DR. MUSTAFA CERIĆ: Bosna je oduvjek imala svoje zasluženo mjesto u muslimanskom Ummetu. Prije izvjesnog vremena to mjesto je bilo jako prepoznatljivo. Ne znam zašto, ali za razliku od ranije godina kad su svi znali da dolazimo iz Bosne, danas nas Bošnjake/Bosance miješaju sa Turcima, Rusima ili Albanicima. Ne znam da li je do njih ili je do nas, ali moram primjetiti da ime Bosne blijedi u sjećanju muslimanskog Ummeta. Hadž je, doista, prilika da Bosna bude prisutna tamo gdje treba i tamo gdje se to mjeri visokim kantarima. Čini mi se kao da smo posustali u pronošenju prave bosanske slike svijetom.

---

Dnevnik Hadža (10)

---

Dragi moji,

I
(Petak, 14.12.1439/25.08.2018)
Danas je Harem Džamije u Mekki bio prepun za džumu-namaz. Hadžije se već od jučer vračaju sa Mine u Mekku, gdje su proveli tri dana radi bacanja kamenčića na džemretima. Hutbu je održao Šejh Salih Humaid, bivši predsjednik Vijeća šure, što je neka vrsta saudiskog parlament, član je Vijeća visoke uleme, savjetnik je na Kraljevskom dvoru te imam i hatib u al-Mesdžidu al-Ḥarām. Sa Šejhom Salihom sam se družio ovih dana na Konferenciji, na Arefatu i na Muzdelifi. Šejh Salih je, također, obavio hadž ove godine u iḥramu i tako bio jednak sa svima nama bar po vanjskom izgledu, ali ne i po njegovom ilumu. Primjetio sam da ga zbog njegovog iluma visoka saudijska ulema jako poštuje. A veliki ljudi su skromni i ljubazni. Šejh Salih je, doista, vrlo pristupaćan i komunikativan. Posjetio je Bosnu više puta i držao predavanje našoj ulemi. Ima lijepo mišljenje o našoj zemlji. Danas je održao hutbu sa snažnim porukama hadžijama i cijelome svijetu. Upozorio je na fesad koji se širi dunjalukom i pozvao je muslimane da u ovim vremenima velikih iskušenja za naš Ummetu budu miroljubivi, složni i međusobno koperativni ne samo za opće dobro našeg Ummeta, već i za cijeli čovječanstvo, koje danas pati od velike moralne krize. Savjetovao je hadžijama da čuvaju hurmet hadža kad se vrate svojim kućama i da čuvaju ugled i čast islama i muslimana ma gdje bili i ma šta radili u svom životu. Prodornim i autoritativnim glasom Šejh Salih Humaid je ostavio snažan utisak na mene i pobudio je u meni osjećaj časti i ponosa da Harem Džamije u Mekki ima takvog hatiba. Nije lahko govoriti u Haremu Džamije u Mekki kad se zna da cijeli svijet sluša, a muslimanski Ummet očekuje da čuje ono najbitnije što ga tišti u ovom povijesnom trenutku. Šejh Salih možda nije zadovoljio očekivanja svih, ali jeste zadovoljio one koji vjeruju da minber Harema Džamije u Mekki mora biti glas duše, srca i uma našeg Ummeta, gdje svako može da nađe sebe, gdje savako može da pomiri u sebi ummetsku raznolikost, koja krasi muslimanski Ummet u njegovom jedinstvu baš ovdje u Haremu Džamije u Mekki, gdje se ljudi uistinu osjećaju jednakim bez obzira na porijeklo, boju kože, rasu, naciju ili etničku pripadnost.

II
Priznajem, uvijek iznova kad sam u Haremu Džamije u Mekki osjetim neku grižnju savjesti zbog izvjesne depresije dok sam u Bosni, jer osjećam brigu i strah šta će biti s muslimanskim Ummetom? Obuzmu me neke crne misli zbog međumuslimankih ratova i ratova protiv muslimana. Ponekad mi se čini da su svi protiv ovog Ummeta, koji kao da nema nijednog saveznika u svijetu, ali, i gore od toga, kao da nema nijednog bratskog saveza među samim muslimanima, saveza na kojeg ga obavezuje slovo i duh vjere islama.

No, ovdje u Haremu Džamije u Mekki shvatim koliko je moj pogled uzak i malodušan; shvatim koliko sam paušalan u ocjenjivanju ovag Ummet, koliko sam površan u razumijevanju biti i bitnosti ovoga Umeta, koji je i ranije živio i preživio i bez velikih političkih vođa i bez velikih umnih alima-mudžetehida; shvatim zapravo da ovaj muslimanski Ummet nema ni potrebe za velikim vođama i neupitnim spasiocima, jer je ovaj Ummet sposoban da sam sebe vodi i da sam sebe spašava i kad vođe ostanu bez glasa i kad ulema izgubi ugled i čast. Da, sjetih se da je to već davno zapazio veliki Imam al - Ḥaramejn Abu al-Maʿali al-Džuwainī (umro 478/1085), koji je u svom izvanrednom političko-teološkom djelu (ِغِيَاثُ الأُمَمِ فيِ اِلْتِيُاثِ الظُّلْم) ["Poziv naroda za spas kad se zlo pomiješa s dobrim"] nagovjestio mogućnost da Ummet može da ostane bez političkog vođe i duhovnog uzora, ali da nikad neće zbog toga biti ni poražen, niti će nestati zato što muslimanski Ummet sadrži u sebi i živo i neuništivo tkivo, koje se obnavlja baš ovdje, pred mojim očima, u Haremu Džamije u Mekki. Shavtio sam, dakle, da je muslimanski Ummet nesavladiv i neuništiv, jer je od svih na svijetu najbliži Svevišnjem Bogu o čemu govori ovaj milijunski skup koji se ponavnja svake godine sa sve više vjere i elena u svoj vlastiti spasonosni put s pravim vođama i pravim duhovnim uzorima ili bez njih. Shvatio sam da je, u stvari, sve salomljivo osim nesalomljive vjere u Boga, koja se ovdje u Mekki manifestruje na najsnažniji i najuvjerljiviji način. Nisu to više starci i starce, koje dolaze na hadž da operu grijehe nekoliko dana, mjeseci ili godina prije smrti. Ovdje su mladići i djevojke, ovdje su bračni mladenci, koji dolaze i u naručju svome drže sviju djecu da osnaže vjeru, da obnove energiju, da vrate pouzdanje, da ožive nadu, da kažu cijelome svijetu da računa na moralnu snagu i dobru volju ovoga Ummeta da, uz Božju pomoć i milost, spasi čovječanstvo od ponoda.

III
Iḥram
Pišem ovo u kasnoj mekkanskoj noći nakon što smo danas obavili tawāf al-ifāḍu i saʿj, brzo hodanje između Safe i Merve. Dakle, nakon što smo obukli propisno iḥrame i time se obavezali na poseban režim i posebnu pobožnost Svevišnjem Bogu, te boravili na Arefatu u određeno vrijem i na određenom mjestu i nakon što smo obavli tawaf al-zijāret ili tawāf al-ifāḍu, možemo reći da smo obavili hadž. Tri su najbitnija šarta ("uvjeta") za valjanost hadža: 1) iḥram; 2) Arefāt; i 3) tawāf al-fadāh.

U stvari, nijjet prilikom oblačenja iḥrama je ključni, jer se time čovjek opredjeljuje koju vrstu hadža obavlja: a) hadž ifrād; b) hadž qirān ili c) hadž temettuʿ. Hadž ifrād je kad čovjek zanijeti da želi obaviti samo hadž bez ʼumre ; hadž qirān je kad čovjek zanijeti da želi spojiti hadž iʼumru; i hadž temettu' je kad čovjek zanijeti da obavi ʼumru bilo kad od početka mjeseca ševala do početka mjseca zu-l-hidžeta, što znači u toku dva mjseca i deset dana, jer hadž se obavlja u poznatim mjsecima ("al-ḥadžu ašhurun ma'lumātun"), kao što se jasno kaže u Kur'anu Časnom, onda skine iḥram i čeka vrijeme hadža, jer je zanijetio da obavi i hadž. Osim u slučaju ifrād hadža, za kojeg Malikije i Šafije kažu da je najbolji, oni koji zanijete qirān i temettuʿ hadž dužni su zaklati kurban u Mekke i, prema hadisu Božjeg Poslanika, to meso pripada siromasima Mekke. Saudsijske vlasti su uplatu kurbana jako usavršili i prilagodili cijenu za svakog hadžiju, što je za svaku pohvalu. No, pošto Mekka nema više toliko siromaha koliko ima kurbanskog mesa, kurbansko meso se frižidira i nakon prerade u konzervama dijeli siromasima cijeloga svijeta. Mogu posvjedočiti da je saudijska ulema, koja je posjećivala Bosnu osademdesetih godina od kojih je Omar Nasif, genralni sekretar Rabite, bio najčešći gost, ideju o hlađenju, korzerviranju i distribuciji kurbanskog mesa po svijetu prepoznala kod nas u Sarajevu. Osobno sam vidio paljenje plastova kurbanskog mesa na Mini prije usvajanje ideje o hlađenju, konzerviranju i distribuciji kurbanskomg mesa u svijetu, naročito u Africi. Mi smo u Bosni ukazivali saudijskoj uleme da to nije u duhu humanisti islam. No, konzervativna ulema je dugo inzistirala da se strogo drži pravila da kurbansko meso zaklanu u Mekki pripada isključivo mekkanskim siromasima. Na kraju su ipak popustili i danas Saudijska Arabija daje najveći humanitarni doprinos borbi protiv siromaštva u svijetu kroz distribuciju kurbanskog mesa siromašnim. T je zasigurno na ponos i diku cijelom muslimanskom Ummetu. Drago mi je da smo mi Bošnjaci/Bosanci makar malo dio te lijepe humane priče. Hanefije preferiraju qirān hadž, tj. spajanje 'umre i hadža bez prekida u skidanju iḥrama. To uglavnom čine naše bosanske hadžije i danas kao naslijeđenu tradiciju, kao što primjenjuju i hanefijsko mišljenje da nije nužno boraviti na Mini da bi se bacali kamenčići, već se može nakon Arefata i Muzdelife navratiti na Minu radi velikog džemreta ("Aqabah") te nastaviti put do Mekke odakle se hadžeje vraćaju druga dva dana na Minu da bace kamenčiči na svako od tri džemreta po sedam kamenčića. Iḥram, koji se sastoji od dvije bijele plahte, čini čovjek drugačijim i u poređenju s drugima jednakim. Čovjek osjeća promjenu u sebi samome, ali i promjenu u drugim ljudima, koji u iḥramu izgledaju skroz drugačiji nego u civilnom odijelu. To sam naročito vidio kod ministara i velikih biznismena, koji su iḥramu tako skrušeni i skromni da se pitam jesu li to oni isiti ljudi, koje sam poznavao dok su bili u civilnom odijelu. Kad ih gledam izgledaju mi zamišljeno gotovo uplašeno. Tri-četiri dana u iḥramu pod posebnim režimom ne ostavlja nikaoga ravnodušnim prema životu i smrti. Svo njihovo bogatstvo svodi se na dvije iḥramske bijele plahte poput čefina i poput metar sa dva zemlje, gdje ćemo svi leći i postati zemljin prah i prašina. Samo duša ostaje živa i vječna da svjedoči o strastima tijela, ali i disciplini tijela da bude pokorno Svevišnjem Bogu na Arefati, na Muzdelifi, na Mini i u Haremu Džamije u Mekki.

U nastavku, ako Bog da, o Arefatu, o tawāf al-ifadi, o saʿju, o Bosni i hadžu, i o našem bosanskom mjestu u Ummetu...

---

Dnevnik Hadža (11)

---

(Subota, 14.08.1439/25.08.2018). Nakon sinošnjeg tawāf-i ifāde i sa'ja, danas je dan odmora. Rani sabah-namaz smo klanjali u Haremu Kabe, ali ispred ulaza, jer je sve još uvijek prepunu u samom Haremu Kabe. Hadžije silaze sa Mine, čine tawāf-i ifāde, sa'j i žure u trgovinu te pripremu za povratak. Mi smo, također, svratili u trgovinu u potrazi za prigodnim poklonima rodbini i prijateljima: sedžada, tespih i drugi hadžijski specijaliteti. I car se obraduje poklonu, a kamoli oni koji vole da imaju nešto što ih podsjeća na Ćabu. Azra je zadužena da bira i raspoređuje poklone. Ja joj tu malo pomažem, malo smetam, ali na kraju se uglovnom složimo. Inače, kupovina poklona na hadžu je posebna briga i posebna vještina. Nasreću, u Mekki, kao i u Medini, izbor je, zaista, velik. Treba se, mora se, ponijeti sa hadža makar mali poklon rodbini i prijateljima. To je tako oduvjek bilo i to će tako oduvjek biti. Ćabenski pokloni su najdrži svakome.
Pozvao sam šejha Džemal ef. Salkića, imama u Nurhan džamiji kod Zenice da me posjeti u hotelu Hilton, gdje smo mi smješteni. On je poziv prihvatio i oko 14.00 sati nas posjetio zajedno sa glavnim sarajevskim imamom Ferid ef. Dautovićem. Obradovao sam im se kao rođenim mojim. Posjedili smo u kutku hotela, koji je rezervisan za učesnike hadžske konferencije. Pričali smo o svemu, a najviše o našem stanju u Bosni. Složili smo se da nam valja svima raditi i uvezivati se što čvršće u Božje neprekinuto uže, jer pred nama su teška vremena, a, opet, kad su u Bosni bila lahka vremena - nikad, uvjek su bila teška. Doduše, nekima teža, a nekima lakša, ali svima koji osjećaju odgovornost za emanet vjere i domovine nije nikad bilo lahko, ali nije bilo ni teško ako čovjek ima vjeru u Boga, pouzdanje u sebe i povjerenje u brata, koji ga neće izdati. Zamolio sam ih da poselame Nezima Halilovića-Muderrisa, koji, zaista, čini veliki hizmet našim bosanskim hadžijama. Neki to cijene, ali ima i onih koji to omalovažavaju. Takvi smo mi Bošnjaci/Bosanci - dosta dobri, malo loši, ponekad pakosni, često prkosni od sna, ali opet svoji smo pa nam valja s nama samima tako kako je, s hajram, ako Bog da.



Htjeli smo još razgovarati, ali su mene pozvali da se spremim za odlazak u Džeddu na oproštajni prijem kod ministra hadža Muhameda Saliha bin Tahira Bintena, koji je zbog nesanice i brige oko hadža vidno bio prehlađen. Prikazana je izložba o hadžu iz vremena kralja Abdulaziza, utemeljitelja Kraljevine Saudijske Arabije, pa do danas. Zatim su prikazani kratki filmovi i održani govori. Svi su hvalili organizaciju ovogodišnjeg hadž i zahvalili se kralju Selmanu bin Abdulazizu Al Saudu i njegovom prestolonasljedniku Muhammed bin Selmanu na gostoprimstvu te poželili im dug život i dobro zdravlje. Ministar hadža Muhammed se zavalio svim šefovima ureda za Hadž, među kojima je bio i naš Muderris Nezim ef., te učesnicima Grand Hadž Konferencije i najavio konferenciju za iduću godinu, ako Bog da. Dva i po milujuna ljudi je ove godine obavilo hadž uspješno bez ijednog incidenta. To je za svaku pohvalu saudijskim vlastima i na ponos i čast svakom muslimanu i muslimanki. Dosta iscrpljeni, u hotel smo se vratili oko 1.00 sat iza pola noći.

---

Dnevnik Hadža (12)

---

Dragi moji,

(Nedjelja, 15.12.1439/26.08. 2018). Nakon doručka, Bender iz minstarstva za Hadž osigurao mi je auto da posjetim jednu od mekkanskih knjižara. Tražim prvu knjigu o povijesti Mekke, koju je napiso Al-Azraqī ("Akhbār Makkah") i drugu od Al-Fāsija ("Al-ʿiqd al-thāmīn fī tārīkh al-balad al-amīn"). Imam namjeru da, ako Bog da, pišem o Mekki i Kabi, jer sam primjetio da se kod nas malo, gotovo nikako, ne poznaje povijest Mekke i Kabe, a toliko smo emotivno i sudbinski vezani za taj grad i za taj pojam. Nažalost, knjige koje tražim nemaju ih u stoku, ali dobri Egipćanin mi obećaje da će ih naći i sobom ih donijeti meni u hotel. Nadam se da će ispuniti obećanje.



Ne znam kako, ali smo promašili ručak. Poslije ikindije-namaza, išli smo u trgovinu i uglavnom pokupovali što nam je trebalo za poklone rodbini i prijateljima. Gužva u Haremu ne jenjava. Akšam-namaz smo klanjali ispred Harema Kabe. Tako je prošao još jedan dan u Mekki pored Kabe.

*****

---

Dnevnik Hadža (13)

---

I
Arefat
II
Ṭawāf al-ifādu
III
Sa'j
IV
Bosna

Dragi moji,

(Ponedjeljak, 16.12.1439/27.08.2018). Na prvi sabahski ezan bili smo na putu za Harem Kabe, ali smo zakasnili za ulazak u sred Harema. Jedva smo našli mjesto na drugom spratu ṭawāfa, na mjestu gdje počinje saʿj. Ostalo je dosta vremena do drugog sabahskog ezana, dovoljno da obnovim moja sjećanja i poneku refleksiju na Arefat, na ṭawāf al-ifādu, na sa'j i na naše bosansko mjesto u svemu tome.



I
Arefat
Prošlo je osam dana, ali utisci sa stajanja na Arafetu u ponedjeljak na dan devetog zu-l-hidžeta još su snažno u mom sjećanju i mom razmišljanju. Sjećanja me vraćaju na početak, na ona vječna ljudska pitanja: otkud smo, od koga smo i ko smo mi ljudi ovakvi kakvi jesmo? Različiti su odgovori na ta pitanja od mitoloških do znanstvenih, ali nijedan odgovor još uvijek nije tako uvjerljiv da se ljudska duša smiri i prihvati to kao konačnu istinu, osim onih koji vjeruju u Boga i prihvataju da su to pitanja, koja nadilaze ljudsko iskustvo pa time i ljudsku znanstvenu spoznaju zato što sam čovjek nije svjedočio svom vlastitom nastanku pa, stoga, ne može ni imati izravnu spoznaju o tome, kao znanstvenu činjenicu, na koju se poziva kad tvrdi da je njegovo porijeklo, može biti, od majmuna. A, zapravo, ta priča o čovjekolikom majmunu je samo još jedna miloška izvedba, koja se oblači u znanstveno ruho kako bi izgledala uvjerljiva. Ne samo da niko nije vidio svojim očima da je ijedan danas živuči majmun postao čovjek, već se može primjetiti da neki danas živuči ljudi postaju majmuni pa se s pravom pože postaviti pitanje, ako prihvatamo slobodu znansvenog diskursa, ko je, zapravo, nastao od koga: čovjek od majmuna ili majmun od čovjeka? Ovo propitivanje može izgledati nekome zabava, ali to su ozbiljna pitanja, na koja nema pravoga odgovora osim da se čistom vjerom prihvati da je čovjek Božje stvorenje te da su Adem i Hava prvi bračni par, koji su se upoznali na Arefatu nakon što su prognani iz Dženneta zato što nisu poštivali "džennnetski kućni red". Ja vjerujem u ovu arefatsku priču radije nego u Darvinovu iako ću se i sa Darvinovom pričom upoznati i o njoj razmisliti.

No, moja sjećanja na Arefat bude u meni neka moja duboka razmišljanja. Prije svega razmišljam o toj žarkoj želji i snazi ljudi da se u jednoj noći u milijunskom broju pokrenu iz Mekke do Arefata u miri u slozi bez ijednog incidenta po onom kur'anskom pravilu: "nema svađe i prepirke na hadžu". Taj čin ljudskog pokreta od jednog mjesta do drugoga u tako kratkom vremenu nije viđen nigdje u svijetu osim na Arefatu; nigdje u svijetu osim na Arefatu nije viđen skup od dva i po do tri milijuna ljudi obučenih u bijele iḥrame koko stoje u jednome redu ("saffu"), okrenuti u jednome pravcu - Kabi, vođeni jednom idejom - tewḥīdom i nadahnuti jednim vođom - Muhammedom, Allahovim Poslanikom. Kratko se ostaje na Arefatu - od zore do zalaska sunaca - ali dovoljno dugo da savako ko je tu došao doživi duhovno pročišćenje, možda najviše oni koji dotada nisu imali to iskustvo. Zato se i kaže u Kur'anu: - Nakon stajanja na Arefatu, pođite tamo gdje svi ljudi idu - na Muzdelifu i učite dovu kao što vam je rečeno iako prije toga niste ništa znali, iako ste prije toga bili na krivom putu (Al-Baqareh, 198).

Dakako, Arefat je neiscrpna insporacija za sve one koji znaju da su se baš tu na Arefatu dogodile najvažnije stvari u povijesti čovječansta: (1) upotpunjena je posljednja Allahova objava čovječanstvu; (2) izrečena je posljednja Pjegamberova poruka za sva vremena, čiji eho mora da se danas čuje najglasnije, a to je da je ljudski život svetiji i od same Kabe te da su svi ljudi Ademovi i Havini sinovi pa, stoga, nema prednosti Arap nad ne-Arapom, niti ne-Arap nad Arapom, niti bjelac nad crrncem, niti crnac nad bijelcem... Allahu Ekber...

Uz sve rečeno, Arefat ima nešto što nigdje nema. U stvari, muslimani bi trebali biti svjesni toga da imaju nešto što niko nema baš zato što imaju Arefat, a to je da je potencijalno u jednom danu dvije milijarde ljudi ujedinjeno u istoj ideji i istoj namjeri. Tu količinu dohovne energije nema nijedna vjera, nijedna ideja, nijedna kultura, nijedna civilizacija... Samo kad bi i muslimanske vođe bili svjesni toga... Muslimanske mase, zasigurno, jesu svjesne svoga imena, svoje vjere i svoga Arefata i svog potencijala... U to sam se uvjerijo ovoga puta više nego ikada... Pitanje je samo vremena kad će sve to doći na svoje pravo mjesto... Jer Arefat je, doista, nepotrošiva duhovna energila muslimana... neuništiva duhovna snaga vjere...

II
Ṭawāf al-ifādu
Uvjek sam se pitao šta je smisao ṭawāfa oko Kabe sve dok nisam pročitao, pripremajući se za hadž ove godine, u knjizi od al-Azreqija "Vijesti o Mekki", da je ṭawāf nastao kao kajanje meleka nakon što su se usprotivili Božjoj odredbi o čovjekovom namjesništvu ("khilāfetu") na zemlji. Naime, kada je Svevišnji Allah obavijestio meleke da namjerava stvoriti čovjeka i postaviti ga za svog namjesnika ("khalīfu") na zemlji, meleki su nekontrolisano reagirali na način da su bili iznenađeni zašto Allah stvara nekoga ko će na zemlji nered činiti i krv proljevati? Odgovor su dobili na način da im se kaže da oni ipak ne razumije o čemu se tu radi. Taj, na neki način, prijekorni odgovor je zabrinuo meleke. Shvatili su da su Svevišnjeg Allaha rasrdili, pa su u znak njihove neupitne pokornosti i kajanja činili ṭawāf sve dok im nije rečeno da nije dovoljno da to čine samo na nebu, već da to treba da čine i na zemlji. Tako su meleki ustanovili ṭawāf na zemlji i to baš oko Kabe u Mekki. Dakle, sve što se događa u Mekki i oko Kabe ima konekciju s nebom. To može osjetiti svako ko se istinski duboko posveti vjeri. Čak i najmanji napor da se dokući tajna te konekcije, čovjeku pruža tu spoznaju - ovo nije obično mjesto na zemlji. Tako sam se ja osjećao dok sam s Azrom ṭawāfio ṭawāf-i ifādu. Sve tako obično, zmaljski, ljudski, a opet sve tako neobično, nebeski, melekski... U toj zgusnutoj koloni ljudi, koja kruži oko Kabe vidiš različite likove ljudskog roda, a opet svi su oni samo jedan lik, samo jedno lice okrenutu prema Stvoritlju nebesa i Zemlje, Stvoritelju koji je oslobodio ovaj grad od straha i od bijede. Da, i to hoću da vam kažem. I u toj gustoći od ljudi mi smo se našli i prepoznali. Jasmina iz Živica sa svojim mužem u Haremu Kabe čeka ezan za akšam-namaz. Rekoh, neka svoga i u gori zelenoj, a kamoli u svetom Haremu Kabe, koji blještaše od nebeskog nūra i od melekskog uzdaha. Klanjasmo akšam-namaz i nastavismo ṭawāfiti još jedan, sedmi ṭawāf. S mukom, ali smo prolazili između meqām-i ibrahīma i Kabe. Azri je pošlo za rukom da dotakne jemenski čošak ("al-rukn al-jemenī"). Meni nije, ali smo zajedno uspjeli približiti se do Crnog kamena metar i po. Na početku imaš neki strah kako ćeš izdržati ṭawāf u toj gustoći ljudi iz cijeloga svijeta, a opet na kraju sedmog kruga bude ti žao što nema još... Sve ti se čini da si nešto zaboravio izdoviti... ostalo je nešto nedorečeno... strah te i pomisliti da nećeš opet ovdje doći... Klanjaš dva rekata meqām-i ibrahīma, napiješ se zem-zem vode, ali pogled ne skidaš sa Kabe i prebireš u glavi da se sjetiš što si dovio, a šta možda nisi, a trebao si... Vratio bi se da iznova ṭawāfiš, jer misliš da bi to drugi puta bilo bolje... po drugi puta bi se sjetio svega što te tišti... sjetio bi se svih svojih, spomenio bi njihova imena, učio bi dovu iz duše i srca da ozdrave bolesni, da ojačaju nemoćni, da se nahrane gladni, da se opskrbe siromašni, da se prognani vrate domu svome, svojoj hiži, da nezaposleni nađu posao, da se neoženjeni ožene, da se tužni obvesele te da svi ljudi dobre volje žive u miru i slozi... No, guraju te s leđa da ideš dalje... da nastaviš sa saʿjom između Safe i Merwe...

III

Sa'j
Kad god se popnem na brdo Safa nakon ṭawāfa i krenem prema brdu Merwa, zamislim Ibrahima, a.s., kako ostavlja svoju ženu Hadžeru i svog sina Ismaila u beživotnoj pustinji bez igdje ikoga, bez ičega. Ibrahim, a.s., je bio svjestan rizika, ali i uvjerenja da će se Allah Svevišnji pobrinuti za njegovu obitelj. - Bože, ja nastanih dio moje porodice u ovoj dolini bez ploda kod Tvog Svetog Bejta pa Ti učim dovu da klanjaju namaz, da ih ljudi zavole i da ih Ti, Bože, opskrbiš kako bi Ti bili zahvalni (Ibrahim, 37). Teško mi je prodrijeti u Ibrahimovo srce dok je ostavljao svoju obitelj u pustinji, ali mogu zamisliti kako se osjećala Hadžera dok je pogledom ispračala muža, držeći u narućju svoga sina. Osjećala se beznadno. No, kad je saznala da to dolazi od Svevišnjeg Boga, ni Hadžera, kao ni Ibrahim, nisu imali brige. Vjerovali su da za njih Svevišnji Bog ima rješenje, koje će ih osloboditi i od brige, i od strah i od gladi. Ali, uz jedan uvjet, a to je da moraju i sami sudjelovati u potrazi za tim rješenjem. Hadžera je na vrijeme to shvatila i zato je ustala da tarži vodu i hranu za sebe i svog sina. Traćala je između Safe i Merwe, jer je u tom prostoru vidjela pticu kako leti. Uvidjela je da gdje ima ptica, ima i vode i hrane. Na sedmom Hadžerinom trćanju između Safe i Merwe, izbio je snažan mlaz vode iz zemlje, tako snažan da je moglo doći do poplave. Da bi zaustavila poplavu, Hadžera je uzviknula ZEM-ZEM - ZAUSTAVI SE. Tako je tu tik uz Bejtullah provrilo vrelo zem-zem, kao Božji dar svima koji dalaze da ṭawāfe oko Bejtullaha. Ta priča o Ibrahimu, a.s., Hadžeri i Ismailu iako se prepričava hiljadama godina, ipak nije nikad ispričana do kraja. Niti je Ibrahimu, a.s., bilo lahko ostaviti ženu i sina u pustinji, niti je Hadžeri i Islamilu bilo lahko prihvatiti tu sudbinu, ali snaga unutarnje vjere i uvjerenja je jača od svake ljudske dileme. Šta mi, zapravo, radimo dok trćimo ("saʿj") između Safe i Merwe? Čemu to služi danas? Neki bi rekli ničemo. Ali, ako dublje razmislimo, shvatit ćemo da je ova planeta Zemlja jedna velika pustinja i da smo mi svi tu ostavljeni bez igdje ikoga, bez ičega osim vjere u Boga i našeg truda da dođemo do onoga što nam u životu treba - voda i hrana. U stvari, cijeli naš život je trćanje između Safe i Merwe u potrazi za našim životnim potrebama za nas i za našu obitelj baš onako kako je činila Hadžera. Prema tome, nema mjesta za očajavanje i kukanje, već svako mora ustati, popeti se na brdo i trćati do drugoga brda onoliko puta koliko treba da se nađe selamet za sebe i svoju porodicu. Eto, tako sam razmišljao dok sam s Azrom hodao (trčao) sedam puta između Safe i Merwe. Bili smo oboje već umorni, ali da je bilo nužno mogli smo izdržati još jednu turu ṭawāfa i saʿja. Ovdje se, zaista, ima neka dodatna energija.

IV
Bosna je oduvjek imala svoje zasluženo mjesto u muslimanskom Ummetu. Prije izvjesnog vremena to mjesto je bilo jako prepoznatljivo. Ne znam zašto, ali za razliku od ranije godina kad su svi znali da dolazimo iz Bosne, danas nas Bošnjake/Bosance miješaju sa Turcima, Rusima ili Albanicima. Ne znam da li je do njih ili je do nas, ali moram primjetiti da ime Bosne blijedi u sjećanju muslimanskog Ummeta. Hadž je, doista, prilika da Bosna bude prisutna tamo gdje treba i tamo gdje se to mjeri visokim kantarima. Čini mi se kao da smo posustali u pronošenju prave bosanske slike svijetom. Jer, mi muslimani u Bosni pripadamo ovom univerzalnom Ummetu ne zanemarujući našu pripadnost Europi. To dvoje nikako ne isključuje jedno drugo. Naprotiv, naša vrijednost u Ummetu je baš u tome što pripadamo Europi, ali, isto tako, naša vrijednost u Europi je baš u tome što pripadama univerzalnom Ummetu islama. Zbog toga, mi treba da budemo ponosni i na jedno i na drugo, treba da budemo ravnoptravno prisutni i u jednom i u drugom svijetu, noseći naše bosanske vrijednosti, koje su svuda prepoznatljive onoliko koliko smo mi sposobni da te bosanske vrijednosti nosimo i pronosimo svijetom kontiunirano.

V
Dok bijah na Arefatu, dugogodišnji hizmećar Islamskoj zajednici, čovjek koji me je jako zadožio za svoju vjernost i revnosnost u toko mog obnašanja dužnosti reisu-l-uleme u Bošnjaka, moj ahbab Muharem ef. Omerdić mi je poslao poruku da se sjetim svih mojih prethodnika reisu-l-ulema te da pručim dovu za oprost njihovih grijeha. Nisam odmah tu poruku razumio, jer ima među njima onih s kojima se neki u našem narodu nisu slagali. No, sjetih se opet da se nije rodio onaj ko je cijelom svijetu ugodio. I shvatih, dakle, da je Muharem ef. u pravu. Hvala mu što me na to podsjetio, pa sam se sjetio svih naši reisu-l-ulema i učio dovu da im Allah oprosti grijehe. Čin je to koji ima smisla, jer identitet pojedinca i zajednice je u kontinuitetu pamćenja. Na ovaj način, Muharem ef., me obavezao da o tome vodim računa, da u lancu institucije reisu-l-uleme držimo, njegujemo i pamtimo duhovnu lozu, koja nas spaja, ujedinjuje i snaži u borbi da čuvamo i očuvamo našu vjeru, naciju i državu; našu državu, naciju i vjeru; našu naciju, vjeru i državu.

To je, doista, bio moj životni san da na primjeru Islamske zajednice mi koji smo učeni i koji druge uče da nema vjere onaj koji ne voli svome bratu ono što voli samome sebe, da mi to pokažemo na djelu, u našoj vlastitoj praksi. Zašto je nužno da se uvjek počinje iz početka kao da prije nas nije bilo ništa i nikoga? Zašto su neka srca tvrda prema bratu u vjeri, a mehka prema dušmanu u nevjeri? Zašto su neke duše tijesne u odnosu na one koji znaju više i bolje, a široke prema onima koji znaju malo ili nimalo? Moramo to stanje mijenjati u sebi i oko sebe da bismo imali Islamsku zajednicu, koja će se ponosti s dr. Ahmedom ef. Smajlovićem, koji je bez presedana učinio na vitalizaciji Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji mnogo više nego što su neki spremni to priznati samo zato što ih je dr. Smajlović nadvisio i oduzeo im pravo monopola na vjeru i Zajednicu.

Stoga, visoko cijenim posljednji Omerdićev osvrt u "Stavu" na život i djelo dr. Ahmeda ef. Smajlovića. Tako se radi u zajednici koja drži do svoje časti i digniteta kroz čast i dignitet pojedinca. Nažalost, još uvjek ima zahrđane i bajate pameti u našoj Zajednici, pa je malo onih koji su sposobni i hrabri da skinu paučinu, koja lebdi iznad naših glava. Pa ipak, paučina jednog dana sama otpadne ili je vjetar pomete, a ono što vrijedi ostaje, poput našeg sjećanja na dr. Ahmeda ef. Smajlovića. Činovnici koji su dr. Ahmedu dohakali su jednostavno zaboravljeni. Hvala Muharem ef. Omerdiću što bdije nad čuvanjem našeg pojedinačnog i kolektivnog pamćenja kao izraz našeg općeg islamsko-bošnjačko-bosanskog identiteta u našem univerzalnom Ummetu islama i našem partikularnom nacionalno-bosansko-europskom okruženju.

I hvala Muharemu ef. Omerdiću što me podsjetio da se sjetim svih bosanskih reisu-l-ulema na Arefatu!