Ali vratimo se na suštinu takozvanog problema u liku i djelu Željka Komšića. O legitimitetu je uistinu više suvišno pričati. Podatak od 80 % postaje smiješan u onom trenutku kada pogledate statistiku i ustanovite da je samo 40% hrvatskog biračkog tijela izašlo na izbore i da je od tih 40% malo više od pola glasalo za Dragana Čovića. U tih malo više od pola ulazi i velika podrška glasača iz općina s većinskim srpskim stanovništvom gdje sve teze o legitimnom zastupanju koje propagira HDZ BiH padaju u vodu. Opet, za gospodina Komšića ništa sporno, dok se gospodin Čović ne oglašava po tom pitanju.

Ponukana protestnom šetnjom u Mostaru gdje je par tisuća ljudi odlučilo izraziti svoje negodovanje izborom Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine odlučila sam staviti par svojih misli na papir.

Propaganda na ovoj strani BiH, tzv. hrvatskoj strani, je brutalna. Donedavno su livanjski portali gotovo zazirali objaviti bilo što vezano za Demokratsku frontu, a pogotovo Željka Komšića, ali se od proglašenja pobjednika situacija drastično mijenja.

Naime, koji god da portal otvorite odmah bljesne slika PREDSJEDNIKA Komšića, ali redovito uz negativnu, blago je reći, konotaciju.

„Persona non grata“, „Not my president“ i „RiP Democracy in Bosnia and Herzegovina“ samo su neki od naslova koji „vrište“ na propagandnim servisima stožerne stranke.

Masovna histerija koja je obuzela ovaj dio Bosne i Hercegovine najbolje se može opisati kao klasični navijački obrazac prema našima i njihovima, a tomu u prilog ide da se, prema pisanju portala koji očito služi u svrhe stožerne stranke, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatko Dalić, oglasio povodom novonastale situacije i sa zgražanjem utvrdio: “Komšić nije hrvatski predsjednik, niti ga Zagreb smije takvog prihvatiti”. Nedugo nakon objave, stiže demant od samoga Zlatka Dalića koji poručuje: “Ne razumijem zašto izmišljaju moje izjave, politika me ne zanima“, te poručuje: „Vidimo se u Sarajevu.“

Ali vratimo se na suštinu takozvanog problema u liku i djelu Željka Komšića. O legitimitetu je uistinu više suvišno pričati. Podatak od 80 % postaje smiješan u onom trenutku kada pogledate statistiku i ustanovite da je samo 40% hrvatskog biračkog tijela izašlo na izbore i da je od tih 40% malo više od pola glasalo za Dragana Čovića. U tih malo više od pola ulazi i velika podrška glasača iz općina s većinskim srpskim stanovništvom gdje sve teze o legitimnom zastupanju koje propagira HDZ BiH padaju u vodu. Opet, za gospodina Komšića ništa sporno, dok se gospodin Čović ne oglašava po tom pitanju.

Godinama smo svjedoci žestoke retorike o ugroženosti hrvatskog jezika i kulture, a onda na prosvjede izađu građani, Hrvati, s natpisima na engleskom jeziku. Kome je upućena ta poruka? Iako se u većem dijelu Hercegovine, pripadnici manjinskog naroda, Bošnjaci, obrazuju isključivo na hrvatskom jeziku, jer im je uskraćeno Ustavom garantirano pravo da se obrazuju na vlastitom jeziku, očito netko misli da ljudi ili kako oni tvrde Bošnjaci koji izabraše gospodina Komšića govore engleski jezik. Ili je ta poruka upućena nekom drugom?

Sve navedeno nam zapravo govori o općoj političkoj kulturi našeg naroda, da ne kažem jedne osakaćenosti demokratskog društva i relativizmu svih vrednota koje se tako gorljivo zastupaju od strane stožerne stranke u Hrvata.

Završila bih ovu crticu ili blog, kako god hoćete, s citatom kojega bi trebali razumjeti svi oni koji danas izađoše demokratski izraziti svoje nezadovoljstvo:

„If we desire a society of peace, then we cannot achieve such a society through violence. If we desire a society without discrimination, then we must not discriminate against anyone in the process of building this society. If we desire a society that is democratic, then democracy must become a means as well as an end.“ Bayard Rustin, the civil rights organizer and adviser to Martin Luther King Jr.

HE IS MY PRESIDENT / ON JE MOJ PREDSJEDNIK