Prof. dr. Mustafa Kahramanyol rođen je 1944. godine u Novom Pazaru. Srednju školu je završio u Bursi. Godine 1970. završio je Medicinski fakultet na Hacetepe univerzitetu u Ankari. Na vojnomedicinsku akademiju Gulhane primljen je 1971. godine, dok je akademsko zvanje docenta stekao 1977., specijalizirao je za oblast uho, grlo, nos. Od 1980. boravio na specijalizaciji u Johan Hopkins bolnici u Baltimore (SAD). Od 1983. do 1986. radio je u Medicinskom centru „Shape“ pri vrhovnoj komandi NATO-a u Belgiji. Od 1993. do 1996. godine bio je na dužnosti specijalnog savjetnika Vlade Turske za pitanja Balkana. Od 2005. godine vodi privatni medicinski centar u Ankari. Govori tečno turski, bosanski, engleski i francuski jezik. Po želji autora u više nastavaka na Bošnjaci.Net objavit ćemo naučni historijski rad „Bosna i Bošnjaci“, iz kojeg ćete više saznati o nastanku imena Bosne i Bošnjaka, o islamu u Bosni, kulturi, bosanskom jeziku, tradiciji, umjetnosti, političkim previranjima...

SAŽETAK: Počevši mnogo prije krišćanske ere, Bosna i Hercegovina je privremeno ili trajno ugošćavala mnoštvo naroda i kultura; Rimljani, Kelti, Goti, Perzijanci, Huni, Avari, Slaveni, Kumani, Pećenezi i Turci Oguzi. Ne može tu biti sumnje da su ti narodi ostavljali svoje tragove i utiske. Među njima, Rimljani, Avari, Slaveni i Turci Oguzi ostavili su najdubljije i najtrajnije društvene i kulturne uticaje. Bošnjaci, nakon prvih kontakata sa Osmanlijskim dervišima i uskocima (akıncılar), lagano su prihvatali Islam i njegove kulturne sastojke. Međutim, nakon što su Bošnjaci masovno primili Islam na Jajačkom polju 1463. godine, počeli su da ga široko prihvataju. Nakon toga sudbenosnog dana, nastao se razvijat jedan novi i svojevrsni bošnjački narod i njegova kultura. Na nesreću, zbog velikonacionalističkih političkih razloga, imperijalisti negiraju tu stvarnost i bezobzirno rade kako bi uništili državu Bosnu, bošnjački narod, bosanski jezik i njegovu veličanstvenu kulturu. Kao temeljni dio ove politike, odnosi Bošnjaka sa Turcima su poricati i kuđena je njihova zajednička kultura i historija. Međutim, bošnjčko-tursko srodstvo i njihova zajednička historija je stvarnost i neće biti moguće poricati je. U ovom članku, gore pomenute teze će biti diskutovane, bazirane na činjenicama i dokumentima. Ključne riječi: Bošnjak, Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Jajce, Bogumilizam, Islam, Kultura, Fatih Sultan Mehmed, Alija Izetbegović, Srebrenica, Genocid. b>SUMMARY: Bosnia and Herzegovina, beginning long before the Christian Era, have temporarily or permanently hosted many races and cultures; notably İllyrians, Romans, Kelts, Gots, Persians, Huns, Avars, Slavs, Kumans, Pechenegs and Turcic Oghuzes. Nevertheless, Romans, Avars, Slavs and Turcic Oghuzes have made the most enduring and deepest social and cultural impacts. Bosniacs, after having primary contacts with the Ottoman dervishes and raiders (akıncılar) have began to slowly accept Islam and its cultural ingredients. However, after the mass convertion at the Jajce plain they began to widely accept it. After that fatefull occasion, an authentic Bosniac nation and culture has arisen. Unfortunately, due to political reasons, the Imperialists are negating that reality and ruthlessly conspiring in order to annihilate the Bosniak nation and its magnificent culture. In this article, the above mentioned theses’ shall be discussed based on the facts and documents. Key words: Bosniac, Bosnia, Herzegovina, Dalmatia, Jajce, Bogumilisam, Islam, Culture, Sultan Mehmed the Conqueror, Alija Izetbegovic, Srebrenica, Genocide.

UVOD: Ovaj članak se odnosi na Bošnjake i njihovu domovinu, poznatu kao Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Krajina i Sandžak, koji će se jednostavno nazivati "Bosna". Tokom posljednje tri hiljade godina, ovi prostori su oduvijek bili mjesto sukoba i zamršenosti. Nakon pojave Bošnjaka kao nacije, unutrašnji sukobi, kao i spoljne intervencije, bili su veoma krvavi i pretrpljena je svaka vrsta bolova. Uprkos tome, Bošnjaci nikada nisu odustali od ljubavi prema svojoj domovini i u čast te ljubavi izlaganja dugotrajnih i velikih žrtvovanja. U ovom smislu, studiranje i poznavanje Bošnjaka i Bosne je veoma korisna stvar, barem kao lekcija za današnjicu. Ovo istraživanje otkriti će po prvi put neke činjenice koje su ostale u mraku historije.
Postoje izvjesni centri u Evropi koji Bošnjacima uperuju neosnovane argumente: vi niste autohtoni narod, vi ste slavenačke rase. Oba argumenta su beztemeljna. Jer, u Evropi ne postoji nikakav „taman autohtoni“ narod. Historija kaže da je svaki evropski narod došao od nekuda. Inače, Slaveni su došli u pratnji Avara i po tome nisu ni na kakav način „više autohtoni“ od Bošnjaka. Sa druge strane, zna se da su se svi narodi Balkana izmiješali genetički. I ako je sigurno da su se Bošnjaci izmiješali sa Slavenima, isto tako je sigurno da oni imaju svoju ličnu kulturu, jezik, civilizaciju i historiju. Bošnjaci su jedan svojstven, čestit, dostojan i ponosan narod.

Zemlja, imena mjesta, narod i politički događaji
Počevši mnogo prije krišćanske ere ovi prostori su privremeno ili trajno ugošćavali mnoštvo naroda i kultura; Rimljani, Kelti, Goti, Perzijanci, Huni, Avari, Slaveni, Kumani, Pećenezi i Turci Oguzi. Do danas, Bosna je politički bila pod slijedećim upravama: Rimsko carstvo, Kraljevina Bosna i Hercegovina (1377-1463), Osmanlijska država (1463-1878), Austrougarska imperija (1878-1918), Kraljevina Jugoslavija (1918-1945), Socijalistička republika Jugoslavija (1945- 1992.), Republika Bosna i Hercegovina (1992.-1995) i današnja Bosna i Hercegovina (1995-danas). S povijesnog gledišta, od desetog stoljeća poslije krišćanske ere pa sve do danas, i ako u različitim oblicima, uvijek je na prostorima Bosne, postojala jedna mjesna Bošnjačka država. ^[2]
Teritorija poznata kao Bosna, pod Rimskom upravom pripadala je jednim dijelom Dalmaciji, drugim dijelom Panonskoj provinciji. ^[3] Godine 395., poslije k.e., sa smrću Teodosija, Rimsko carstvo je podijeljeno na dva dijela: istočno i zapadno, te Bosna je zvanično pripala zapadnom dijelu carstva. Odmah poslije podjele ovo područje je postalo mjesto sukoba kao krajina zemalja dviju imperija.

Današnja Bosna i Hercegovina omeđena je Hrvatskom, odnosno rijekom Savom na sjeveru, Srbijom i Crnom Gorom na istoku gdje rijeka Drina čini dobar dio istočne granice, planinom Dinara na Zapadu, Jadranskim morem na jugu.
Novopazarski Sandžak koji je vijekovima bio dio Bosne, ostao je istočno od Drine, a od 1912. godine podijeljen je između Crne Gore i Srbije. Međutim, u ovom članku, umjesto izraza Bosna-Hercegovina - Sandžak, biće samo korišćen izraz "Bosna".

Ilustracija

Postoji mnogo mišljenja o tome kada i kako su ove regije dobile imena. Đurđev navodi da ime Bosna potiče iz vrijemena İlira, te da je preuzeto od istoimene rijeke i korišćeno je za čitavu oblast. On isto tako prenosi da je ime "Bosna" vjerovatno nastala od riječi "Bathinus" (Bosanius) ili "Bos", što treba da znači "Zemlja tekućih rijeka". Neki izvori navode da riječ “Bosna“ potiče od Ilirske riječi ‘Bosona’. Prema drugoj pretpostavci, Bosna je dobila ime po Rimskom administrativnom centru pod nazivom "Bistue Nova" i smatra se da se je taj centar nalazio između Travnika i Zenice.^[4-5-6] - Prema lingvisti Antonu Majeru, "bos" ili "bhog" su indo-germanske riječi i imaju značenje "tekuće vode". Isto tako se spominje da se jedno pleme u Karpatima ili pak njihov poglavica nazivali "Bosna" te da su se kasnije nastanili na prostorima današnje Bosne. U Rimskim izvorima nalazimo na izraze "Batinus flumen" i na Ilirskim "Bassinus" što znače "tekuća voda".^[7] Sa druge strane, moguće je da se ovo ime odnosi i na Tursku pripadnost; u Divan-i Lûgat'it-Türk postoji termin "Bašnak er" što znači ratnik bez oklopa. Također, riječ "Boš" značı slobodna osoba ili država; "Boynamak" biti ponosan, biti uspravan, "Boynak er" = uspravan a riječ "Bošun" znači biti slobodan. ^[8] Prema tome, moguće je da su Avari ovim prostorima dali ime 'Zemlja slobodnih ili uspravnih ljudi', a onda se ova riječ promijenila i postala "Bosna". A zatim je isto ime dato jednoj tamošnjoj rijeci.

Dr. Ajdın Budak u vezi Bošnaka je zabilježio slijedeće:

“Kašgarli Mahmut (1072-1073) u svojoj knjizi Divan-i Lûgat'it-Türk, napisao je sljedeće: "Najbliže tursko pleme vizantijskoj Grčkoj su Pečenezi Turci". Riječ “Bašnak“ opisuje ratnika bez oklopa na leđima i kacige. Opisujući Pećenege Turke koji su dominirali Balkanom 1050. godine, Vizantijac Michael Psellos (1018-1078) upotrijebio je isti izraz kao i Kašgarli Mahmut, u svojoj knjizi Kronografia, koja govori o događajima iz 967-1077-tih:

"Pećenezi Turci ne nose oklope i kacige. Ne nose ni štit. U bitku idu sa uzvicima, poraženog neprijatelja tjeraju i ubijaju ga. Žive u dubokim dolinama i na liticama. Oni ne znaju za strah pred smrti.“ Vidi se da jedan istočni znavalac kao i jedan Vizantijski historičar koriste iste izraze o Turskim Pećenezima i Bošnjacima što ukazuje na jedinstvo u porijeklu između Pečenga i Bošnjaka.

Turkololog N. A. Baskalov u svojoj knjizi "Ruske porodice Turskog porijekla" analizirao je riječ Pečeneg i kaže da ta riječ znači „peće= beg, beg pčela“ . On govori da riječ Pečeneg ima značenje: “beg plemena Onoka”. Ako istom logikom analiziramo riječ Baš+on+ok, moguće je prihvatiti da su Bašnjaci dijelom od plemna Pečnega.
Mesudi Bagdadi u svom djelu Mürucü'z-Zeheb (Zlatni Pašnjaci), napisanom 941. godine k.e., spominje da su se između Kaspiskog Mora i zapadne Evrope nalazila četiri Turska plemena, od kojih su najhrabriji bili Badžnaci. Od tih četiri plemena što je nabrojao Mesudî; Badžagardi i Nukerdi pripadaju Mađarima a Badžnaci i Bedžnei Pećenezima. Svi ovi izrazi ne ostavljaju nikakvu sumnju da Bađnaki pomenuti od strane Mesudija su isti oni Bašnaki koje je spominjao Kašgari. Danas je neshvatljivo odakle potiječe ideja da su Bošnjaci-Bašnaki balkanski narod koji je prihvatio İslam u Osmanskom razdoblju. Međutim, Andaluzijac al-Bakr koji je živio u 11-om stoljeću također je rekao da je Islam bio proširen kod Pečenega u tom stoljeću, te da su čak imali islamske vjerske učenjake... ^[9]
Ime "Hercegovina" se veže za Stjepana Vukošić-Kosaču, koji je bio vladar južne Bosne i koji je bio pod političkim utjecajem Austrije i Mađarske. Ukratko, on je koristio riječ “Herceg“ u obliku kralja. Jer, u tadašnjoj Austriji, riječ "Herzog" se koristila kao znak plemstva ili čin uprave. ^[10]
Izraz Sandžak se koristi za “Novopazarski Sandžak“, to jeste „Yeni Pazar“ koji je osnovan od strane Isa bega Ishakovića i deset okolnih kasaba (Berane, Bijelo Polje, Nova Varoš, Plav, Pljevlja, Priboj, Prijepolje, Rožaje, Sjenica, Tutin) i njihovih sela, koji je dugo vremena bio korišćen kao logistička baza Osmanlijskih vojnih pohoda. Ovo ime nije isključivo ograničeno sa turskim izvorima, već je korišćeno i u mnogim međunarodnim ugovorima. Na primjer, Novopazarski Sandžak je bio posebna tema pregovora na Berlinskom kongresu.

Ne postoje tačne informacije o stanovništvu i strukturi Bosne tijekom migracije plemena, a najstariji pisani izvori koji se odnose na povijest Bosne, datiraju tek iz 530-e godine k.e. ^[11] U ovom razdoblju, naročito Germansko pleme Goti su žestoko napali Balkan, te tek nakon dugotrajnih ratova Rimljani su uspjeli da ih protjeraju. Zatim je uslijedila najezda Huna. I ako je bila vrlo jaka, ova najezda je kratko trajala. Nakon Huna, drugo najveće tursko pleme koje je došlo i nastanilo se u Bosni bili su Avari (560-790 k.e.).

Avari su uspostavili neku vrstu konfederacije sa drugim narodima koje su našli ili doveli u zemlju i tako ostali na vlasti. Slaveni su pod zaštitom Avara i kao pomoćne zajednice počeli da se naseljavaju u istom periodu (560. godine). Piše se da su Slaveni bili mnogo brojniji od Avara^[12-13] - , a bavili su se posebno stočarstvom i poljoprivredom. Prema različitim pretpostavkama, domaće stanovništvo İliri i Vlasi koji su djelomično bili Romarizirani, vremonom su se spojili sa Slavenima i u socijološkom smislu nestali sa ovih prostora. ^[14] Međutim, utvrđeno je da tradicija i običaji starih neseljenika koji nisu prisutni kod Slovena, kao što su tetoviranje kože, i ako djelomično, i dalje postoje. ^[15] Danas njih nazivamo “Kara Vlasi“. Naučno je dokazano da su Avari govorili jednim turskim dijalektom te prema tome pripadaju turskim narodima; Harmatta, prema njihovim grobnicama, pokazuje da su Avari koristili pisma korišćena u Orhunoviskim natpisima i da su im spise bile na avarsko-turskom jeziku. Naprimjer: „bol=budi, eb=kuća, ol=onaj, gıl=čini, gız=djevica, tanrı=bog, yedi=odeća, inc eb=kuća u miru, gıblıy bol= budi sretan. Vidi se da postoje jaki dokazi da su Bošnjaci porijeklom Avari, ali su vremenom Slavenizirani. O tom pitanju ćemo raspravljati u nastavku. ^[16]

Teško je reći kada su Slaveni počeli da se oslobađaju od avarskog uticaja i počeli da uspostavljaju svoju vlastitu političku organizaciju. Kada se uzme u obzir karakter Avarske državne vlasti, teško je govoriti o definitivnom razdavajanju. U ovoj konfederaciji, zbog svojih vojnih sposobnosti, Avari su činili višu klasu i naselili su se u Bosni mješovito sa Slavenima, a isto tako su naselili neka područija samostalno. Na ovim područijima ime Avara je sačuvano do današnjih dana, a to najlkaše možemo vidjeti kroz imena nekih mjesta koja su tursko-avarskog porijekla (Obri, Obruk, Obrobas itd.). Naziv Avara na slavenačkom jeziku je "Obri" i prema tome je mnoštvo oblasti dobilo baš ovo ime. ^[17] Sličan primjer možemo vidjeti u Sandžaku, u Tutinu, u kojem se jedna planina zove “Jarut planina“ . Riječ „Jarut“ u starom turskom jeziku znači svjetlo ili osvjetljeno mjesto. Ime izvora rijeke Bune, u bilizini Mostara, koje se zove “Blagaj“ je isto tako turskog porijekla. U Kodeks Kumanikusu je zabilježeno da riječ “bollak“ ima značenje „češma, izvor“. „Gaj“ ili „gej“ su sufiksi za množinu u turskom jeziku. ^[18] Tako da se riječ “Bollagaj“ (Obilnji izvori) vremenom izmijenila i dobila oblik „Blagaj“.
Jedan od uglednih bošnjačkih naučnika, Profesor Tayyip Okić, piše o nastanku Islama i Turaka na Balkanu:
„Kao što je historijska činjenica da su Turci postojali u jugoistočnoj Evropi i prije nego što je Osmanlijska država bila osnovana, tako je isto nemoguće negirati istinu da se je Islam širio na ovim prostorima i prije Osmanlija.
Poslije Hunske najezde u Evropi, Avari su se pokrenuli i taj turski narod je doveo Slavene na Balkan. I Avari su Slavene ustrojili na vojni način. Kao što se dobro zna, osim Avara na Balkanu su postojala turska plemena kao što su Kumani, Pečenezi i Vardarijoti, te njihovi tragovi nisu još bili izbrisati kad je počelo Osmanlijsko osvajanje. U tom dijelu Evrope postoju mnogi toponimi na turskom jeziku ili podsjećaju stare Turke. Inače, sama riječ Balkan je Turskog porijekla. “^[19]
Kako se može razumijeti kroz gornjim izlaganjaima, da bi se mogla otkriti istinska bošnjačka historija, potrebno je dosta napornih radova u vezi avarske civilizacije, kulture i historije. U nastavku će se nastojati da se otvori jedna staza u tom pravcu.

FUSSNOTE:
^1]Mustafa Kahramanyol, profesor doktor emeritus, umirovljeni pukovnik, bivši koordinator za balkanske poslove u kabinetu premijera R. Turske.
[email protected]
Jezične korekcije: Saffet Atalay, Semra Petlača
^2] İmamović, Enver: Porijeklo i Pripadnost Stanovništva Bosne i Hercegovine, ART 7, Sarajevo, 1998, str.5-30.
^3] Boue, Ami : La Turquie d’Europe, 1., Arthur Bertrand, Paris, 1840, str.20.
^4] Đurđev Branislav: “Bosna Hersek”. Diyanet İslâm Ansiklopedisi, TDV Yay., İstanbul, 1992, str.297.
^5] Lovrenović, Dubravko: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. “Od Slavenskog Naseljavanja do Bana Kulina (VII-XII st.)”. Bosanski Kulturni Centar. Sarajevo, 1998, str.47.
^6] Hadžijahıć, Muhammed: Povijest Bosne u IX. i X. Stoljecu, BZK Preporod, Sarajevo, 2004, str.151.
^7] İmamović, Mustafa: Historija Bošnjaka. Preporod, Sarajevo, 1996, str.24.
^8] Divan-ı Lûgat'it-Türk (DLT), Kaşgarlı Mahmut,Türk Dil Kurumu Yayınları, Ankara, 2006, str. 75, 104, 105.
^9] Budak,Aydın: Yurdumuza Yerleşen Oğuz-Türkmen Boyları ve Bâzı Yer Adları, Gaziosmanpaşa Üniversitesi Yayınları, 2015.
^10] Đurđev, B.: ibid., str.297.
^11] İmamović, M.: ibid., str.24.
^12] Hadžijahıć, Muhammed: Povijest Bosne u IX. i X. Stoljecu, BZK Preporod, Sarajevo, 2004, str.
^13] Malcolm, Noel: Bosnia, A Short History Papermec, London, 1996 , str.7.
^14] Ćorovıć, Vladimir: Bosna i Hercegovina, Janus, Beograd, 2002, str.84.
^15] Malcolm, N.: ibid., str.6.
^16] Harmatta, Janos: De la Question Concernant La Langue Des Avars, Inscripsions Runiques Turques En Europe Orientale Avar Dili İle İlgili Meseleler, Doğu Avrupa'daki Runik Kitabeler). Türk Tarih Kurumu, Ankara, 1988, s.1-48.
^17] Malcolm, N.: ibid., str.84.
^18] Argunşah, M., Güner, G.: Codex Cumanicus, Kesit Yayınevi, Istanbul, 2015, str 446.
^19] Okiç, Tayyip: Sarı Saltuk'a Ait Bir Fetva. Ankara Üniversitesi İlâhiyat Fakültesi Dergisi, Sayı 1, s.148, 1952.

BIBLIOGRAFIJA

1- Argunşah, M., Güner, G.: Codex Cumanicus, Kesit Yayınevi, Istanbul, 2015.

2- Bakşiç-Osmanbegoviç, Sasmira; Arslan, Mustafa: YaBancı Dil Öğretim Aracı Olarak Saraybosna Gazi Hüsrev Bey Kütüphanesi'ndeki Türkçe-Boşnakça Sözlükler. Türk Dünyası İncelemeleri Dergisi / Journal of Turkish World Studies, XIV / 2, Kış 2014.

2- Begović, Đzavid; Begoviç-Ličina, Šefka: Sandžački rječnik. Štamparija d.d., Fojnica, 2012.

3- Bojić, Mehmetalija: Historija Bosna i Bošnjaka. Šahinpačiç, Sarajevo, 2001.

4- Boue, Ami : La Turquie d’Europe, 1.basım, Arthur Bertrand, Paris, 1840.

6- Budak, Aydın: Yurdumuza Yerleşen Oğuz-Türkmen Boyları ve Bâzı Yer Adları, Gaziosmanpaşa Üniversitesi Yayınları, 2015.

7- Crnovršanin, Harun; Sadiković, Nuro: Sancak, Porobljena Zemlja. Graformark, Zagreb, 2001.

8- Ćorovıć, Vladimir: Bosna i Hercegovina, Janus, Beograd, 2002.

9- Đurđev Branislav: “Bosna Hersek”. Diyanet İslâm Ansiklopedisi, TDV Yay., İstanbul, 1992.
10- Divan-ı Lûgat'it-Türk (DLT), Kaşgarlı Mahmut,Türk Dil Kurumu Yayınları, Ankara, 2006.
11- Evliya Çelebi Seyahatnamesi. Yapı Kredi Yayınları, Istanbul, 2010.

12- Hadžıjahıć, Muhammed: Povijest Bosne u IX. i X. Stoljecu, BZK Preporod, Sarajevo, 2004.

13- Harmatta, Janos (Trc.Gönül Yılmaz): De la Question Concernant La Langue Des Avars, Inscripsions Runiques Turques En Europe Orientale. Türk Tarih Kurumu, Ankara, 1988.

14- Hodziç, İsmail: Bogumilizim ve Bosna-Hersek Bogumilleri. Yüksek Lisans Çalışması. Ondokuzmayıs Ün., 2007.

15- İmamović, Enver: Porijeklo i Pripadnost Stanovništva Bosne i Hercegovine, ART 7, Sarajevo, 1998.
16- İmamović, Mustafa: Historija Bošnjaka. Preporod, Sarajevo, 1996.
17- Lovrenović, Dubravko: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. “Od Slavenskog Naseljavanja do Bana Kulina (VII-XII st.)” s.43-56. bosanski kulturni centar. Sarajevo, 1998.

18- Malcolm, Noel: Bosnia, A Short History. Papermec, London, 1996.
19- Nilevıć, Boris: Bosna i Hercegovina, od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. Generalštab Armije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994.
20- Nametak, Alija: Još o „Makbuli-arifu“ ili „Potur Šahidiji“, Anali Gazi Husrev-Begove Biblioteke. VII-VIII, Sarejevo, 1982.

21- Okumuş, S.: Mehmed Hevaî Üsküfî ve Türkçe-Boşnakça Manzum Sözlüğü Makbûl-i Ârif (Potur Şâhidî. International Periodical fot the Languages, Literature and History of Turkish or Turcic, 4/4, 2009.

22- Rodoslov/DEPO Portal, 2017.

23- Tanović, Bakir: Historija Bosne u Okviru Osmanskog Carstva. Svjetlost, Sarajevo, 2010.

24- Uzunçarşılı, İsmail Hakkı: Osmanlı Tarihi: Türk Tarih Kurumu, Ankara, 1964.

25- Zulfikarpašić, Adil: Panorama Pogleda, Pojmova, Pojava i Mišljena. Tersit, Beograd, 2001.