protjerivanje banjalučkih Hrvata iz njihova zavičaja, iako su tada još uvijek HV i Armija BiH bili nadomak Banjoj Luci. Taj sramni dokument u kojem je jedna međunarodna humanitarna organizacija, kao što je MKCK, sudjelovala u zločinu nad banjalučkim Hrvatima, nitko poslije nije razmatrao niti je tražio da se ispune obveze iz tog ugovora, ako ih je uopće i bilo.
Nakon ovog „dogovora“ uslijedio je svakodnevni izvoz banjalučkih Hrvata i Bošnjaka, „pod visokim pokroviteljstvom i suučesništvom“ MKCK-a, najtežom mogućom trasom, preko rijeke Save, čamcima u Davor. Nikomu od domaćih i međunarodnih čovjekoljubaca nije palo na pamet da ima i boljih, i lakših i manje rizičnih pravaca, a to je desetak kilometara uzvodno Savom, pravac Bosanska Gradiška – Stara Gradiška. U mjesecima koji su uslijedili tijekom jeseni protjerano je i izvezeno što se protjerati moglo, više od 30 tisuća ljudi, rekao je Piplović

Lažna Daytonska nadanja i očekivanja

Nakon Daytonskih i Pariških ugovora krenulo se s različitim inicijativama, obećanjima, konferencijama o obnovi i povratku. Stjecao se dojam da će se uz potporu svih tih donatora sanirati mnoge posljedice rata, da će se provesti famozni Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma, da će se obnoviti porušeno i te svi protjerani i prognani vratiti u prostore svoga ranijeg življenja. No to se nije dogodilo.
Svima je dobro poznat problem s opstrukcijom povratka i obnove kuća i komunalne infrastrukture Hrvata prognanika. Samo tri posto stambenih objekata i komunalne infrastrukture je obnovljeno na područjima gdje su Hrvati živjeli. Sve ostalo je teška pustoš, a kao vrhunac licemjerja je nakana politike i političara proglasiti kako je obnova i povratak završen. Jeste možda velikim dijelom gotova na područjima entiteta RS-a gdje su živjeli i danas žive bošnjački i srpski povratnici. Najveća nepravda i velika međunarodna prevara je nepoštivanje jednog međunarodnog ugovora, a to je Daytonski mirovni sporazum (čiji Aneks 7., kao ključna stavka kojom se htjelo anulirati teške posljedice rata i ljudima omogućiti obnovu njihovih domova, prostornih, ekonomskih i društvenih zajednica) kada su u pitanju Hrvati u RS-u nije proveden. Njihove kuće, imovinu i živote su uništile ratne politike koje su na ovom prostoru ratovale. Daytonskim sporazumom su se države obvezale pomoći u obnovi, što nažalost nisu učinile. Učinjena je ogromna i nepopravljiva šteta Hrvatima kao najstarijem domicilnom narodu ovih prostora.

Politika nesnošljivih uvjeta

Višegodišnja politika stvaranja nesnošljivih uvjeta kojima se stvara ambijent za potpuni nestanak Hrvata s prostora bosansko hercegovačkog entiteta Republika Srpska, koja je imala svoju ratnu kulminaciju 90-tih godina prošlog stoljeća, nastavljena je i u tzv. poratnom razdoblju sve do današnjih dana, prilagođena novim okolnostima, dobro upakirana u demokratske i pravno-političke procedure. Ono što nisu učini ratne okolnosti, teror paravojnih i drugih formacija, sada se odrađuje kroz politiku i administraciju. Pravno-politički okvir u kojem još uvijek životari ostatak Hrvata na području RS-a takve je naravi da ne garantira nikakvu mogućnost opstanka niti revitalizacije ovom ostatku ostatka Hrvata. Dva povijesna identiteta, katolički i hrvatski, ubrzano nestaju s ovog dijela Bosne i Hercegovine.
Piplović je između ostalog u svojoj analizi naveo cijeli set problema koji učinkovito uništavaju biološku, društvenu, ekonomsku, kulturnu, nacionalnu i vjersku supstancu preostalih Hrvata u ovom prostoru. To su: 1. Društveni problemi; 2. Politički problemi; 3. Problemi s opstrukcijom obnove i održivog povratka; 4. Nemoć i pravna nesigurnost; 5. Problemi pravne naravi, dugotrajnost sudskih postupaka; 6. Problemi s povratom nacionalizirane imovine; 7. Problemi s registracijom nepokretne imovine; 8. Problemi Hrvata logoraša; 9. Neprocesuirani zločini i zločinci; 10. Krađa radnih mjesta lažnim izjavama o nacionalnom identitetu; 11. Hrvatska sela – srpska lovišta; 12. Problem medijske izoliranosti; 13. Zatiranje hrvatskih korijena i prisvajanje hrvatskih kulturnih dobara; 14. Načelo konstitutivnosti izvrgnuto ruglu;15. Unutarhrvatska neravnopravnost.
Svi ovi problemi, naglasio je Piplović, su političke naravi i pojedinac je pred njima nemoćan. Oni nastaju jer država i njeni konstitutivni elementi ne poštuju svog građanina, ciljano krše njegova temeljna ljudska prava. Pred takvom državnom ili entitetskom vlasti građanin, u ovom slučaju hrvatske nacionalnosti, je nemoćan. Da bi se spasio od nestanka nephodna mu je žurna pomoć države, u ovom slučaju Hrvatske koja se svojim Ustavom, u članku 10. Ustava RH, obvezala štititi i pružati potrebnu pomoć i skrb svom narodu.

Položaj Hrvata u BiH prvorazredno političko pitanje

Dr. Stjepan Šterc, demograf i profesor s Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu, oštar kritičar svih politika koje ne uvažavaju alarmantne činjenice u svezi demografskih kretanja na ovim prostorima iznio je alarmantne podatke o demografskim kretanjima u Hrvatskoj gdje dolazi do egzodusa biblijskih razmjera, gdje političari uopće ne vide da Hrvatska nestaje. Našim političarima je pedantna njemačka državna statistika priopćila koliko je ljudi napustilo Hrvatsku i došlo u Njemačku gdje je od 2013 godine napustilo više od 180 tisuća građana na što je malo tko reagirao iz za to mjerodavnih državnih službi. Procjenjuje se istakao je dr. Šterc da je godišnji odlazak iz Hrvatske vjerojatno na razini 80.000 osoba.
Svjestan ovako teškog stanja unutar hrvatske populacije , u Hrvatskoj i u BiH, prof. Šterc je elaborirao neke modele koji bi nas mogli usmjeriti prema hrvatskom opstanku, ali njihova realizacija je neizvediva bez sudjelovanja odgovorne državne politike. Po njemu je to orijentacija prema hrvatskoj dijaspori koja ima potrebne resurse. Kao uspješan primjer istakao je pozitivna iskustva dvije države koje su se oslonile na svoju dijasporu, a to su Izrael i Irska.
Govorio je i opasnostima koje izviru iz europske privredne sebičnosti koja ima veliku potražnju za visokoobrazovanom i mladom radnom snagom, koju primarno dovlači s jugoistoka i juga Europe ne vodeći računa što te zemlje iz koji se iseljava troše velika sredstva iz svojih proračuna za obrazovni sustav i obrazovanje ljudi. Ovaj problem je problem država u cijeloj regiji te ukoliko se poduzmu ključne strateške mjere i ne shvati da je problem iseljavanja ključni problem razvojne budućnosti negativni će se procesi intenzivirati i apsolutni broj stanovnika će se bitno smanjiti. Prema njegovoj prognozi, koristeći se jednostavnim matematičkim modelom, Hrvatska će u idućih deset godina izgubiti preko devedeset tisuća stanovnika, a BiH bi mogla izgubiti preko 500 tisuća svojih stanovnika. To su vrlo opasni procesi na koje nažalost nema nikakve ozbiljne reakcije, zaključio je dr. Šterc
Predstavnici udruga prognanih Hrvata, satrveni mnogim životnim prognaničkim nedaćama, još uvijek s neugašenom nadom da će doći ti bolji dani podvrgli su također kritici sve dosadašnje politike i političare što su malo ili gotovo ništa učinili za hrvatski narod u RS-u.
Tijekom trajanja Okruglog stola gotovo svi su sudionici uzeli učešće u radu, bilo svojim izlaganjem ili raspravom. Iz izlaganja se može zaključiti da su se svi sudionici, osim onih koji su aktualni nositelji neke od razina vlasti, složili kako su za nestanak Hrvata s područja BiH, napose entiteta RS-a, krive pogrešne hrvatske politike te hrvatski političari, jer je neshvatljivo da u BiH ostala dva naroda, unatoč svojim stradanjima, uspjeli su najvećim dijelom „zaliječiti“ svoje rane, a Hrvatima to nije pošlo za rukom već su u pola BiH svedeni na „statističku grešku“ te dovedeni do svog potpunog fizičkog iskorjenjivanja.
Hoće li opet Katolička crkva, kao što je to mnogo puta ranije kroz povijest činila morati ići po svijetu za svojim protjeranim i iseljenim narodom te osnivati Katoličke misije kako bi spašavala svoj narod i svoje vjernike od totalnog odnarođivanja, kako bi spašavala oba identiteta – hrvatski i katolički?, piše KTA.



Ostali prilozi:
Ostali prilozi istog autora: