Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

"I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! (Kur´an, El-Bekare 154.)“
DJEČAČKI SNOVI U OKOVIMA SREBRENICE
Autor: Mufid sin Rame Mustafić
Objavljeno: 09. July 2018. 03:07:37



Piše: Mufid sin Rame Mustafić

Razmišljam o definiciji riječi „genocid“ i nikako mi se ne uklapa u okvir u kojem se nalaze majke koje tuguju za sinovima, neke za čak šest sinova. To je više od tek obične riječi smrt. A može li išta imati veću težinu od smrti šest sinova? Može! Majkama Havi iz Prijedora i Naziji iz Zvornika za jedan dan ubili su svih šest sinova, za isti dan ubili su i njihove muževe. Dvadeset tri godine kasnije isti bol, ista tuga, sve ponovo proživljavaju, samo ovaj put shrvane bolom koji dva desetljeća nose na duši... Dženaze sinovima je ponovo oživljavanje iste boli, kao da im ubijaju još šestoricu, grle tabute, osjete njihove čiste duše u zraku... Osjete, znam, jer sam i ja osjetio kad sam grlio tabut rahmetli babe... To je zločin koji nema definiciju, to je poseban način ubijanja u čovjeku svakog drugog osjećaja osim tuge, boli, sjećanja na zločin. To je način da se ubije duša, a čovjek još uvijek hodi zemljom.
Riječi Svevišnjeg Gospodara daju nam snagu da lakše prebrodimo godine tuge koje su iza nas. Prošlo je tačno dvadest tri godine od genocida u Srebrenici koji je počinjen nad Bošnjacima iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Milića, Vlasenice i drugih općina Podrinja 11. jula 1995. godine.

Teško je samo napisati samo ovaj datum. Obuzme me tuga, nostalgija, osjećaji koji tjeraju suze niz lice. A onda se sjetim kako je majkama koje su izgubile svoje sinove, pa tugu za mojim babom suzbijem duboko, jer ne mogu ni zamisliti kako je mojoj majci kojoj su ubijena dva brata, bratić, sestrić, svekar, djever, a od tuge za sinovima iste godine srce njene majke nije moglo izdržati. Svake godine tuga je sve veća.

Na početku je postojala nada da će neko od njih preživjeti, pojaviti se na vratima. Ali nakon deset godina počela je identifikacija šehida i nada po nada se gasila, kao što se gase zvijezde na nebu pred sabah. Tek petnaest godina nakon genocida, osjetio sam svu tugu. Došao je i taj dan da klanjam dženazu mom babi.

Kao dijete suočio sam se sa činjenicom da ću život provesti bez očeve ljubavi. Bio je strog, ali pravedan. Učio nas je da budemo kao i on. Nije želio da uradimo ništa za šta bi se postidio. Toliko je snage ulagao u naš odgoj. Sada, da je živ, bio bi ponosan na rezultate svoga rada. Često sam pomislio da drugu djecu voli više nego nas, jer se češće nasmijao drugima nego nama koji smo njegovi kćeri i sinovi. Ali tek kasnije sam shvatio da je zbog toga što tu djecu nije on odgajao pa su mogli da se ponašaju po svojim pravilima, a mi nismo imali pravo na grešku.

Nije mi žao što sam ostavio svoje dječačke snove u okovima Srebrenice, nije mi žao što sam osjetio gorčinu genocida kada sam trebao osjetiti slast dječije igre. Žalosti me to što se dječački snovi žrtvovani za dobro Bosne i Hercegovine zaboravljaju i nisu dovoljan motiv da se podsjeća na bolnu historiju Bošnjaka. Bošnjaci polahko zaboravljaju mjesto gdje je su ukopani najbolji bosanski sinovi, zaboravljaju Prijedor, Kozarac, Bosansku Dubicu, Foču, Goražde, Višegrad, zaboravljaju djecu Sarajeva... Šta je onda sveto nama, ako zaboravimo ova mjesta, šta nas čini ljudima i kako onda imamo hrabrosti reći da smo Bošnjaci, muslimani?!

Ja Srebrenicu osjećam kao svoju kuću, Potočare kao sobu u kojoj boravim svaki dan, Memorijalni centar kao moje tijelo, svaki bijeli nišan dio mene... Potočari su mjesto vječne istine, čije ćutanje govori više od 8372 imena. 11. jula na šehidskom mezarju u Potočarima majke će se po drugi put, nakon dugih dvadeset i tri godine, rastati od svojih sinova, čekajući da prođe još toliko da se sastanu u Džennetu. Šehidi ne umiru, samo se s njima rastajemo do dana određenog.

Često čujem kako mi neko kaže volio bi otići u Potočare, a dvadeset tri godine je prošlo od genocida. Ja se onda zapitam šta je radio do sad. Deset kolektivnih dženaza, blizu sedam hiljada bijelih nišana poredanih u safove. Zar te išta čini dijelom Bosne i Hercegovine ako te punih dvadeset godine nije zaboljela Srebrenica, ako nisi skupio hrabrosti da se suočiš sa bolom majke koja posljedni put grli tabut sina?! Zar smiješ pogledati u oči čovjeku koji je preživio genocid ili borcu koji je branio Srebrenicu i prešao stotinu i dvadeset kilometara preko šume gladan, bos, u strahu da će biti zarobljen, ubijen?! Muhammed s.a.w.s. kaže: „Ko dozvolio da ga ujede zmija dvaput iz iste rupe, ne spada u naše redove." Onda možemo slobodno reći da je pola Bosne i Hercegovine davno umrlo od otrova zmije, jer je činjenica da se ne brane od zvijeri koje svakodnevno napadaju.

Sa druge strane postoje Bošnjaci koji bi dali 11 života, majke koje bi poslale 7 sinova da brane Srebenicu i kćeri koje bi prolile 95 suza na svakom mezaru da mogu doći u Potočare. Njihove iskušenje je veliko, a Allah voli saburom obdarene robove. Ima i onih koji nisu mogli doći na posljednji ispraćaj svoga brata, sina, oca, zapitajmo se koliko to boli.

Razmišljam o definiciji riječi „genocid“ i nikako mi se ne uklapa u okvir u kojem se nalaze majke koje tuguju za sinovima, neke za čak šest sinova. To je više od tek obične riječi smrt. A može li išta imati veću težinu od smrti šest sinova? Može! Majkama Havi iz Prijedora i Naziji iz Zvornika za jedan dan ubili su svih šest sinova, za isti dan ubili su i njihove muževe. Dvadeset godina kasnije isti bol, ista tuga, sve ponovo proživljavaju, samo ovaj put shrvane bolom koji dva desetljeća nose na duši... Dženaze sinovima je ponovo oživljavanje iste boli, kao da im ubijaju još šestoricu, grle tabute, osjete njihove čiste duše u zraku... Osjete, znam, jer sam i ja osjetio kad sam grlio tabut rahmetli babe... To je zločin koji nema definiciju, to je poseban način ubijanja u čovjeku svakog drugog osjećaja osim tuge, boli, sjećanja na zločin. To je način da se ubije duša, a čovjek još uvijek hodi zemljom.



Mnogi ne pamte nista što bi im moralo biti sveto. Zašto zatvoramo oči pred istinom?! Koliko još majki treba da zaplače da bi nas svaki glas mujezina posjetio na namaz u Potočarima? Ako zaboravimo našu historiju, naš identitet se briše, a naša država gubi naciju. Kakvu onda budućnost ostavljamo svojoj djeci, ko će ih naučiti istini?! A neprijatelj nikada ne spava, na sav glas i bez imalo srama govori o tome kako nema Bosne i kako su se branili od agresije Armije te nepostojeće države. I često slušam mamu kako mi kaže da je sanjala rahmetli babu. Snovi su uvijek na istom mjestu, kod naše kuće, na našem imanju, čisti snovi, kao da vidim ono što govori. Dok je slušam srce mi tuga para, jer joj ne mogu pomoći da njeni snovi ponovo postanu stvarnost. Nema kuće, nema babe, a i života je sve manje. Kud će mi veća tuga?! Ti bolni snovi urezuju se u moj život kao žiletom i ostaju dio mene, dio moje neispričane priče i neostvarene želje za sretnom porodicom.

I nakon dvadeset tri godine sanjam da se vratim u kuću gdje sam rođen. Ona više ne postoji izgorjela je i samo temelji svjedoče o životu na tom mjestu. Izgorjela u naletu jedne od paravojnih jedinica koje su palile sve pred sobom. I još uvijek vatra tinja kad god dođem da je posjetim, jer sadašnji velikani uživaju gledajući suze jetima dok se gledajući zgarište zapaljene kuće sjećaju sretnog djetinjstva.

Nakon godina tuge, misli su sve više usmjerene ka Srebrenici. Pitam se šta mogu da uradim, na koji način da pomognem da se genocid ne zaboravi. I svaka noć završava dovom da se nikad ne zaboravi Srebrenica i da nikog ne zadesi sudbina Podrinja.



Ostali prilozi:
» NAHRANI NEDŽADA LATIĆA DA TE UGRIZE!
Muhamed Mahmutović | 19. September 2018 21:45
» HISTORIJSKI RAZVOJ BOSANSKOGA JEZIKA
Senada Đešević, prof. | 17. September 2018 21:42
» MEŠA SELIMOVIĆ JE KOLEKTIVNI BOŠNJAČKI SIHR
Sead Zubanović | 17. September 2018 18:58
» NE BIRAJMO, CRNU NAM BUDUĆNOST!
Mr. Milan Jovičić | 17. September 2018 18:53
» KURVANJSKA ŠUTNJA VALENTINA INZKA
Zijad Bećirević | 17. September 2018 14:23
» BIH - IZBORI 2018.
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. September 2018 13:18
» MEDIJI U POLITIČKOJ BORBI I NJIHOVA PUBLIKA
Esnaf Smajić | 16. September 2018 20:03
» NEODGOVORNE POLITIKE TREBAJU DOŽIVJETI PORAZ NA OKTOBARSKIM IZBORIMA
Džebrail Bajramović | 15. September 2018 04:14
» PORUKA ONIMA ŠTO VELIČAJU ZLO I ZLOČINCE
Dženis Šaćirović | 15. September 2018 03:11
» JASNA PORUKA SENATORA WICKERA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 14. September 2018 20:46
» BOŠNJAK S TITULOM “SVETOG SAVE”
Senad Ušanović | 12. September 2018 19:55
» ŠEFIK DŽAFEROVIĆ - ČOVJEK U KOJEM SE OGLEDA SNAGA NARODA
Elmedina Muftić | 11. September 2018 17:19
» MEDITACIJA VLASTI BIH SA SVOJIM PROTESTANTIMA
Hakija Đozić | 11. September 2018 16:35
» HAMLETOVSKI, BOSANSKO-HERCEGOVAČKI, APOKALIPSO!
Mr. Milan Jovičić | 09. September 2018 14:56
» AMIR ISMIĆ BATON - ČOVJEK NA BROJU 22
Said Šteta | 07. September 2018 17:45
» POLITIČKA MAFIJA
Elmedina Muftić | 06. September 2018 17:01
» U BIH DUGO ŽIVI SINDROM VLASTI: SVI ZNAJU SVE!
Hakija Đozić | 05. September 2018 21:29
» ORGANIZACIJA HADŽA - POHVALE I ZAMJERKE
Mirsad Mahmutović | 05. September 2018 20:44
» GRAĐANI, POTRAŽIMO SPAS!
Mr. Milan Jovičić | 04. September 2018 14:47
» ZLOČIN U UČIONICI
Šemso Agović | 01. September 2018 20:29