AZIZ HUREM: U cijelom industrijskom, razvijenom, demokratskom zapadnom svijetu. A pogotovo u metropolama za koje istočnjaci imaju predstavu da tamo funkcioniše sve k’o sahat. Crkve kojima se danas dive turisti iz cijelog svijeta, sagrađene u periodu monarhija, kraljeva, širenja i uspona katoličkog života, danas zjape prazne i uglavnom služe samo za rijetke ceremonije.

Ovih dana i noći prolazim pored pompeznih i ogromnih crkava iz kojih bije hladnoća, tama, i nekakav čudan mir olovno težak. Za cijelih mjesec dana nisam nikog vidio da ulazi ili izlazi iz tih crkava ni u bilo koje doba dana ili noći. Samo se u širokom parku ispred mogao sresti ili na klupi vidjeti kako drijema pokoji beskućnik sa svojim kompletnim imetkom sabranim u dvije tri trgovačke plastične vrećice, ili eventualno orundanim dotrajalim koferom sa točkićima ako je u pitanju „dobrostojeći“ velegrađanin bez krova nad glavom.

I tako je to u cijelom industrijskom, razvijenom, demokratskom zapadnom svijetu. A pogotovo u metropolama za koje istočnjaci imaju predstavu da tamo funkcioniše sve k’o sahat. Crkve kojima se danas dive turisti iz cijelog svijeta, sagrađene u periodu monarhija, kraljeva, širenja i uspona katoličkog života, danas zjape prazne i uglavnom služe samo za rijetke ceremonije.

Za turskog vakta na području današnje Srbije i šire, crkve koje nisu radile pedest i više godina a, za koje hrišćani nisu pokazivali interesovanje da ih održavaju i dopravljaju pretvarane su u džamije, ali tek uz prijethodnu saglasnost i sporazum sa hrišćanima i njihovim sveštenstvom. No ti slučajevi nisu bili česti i pogrešno je vjerovati da su se zbivali uz upotrebu sile. Tako i zato Aja Sofija u Carigradu nije danas džamija – bar ne u klasičnom smislu. Prošle 2018. godine se u jednoj zapadnoj novini mogla pročitati vijest da u jednom velikom gradu gradske i crkvene vlasti razmatraju mogućnost da jednu veliku katoličku crkvu stave na raspolaganje tamošnjim hrišćanima / ortodoxima.

Kada je halifa Omer r.a. ušao u Jerusalem 638, g po Isau bilo mu je ponuđeno od tamošnjeg patrijarha da obavi namaz u crkvi „Svetog groba“ što je ovaj odbio bojeći se da nakon toga muslimani ne bi crkvu pretvorili u džamiju.

Danas u Londonu kojeg neki nazivaju Londonistan su podignute i otvorene stotine džamija i to upravo na mjestima gdje su bile crkve čija zvona su davno utihnula i zahrđala, a umjesto metalnog „ding-dong“ sada sa munara odjekuju ezani. A, u crkvama u kojima se još uvijek obavljaju nedjeljne mise i u kojima ima mjesta za više od hiljadu vjernika dođe samo par desetina i to ubogih staraca i starica – đuturuma. U tom istom Londonistanu funkcionišu i šeriatski sudovi i islamski život je zdraviji i aktivniji nego u mnogim islamskim državama na Istoku.

Svi ovi procesi i promjene teško padaju pojedincima - koji u zapadnom svijetu imaju još uvijek kakav-takav utjecaj te proizvode radikalni grupe na svim stranama i u svim religijama imajući za cilj spriječiti i zaustaviti islamizaciju zapada.

Džamija u istočnom Londinu

*****

I tako ja, ------- prolazeći pored ovih basnoslovnih crkava idem u naše bošnjačke mesdžide koji su bar u ovim mubareć danima puni a nekada i prepuni. U kojima se ne raskida ramazanski ibadet i dert. U kojima i pored toga što su skučeni, možda čak neki i u memli podrumu neke trošne stambene zgrade ima mjesta i za iftare na boščama prostrijetim na pod, i za trku male dječice kojima je samo okupljanje velika radost. U kojima se sakuplja zekjat i sadekat-ul-fitr i ostale novčane pomoći za bolesne i ugrožene. U kojima je uglavnom solidarnost na zavidnom nivou, ------razmišljam o onoj rečenici hafiza Hadžimulića r.a. da se Islam širi kao vegetacija u proljeće – i da je to proces na koji mi obični insani nemamo nikakav utjecaj.

I, svi došljaci su počeli iz podruma. No kako su stasavali, jačali i popravljali svoj materijalni i društveni status tako su gradili više i šire džamije. Od zlatnih džamija u Kerbali i Nejefu do Al-Hambre i Kordobe i živjeli i proživljavali zlatno doba Islama.

No, šta se to desi na vrhuncu moći ? I kod jednih i kod drugih, i kod svih. Svi se uljuljkaju u komfornom životu ne primjećujući šta se to oko njih dešava. Možda svi moraju preči taj put – uspon i pad -. Kao alpinisti koji kada osvoje neki vrh moraju sići u podnožje planine odakle su krenuli.

Za nekoliko desetina sahata će utihnuti i topovi iznad bosanskih šehera i čaršija. Ali u islamskom svijetu su topovi uvijek pucali. Jedni ovako jedni onako. Jedni radi vjere jedni protiv vjere. Pa ipak, - muslimani su preživljavali i postajali brojniji i jači kao i onih 180 hiljada pčela koje su bile nastanjene u tornju zvonika i preživjele požar Notradame.