Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

Priča koja ostavlja bez daha
MAJKO – NIJE ME BOLJELO DOK SAM UMIRAO!
Autor: Ramzija Kanurić-Oraščanin
Objavljeno: 05. June 2018. 16:06:44



Autorica Ramzija Kanurić-Oraščanin i Saliha Osmanović
Dok su krupne pahulje snijega prekrivale tragove raznih sudbina, dotle stari Bošnjo prekinu svoje snove u igri pahalja i krenu pravo u Senahidovu radnu sobu. Na samim vratima zastade u nedoumici da li da na vratima pokuca sinu, ili da se vrati u svoje snove i ostavi ga na miru. Ipak, odluči mu pokucati i samo što htjede ostvariti naum, – vrata se otvoriše pred njim. Senahidov blagi osmijeh zaustavi se na ozarenom babinom licu i povede ga do velike, staklene stijene i spusti lagahno na udobnu fotelju.
- Senahide, moj! Kako imaš ruke mekahne k'o svila! O tvojoj duši – da i ne govorim?
- E, moj stari – isti sam k'o ti! I dušom i srcem i merhametom i saburom. Moj stari, pola pokupih od tebe – a drugu polovicu od moje majke Senade – rahmet joj duši. Fale mi, babo – njene umjerene šale, njen osmijeh, dobrota i fini egleni njeni. Hvala Bogu – pa imam tebe i svu tu prazninu mi popunjavaš svojom blizinom.
- Neka si ti meni zdrav i tvoja familija i ja namah prhtim od zdravlja. Nego sine, jutros se probudih, čio ko mladić, pa naumi da mi štogod pripovijedaš i da svoju dušu nahranim sa tvojim historijskim kazivanjem.
- Eto, babo – k'o da zaviri u moju glavu! Jutros čim sam otvorio kapke pomislih da ti pričam o svojoj junakinji Salihi Osmanović, o kojoj su ispričane mnoge priče...
- Pa, hajd! – reče starac.
- Saliha... Saliha... Saliha... – dok je tihim glasom tražio po tefteru izgovaro je njeno ime.
– Evo, babo! Nađoh! Ovako sam o njoj zapisao, i krene njegovov umiljati eglen:
Novembar, 2017.
- Dok sam razgovarao sa njom, babo, moj, tišinu Dobraka remetila je hučna Drina, i remetila uzdahe naše Salihe Osmanović, koja živi na uzvisini udaljenoj četrdesetpet kilometara od Srebrenice. Ispod tmurnog neba, ova bosanska heroina – ne dâ zaboravu svoje sokolove; Edina, Nermina i Ramu - babu njihovog. Svako novo jutro našu je junakinju pritiskala ogromna tuga i jedva je čekala svoj povratak na porušeno ognjište - zaraslo u golemu tugu. Zamućenim, svojim pogledom bez daha, sejrila je u tišini u korov koji se provlačio između ogromnih hrpa porušene cigle i betona i osjetila je neki nemir u svojoj plahoj duši. Srce bi joj zaigralo – k'o da će iskočiti. Niti je osjetila dragost zbog povratka – niti joj je ličio na tugu. Imala je osjećaj kao da će prhnuti u visine... Potom bi joj pogled odlutao ispred... I, tako! Odjednom u toj tišini, osjeti nevidljive korake koji se vrzmaju oko njenih šarenih dimija. Skloni mahramu sa oba uha, u želji da razazna fine beside koje su naglo toplile njenu napaćenu dušu.
Prvo jasno začuh svoga Ramu:
„E, moja Saliha! Davno nas protjeraše sa ovog našeg milog i dragog ognjišta! A, bili se fino skućili! Nismo žalili ni raniti – ni kasniti, samo da bi djeca imala - ono što mi nikada nismo imali! Pa, kada smo temelje radili na kući? Niko od nas sretniji bio nije? Sjećaš se – kad si Nermina našeg rodila? Kako sam rastao do neba! I Edinu smo se jednako radovali?
Iza Rame stajao je njen Nermin i priđe joj haman kod njedara:
„Mati, moja draga! Danima te čekamo da se vratiš! Da se ispričamo! Nismo odavno eglen vodili. Znam da si bila u žalosti onaj dan - kada babo i ja krenusmo preko šuma. Znam kako si se krivila pred sam naš odlazak – kada Edina pogodi granata i raskomada mu tijelo. Njega nisi ni prežalila, a i mi krenuli u smrt! E, moja, starice draga! Puno toga ti imam za pričati! Ali, iza mene čeka i Edin - da te pomiluje svojom sjenom.
„Taman dok se Nermin skloni u stranu, na njegovo mjesto - ko ukopan ukaza se Edin i ispruži svoju nevidljivu ruku prema meni“:
„Majko, uvijek si mi ista! Dobrota ti viri iz svakog ćoška tvoje fine duše! Osmijeh, pomiješan sa tugom, izviruje iz dubine tvoga milog lica“ – malo se zamislio pa je nastavio:
„Hoću da ti kažem majko! Ne plači za mnom! Majko! Ništa me nije boljelo – kada sam umirao! Više me tuga spopala – što sam tebe ostavljao majko! Ja ti izdahnu k'o ptica, sa zadnjim mislima na tvoj dragi lik! Duša mi nije bila ni izašla, a moje tijelo raskomadano ležalo je po ulici. Vidio sam tebe, majko, uplakanu i kako čupaš svoja njedra od teškog bola i čemera. To me više boljelo - od rana mojih dubokih. Ali, majko moja! Smiri se! Saburi, majko! Ne vehni za nama! Smjestiše nas ovdje, majko, u najljepše mirisne bašče i minderi svuda oko nas. Babo nam svaki dan priča o tebi, a ja i Nermin i ne dišemo – slušajući ga! Zato, majko, izgradi ponovo naše ognjište još ljepše - nego što je bilo! I ne zaboravi! Mi smo uvijek u tvojoj blizini i pazimo na tebe! Kada te lahor po licu miluje – znaj da je to jedan od nas. Kada ti ptica na prozor sleti – opet se sjeti nas! Kada ti kiša orosi lice – opet smo tu. Zato budi hrabra, budi dostojna naše smrti i vrati se stazama našeg nezaborava“...
„I još ću ti nešto kazati! U ovim ljepotama našim čuvamo mjesto i za tebe! Trebaš biti ponosna što si nas rodila, hranila, što smo dio tebe i uzdignute glave hodaj ovim prolaznim Dunjalukom! Čuvaj se, heroino naša i heroino bosanska!“.
- Babo! Dok je Saliha polahko otvarala snene kapke u daljini je čula samo tihe korake koji najednom skroz utihnuše. Tople majčinske suze joj obliše blijede obraze i zamisli se nad siluetama svoje djece i svoga Rame. Duboko u sebe ureza svaku njihovu riječ i poče živjeti, onako kako je zamoliše. Raskrči korov i poželi njihove snove da ogrne u stvarnost. Svakog dana postade Saliha čvršća i odlazila je na počinak sa jedinom željom da se smjesti ponovo u svoj novi dom. Nije imala vremena za čekanja, jer djeca jedva čekaju da se usele. Osjeti i Ramu svoga, kako hoda okolo, i sve joj išaretom nešto intoči - kako će šta uraditi oko kuće. Svakog jutra budila se, babo moj - sa jedinom željom da se bori za pravdu, istinu, i postane ambasadorica mira i da svijetu svojim zagonetnim i blagim osmijehom prenosi tužnu istinu bosansku. Izgradi svoj novi dom u najljepšim krajolicima naše Bosne - gdje uz samu crvenu i bučnu Drinu postade još hrabrija, odvažnija, prkosnija, ponosnija i s' iskrenim naumom da putuje svijetom i priča tom istom nijemom svijetu o svojim sokolovima, o svojoj Bosni, o svojoj avliji. Zanijemila je kada je prvi put vidjela i slušala svoga Ramu kako doziva sina Nermina:

„Nermineee! Hajte vamo! Ja sam vamo i dobro mi je! Nermineee! Hajte nama! Neće vam Srbi ništa! Oni su dobri!“.



- Slušajući ove Ramine riječi - u prvi mah povjerova da su možda i živi. Tada i svaki dan poslije, ozvanja našoj Salihi tužni Ramin glas u mozgu njenom. Danima i noćima razmišlja o svome Rami – kako je na silu dozivao svoga Nermina u smrt? Noćima u snu budi je Ramin drhtavi glas i tihi koraci njenog Nermina, a potom glasni rafali koji ih usmrtiše trgnu je iz košmarnog sna...
- Babo? Koliko srce ima ova naša Saliha? Koju snagu u sebi ima ova supruga i majka dok gleda svoga Ramu – kako sina doziva u smrt? Kako je njenom istrošenom srcu dok sluša Ramin bolni krik i kako njeno umorno srce ne pukne od tuge, jada i čemera? Svaki put kad ode u Memorijalni centar u Potočare i podigne slušalicu u tamnoj Raminoj sobi i sluša njegov drhtavi glas – i nije joj nimalo lahko! Svaki put ponovo proživljava njihovu smrt i umire ponovo sa njima! Ali, kako može neko umrijeti – kada odavno već mrtav hoda ovim Dunjalukom? Kako? – redala se pitanja u mladog Bošnje – Senahida, a potom nastavi:
- Babo! Svaku noć na Dobraku, dok Drina glasno huči, naša Saliha, Ramina supruga, Nerminova i Edinova majka - dočekuje zore, živa, zdrava i ponosna. Svaki put, kada bi morala otići iz svoga Dobraka – vraća se sa zebnjom da joj čeljad nisu gladna. Obiđe Saliha pola svijeta; i Hag, i Ameriku, i Njemačku, i Englesku, i Arabiju, i ko zna gdje više nije bila, ali uvijek se u svoj Dobrak vraća – izlazili su egleni mladog Senahida:



- Jedan student medicine, koji je želio ostati anoniman, ali Bogu znan i to je njemu dovoljno - počasti je odlaskom na sveta mjesta u Meku i Medinu da obavi hadž i naša Saliha se sa radošću vrati još ispunjenija sa saburom i merhametom u sebi. Na svojim proputovanjima istine, upoznala je mnogo iskrenih prijatelja, ali pored silnih prijatelja - ona je i dalje uvijek sama... Nema njenog Rame, nema njenog Nermina, nema njenog Edina... Nema njenih nerođenih unuka i nema nje sa njima... Sama sa sobom ispraća noći i dočekuje zore. Sama odlazi - da bi se što prije vratila. Sama sa osmijehom prekrivenim velom tuge miluje pupoljke, koji samo što nisu procvijetali. Sije bašču, zalijeva svojim suzama raznolike ruže, bere pečurke po šumama, priprema zimnicu, plete čarape i dočekuje razdragano svoje goste kojima pokazuje zarasle dječije staze... Zanese se, babo moj, u kazivanjima i otvara vrata Nerminove i Edinove sobe, zatim sobe njihove nerođene djece, a na komodi stoje njihove uramljene slike, koje miluje svojim tužnim pogledima i započinje tako svoja nova svitanja – pričajući mu puno o ovoj hrabroj Bošnjakinji, Senahid izvuče bolni zaključak:
- Njena kuća i njena duša nazor razdragana, zrači istovremeno i bolom i radošću. Tajanstveni osmijeh joj ne silazi sa lica, a gost joj je svetinja najveća. Saliha svojim saburom postala je, babo moj, heroina mnogih ispisanih i neispisanih priča u kojima njen blagi izraz lica i sneni pogled završava ispod vedrog neba na proplancima Dobraka, u nadi da će jednog dana sa svojim sokolovima zajedno gaziti Božijim stazama do sudnjega dana...


Saliha svjedok pred Haškim tribunalom (Foto: ICTY)



Ostali prilozi:
» OVO JE ROMAN O SVIMA NAMA DRAGIM LJUDIMA
Eset Muračević | 05. December 2018 21:11
» „BATONOVE PRIČE“ IZMAMILE SUZE U MAGLAJU
Bošnjaci.Net | 26. November 2018 17:20
» „BATONOVE PRIČE“ PROMOVISANE U STUPNOM DOLU
Tim Bošnjaci.Net | 21. October 2018 00:39
» NAJPRODAVANIJI SLIKAR U BOSNI I ŠIRE DANAS JE UPRAVO SAMOUKI SLIKAR
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 11. October 2018 17:46
» ISPOVIJEST O ČOVJEČNOSTI
Mela Hadrović Murić | 02. October 2018 14:40
» PLAVSKI SREDNJOŠKOLCI OBILJEŽILI ĆAMILOVIH 105 GODINA
Senada Đešević, prof. | 19. September 2018 15:20
» SAN SUADE SULJIĆ-SOKOLOVIĆ
Said Šteta | 13. September 2018 17:55
» “KNJIŽEVNE STUDIJE” AKADEMIKA ALIJE DŽOGOVIĆA
Sahit Kandić | 05. September 2018 14:07
» AJŠINO ČEVRE
Senada Đešević, prof. | 15. August 2018 20:13
» KURBAN TREBA BITI LIJEP
Mehmed Meša Delić | 09. August 2018 20:43
» MELBOURNE: ODRŽANA PROMOCIJA KNJIGE "ISKUŠENJE"
Suada Suljić Sokolović | 05. August 2018 16:14
» BOŠNJAČKA KNJIŽEVNO UMJETNIČKA FAKTOGRAFIJA
Husein Tokić | 25. July 2018 21:43
Ostali prilozi istog autora: