AZIZ HUREM: Da je odgoj, školovanje i obrazovanje jedan od najvažnijih segmenata za opstanak i egzistenciju jednog naroda, to je izvjesno i u to nema sumnje. No, odmah iza toga se postavlja pitanje: kakvi i koji učitelji i pedagozi mogu, trebaju ili, smiju odgajati i naučavati našu djecu? Da li je dovoljno samo imati diplomu i poznavati materiju.

Za mojom sofrom se već dvije i po godine nalazi jedan momčić iz Afganistana. Kad je došao imao je osam godina. Kako, kuda, na koji način i sa kim je dospio u Evropu – o tome ćemo drugi put. Nego ono što je bitno za ovaj momenat je to: da su u njemu ubijeni radost, smijeh, ne obavezna komunikacija, dječije igre i zabave i još mnogo toga što pripada djetinjstvu. Na mjesto ovih karakteristaka su se umjestile ozbiljnost, odgovornost, tačnost, bezpogovorna poslušnost,… Još uvijek je u njemu usađen strah, ne izvijesnost, ne sigurnost, ekstremna opreznost i budnost. Iako ja i moja supruga smo u mnogome uspjeli da ga adaptiramo ipak u njemu još uvijek postoji jedna praznina koju će biti teško ispuniti našom “roditeljskom” starateljskom ljubavlju. Hoćemo li uspjeti u tome ostaje da se vidi.

Da je odgoj, školovanje i obrazovanje jedan od najvažnijih segmenata za opstanak i egzistenciju jednog naroda, to je izvjesno i u to nema sumnje. No, odmah iza toga se postavlja pitanje: kakvi i koji učitelji i pedagozi mogu, trebaju ili, smiju odgajati i naučavati našu djecu? Da li je dovoljno samo imati diplomu i poznavati materiju. Svakako da je to teška, složena, obimna i kompleksna zadaća – to nam nije potrebno objašnjavati. Zato i jesu aristokratske i vladajuće kaste i na Istoku i na Zapadu davale svoju djecu na dušebrižništvo i tjelesni odgoj svojim izabranim podanicima u koje su imali povjerenje i koji su bili od edeba i plemenitosti a, ponekad ili često svoju tek novorođenu djecu na dojenje – brižljivo izabranim majkama po mlijeku- a potom i na vaspitanje, odgajanje i školovanje.

Davno negdje sam u literaturi našao da ja sultan Mehmed.-Fatih proveo svoje rano djetinjstvo kod vrlo strogih odgajatelja i vaspitaća; - pa je jedne prilike prespavao Sabah-namaz zbog čega je dobio nekoliko batina po turu, ali, zato nije nikada više u svom životu propustio Sabah-namaz. Najvjerojatnije da ovo sa sultan-Fatihom nije bio jedinstven slučaj, No, poznato je da su mnogi velikani, uspješni i progresivni ljudi, ljudi od muke i nauke -da li vojnici, naučnici ili državnici -- prošli kroz vrlo teško djetinjstvo – što bi rekao naš narod - „protjeran kroz iglene uši“.

No međutim, na žalost, na drugoj strani imamo mašinsko ili da ga nazovemo mehaničko odgajanje djece. To su u prvom redu odgajališta za nezbrinutu djecu, ratnu siroćad, djecu koja su ostala bez roditelja, vanbračnu djecu, djecu tzv. socijalnih slučajeva itd. Vaspitački i odgajateljski kadar u ovim centrima radi svoj posao kao i svaki radnik ili službenik na bilo kojem drugom radnom mjestu i u bilo kojoj djelatnosti. A, to znači bez ljubavi prema mladom biću i bez brige i nastojanja da od njega izgradi primjernog i visoko-moralnog građanina, društveno korisnog, budućeg muža ili majku, roditelja ili najkraće rečeno insana.

Istini za volju, ne može se poreči da i iz ovakvih prihvatnih centara nisu izašli uspješni „ljudi“. Među njima je bilo i bit će i naučnika, i sportaša, i privrednika i državnika, i ... Ali isto tako, istini za volju moramo priznati da je najviše onih koji su unesrećili Čovječanstvo u Dvadesetom stoljeću proveli svoje djetinjstvo u kojekakvim socijalnim ustanovama odnosno najmanje kod roditelja ili bez roditelja uopće. Psiholozi tvrde da je to djetinjstvo kamenito, tvrdo, kruto, surovo, bez ljubavi ili čak možda bez djetinjstva (kojima je odgajanje pretstavljalo teret i teror) su poslije uzali fursat da su zagorčali život svakom na kome su mogli iskaliti svoj bijes i negativnu energiju godinama akumuliranu. Te što god su dalje otišli u svom ličnom uspjehu – srazmjerno tome su proizvodili i sijali veči zulum a, neki i cijelo čovječanstv zavili u crno.

Dakle „uspješni“ ljudi, ljudi koji su na neki način skrenuli pažnju na sebe, i pored svog „uspjeha“ su bili sakati i siromašni, nisu imali pravog odgoja. I pored znanja kojim su im bile napunjene njihove glave nedostajao im je odgoj, vaspitanje, ljubav, porodica, prijateljstvo i prijatelji, komunikacija, savjetovanje, .... i sve ostale humane karakteristike.

Državnici - diktatori, sadisti, autokrati, fašisti, rasisti i, i, i, … koji su manje ili više u djetinjstvu ili ranoj mladosti preživjeli maltretiranje, teror, iživljavanje, neimaštinu, pritiske, …. Da bi se na koncu to sve izlilo na nedužni narod onaj koji je pao pod njihovu čizmu. Neki su čak iz ovih ili onih razloga bježali od svojih roditelja.
---* Danas.

Danas je Zapadni industrijski svijet pun i prepun kojekakvih prihvatilišta, odgojnih centara, centara za ovu ili onu djecu, za izbjeglice, i za sve socijalne slučajeve svih formata, boja i oblika. Ali. Ali to je samo donekle rješavanje materijalnog ili fizičkog statusa unesrećenih. Svi oni imaju i krov nad glavom i punu trpezu, ali duhovni segment uključujući i ljubav koje su lišeni silom ili na neki drugi način im nije pružena.

Roditeljsku ljubav djeci koja rastu bez roditelja niko ne može nadomjestiti. Oni ostaju sakati za taj dio karakternih osobina i to ostaje za njih tajna sve dok ne zasnuju svoju porodicu i budu imali svoju djecu. – No, pa i tada vrlo teško ili najčešće ne uspijevaju da reanimiraju tu roditeljsku ljubav.

Sve ove i još niz drugih osobina se stiču u najranijem djetinjstvu u majčinom krilu, u krugu porodice i porodičnoj atmosferi a, potom u mektebu kao prvoj i najvažnijioj odgojnoj ustanovi. No možda neki nisu svjesni da je mekteb ili mejtef kako neki vole kazati toliko važna institucija. Ili kako reče jedan naš veliki alim: “pohađao sam i završio svekolike škole, - pa i one najviše, -od sarajevskih, preko kairskih, dalekoistočnih i amerčkih, - radio, predavao i prenosio svoje znanje i druge naučavao od jednog do drugog kraja Islamskog pa i kršćanskog svijeta --- ali, ..... vjerujte mi ne možete vi tu ili tamo, daleko negdje u neke visine ili oblake otići – opet ste vi tu uz one najosnovnije šarte :amentu-bilahi, we mela i ketihi, we kutubihi, we r.... . pa i kad se najvisočije vinete opet se povratite na te osnovne postulate i vidite da je sav Svijet –pa čak i onaj najudaljeniji - tu negdje oko Vas u neposrednoj blizini i u vama“.

Ipak da se vratimo naslovu:
Novi trend odgoja i obrazovanja koji donose zapadni vjetrovi ne ide ni malo u prilog našem bošnjačko/islamskom odgoju, kulturi i tradiciji. Potpuna sloboda ponašanja, odijevanja i držanja u školama kako srednjim tako i osnovnim se donekle preslikava i na naše mektebe.
-Roditelji su ipak sretni kad privole djecu da makar Nedjeljom idu sahat-dva na vjeronauku. Ne raspolažemo pouzdanim podacima koliko djece pohađa mektebsku obuku ali to je i u Bosni i u dijaspori između pet i deset procenata. No, oni koji ne šalju svoju djecu imaju neko svoje objašnjenje.

-Kako naći model pa djecu privoliti na mektebsku nastavu,
-Je li potrebno mijenjati nastavni plan i program,
- Nisam siguran da je razdvajanje muške i ženske djece – što je zadnjih poslijeratnih godina postao trend i česta pojava u maktebima - da je to dobar potez. Čak šta više i ulazi su im razdvojeni. Kakve fajde što ih razdvajamo u mektebu kad su skupa došli a skupa će i otići u tramvaju, autobusu ili pješke. Rastavljanje muške i ženske djece u mektebu može rezultirati buđenje simpatija prema inovjercima/kama, - što nama svakako nije u interesu - jer, se ta ista, naša djeca, sa njima / inima susreću u školama ili na bilo kojim drugim mjestima.

Smatram da se u mektepskoj nastavi vrlo malo akcenat stavlja na odnos , propise i obaveze: djece prema roditeljima i roditelja prema djeci, djece prema rodbini, komšijama, prijateljima, starijima, musafirima, društvu, učitelju, poslodavcu, državi, ..., ponašanje na javnom mjestu, odvraćanje od poroka i ostalih pošasti koje zahvataju omladinu a kojima je protkana zapadna kultura zajedno sa muzikom, ishranom, modom itd. O ljubavi čovjeka naspram čovjeka skoro da više i nema rječi. To gotovo više da niko ne spominje. A, samim time gdje nema ljubavi njeno mjesto zauzima mržnja. Dakle ne ophodno je u djeci razviti ljubav, merhamet, suosjećaj pogotovo naspram nemočnih siromašnih i slabijih, - kako u njima ne bi bilo mjesta za mržnju i zavist.
Sve ovo ili največi dio ovoga nije tema i nastavni plan “modernih savremenih” škola i u skorije vrijeme se taj plan neće sigurno mijenjati. Dakle sve pobrojane socijalne karakteristike naša djeca moraju da nauče izvan škole. To jest u kući i u mektebu. Vjerujemo da je možda na današnji vakat pod velikim utjecajem negativnih trendova važnije obrađivati neku od ovih socijalnih i odgojno-vaspitnih tema nego memorisanje i napamet naučavanje islamskog vjerskog gradiva koje smo mi stariji isto tako naučavali još prije pedesetak godina, kada smo bili izolovani i zaštićeni od svega što škodi duhu i tijelu.

Šta nam je činiti? - ostaje otvoreno pitanje za islamske sociologe i psihologe.