Intervjui
Životni put – kroz razgovor: Mugdim GALIJAŠEVIĆ GALIJA, novinar, publicista, pisac
OD RAZNOSAČA NOVINA DO KNJIŽEVNIKA
|
|
Autor: Esad Krcić
Objavljeno: 04. February 2019. 01:02:19
Poslije četiri decenije profesionalnog novinarstva, u penziji Galijašević napisao pet knjiga – Izdavač njegovog prvijenca „Suza na mezaru” je web magazin Bošnjaci.Net
Bošnjaci.Net: Na početku, uz pitanje ko je ustvari Mugdim Galijašević Galija, zamolio bih vas da za naše čitatelje nešto kažete o svom ocu Sulejmanu, koji je ubijen u logoru u Jasenovcu?
GALIJA: Rođen sam u za mene najljepšem gradu na svijetu Sarajevu. I tu sam i dan-danas. Moj prijatelj filmski stvaralac i književnik Avdo Huseinović neki dan je sa mnom pravio razgovor za novi dokumentarni film. Do sada ih je 20-tak snimio ovaj izvrsni čovjek, veliki patriota, borac za istinu. To će biti dokumentarac o muslimanima ubijenim u Jasenovcu. Pričao sam mu o svom ocu Sulejmenu Galijaševiću, rodom iz Tešnja.
- Moj Galija, ova tvoja životna priča što sam čuo o tebi, porodici, ocu ti, njegovoj sestri Šuhreti koja je umrla od tuge za bratom, očevom prstenu i još puno toga mogla bi biti super scenario za dugometražni film.
Bošnjaci.Net: Rođeni ste nakon brutalne likvidacije vašeg oca u zloglasnom ustaškom logoru Jasenovac, a sada se nameće film kao životna priča; sin koji nikada nije vidio oca?
GALIJA: Upravo tako, to bio bila životna priča čovjeka koji je rođen poslije očeve smrti. To je svakako odredilo moj životni put od rođenja pa do dana današnjeg. Ja kažem da je to moj začarani krug života. U njemu su svakako moja porodica, majka, sestra, supruga, sin, prijatelji, godine novinarstva, pa opet s perom u ruci okušao sam se i u vodama književnosti. Objavio sam pet knjiga. Čitaoci su ih prihvatili.
Moj otac Sulejmen Galijašević je iz ugledne porodice Galijaševića iz Tešnja. On je sa svojom suprugom Rašidom Mulalić, kćerkom Hasan-age iz Doboja došao u Sarajevo prije početka Drugog svjetskog rata. Oboje su bili mladi. Otac se zaposlio u tadašnjoj Željezničkoj radioni. Poslije je to bila Fabrika Vaso Miskin Crni. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu je potpuno uništena.
Bošnjaci.Net: Drugi svjetski rat u Sarajevu je bio žestok, puno vojski… gdje se oprdjelio vaš otac Sulejman?
GALIJA: Na samom početku Drugog svjetskog rata otac se u Sarajevu priključio pokretu otpora. Oni koji su znali za to pitali su ga zašto je sin Hakije-bega Galijaševića među sarajevskim ilegalcima kada Sarajevo nije njegov grad.
Prenijeli su mi da je časno i hrabro govorio: - ‘Svi gradovi u mojoj domovini su moji. Ja sam antifašista i neću sjediti skrštenih ruku. Borit ću se protiv fašizma’.
Bošnjaci.Net: I borio se, ali je uhapšen, zatim je odveden u zloglasni logor Jasenovac?
GALIJA: Da, borio se, neustrašivo. Po sarajevskim mahalama sa svojim suborcima vodio je danonoćnu bitku protiv ustaša i Nijemaca. Imao je sreću, uvijek bi im izmakao za dlaku. Nažalost, nije dočekao oslobođenje Sarajeva. Uhapšen je početkom 1945. godine, mučen je u Luburića vili u Sarajevu i na kraju je završio u logoru Jasenovac. Na Internetu sam pronašao podatak iz Spomen područja Jasenovac među imenima strijeljanih, pod rednim brojem 481 pisalo je: Suljo (trebalo je da piše Sulejmen) Hakije Galijašević, rođen u Tešnju 1918. godine, musliman, ubijen u logoru Jasenovac.
Bilo mu je samo 27 godina kada kada je likvidiran u logoru smrti. Imao je provjerenu informaciju da su mu ustaše ušle u trag i da je pitanje ne dana nego sata kada će ga uhapsiti. Inače, često se krio na Bistriku, kod prijatelja Ibrahima, domobranskog oficira, koji je u stvari bio njegov saradnik.
- Sulejmene, ne bi trebao ići kući, uhapsiće te ustaše, rekao mu je Ibrahim.
Otac je uzeo kaput i požurio u Mjedenicu. Znao je da ako ga ne bi zatekli, ustaše bi odveli njegovu trudnu suprugu Rašidu i dvogodišnju kćer Jasminku. Da nije tako postupio, ne bi bilo ni mene ni ove priče.
Bošnjaci.Net: Njegov prsten je u vašem životu a time u knjizi i priči zauzeo važno mjesto?
GALIJA: Malo prije nego će se začuti vojničke cokule uz basamake do našeg stana, skinuo je prsten s ruke i dao ga majci. To je prsten koji u mom životu ima posebno značenje i za mene je neprocjenjiv. Spominjem prsten jer je i on dijelio sudbinu s mojom porodicom, a poslije sa mnom na mojoj ruci.
Prsten je jednom spao majci s prsta dok je čistila prozor na prvom spratu kuće u Mjedenici. Sletjela je kao bez duše, a dijamant na prstenu svijetli i kao da joj govori, evo me. Kada sam napisao prvu knjigu naslov je bio „Prsten moga oca“, ali sam ga promijenio. Prsten je od moje 18. godine na mojoj ruci. Naslijedit će ga moj sin Vanja.
Bošnjaci.Net: Ima li još neka uspomena od oca?
Od oca ustvari imam samo taj prsten i njegovu fotografiju. GALIJA: Uslikan je 1943. godine u Ulici Ferhadija, ispred današnjeg restorana „Revolucija“ . Ponosim se tom fotografijom. Na njoj se vidi hrabar odlučan čovjek, visoko dignute glave koja upućuje na njegovo begovsko porijeklo, lijep kao slika. Obučen po posljednjoj modi. Pitam se često koliko je trebalo kuraži da hoda gradom s krinkom uvaženog gospodina i sreće se s onim kojima je bio veliki plijen.
Bošnjaci.Net: Vrlo je interesatno čitati vaše priče koje objavljujete kao razgovori sa vašim ocem.
GALIJA: Dobro ste zapazili, često objavljujem moje razgovore s ocem, onako kako ja to doživljavam u mislima, koje ti omogućavaju da kada god hoćeš budeš s kim hoćeš.
Bošnjaci.Net: A Majka?
GALIJA: Majka je ostala sama, sa dvogodišnjom sestrom i sa mnom u stomaku rođenim u junu 1945. godine, dakle nekoliko mjeseci nakon likvidiranja mog oca u Jasenovcu. Uhvatila se ona ukoštac sa životom. Bila je mlada i jako lijepa. Brojni su je ubjeđivali da se uda, imala je puno prilika.
- ‘Nemojte mi to ni spominjati. Neću ja da moju djecu neko poprijeko gleda’.
Majka je uspjela; završili smo fakultete, a najvažnije je što nas je naučila kako biti čovjek. Umrla je mlada u borbi sa životom poturajući svoja leđa da njena djeca imaju sigurnu budućnost.
Na mojoj životnoj stazi bilo je i lijepog, a ponekada i ružnog.
Bošnjaci.Net: Od kada ste se počeli družiti sa novinama?
GALIJA: Od svoje četvrte godine družim se s novinama. Tada sam još kao dječak s ruksakom punim novina koji se vukao po zemlji u ranu zonu raznosio štampu mušterijama. I tako sam ja godinama tabanao po Čaršiji, Alifakovcu, Vratniku, Sedreniku, Podhrastovima s „Oslobođenjem“, poslije „Svijetom“, pa Malim novinama. Znam da su me pretplatnici „Oslobođenja“ voljeli, znali su me u zimu dočekati s čajem, a ljeti sokom.
Bošnjaci.Net: Da li ste kroz takav posao mogli naslutiti svoj životni poziv?
GALIJA: Moje mušterije su mi naslutili posao koji će postati moja velika ljubav, zvali su me novinarem. Sve što se događalo poslije bilo je u vezi novinarstva.
Bošnjaci.Net: I onda posao u poznate novinske kuće?
GALIJA: Počeo sam u davnašnjim „Večernjim novinama“ i tu sam počeo graditi uspješnu karijeru novina. Veoma mlad postao sam urednik. U ovoj novini sam učio zanat, a imao sam dobre učitelje. Iz godine u godinu obavljao sam sve odgovornije poslove, ali uvijek mi je pisanje bilo na prvom mjestu.
Iz „Večernjih“ sam „prekomandovan“ u „Oslobođenje“ i danas se ponosim što sam bio u timu vrhunskih novinara i urednika. Bio sam urednik više redakcija i pisao. Ipak, nema većeg zadovoljstva kada sutradan u novini pročitaš ono što si napisao. Oslobođenje je bilo prava akademija žurnalistike i u njemu su radili samo najbolji.
Bošnjaci.Net: Zavoljeli ste novinarstvo?
GALIJA: Putovao sam i pisao, upoznavao ljude, običaje, zemlje... Novinarstvo mi je otvorilo nove vidike i velike mogućnosti.
Godina po godinu i iza mene se nakupilo više od četiri decenije profesionalnog rada. I danas kada sam već sedmu godinu u penziji ja se ne osjećam kao umirovljenik, jer to i nisam. Ne ostavljam ja pero kao i moje brojne kolege. Fudbaleri mogu okačiti kopačke o klin, a ja pero nikada, ono je uvijek uz mene.
Bošnjaci.Net: Kako porodica podnosi vaša ‘odsustva’, odnosno duga sjedenja prije za mašinom, sada za kompjuterom, pisanje…?
GALIJA: U mojoj porodici svi smo na svoj način zaljubljeni u pisanu riječ. Višnja je profesor bosanskog jezika i književnosti. I sama je bila novinar, a danas je profesor u srednjoj školi. Sin Vanja je diplomirani žurnalista, magistar PR-a, talentovan, govori više jezika. Sjećam se da je još kao student prve godine žurnalistike pisao zanimljive reportaže koje je objavljivao na Bošnjaci.Net.
Bošnjaci.Net: Kako se druže i slažu dva novinara, otac i sin?
GALIJA: Mi smo najbolji prijatelji i kolege, samo ja sam novinar u penziji, a Vanja novinar bez posla. Već pet godina otkako je diplomirao uzalud pokušava naći zaposlenje. Sve su prilike da će i on teška srca biti jedan od desetine hiljada mladih iz Bosne koji će svoju egzistenciju potražiti negdje u svijetu. Ovdje posao dobivao samo djeca funkcionera, stranačkih dužnosnika, biznismena i onih koji su to postali preko noći, 'nako. Kako, to znaju oni.
Bošnjaci.Net: Otac i sin pisali su, naravno uvijek su vrata otvorena na Bošnjaci.Net?
GALIJA: Baš tako, u Bošnjaci.Net pisali su otac i sin, Mugdim i Vanja. I danas volim napisati tekst za Bošnjaci.net, ali rjeđe, bolest me ometa. Radni vijek sam završio nakon što sam osam godina bio glavni urednik „Avazovog“ inozemnog izdanja. U to vrijeme smo prisno sarađivali glavni urednik Bošnjaci.Net, Esad Krcić i ja.
Bošnjaci.Net: Kako ste krenuli u književnost?
GALIJA: Ja sam sve produžavao odlazak u penziju, zato sam i nabrao 41,5 godinu staža. Kako se vrijeme penzije primicalo, ja sam se sve više pitao šta ću sa sobom. Čitav život drugujem s perom i onda tačka. E neće biti tako, rekoh sebi. Nepunu godinu prije odlaska u mirovinu objavio sam moju prvu knjigu “Suza na mezaru”. Sanjao sam svoga oca i on me prekorio što ne pišem o borcima i šehidima iz Drugog svjetskog rata. Veli i ja sam jedan od njih. I tako je krenulo. To moje snoviđenje objavio je ovaj portal i na nagovor mojih prijatelja glavnog urednika Esada Krcića, književnika Muhameda Mahmutovića ja napisah knjigu. Recenzenti su mi bili akademik prof. dr. Ferid Muhić i Muhamed Mahmutović. Uvijek ističem da je izdavač portal Bošnjaci.Net i njegov glavni urednik Krcić. To se ne zaboravlja.
Bošnjaci.Net: Suzan a meru je doživjel aviše izdanja i prijevod na turski jezik.
GALIJA: Baš tako, „Suza“ je doživjela nekoliko izdanja. U međuvremenu je naš počasni konzul u Turskoj Ahmet Kemal Baysak organizovao prevođenje na turski jezik i u decembru 2012. godine promovisana je u Izmiru.
Bošnjaci.Net: Bilo je i kritika, da li vas ohrabruju?
GALIJA: Poslije objavljivanja „Suze na mezaru“ na bosanskom jeziku puno se o njoj pisalo. Sve kritike su bile izuzetno pozitivne. Poznata književnice prof. dr. Bisera Boškailo između ostalog je napisala:
- Galijašević pripovijeda iz jedne sasvim nove perspektive: mješavinom novinarske priče i književno umjetničke slike. Mugdim Galijašević je novinar i on je kao i njegov junak uvijek na licu mjesta dogođaja, svjedok dogođenog, novinar koji traži istinu, gaji u sebi istinu i prenosi istinu u ovoj knjizi. Priča knjige Suza na mezaru je, priča koja iskače iz istinite mašte u istinitu stvarnost. Junaci su šehidi koji su živi i koji nas vide, dok mi njih ne vidimo. A i zaboravljamo ih. No, Galijašević ovom knjigom ih vraća tamo gdje im je mjesto - u nezaborav. On njih vidi, on je dio njih, on živi sa njima, pati sa njima i u redovima ove knjige nam prenosi njihove riječi, osjećanja, njihove sudbine nam priča.
- Mugdime, sada nema stajanja. Napisao si odličnu knjigu, pa nastavi, rekao mi je akademik Ferid Muhić kada smo se sreli u Sarajevu. I tako ja odoh u penziju i nastavih pisati. Objavio sam pet knjiga Suzu namezaru, Kapiju života, Ispod duge, Izgubljene duše i Tajnu. Dok nisam imao velikih zdravstvenih problema obilazio sam Evropu i na pedesetak promocija predstavio svoje knjige. Posljednju sam objavio „Tajnu“ 15. septembra 2016. godine i tada sam prvi primjerak poklonio sinu Vanji. Tog dana je on čistom desetkom odbranio svoj magistarski rad.
Bošnjaci.Net: I onda ste se raspisali i obogatili pisanu riječ i našu književnost?
GALIJA: Od tada evo već više od dvije godine pišem šestu knjigu. Već duže vrijeme vodim bitku za život, ali pero ne ostavljam. Bolest me usporila, ali ŠESTU privodim kraju. Štampaću je kada se slože kockice. Objavljivanje knjiga iziskuje zanačajna sredstva.
Bošnjaci.Net: Da li vas državne institucije pomažu u štampanju knjiga?
GALIJA: Od države nikada pomoći, uglavnom sam s porodicom finansiram uz poneku donaciju mojih prijatelja, čitalaca.
Bošnjaci.Net: Ko vam inače pomaže oko sređivanja knjiga, od recenzija do tehničkih pojedinosti?
GALIJA: Naslovnice mojih knjiga su djelo izvrsnog slikara iz Velesa Muradina Begovića. Moja supruga Višnja je odličan lektor mojih knjiga. Na prve tri recenzenti su bili akademik Muhić i književnik Mahmutović. “Izgubljene duše” recenzirali su prijatelji Avdo Huseinović, filmski stvaralac i književnik, te Edin Krehić, novinar i spisac. Recenziju “Tajne” potpisali su Naida Ribić, komunikolog iz Holandije, potpredsjednica SSDBiH i glavni i odgovorni urednik Radija dijaspore BiH u svijetu i književnik Imer Pezo, borac od prvog dana agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Bošnjaci.Net: Dosta se prisutni na socijalnim mrežama?
GALIJA: Aktivan sam i na društvenim mrežama. Na FB imam više svojih stalnih rubrika: Ram za sliku moga grada, Hoću da kažem, Priča za danas, Nou coment, Iz mog vremeplova, Pogledaj me u oči... Kada me bolest popusti ja iskoristim i pišem Đir gradom. To je veoma čitano štivo sa puno imena, fotografija, događaja, zanimljivosti iz Sarajeva. Ako bude zdravlja i drugih mogućnosti volio bih da objavim knjigu Đir gradom. Napisao sam ih preko 300.
Bošnjaci.Net: Kako nastaju razgovori sa ocem?
GALIJA: Počesto pišem Razgovor s ocem, onako kako ga ja zamišljam, kako ga doživljavam. Nas dvojica razgovaramo o svemu. Ja dijelim s njim uspomene koje sam zamislio i pišem. I to ću činiti sve dok i ja jednog dana ne budem nekom mom draga uspomena iz sehare. Moj najsretniji susret s njim bio je u decembru 2014. godine u njegovom rodnom Tešnju. Nema mjesta za sjednje, neki stoje i u hodnioku. U prvom redu jedna stolica, prazna. Niko neće da sjedne na nju. Vidio sam kada se malo zaljuljala i znao sam da je to moj Sulejmen. Isto tako kada je tiho otišao. Tu veče Tešanj je iskazao poštovanjem svom sugrađaninu Sulejmenu Galijaševiću. Došli su brojni posjetioci da čuju priču o heroju. Poslije su mi neki od njih rekli i da su htjeli da upoznaju unuka Hakije-bega Galijaševića. Poslije nekoliko dana bila je promocija u Doboju, posvećena mojoj majci, najboljoj majci na svijetu.
Bošnjaci.Net: Vi kažete da imate četiri ljubavi.
GALIJA: Da, to je porodica, Sarajevo, prijatelji i pisanje. Porodica mi je svakako uvijek na prvom mjestu. Bez Sarajeva i pisanja ne bih mogao. A prijatelji su moje bogatstvo.
Bošnjaci.Net: Kakvi su Vam planovi?
GALIJA: Naučio sam da se planovi ne ostvare uvijek. Sudbina je ta koja odlučuje. Ali, čovjek mora znati šta želi. Ja ću nastaviti s liječenjem i uz moju hrabrost, upornost, potporu porodice i prijatelja, svakako uz izvrsne ljekare vjerujem u uspjeh. I do sada sam poneku bitku dobio, poneku izgubio. Uvjerio sam se da ni svaka izgubljena bitka nije pobjeda drugog, niti svaka pobjeda izgubljena bitka. Ja sam stalno u ringu i neće meni skoro sudija odsvirati kraj. Veliki sam optimista i to je jedan od mojih najdjelotvornijih lijekova. Vjerujem da će se Vanja napokon zaposliti, ja objaviti šestu knjigu i imati pokoju promociju.
Bošnjaci.Net: A možda i sedma knjiga?
GALIJA: Možda se zakotrlja i sedma knjiga. Treba biti pozitivan. Da nisam takav, sigurno bih davno digao ruke od sebe. Ne pada mi napamet jer bih tada iznevjerio sebe i sve one koji su uz mene. Nikako, ja ću kao i do sada.
Pišem da bih živio, i živim da bih pisao.
Bošnjaci.Net: A za kraj ovog razgovora…
GALIJA: Hm, neka bude za kraj čestitka za rad Bošnjaci.Net. Ovom prilikom želim čestitati 16. godišnjicu Bošnjaci.Net. Upućujem ih timu koji već godinama izdaje najkvalitetniji i najzanamiljiviji portal Bošnjaka. Znam da su brojni vrsni autori obogatili njegove sadržaje. Moje četrdesetogodišnje iskustvo novinara i urednika daje mi za pravo da kažem da je postignut veliki uspjeh i Bošnjaci. Net su veoma prisutni na medijskoj sceni. Ipak uz timsku, onu najveću čestitku prema mom mišljenju je zaslužio glavni odgovorni urednik Esad Krcić. On je izvrstan novinar i urednik koji je od samog početka znao šta želi, a želio je da Bošnjaci budu informisani, da se govori istina o njima, pozivao ih na jedinstvo. I u tome je uspio. Bravo kolega Esade Krciću!
Bošnjaci.Net: Hvala vam Galija! Gospodar Svjetova da vam podari dobro zdravlje, dug život i još puno knjiga da napišete za buduća pokoljenja.
Kada je otišao u penziju, nije 'okačio' pero o klin. Nastavio je da piše u više novina, portala, ali okušao se i u književnosti. I tu je uspio. Oni koji poznaju Galiju, kako ga od malena zovu, tvrde da je izuzetno iskren, odan porodici i prijateljima. Svakako, odan je i novinarstvu, za koje kaže da to nije posao, to je ljubav. Za čitatelje Bošnjaci.Net objavljujemo životni put ovog našeg poznatog novinara i književnika. Pročitajte i obogatite dušu. |
Bošnjaci.Net: Na početku, uz pitanje ko je ustvari Mugdim Galijašević Galija, zamolio bih vas da za naše čitatelje nešto kažete o svom ocu Sulejmanu, koji je ubijen u logoru u Jasenovcu?
GALIJA: Rođen sam u za mene najljepšem gradu na svijetu Sarajevu. I tu sam i dan-danas. Moj prijatelj filmski stvaralac i književnik Avdo Huseinović neki dan je sa mnom pravio razgovor za novi dokumentarni film. Do sada ih je 20-tak snimio ovaj izvrsni čovjek, veliki patriota, borac za istinu. To će biti dokumentarac o muslimanima ubijenim u Jasenovcu. Pričao sam mu o svom ocu Sulejmenu Galijaševiću, rodom iz Tešnja.
- Moj Galija, ova tvoja životna priča što sam čuo o tebi, porodici, ocu ti, njegovoj sestri Šuhreti koja je umrla od tuge za bratom, očevom prstenu i još puno toga mogla bi biti super scenario za dugometražni film.
Bošnjaci.Net: Rođeni ste nakon brutalne likvidacije vašeg oca u zloglasnom ustaškom logoru Jasenovac, a sada se nameće film kao životna priča; sin koji nikada nije vidio oca?
GALIJA: Upravo tako, to bio bila životna priča čovjeka koji je rođen poslije očeve smrti. To je svakako odredilo moj životni put od rođenja pa do dana današnjeg. Ja kažem da je to moj začarani krug života. U njemu su svakako moja porodica, majka, sestra, supruga, sin, prijatelji, godine novinarstva, pa opet s perom u ruci okušao sam se i u vodama književnosti. Objavio sam pet knjiga. Čitaoci su ih prihvatili.
Moj otac Sulejmen Galijašević je iz ugledne porodice Galijaševića iz Tešnja. On je sa svojom suprugom Rašidom Mulalić, kćerkom Hasan-age iz Doboja došao u Sarajevo prije početka Drugog svjetskog rata. Oboje su bili mladi. Otac se zaposlio u tadašnjoj Željezničkoj radioni. Poslije je to bila Fabrika Vaso Miskin Crni. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu je potpuno uništena.
Bošnjaci.Net: Drugi svjetski rat u Sarajevu je bio žestok, puno vojski… gdje se oprdjelio vaš otac Sulejman?
GALIJA: Na samom početku Drugog svjetskog rata otac se u Sarajevu priključio pokretu otpora. Oni koji su znali za to pitali su ga zašto je sin Hakije-bega Galijaševića među sarajevskim ilegalcima kada Sarajevo nije njegov grad.
Prenijeli su mi da je časno i hrabro govorio: - ‘Svi gradovi u mojoj domovini su moji. Ja sam antifašista i neću sjediti skrštenih ruku. Borit ću se protiv fašizma’.
Bošnjaci.Net: I borio se, ali je uhapšen, zatim je odveden u zloglasni logor Jasenovac?
GALIJA: Da, borio se, neustrašivo. Po sarajevskim mahalama sa svojim suborcima vodio je danonoćnu bitku protiv ustaša i Nijemaca. Imao je sreću, uvijek bi im izmakao za dlaku. Nažalost, nije dočekao oslobođenje Sarajeva. Uhapšen je početkom 1945. godine, mučen je u Luburića vili u Sarajevu i na kraju je završio u logoru Jasenovac. Na Internetu sam pronašao podatak iz Spomen područja Jasenovac među imenima strijeljanih, pod rednim brojem 481 pisalo je: Suljo (trebalo je da piše Sulejmen) Hakije Galijašević, rođen u Tešnju 1918. godine, musliman, ubijen u logoru Jasenovac.
Bilo mu je samo 27 godina kada kada je likvidiran u logoru smrti. Imao je provjerenu informaciju da su mu ustaše ušle u trag i da je pitanje ne dana nego sata kada će ga uhapsiti. Inače, često se krio na Bistriku, kod prijatelja Ibrahima, domobranskog oficira, koji je u stvari bio njegov saradnik.
- Sulejmene, ne bi trebao ići kući, uhapsiće te ustaše, rekao mu je Ibrahim.
Otac je uzeo kaput i požurio u Mjedenicu. Znao je da ako ga ne bi zatekli, ustaše bi odveli njegovu trudnu suprugu Rašidu i dvogodišnju kćer Jasminku. Da nije tako postupio, ne bi bilo ni mene ni ove priče.
Bošnjaci.Net: Njegov prsten je u vašem životu a time u knjizi i priči zauzeo važno mjesto?
GALIJA: Malo prije nego će se začuti vojničke cokule uz basamake do našeg stana, skinuo je prsten s ruke i dao ga majci. To je prsten koji u mom životu ima posebno značenje i za mene je neprocjenjiv. Spominjem prsten jer je i on dijelio sudbinu s mojom porodicom, a poslije sa mnom na mojoj ruci.
Prsten je jednom spao majci s prsta dok je čistila prozor na prvom spratu kuće u Mjedenici. Sletjela je kao bez duše, a dijamant na prstenu svijetli i kao da joj govori, evo me. Kada sam napisao prvu knjigu naslov je bio „Prsten moga oca“, ali sam ga promijenio. Prsten je od moje 18. godine na mojoj ruci. Naslijedit će ga moj sin Vanja.
 UBIJEN U LOGORU JASENOVAC 1945.: Sulejman Galijašević |
Bošnjaci.Net: Ima li još neka uspomena od oca?
Od oca ustvari imam samo taj prsten i njegovu fotografiju. GALIJA: Uslikan je 1943. godine u Ulici Ferhadija, ispred današnjeg restorana „Revolucija“ . Ponosim se tom fotografijom. Na njoj se vidi hrabar odlučan čovjek, visoko dignute glave koja upućuje na njegovo begovsko porijeklo, lijep kao slika. Obučen po posljednjoj modi. Pitam se često koliko je trebalo kuraži da hoda gradom s krinkom uvaženog gospodina i sreće se s onim kojima je bio veliki plijen.
Bošnjaci.Net: Vrlo je interesatno čitati vaše priče koje objavljujete kao razgovori sa vašim ocem.
GALIJA: Dobro ste zapazili, često objavljujem moje razgovore s ocem, onako kako ja to doživljavam u mislima, koje ti omogućavaju da kada god hoćeš budeš s kim hoćeš.
Bošnjaci.Net: A Majka?
GALIJA: Majka je ostala sama, sa dvogodišnjom sestrom i sa mnom u stomaku rođenim u junu 1945. godine, dakle nekoliko mjeseci nakon likvidiranja mog oca u Jasenovcu. Uhvatila se ona ukoštac sa životom. Bila je mlada i jako lijepa. Brojni su je ubjeđivali da se uda, imala je puno prilika.
- ‘Nemojte mi to ni spominjati. Neću ja da moju djecu neko poprijeko gleda’.
Majka je uspjela; završili smo fakultete, a najvažnije je što nas je naučila kako biti čovjek. Umrla je mlada u borbi sa životom poturajući svoja leđa da njena djeca imaju sigurnu budućnost.
Na mojoj životnoj stazi bilo je i lijepog, a ponekada i ružnog.
Bošnjaci.Net: Od kada ste se počeli družiti sa novinama?
GALIJA: Od svoje četvrte godine družim se s novinama. Tada sam još kao dječak s ruksakom punim novina koji se vukao po zemlji u ranu zonu raznosio štampu mušterijama. I tako sam ja godinama tabanao po Čaršiji, Alifakovcu, Vratniku, Sedreniku, Podhrastovima s „Oslobođenjem“, poslije „Svijetom“, pa Malim novinama. Znam da su me pretplatnici „Oslobođenja“ voljeli, znali su me u zimu dočekati s čajem, a ljeti sokom.
Bošnjaci.Net: Da li ste kroz takav posao mogli naslutiti svoj životni poziv?
GALIJA: Moje mušterije su mi naslutili posao koji će postati moja velika ljubav, zvali su me novinarem. Sve što se događalo poslije bilo je u vezi novinarstva.
Bošnjaci.Net: I onda posao u poznate novinske kuće?
GALIJA: Počeo sam u davnašnjim „Večernjim novinama“ i tu sam počeo graditi uspješnu karijeru novina. Veoma mlad postao sam urednik. U ovoj novini sam učio zanat, a imao sam dobre učitelje. Iz godine u godinu obavljao sam sve odgovornije poslove, ali uvijek mi je pisanje bilo na prvom mjestu.
Iz „Večernjih“ sam „prekomandovan“ u „Oslobođenje“ i danas se ponosim što sam bio u timu vrhunskih novinara i urednika. Bio sam urednik više redakcija i pisao. Ipak, nema većeg zadovoljstva kada sutradan u novini pročitaš ono što si napisao. Oslobođenje je bilo prava akademija žurnalistike i u njemu su radili samo najbolji.
Bošnjaci.Net: Zavoljeli ste novinarstvo?
GALIJA: Putovao sam i pisao, upoznavao ljude, običaje, zemlje... Novinarstvo mi je otvorilo nove vidike i velike mogućnosti.
Godina po godinu i iza mene se nakupilo više od četiri decenije profesionalnog rada. I danas kada sam već sedmu godinu u penziji ja se ne osjećam kao umirovljenik, jer to i nisam. Ne ostavljam ja pero kao i moje brojne kolege. Fudbaleri mogu okačiti kopačke o klin, a ja pero nikada, ono je uvijek uz mene.
Bošnjaci.Net: Kako porodica podnosi vaša ‘odsustva’, odnosno duga sjedenja prije za mašinom, sada za kompjuterom, pisanje…?
GALIJA: U mojoj porodici svi smo na svoj način zaljubljeni u pisanu riječ. Višnja je profesor bosanskog jezika i književnosti. I sama je bila novinar, a danas je profesor u srednjoj školi. Sin Vanja je diplomirani žurnalista, magistar PR-a, talentovan, govori više jezika. Sjećam se da je još kao student prve godine žurnalistike pisao zanimljive reportaže koje je objavljivao na Bošnjaci.Net.
Bošnjaci.Net: Kako se druže i slažu dva novinara, otac i sin?
GALIJA: Mi smo najbolji prijatelji i kolege, samo ja sam novinar u penziji, a Vanja novinar bez posla. Već pet godina otkako je diplomirao uzalud pokušava naći zaposlenje. Sve su prilike da će i on teška srca biti jedan od desetine hiljada mladih iz Bosne koji će svoju egzistenciju potražiti negdje u svijetu. Ovdje posao dobivao samo djeca funkcionera, stranačkih dužnosnika, biznismena i onih koji su to postali preko noći, 'nako. Kako, to znaju oni.
Bošnjaci.Net: Otac i sin pisali su, naravno uvijek su vrata otvorena na Bošnjaci.Net?
GALIJA: Baš tako, u Bošnjaci.Net pisali su otac i sin, Mugdim i Vanja. I danas volim napisati tekst za Bošnjaci.net, ali rjeđe, bolest me ometa. Radni vijek sam završio nakon što sam osam godina bio glavni urednik „Avazovog“ inozemnog izdanja. U to vrijeme smo prisno sarađivali glavni urednik Bošnjaci.Net, Esad Krcić i ja.
 Kako poručiti Galijine knjige? Od 2016. godine zbog zdravstvenih problema Galija je imao samo po jednu promociju u Holandiji i Sarajevu. Ali ako ne može do njegovih čitalaca, njegove knjige stižu poštom do njih. Knjige još samo nisu stigle na dva kontinetna, u Južnoj Americi i na Antarktiku, rekao nam je Galijašević. Galijine knjige se mogu poručiti putem poruke na FB, zatim na e-mail [email protected], te pozivom na mobitel broj: 061/212-797. |
Bošnjaci.Net: Kako ste krenuli u književnost?
GALIJA: Ja sam sve produžavao odlazak u penziju, zato sam i nabrao 41,5 godinu staža. Kako se vrijeme penzije primicalo, ja sam se sve više pitao šta ću sa sobom. Čitav život drugujem s perom i onda tačka. E neće biti tako, rekoh sebi. Nepunu godinu prije odlaska u mirovinu objavio sam moju prvu knjigu “Suza na mezaru”. Sanjao sam svoga oca i on me prekorio što ne pišem o borcima i šehidima iz Drugog svjetskog rata. Veli i ja sam jedan od njih. I tako je krenulo. To moje snoviđenje objavio je ovaj portal i na nagovor mojih prijatelja glavnog urednika Esada Krcića, književnika Muhameda Mahmutovića ja napisah knjigu. Recenzenti su mi bili akademik prof. dr. Ferid Muhić i Muhamed Mahmutović. Uvijek ističem da je izdavač portal Bošnjaci.Net i njegov glavni urednik Krcić. To se ne zaboravlja.
Bošnjaci.Net: Suzan a meru je doživjel aviše izdanja i prijevod na turski jezik.
GALIJA: Baš tako, „Suza“ je doživjela nekoliko izdanja. U međuvremenu je naš počasni konzul u Turskoj Ahmet Kemal Baysak organizovao prevođenje na turski jezik i u decembru 2012. godine promovisana je u Izmiru.
Bošnjaci.Net: Bilo je i kritika, da li vas ohrabruju?
GALIJA: Poslije objavljivanja „Suze na mezaru“ na bosanskom jeziku puno se o njoj pisalo. Sve kritike su bile izuzetno pozitivne. Poznata književnice prof. dr. Bisera Boškailo između ostalog je napisala:
- Galijašević pripovijeda iz jedne sasvim nove perspektive: mješavinom novinarske priče i književno umjetničke slike. Mugdim Galijašević je novinar i on je kao i njegov junak uvijek na licu mjesta dogođaja, svjedok dogođenog, novinar koji traži istinu, gaji u sebi istinu i prenosi istinu u ovoj knjizi. Priča knjige Suza na mezaru je, priča koja iskače iz istinite mašte u istinitu stvarnost. Junaci su šehidi koji su živi i koji nas vide, dok mi njih ne vidimo. A i zaboravljamo ih. No, Galijašević ovom knjigom ih vraća tamo gdje im je mjesto - u nezaborav. On njih vidi, on je dio njih, on živi sa njima, pati sa njima i u redovima ove knjige nam prenosi njihove riječi, osjećanja, njihove sudbine nam priča.
- Mugdime, sada nema stajanja. Napisao si odličnu knjigu, pa nastavi, rekao mi je akademik Ferid Muhić kada smo se sreli u Sarajevu. I tako ja odoh u penziju i nastavih pisati. Objavio sam pet knjiga Suzu namezaru, Kapiju života, Ispod duge, Izgubljene duše i Tajnu. Dok nisam imao velikih zdravstvenih problema obilazio sam Evropu i na pedesetak promocija predstavio svoje knjige. Posljednju sam objavio „Tajnu“ 15. septembra 2016. godine i tada sam prvi primjerak poklonio sinu Vanji. Tog dana je on čistom desetkom odbranio svoj magistarski rad.
Bošnjaci.Net: I onda ste se raspisali i obogatili pisanu riječ i našu književnost?
GALIJA: Od tada evo već više od dvije godine pišem šestu knjigu. Već duže vrijeme vodim bitku za život, ali pero ne ostavljam. Bolest me usporila, ali ŠESTU privodim kraju. Štampaću je kada se slože kockice. Objavljivanje knjiga iziskuje zanačajna sredstva.
Bošnjaci.Net: Da li vas državne institucije pomažu u štampanju knjiga?
GALIJA: Od države nikada pomoći, uglavnom sam s porodicom finansiram uz poneku donaciju mojih prijatelja, čitalaca.
Bošnjaci.Net: Ko vam inače pomaže oko sređivanja knjiga, od recenzija do tehničkih pojedinosti?
GALIJA: Naslovnice mojih knjiga su djelo izvrsnog slikara iz Velesa Muradina Begovića. Moja supruga Višnja je odličan lektor mojih knjiga. Na prve tri recenzenti su bili akademik Muhić i književnik Mahmutović. “Izgubljene duše” recenzirali su prijatelji Avdo Huseinović, filmski stvaralac i književnik, te Edin Krehić, novinar i spisac. Recenziju “Tajne” potpisali su Naida Ribić, komunikolog iz Holandije, potpredsjednica SSDBiH i glavni i odgovorni urednik Radija dijaspore BiH u svijetu i književnik Imer Pezo, borac od prvog dana agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Bošnjaci.Net: Dosta se prisutni na socijalnim mrežama?
GALIJA: Aktivan sam i na društvenim mrežama. Na FB imam više svojih stalnih rubrika: Ram za sliku moga grada, Hoću da kažem, Priča za danas, Nou coment, Iz mog vremeplova, Pogledaj me u oči... Kada me bolest popusti ja iskoristim i pišem Đir gradom. To je veoma čitano štivo sa puno imena, fotografija, događaja, zanimljivosti iz Sarajeva. Ako bude zdravlja i drugih mogućnosti volio bih da objavim knjigu Đir gradom. Napisao sam ih preko 300.
Bošnjaci.Net: Kako nastaju razgovori sa ocem?
GALIJA: Počesto pišem Razgovor s ocem, onako kako ga ja zamišljam, kako ga doživljavam. Nas dvojica razgovaramo o svemu. Ja dijelim s njim uspomene koje sam zamislio i pišem. I to ću činiti sve dok i ja jednog dana ne budem nekom mom draga uspomena iz sehare. Moj najsretniji susret s njim bio je u decembru 2014. godine u njegovom rodnom Tešnju. Nema mjesta za sjednje, neki stoje i u hodnioku. U prvom redu jedna stolica, prazna. Niko neće da sjedne na nju. Vidio sam kada se malo zaljuljala i znao sam da je to moj Sulejmen. Isto tako kada je tiho otišao. Tu veče Tešanj je iskazao poštovanjem svom sugrađaninu Sulejmenu Galijaševiću. Došli su brojni posjetioci da čuju priču o heroju. Poslije su mi neki od njih rekli i da su htjeli da upoznaju unuka Hakije-bega Galijaševića. Poslije nekoliko dana bila je promocija u Doboju, posvećena mojoj majci, najboljoj majci na svijetu.
 |
Bošnjaci.Net: Vi kažete da imate četiri ljubavi.
GALIJA: Da, to je porodica, Sarajevo, prijatelji i pisanje. Porodica mi je svakako uvijek na prvom mjestu. Bez Sarajeva i pisanja ne bih mogao. A prijatelji su moje bogatstvo.
Bošnjaci.Net: Kakvi su Vam planovi?
GALIJA: Naučio sam da se planovi ne ostvare uvijek. Sudbina je ta koja odlučuje. Ali, čovjek mora znati šta želi. Ja ću nastaviti s liječenjem i uz moju hrabrost, upornost, potporu porodice i prijatelja, svakako uz izvrsne ljekare vjerujem u uspjeh. I do sada sam poneku bitku dobio, poneku izgubio. Uvjerio sam se da ni svaka izgubljena bitka nije pobjeda drugog, niti svaka pobjeda izgubljena bitka. Ja sam stalno u ringu i neće meni skoro sudija odsvirati kraj. Veliki sam optimista i to je jedan od mojih najdjelotvornijih lijekova. Vjerujem da će se Vanja napokon zaposliti, ja objaviti šestu knjigu i imati pokoju promociju.
Bošnjaci.Net: A možda i sedma knjiga?
GALIJA: Možda se zakotrlja i sedma knjiga. Treba biti pozitivan. Da nisam takav, sigurno bih davno digao ruke od sebe. Ne pada mi napamet jer bih tada iznevjerio sebe i sve one koji su uz mene. Nikako, ja ću kao i do sada.
Pišem da bih živio, i živim da bih pisao.
Bošnjaci.Net: A za kraj ovog razgovora…
GALIJA: Hm, neka bude za kraj čestitka za rad Bošnjaci.Net. Ovom prilikom želim čestitati 16. godišnjicu Bošnjaci.Net. Upućujem ih timu koji već godinama izdaje najkvalitetniji i najzanamiljiviji portal Bošnjaka. Znam da su brojni vrsni autori obogatili njegove sadržaje. Moje četrdesetogodišnje iskustvo novinara i urednika daje mi za pravo da kažem da je postignut veliki uspjeh i Bošnjaci. Net su veoma prisutni na medijskoj sceni. Ipak uz timsku, onu najveću čestitku prema mom mišljenju je zaslužio glavni odgovorni urednik Esad Krcić. On je izvrstan novinar i urednik koji je od samog početka znao šta želi, a želio je da Bošnjaci budu informisani, da se govori istina o njima, pozivao ih na jedinstvo. I u tome je uspio. Bravo kolega Esade Krciću!
Bošnjaci.Net: Hvala vam Galija! Gospodar Svjetova da vam podari dobro zdravlje, dug život i još puno knjiga da napišete za buduća pokoljenja.
