Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Vijesti

Pročitajte snažno obraćanje Alena Muhića u Ujedinjeninm nacijama (UN):
OVO NIJE SAMO MOJA PRIČA, OVO JE BOL I PATNJA SVIH KOJI SU NA SVIJET DOŠLI KAO I JA…
Objavljeno: 20. June 2018. 15:06:11

Zovem se Alen Muhić. Dolazim iz Goražda, malog grada smještenog na obali Drine u Istočnoj Bosni.
Rođen sam 1993. godine u najgore doba rata, kada nije bilo ničega što ljudima treba. Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije bilo topline i ljubavi, nije bilo nade. Majka me je ostavila dva dana nakon mog rođenja i otišla je za svojim životom. Moj biološki otac je čovjek osuđen za ratni zločin silovanja. Usvojen sam od strane domara u bolnici gdje sam rođen.


Alen Muhić, medicinski tehničar iz Goražda i član udruženja „Zaboravljena djeca rata“ obratio se sinoć u Ujedinjenim narodima na velikom skupi posvećen borbi protiv seksualnog nasilja u konfliktima. Muhić čija je majka silovana tokom agresije na BiH jedan je od rijetkih koji o svojoj sudbini govori otvoreno i bez srama, zbog čega je sa dubokim poštovanjem pozdravljen na skupu koji su podržale brojne države uključujući i ministarstvo vanjskih poslova Velike Britanije.

Nezavisni istraživački centar NICK ekskluzivno donosi cijelovito i vrlo snažno obraćanje Alena Muhića u kojem traži od bh. društva da ne stigmatizira ljude poput njega te odbacuje etiketu žrtve ističući da ako su oni imali snage da prevaziđu tu traumu, društvo mora pronaći način da im u tome pomogne ili barem dodatno ne odmaže. Pročitajte cijelovito obraćanje:

„Želim da se zahvalim svima onima koji su me pozvali i omogućili mi da danas budem sa vama na ovome značajnom mjestu, a povodom Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu i u konfliktima.

Nažalost, moram na samom početku reći iz nekog svoga ugla promatranja i iz ličnoga iskustva da su pitanje ratnog silovanja i problemi žrtava ratnog silovanja najčešće prepušteni volunterizmu i humanosti. Mehanizmi pravde i socijalne i zdravstvene skrbi su za mnoge žrtve često nedostupni i zbog toga mnoge žrtve ne prijavljuju zločine ratnog silovanja, tako da mnoge traume ostaju skrivene duboko u sferi privatnoga života. Mnogi nisu nikada nikomu povjerili i ispričali svoju traumatsku priču.

Ja sam svoju priču pričao mnogo puta, ali se iskreno nadam da će se ovaj put sa ovoga mjesta ona najdalje čuti i najozbiljnije shvatiti. Ovo nije samo moja priča, ovo nije samo moja bol i patnja. Ovo je priča, ovo je bol i patnja svih onih koji su na “ovaj svijet došli kao što sam i sam došao“.

Zovem se Alen Muhić. Dolazim iz Goražda, malog grada smještenog na obali Drine u Istočnoj Bosni.

Rođen sam 1993. godine u najgore doba rata, kada nije bilo ničega što ljudima treba. Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije bilo topline i ljubavi, nije bilo nade. Majka me je ostavila dva dana nakon mog rođenja i otišla je za svojim životom. Moj biološki otac je čovjek osuđen za ratni zločin silovanja. Usvojen sam od strane domara u bolnici gdje sam rođen.

Porodica Muhić, to su ljudi koji su me usvojili u najgore doba rata, kada nisu znali da će dočekati jutro. Kada nije bilo struje, vode, hrane, a imali su dvije kćerke, usudili su se i usvojili mene. Dijete koje je plod silovanja. To su ljudi koji su mi pružali bezuslovnu ljubav sve ove godine. Svih 25 godina. Ljudi koji me gledaju kao svoje rođeno djete. Ja se nikada nisam osjećao usvojenim, a znao sam. Pružili su mi sve, onoliko koliko su imali mogućnosti. Ovom prilikom želim da im se zahvalim, posebno mami svojoj, koja je noći i noći provela plačući zbog saznanja da sam usvojen. Ocu koji se brinuo o meni, osobi koja me voli svim svojim bićem. Hvala vam roditelji moji, za mene ste sav svijet. Ponosim se vama. Znam da će doći vrijeme kada vas ne bude, ali tada nestaje i dio mene.


Porodica Muhić, to su ljudi koji su me usvojili u najgore doba rata, kada nisu znali da će dočekati jutro. Kada nije bilo struje, vode, hrane, a imali su dvije kćerke, usudili su se i usvojili mene. Dijete koje je plod silovanja. To su ljudi koji su mi pružali bezuslovnu ljubav sve ove godine. Svih 25 godina. Ljudi koji me gledaju kao svoje rođeno djete. Ja se nikada nisam osjećao usvojenim, a znao sam. Pružili su mi sve, onoliko koliko su imali mogućnosti. Ovom prilikom želim da im se zahvalim, posebno mami svojoj, koja je noći i noći provela plačući zbog saznanja da sam usvojen. Ocu koji se brinuo o meni, osobi koja me voli svim svojim bićem. Hvala vam roditelji moji, za mene ste sav svijet. Ponosim se vama. Znam da će doći vrijeme kada vas ne bude, ali tada nestaje i dio mene.


Danas sam sretan što slobodno i sa ponosom mogu pričati o sebi i svojima najdražima bez trunke stida i sramote, nisam se dao zarobiti u oklop žrtve i tako ostati trajno u stanju bespomoćnosti i čekati nečiju milostinju. Borac sam po prirodi. Volim ljude, volim život. Otac sam dvogodišnjeg sina i suprug. Radim kao medicinski tehničar u Kantonalnoj bolnici Goražde. Radim u bolnici u kojoj sam rođen, u bolnici u kojoj sam ostavljen od strane biološke majke, u bolnici u kojoj sam usvojen.

Aktivista sam i predsjednik skupštine udruženja “Zaboravljena djeca rata“. U našem udruženju ima Bošnjaka, Srba, Hrvata. Mi smo jedno. Mi smo braća i sestre. Nas ne zanimaju vjere i nacije. Mi smo jedno. Mi se volimo i pomažemo. Ovo je ime koje smo mi sami sebi dali. Inače nas nazivaju raznim imenima koja su često nehumana i stigmatizirajuća, ali to nas neće zbuniti i spriječiti da tražimo i dobijemo svoje mjesto pod suncem i da se svi povežemo na cijeloj planeti i da tako uvezani pošaljemo poruku liderima svijeta da se ne igraju sa ljudskim sudbinama i sa budućnošću civilizacije.


Muhić dočekan sa velikim poštovanjem: Nećemo da budemo tretirani kao posljedica rata


Na kraju u ime svih mojih braće i sestara želim da sa ovoga mjesta pošaljem nekoliko poruka:

– nismo, nećemo i ne želimo da budemo posljedice rata

– ne želimo da nas prikazuju i tretiraju kao produkte mržnje i konflikata

– nismo mi greške rata niti smo grupa bez ljudskog statusa

– mi smo samo ljudska bića i tako bi se trebali i odnositi prema nama

– ne gazite naše urođeno dostojanstvo

– izvucite nas iz sfere politike i humanitarne pomoći

– neka se u nama ne čuva konfliktni potencijal

– ne želimo da budemo klica i sjeme novim konfliktima

– ne želimo da budemo u grupi „suvišnih ljudi“ da budemo dio koncepta suvišnih ljudi

Opraštam svakome za sve što mi je učinjeno. Ne mrzim nikoga.

U životu je pobjednik onaj ko pobjedi mržnju. ( nick.ba)



Ostali prilozi:
» DR. CERĆ: POSTAJE LI BOSNA VAZAL SRBIJE?
B.net | 15. November 2018 20:08