Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija: Ne tražimo i suvišnog sabura, od naših vrlih i merhametli komšija Bošnjaka, kojima smo i jedni i drugi, kao narodi, Srbi i Hrvati, nanijeli i previše zla, u proteklim agresijama, sa istoka i sa zapada. Zaželimo, našim komšijama Bošnjacima, sretne nastupajuće dane Bajrama, da ih u rahatluku i našem zajedništvu proslave, da svojim daljnjim patriotskim odnosom, u jedinstvu i snazi, doprinose očuvanju zajedničke nam domovine, Bosne i Hercegovine.

Evo, upravo na današnji dan, 13. juna 1992. godine, u gradu Mostaru, na lokacijama Uborka i Sutine, desili su se zločini, koji su do današnjih dana, ostali nekažnjeni.

Nažalost, zlikovci i zlotvori, moji sunarodnjaci, ili izrodi iz srpskoga roda, poubijaše 114, nevinih naših komšija i susjeda. Kao što zvijeri razdiru svoje žrtve, slično su i ovi izrodi, bez ikakvih povoda, samo što pripadaju drugoj vjeri i naciji, pokupiše po okolnim lokacijama, privedoše na Uborak i Sutinu i tamo ih zvijerski poubijaše.

„I tako dvadeset i četiri godine nakon zločina na Uborku i Sutini, još uvijek niko nije odgovarao za ubistvo 114 civila; Bošnjaka i Hrvata. Oko ovog slučaja eklatantnog primjera ratnog zločina godinama su se igrale različite igre. Neko se izgleda jako potrudio da cijela priča padne u zaborav. Treba se zapitati i kome je uopšte bio potreban jedan ovakav težak zločin? Zašto je ubijeno 114 civila Bošnjaka i Hrvata? Oni koji su istraživali razloge zločina tvrde kako nije bilo nikakvog vojnog razloga za ubistvo civila, koji nisu ugrožavali bilo koga. Vrijeme počinjenja zločina u Sutini i Uborku, poklapa se sa očiglednim dogovorom o razmjeni teritorija prema kojoj su srbijanske snage trebale napustiti dolinu rijeke Neretve u zamjenu za "posavski koridor".

Ratni zločin u Mostaru u ljeto 1992. godine po svoj prilici je bio isplaniran kao "završni čin" ovog političkog dogovora, koji je trebao "zatvoriti vrata" za bilo kakav povratak Srba u Mostar i dolinu rijeke Neretve. Bilo je to "konačno rješenje" u kome je zločin u Sutini i Uborku imao svoju precizno definisanu ulogu. Životima su zbog toga platili civili.“ /citat, portal StarMo/?

U ove, predpraznične dane Ramazana i velikog praznika u naših Bošnjaka, Bajrama, prisjetih se mudrih i istinitih riječi; „Gospodaru naš, podari nam razuma da vidimo stvari onakvima kakve jesu, a ne onakvima kako nam se prikazuju.

Upravo, kao živi svjedok i građanin ovoga grada Mostara, dobro se sjećam događaja i mnogo čega još neprimjerenog i tragova zvjerinjaka, iz tih vremena.

Prolazeći tih dana, godine 1992., kroz centar grada, tzv. Rondo, svakodnevno sam na fasadi, čuvene srpske trgovačle porodice Peško, redovno mogao pročitati i veliki crni grafit, ispisan: „Hvala ti majko, što me nisi rodila Srbinom“!

Poslije, ovakvih i ovih događanja na Uborku i Sutini, čitajući sadržaj na grafitnoj poruci, razmišljao sam, da priupitam, upravo sve srpske majke, zašto i da li su rađale ovakve zločince. Nažalost, moja je majka poodavno umrla, nisam je niti zapamtio, ali bih joj se ipak zahvalio, što me je ovakvog rodila, kao bosanskog Srbina, normalnog, umnog i razumnog čovjeka, ljudinu i građanina, ove mi lijepe i jedine moje domovine, Bosne i Hercegovine, koji je u svim našim različitostima sagledavao ljepotu življenja.

Svakako je Uborak i Sutina, crna mrlja, cjelovitog i sveukupnog srpskoga dostojanstva u ovome gradu, vjekovima stvaranog i afirmisanog, u svim domenima ljudskoga života u zajedništvu, sa svojim susjedima i komšijama.

Iako je u pitanju individualna odgovornost, ukoliko je pravda dosegne, ipak se radi kolektivne mjržnje, koja ima svoje klice i tragove, poradi ovakvih i sličnih, bestijalnih agresorskih dešavanja, na ovim prostorima, kao srpski narod, moramo se okrenuti sadašnjosti i budućnosti.

Nikako, zaboraviti prošlost, žrtve i bolove njihovim najmilijima, raditi na povjerenju i pomirenju, uz iskreno izvinjenje i traženju oprosta od istih.

Ne dozvolimo, da i dalje živimo u prošlosti, te u sadašnjosti, sijecimo u korijenu recidive i razvojne" obotničke „pipke, prije svega, veliko srpskih i veliko hrvatskih nacionalističkih poriva i tenzija, pojedinaca i njhovih istomišljenika.

Ne tražimo i suvišnog sabura, od naših vrlih i merhametli komšija Bošnjaka, kojima smo i jedni i drugi, kao narodi, Srbi i Hrvati, nanijeli i previše zla, u proteklim agresijama, sa istoka i sa zapada.
Zaželimo, našim komšijama Bošnjacima, sretne nastupajuće dane Bajrama, da ih u rahatluku i našem zajedništvu proslave, da svojim daljnjim patriotskim odnosom, u jedinstvu i snazi, doprinose očuvanju zajedničke nam domovine, Bosne i Hercegovine.