DR. MUSTAFA CERIĆ: Zaista, teško mi pada što je Bosna na primjeru Kosova potpuni vazal srpskoj politici, koja je nad Bošnjacima/Bosancima počinila genocid. No, nije sve do srpskog političkog bezobrazluka, već je i do našeg bošnjačkog/bosanskog bilmezluka i džahiluka, što nas je više puta skupo koštalo u našoj povijesti.

Slovenija je započela, a Hrvatska jedva dočekala osamostaljivanje od Titove Jugoslavije. Bosna i Makedonija su bile iskreno za očuvanje jugoslovenske državne zajednice zbog nacionalne i vjerska slojevitosti društava tih dviju republika. Kosovo je već bilo zakoračilo na nepovratni put iz autonomne pokrajine u nezavisnu republiku. Kao drugo oko u glavi velike Srbije, Crna Gora je od početka bila aktivni saučesnik u razbijanju Jugoslavije radi interesa velike Srbije (udruženi poduhvat: Milošević, Bulatović, Đukanović). Ta srpsko-crnogorska koalicija dobila je ime "Krnja Jugoslavija". Dok je srpsko-crnogorski ratnohuškački, ratnoagresijski i ratnogenocidi pohod od Slovenije, preko Hrvatske do Bosne uzimao danak u krvi sve do genocida u Bosni.

Na kraju, Bosna nije imala izbor već da 29. februara i 1. marta, 1992. god. organizira referendum o nezavisnosti. Na referendum je izašlo 63.4%, bosanskih građana i glasalo je "ZA" nezavisnost 99.7%. bosanskih građana. U to vrijeme bosanski građani nisu se klasificirali po etničkoj pripadnosti - Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali, već su bili tretirani kao građani ili kao nacija Republike Bosne i Herecegovine. Prema tome, većina bosanskih građana je bila za državnu nezavisnost Republike Bosne i Hercegovini kao odgovor na bezumno razbijanje Titove Jugoslavije od strane srpsko-crnogorske koalicije, odnosno "Krnje Jugoslavije". Naravno, većina bosanskih građana su vjerovali da će izraz njihove slobodne volje na referendumu biti poštovan. Ali, tako nisu mislili srpsko-crnogorski stratezi (Milošević-Bulatović-Đukanović), koji su pokrenuli dotada neviđenu političku i vojnu kampanju da kazne Bosnu upravo zato što je izrazila svoju slobodnu volju.

Zlo je nekako uvjek počinjalo iz Crne Gore. Oba ratna zločinca Milošević i Karadžić su iz Crne Gore. Ideju o "istrazi poturica" Njegošu (1697-1735) je naumpalo u Crnoj Gori. Doista, veliko je balkansko čudo kako je Crna Gora (Đukanović) izdala svog velikog brata Srbiju i postala svetionik mira na Balkanu do te mjere da ju je Bosna nagradila Sutorinom. To je jedan od neobjašnjvih bosanskih paradoksa. No, pošto nije jedan, onda se taj bosanski paradoks s Crnom Gorom ne prepoznaje. Mnogo više je paradoksa u bosanskoj vanjskoj politici i njenoj ovisnosti o "Krnjoj Srbiji" i nakon srpskog genocida nad bosanskim narodom, genocida kojeg je priznao, registrirao i osudio cijeli svijet.

No, sadašnja "Krnja Srbija" nije u poziciji kao nekadašnja "Krnja Jugoslavija" da pokrene novi ratno-geno-cidni pohod na Bosnu u fizičkom smislu, ali jest u poziciji da provodi ratno-psiho-cidnu unutranju i vanjsku politiku u psihološkom smislu. Srpska unutarnja politika je antibosanska, počevši od osporavanja bosanskoj djeci u školi da svoj jezik zovu vlastitim imenom - bosanski jezika do opstruiranja procesa, koji vode integraciji bosanskog društva na principu ustavnog i građanskog patriotizma. No, srpska vanjska politika, koja se vodi iz Beograda, je mnogo opasnija za Bosnu i Bošnjake/Bosance u njoj. Naime, Bosna je trenutno bukvalni vazal srpske vanjske politike iz Beograda, politike koja je antibosanska sa izrazitim nabojem isključivanja Bošnjaka/Bosanaca u međunarodnim kontaktima i vezama, posebno onih gdje bi Bošnjaci/Bosanci mogli brisati srpsku diplomatsku laž i podvalu u vezi s genocidim u Srebrenici.



(1) Nikad mi neće biti jasno zašto Mirsada Čolaković, stalna predstavnica bosanske države u Ujedinjenim Nacijama, nije smjela ni prisustvovati sjednici Vijeća Sigurnosti UN-a kad se razgovaralo o inicijativi britanske rezolucije o srpskom genocidu u Srebrenici. Nije smjela zato što joj je srpski ministar vanjskih poslova bosanske države Igor Crnadak zabranio da prisustvuje zato što je to vanjska politika Srbije, koju podržava Rusija. Nije Mirsada smjela ni prisustvovati, a kamoli kontaktirati i komunicirati s bosanskim prijateljima u svijetu u vezi s srpskim genocidom nad Bošnjacima/Bosancima, koji su većinski u Bosnu. Crna Gora ima oko šesto do sedamsto hiljada stanovnika, kao jedno Sarajevo, ali ima svoju neovisnu vanjsku politiku udnosu na Srbiju, dok Bosna to nema.

(2) Vrhunac licemjerja srpsko-beogradske politike je u vezi sa Palestinom. Naime, Srbija uvjek glasa u korist Palestine za sve rezelocije u UN-a, dok se Bosni uskraćuje to pravo zbog srpske politike u Bosni. Dakle, Srbija se preko Palestine dodvorava arapskom svijetu, dok Bosni ne dâ da izrazi stav većinskog bosanskog stanovništva, a to su Bošnjaci/Bosanci, koji su uvjek bili za slobodu i prava Palestinaca. Bosnu i Bošnjake/Bosance u njoj treba ocrniti u očima Palestinaca i Arapa, a Srbiju treba omiliti arapskom političkom ukusu radi investicija, posebno emotivnim sjećanjem na Tita i nesvrstani pokret, kojeg Srbija danas izdašno koristi za svoje diplomatske ciljeve. Bosna (Bošnjaci/Bosanci) nije nemoćna, već inertna i neodgovorna pa dopušta da joj vanjsku politiku vode inaptni kadrovi. Isprika Arapima da nas razumiju zbog naše situacije sve više blijedi i ne drži vodu. A što bi nas razumjevali ako mi sami ne znamo šta treba da uradimo, a to je da posvetimo bosanskoj vanjskoj politici dužnu pažnju i ne okrećemo leđa našim iskrenim prijateljima u svijetu.

(3) Također, bosanska vanjska politika prema Kosovu je nedopustiva. Nije razumljivo da Crna Gora priznaje Kosovo pod pritiskom albanske manjine, a da Bosna ne prizna Kosovo kako bi olakšala položaj Bošnjacima na Kosovu, koji Bosnu doživljavaju kao svoju matičnu državu. Zašto se samo Bošnjacima na Balkanu osporava pravo na legitimne i legalne specijalne veze s matičnom državom, Bosnom, koja bi imala legitimnu i legalnu obavezu da se brine o njihovim političkim, ekonomskim i kulturnim pravima? Zaista, teško mi pada što je Bosna na primjeru Kosova potpuni vazal srpskoj politici, koja je nad Bošnjacima/Bosancima počinila genocid. No, nije sve do srpskog političkog bezobrazluka, već je i do našeg bošnjačkog/bosanskog bilmezluka i džahiluka, što nas je više puta skupo koštalo u našoj povijesti.

(4) Srpsko protivljenje da Bosna postane član NATO-a nakon što je na to bila pristala, nije ništa drugo nego kontinuitet srpske politike u otuđivanju Bošnjaka/Bosanaca od utjecaja u međunarodnoj politici. Ali, to je i neadekvatna aktivnost Bošnjaka/Bosanaca u vanjskoj politici zato što su inicijativu u međunarodnim odnosima prepustili drugima, koji nemju ni dušu ni srce za Bosnu. Članstvo Bosne u NATO nije samo političko, već prije svega egzistencionalno pitanje za Bošnjake/Bosance nakon srpskog genocida. Prije svih, Bošnjaci/Bosanci moraju to shvatiti. A onda to moraju shvatiti naši susjedi i s desne i s lijeve strane da je NATO pitanje naše sigurnosti i spasa od novog genocida. U tome je kvaka! Ako Bosna nije u sistemu euroatlanskih integracija, prije svega NATO sigurnosti, onda je moguće Bošnjake/Bosance izolirati od svijeta i tako ih izdvojiti za novi odstrel radi podjele Bosne: jednu trećinu pokrstiti, drugu trećinu protjerati a treću trećinu pobiti.

Pouka i poruka:
Pouka je da "Krnja Srbija" nije ništa manje opasna po nezavisnost i suverenitet bosanske države od "Krnje Jugoslavije". Razlika je samo u tome što je "Krnja Jugoslavila" vodila rat za fizičko istrebljenje Bošnjaka/Bosanaca, tj., geno-cid, dok "Krnja Srbija" vodi rat za psihičku izluđivanje Bošnjaka/Bosanaca, tj., psiho-cid kroz negaciju genocida i kroz agresivnu antibosansku diplomaciju, uključujući negiranje istine o genocidu i osporavanje pravde i kompenzacije žrtvama genocida.

A poruka je da se Bošnjaci/Bosanci moraju uozbiljiti i shvatiti da srpska diplomacija, koja se kreira u Beogradu, nije nimalo bezazlena u odnosu na Bosnu. Alija rahmetli je govorio da mi nismo blećci. Volio bih da je to još uvjek istina u našoj bosanskoj politici. No, ako se ne imenuje ministar vanjskih poslova bosanske države, koji hoće, zna i može Bosni vratiti međunarodni ugled, kojeg je imala, ugled kojeg opet može imati s znanjem, radom i požrtvovnošću njenog ministra vanjskih poslova, onda ćemo biti blećci, koje će srpska vanjska politika nastaviti okretati oko prsta kao i dosada.

Doista, bila bi kardinalna greška ako bošnjačka/bosanska politika imenuje nekoga, koje je lojalan samo jednoj osobi ili stranci, a ne i bosanskoj državi i bosanskom narodu.
Novi ministar vanjskih poslova bosanske države mora znati neka vrata zatvoriti, a neka otvoriti za Bosnu u međunarodnim odnosima!

Iskustvo je korisno, ali znanje i energija, koju posjeduju mladi i kreativni ljudi je mnogo efikasnija u pronošenju bosanske istine i donošenju koristi za Bosnu.

Znam, ovo može biti nikoga ne dotiče, ali ja sam uradio koliko sam mogao i umio da Bošnjacima/Bosancima jasno i glasno kažem:
- Nemojte biti blećci!
- Budite budni, oprezni i pametni!
- Ne prepuštajte inicijativu dušmanima u vanjskoj politici!
- Nemojte biti nacija propuštenih prilika!