DR. MUSTAFA CERIĆ: Najgore od svega je nemar, nehat, nebriga i nesolidarnost sa ljudima, koji su zaslužni za naciju i državu. Znam, država je zbrinula mnoge porodice šehida, ratnih vojnih invalida i drugih ugroženih kategorija, ali nijedan bosanski borac i bosanski general ne smio biti zaboravljen, a ima ih dosta, koji su zaboravljeni.

I
NEZNANJE
Neznanje je naš prvi problem na listi zato što od neznanja, odnosno neinformiranosti i neupućenosti u pravo stanje stvari u državi i društvu počinju svi naši drugi problemi. Nije bez razloga predislamsko doba nazvano doba džahlijjeta, tj., neznanja ili neupućenosti u istinu. Vjera je, dakle, prije svega znanje, informiranost, upućenost pa time i uvjerenje da je ono u šta se vjeruje istina, u koju se čovjek može pouzdati i na temelju te istine živjeti svoj život. Ali, to ne važi samo za vjeru, već za sve što što čovjeku život znači. Politika, odnosno vlast je životna stvar za čovjeka. O tome kakva je politika, odnosno državna vlast, ovisi naše zdravlje - fizičko i mentalno. Ako je politika bolesna, bolesno je i društvo, ako je politika neinformirana i neupućena, vlast je nekompetentna i nemoćna da rješava državne i društvene probleme.
Stoga, stvarnu vlast u državi ima onaj koji posjeduje tačnu, brzu i pouzdanu informaciju o državnim poslovima i društvenim događanjima. Onaj koji nema pravu informaciju, ostaje na margini državnih i društvenih zbivanja, a to znači da je njegovo prisustvo u državi i društvu irelevantno. To je ono što danas Bošnjaci/Bosanci osjećaju dok gledaju da se državni poslovi ne odrađuju na pravi način baš zato što državni činovnici, koji su zaduženi da provode vladavinu prava u ime Bošnjaka/Bosanaca, nisu tačno i na vrijeme informirani, nisu upućeni u ono što treba da rade kako bi zaštitili prava bosanskih građana Bošnjaka/Bosanaca.

RJEŠENJE za ovaj naš akutni problem neznanja, neinformiranosti i neupućenosti nije instantan. To je proces. Prvi korak je da onaj koji ne zna shvati da ne zna, da onaj koji nije informiran, shvati da mora biti informiran tačno i na vrijeme, te da onaj koji nije upućen da shvati da mora pitati onoga koji je pućuen da ga uputi na pravi put. Nema drugog puta ako hoćemo da izađemo iz zone neznanja, neinformiranosti i neupućenosti u zonu znanja, informiranosti i upućenosti, a to znači u zonu zdrave politike i stvarne vlasti, koja donosi sreću i blagostanje ljudima. Najgora stvar, koja nam se događa u zadnje vrijeme je činjenica da je sve više u državi onih koji ne znaju da ne znaju, ali se ne odmiću od vlasti makar to bilo na štetu općeg dobra za državu i društvo.

II
NEMAR
Naš drugi problem je nemar, koji podrazumjeva nehat, gaflet, nebrigu i lahkoumnost. Ovaj problem je posljedica nerazumne logike "lahko ćemo" i "ima vremna", logike koji nas dugo prati. Uvriježilo se kod nas neko čudno shvatanje da "neće nestati" ni zemlje ni vlasti ma koliko oni otimali od Užica do Banja Luke. Vremenom blijedi naše sjećanje i skida nam se sa hatora naše pamćenje, pa nam bude svejedno za džanom i malom, kojeg su nam silom oteli. Navikenemo se na njihovu otimačinu, pa nam to postane normalno do te mjere da i ako se neko odvaži da digne glas protiv toga, bude odmah ušutkan od onih koji su se uhljeblili u vlasti, jer ih to dekomodira i izlaže riziku da izgube vlast, koja služi njihovim ličnim interesima.
No, najgore od svega je nemar, nehat, nebriga i nesolidarnost sa ljudima, koji su zaslužni za naciju i državu. Znam, država je zbrinula mnoge porodice šehida, ratnih vojnih invalida i drugih ugroženih kategorija, ali nijedan bosanski borac i bosanski general ne smio biti zaboravljen, a ima ih dosta, koji su zaboravljeni. U stvari, nisu oni zaboravljeni kao pojedinci, već je zaboravljena naša zajednička stvar zbog koje smo se borili. Zbog toga, ne može Bošnjake/Bosance zastupati u bosanskoj državi onaj koji je nemaran, nehatan i lahkomislen u smislu da mu je svejedno kad vidi da se država izjeda iznutra od onih, koji su dobili povjerenje da je brane i grade za dobrobit svih bosanskih građana, ali zbog svog nemara i nehata oni to ne rade. Oni, u stvari, prodaju ili izdaju povjerenje koje im je dato u ime nacije i države.

Ni RJEŠENJE za ovaj problem nemara, nehata, gafleta i lahkomislenosti nije instantan. I to je proces. Prvi korak je prvo buđenje, koje ne smije biti tek onda kad nam voda dođe do grla. Buđenje treba da se dogodi odmah i to kod svakog od nas pojedinačno. Oni gore što, more biti, drijemaju, drijemaju zato što ovi što su dolje, more biti, spavaju, nemareći i nehatoreći što ovi gore drijemaju. I sve dok se ovi dolje ne probude, ovi gore će drijemati i neće hajati, i neće se kajati, i neće se pokrenuti, i neće uraditi ono što im je posao zbog kojeg su se gore popeli. Jer, vlast nije samo gore, vlast je, zapravo, dolje kod naroda, koji mora biti budan da biše ovi gore, koji drže vlast zbog njih i radi njih, radili svoj posao. Stoga, rješenje za ovaj problem je u redefiniciji vlasti, a to znači da vlast nije kod onih koji je drže, već kod onih koji je daju onima koji je trenutno drže. No, da bi ova definicija vlasti dobila na značenje, ovi što daju vlast moraju biti budni, moraju biti tačno i na vrijeme informirani, moraju biti upućeni u državna i društvena pitanju, moraju se osloboditi logike "lahko ćemo", moraju se izlijećiti od bolesti nemara, nehata, gafleta i lahkomislenosti, bolesti koja sve više uzima maha u našoj naciji, zbog koje odlaze ili bježe iz Bosne mnogi, zbrinuti i nezbrinuti Bosanci.

III
PASIVNOST
Pasivnost je stanje bezvoljnosti, neakcije (inaction), ravnodušnosti, neprotivljenja, neotpornosti, bezbrižnosti, svejednosti... To je, u stvari, shvatanje da akcija pojedinca, pa čak i cijele jedne nacije, ne utjeće na sudbinu ni države ni društva, već da su sve odluke u rukama nekih domaćih ili stranih moćnika, koji vladaju našim životima. Ovo stanje svijesti se toliku uvriježilo kod Bošnjaka/Bosanaca da je svaki pokušaj da se od te svijesti "odsvjeste" dosada bio neuspješan. Bošnjaci/Bosanci su dosada, a koliko mi se čini tako će biti i odsada, uglavnom sve svoje političke neuspjehe u državi objašnjavali ili opravdavali time što se odluke u državi ne donose "jedan kroz jedan", već "tri kroz tri", a to znači da onaj drugi ili treće koči državne poslove. U to bismo za trenutak mogli i povjerovati da ne znama da imao slučajeva da i tamo gdje se odluke donose "jedan kroz jedan", ne donose se ni brzo, ni efikasno zbog sujeta i uskih ličnih ili stranačkih interesa. Slogan oni "ne daju" najviše je koštao Bošnjake/Bosance političke moći i državne efikasnosti, i, što je najgore, pokrivao je nerad i nehat bošnjačkih/bosanskih zastupnika u zakonodavnim i izvršnim organima bosanske države. I danas Bošnjaci/Bosanci pravdaju sve svoje propuste riječima "ne daju" i "ne može". Čak i kad se nekim Bošnjacima/Bosancima objasni da može i bez njih, oni ostaju pri svome da se u bosanskoj državi ne može ništa poprvaiti s njima, a zna se ko su oni. Ali, ne zna se zašto Bošnjaci/Bosanci ne rade svoju domoća zadaću u bosanskoj državi, zadaću koju mogu uraditi bez njih pod uvjetom da hoće da rade i da su svjesni svoje moralne i političke odgovornosti za naciju i državu.

RJEŠENJE za ovaj problem kod Bošnjaka/Bosanaca je najteže naći. Ovi što "ne daju" uvijek će biti ovdje u Bosni i uvjek će raditi i djelovati na razgrađivanju bosanske države, ali, nažalost, uvjek će biti u Bošnjaka/Bosanaca onih koji će svoj nerad pokrivati isprikama da oni "ne daju" i da zbog toga oni "ne mogu" ništa učiniti i zato su se odlučili na pasivnost pa šta Bog da. To stanje bošnjačke/bosanske svijesti je na granici fatalizma, stanje koje me najviše brine. Zasad ne vidim pravi lijek za tu bolest kod Bošnjaka/Bosanaca osim ako im se nešta krupno de dogodi pa da ih probudi da shvate da sve ovisi o njima i njihovom radu uz Božju pomoć i milost. Nema ništa džaba. Za svaku stvar na ovome svijetu mora se ustati, mora se danonoćno raditi, mora se stalno čitati i učiti, mora se s pametnim ljudima savjetovati, mora se prestati biti pasivan, bašmebrigan i indolentan prena pojavama u državi i društvu, pojavama koje unižavaju, osirošljuju i obeznađuju naciju i državu.