Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

Muhabet na rivi
RUPA U KAMENU
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 05. August 2018. 15:08:04

RUPA U KAMENU: Hercegovačko namjensko pomagalo



Piše: Said Šteta, književnik i novinar
U mojoj Hercegovini još postoji vjerovanje da se muškoj djeci koja mokre u haljine treba dati kamen koji ima rupu, pa ako se pomokre kroz rupu u kamenu, vjeruje se da će prestati mokriti u haljine. No naći kamen u hercegovačkom kamenju veličine dlana i da ima rupu, nije bilo lahko. Znalo se ići u dalji komšiluk tražiti čuvani kamen za tu namjenu.

Dolazeći u Ruskamen blizu Omiša, na plaži zapazih puno sitnijeg i krupnijeg kamenja, ali sa rupom. Neki i sa više njih. To me pokrenu u neobičnost priče koja je već mirisala borovinom i blistala čistoćom mora, ali i lijepom besjedom kakvu sretoh još lani u dnu brojnih stepenica apartmana, kao zlatnim ramom, uokvirena osmijehom dobrih domaćina.

Profesorica Lile, po kojoj apartmani i nose ime, i njen suprug Neno, dočekuju osmijehom koji traje od jutra do sutra. Nije to dobro postavljena grimasa koju možete sresti tamo gdje se uzimaju novci. To nikako!

Dobre duše koje već pedeset godina njeguju porodični turizam kao druga generacija, nudeći smještaj i ono što kuhinja ima da podijele gratis, na prvo mjesto stavljaju čovjeka. Sve drugo dolazi poslije, uz lijepu riječ, kahvu razgovorušu i poneki slatkiš. Tako je običaj!

Razgovara se u hladu vinove loze i bijelog grožđa, a razgovor poteče sa usana kao medovina, ili su to tragovi kolača koji dobiše na poklon iz Češke, pa podijeliše s nama. Neno ushićeno nudi dozrele smokve koje su ove godine nešto uranile i neće ih morati slati poštom kao lani, meni u Zenicu. Uranjamo u još jedan morski ugođaj u kojem se duša ove skromne, ali nadasve širokogrude porodice, osjeti na svakom pedlju. Ispod dozrelih smokava posebno, čija slast mi natapa čula i budi neku novu inspiraciju da pišem. Ovdje je smijeh najbolji jezik sporazumjevanja. Isti je na hrvatskom, češkom i bosanskom jeziku. Zato ga koristimo kao novi esperanto, na kojem bi mi pozavidio i moj prijatelj Smail iz Sarajeva, koji sa esperantom obiđe cijeli svijet. Ja poželjeh da to bude osmijeh, i koliko god da budem hodio, neka to bude samo sa osmijehom.


Pogled sa omiškog Ruskamena


Njihov sin mi ispriča da su još djed i baka dijelili ručak sa gostima i uvijek samo davali. “U davanju je srića”, reče ovaj momak pun ljudske topline sa blagim osmijehom, pa dodade. “I ja kada nekome nešto dam ili učinim lipo, osićam se sritan. Tako sam odgojen!”

Nastavljam ugodan razgovor sa profesoricom Lilom, čija se odgojna crta duboko urezala kroz radni vijek profesorice, da se na trenutak osjetim učenikom u klupi, što poput spužve upija znanje. Neno baci poneku doskočicu, umjereno, jer se na radiju pušta muzika u spomen preminulom “meštru od klavira i dobre pisme” kome se iz Splita sprema ispraćaj na vječni počinak u Vela Luku. Ide i Neno!

Ostajem zarobljen u stihovima Oliverove pjesme “i ja ću noćas leptir postati”, kao da je nekada davno, s njima najavio svoj odlazak. “Svi ćemo otići”, s poštovanjem izgovori Neno.

Da, život je ispunjen odlascima. Pa i onda, kada smo skoro sigurni u povratak, odlasci su tužni.

Zato ću priču završiti dolaskom u porodicu Martić, čija me duša osvoji na prvu. Razgovori na terasi do kasno u noć uz dobovanje valova o obalu, uz koje dijelimo krišku lubenice i zalogaj sladoleda, baš kao da smo došli zajedno. Došli da dijelimo dobro!


Apartmani "Lila"


Gledamo svjetla Brača i obrise bijelog kamenoloma što se otima mraku, a gore zvijezde rasute po nebu, kao svadbene sijalice. Povjetarac nas miluje, dok svaki kutak oko apartmana i po terasama ispunjava smijeh. Lile se prisjeća svojih studentskih dana u Sarajevu, i kako neumorno traga za svojom cimerkom Samirom Hrvat iz Rudog. Neno se još čudi kako su mu u Sarajevu uz ćevape koje neobično voli nudili jogurt, a on je tražio pivo. I opet smijeh! Gore na spratu djeca, taj dan stigla iz Poljske sviraju gitaru i klarinet, pa ovoj večeri daju još malo boje koja se dušom osjeća. Ovdje se ne dolazi jednom. Neki to potvrđuju i po dvadeset godina svojih dolazaka, već smjenjujući generacije unutar porodica.

U vrijeme pohlepe i globalne trke za novcem, u porodici Martić nađoh ono zrno duše za kojim tragam, baš kao davno, kada sam kao dijete tragao za rupom u kamenu. Rastajemo se, ispraćeni ručkom, osmijehom i sa dvije kutije tek ubranih smokava. Sve onako od srca i uz osmijeh, već puni obostrane želje za novim susretom. Hvala im!



Ostali prilozi:
» KADERSKA DOVA I KADERSKI VAZ
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 31. May 2019 16:49
» PISCI NE ŽIVE OD POEZIJE VEĆ ŽIVE ZA POEZIJU
Eset Muračević | 28. May 2019 13:45
» OSKRNAVLJENI BAJRAM
Mirsada Bibić Šabotić | 22. May 2019 21:36
» ŠETNJA OD PLAVA KROZ VOJNO SELO, HAKANJE, BUDOVICE I ZAVRŠ
Ibrahim Husejnović | 17. April 2019 20:31
» NIKOM NEĆEMO DOZVOLITI DA MUTI BISTRE VODE BOSANSKE
Eset Muračević | 17. April 2019 16:03
» U BEČU OSNOVAN SAVEZ UDRUŽENJA "CONSILIUM BOSNIACUM" AUSTRIJE
Ramzija Kanurić-Oraščanin | 16. April 2019 20:43
» KULTURA SJEĆANJA KOD BOŠNJAKA
B.net | 09. April 2019 14:10
Ostali prilozi istog autora:
» SVJETLO
05. May 2019 17:53
» POŠTENO O ZLU
17. March 2019 11:59
» DNEVNIK ANE MLADIĆ
04. March 2019 19:46
» ETO, KOSOVSKI CUKO ZA RUSKI VETO
18. January 2019 18:13
» BATONOVA TRIBINA “BIR RADIO”
12. January 2019 16:37
» SANJAM TE OČE
06. January 2019 03:37
» MERHABA, NAČELNIČE
17. December 2018 15:40
» MELEK SA VIOLINOM
27. November 2018 16:35
» MIRSINE BOMBONE
18. November 2018 18:17
» IMA JEDAN ČOVJEK
13. November 2018 15:15