DŽEBRAIL BAJRAMOVIĆ: Korupcija je rak rana bosanskohercegovačkog društva i jasno je da vlast u tom pravcu nije ništa činila ozbiljno, danas ne čini, niti se od ovako ukorijenjene politike može očekivati da preko noći okrene list i počne beskompromisnu borbu protiv mita i korupcije, tj. zloupotrebe položaja, jer bi to značilo da bi se aktuelna vlast trebala boriti sama protiv sebe – a što realno nije izvodljivo. Dakle, neophodna je promjena koncepta vlasti a ne kadrovske rotacije koje dolaze iz istih centara političke moći.

III) Etički obziri i osjećaj odgovornosti
Dubljom analizom društvenih i političkih odnosa u Bosni i Hercegovini dolazi se do spoznaje da je odgovornost za stanje u kojem se društvo i država nalazi raspoređeno na više aktera koji učestvuju u građenju ambijenta u kojem se trenutno nalazimo. Odgovornost se može u osnovi podijeliti na: građane (1), nevladine organizacije (2), političke stranke (3), vlast (4) i međunarodni faktor (5).

1. Građani
U ukupnoj odgovornosti za stanje u društvu i državi pripada i građanima na osnovu: uključenosti u izborni proces i mogućnost glasanja za političke predstavnike u strukturama vlasti (1), mogućnosti javnog ispoljavanja mišljenja o aktuelnoj situaciji u društvu (2), mogućnosti djelovanja kroz nevladine/civilne strukture u cilju kritike i unapređenja stanja u društvu (3) i poduzimanje akcija u demokratskim okvirima u vidu protestnih okupljanja s ciljem skretanja javne pozornosti na devijantne pojave u društvu (4), građanski neposluh – kao krajnja mjera ispoljavanja protesta prema lošem stanju u društvu (5).

Veoma je diskutabilna relevantnost izbornog procesa uz pojavu da je na prethodnim Općim izborima bilo nevažećih oko 500.000 glasova, te brojne obznanjene nepravilnosti koje ukazuju na izborni inžinjering:



Građani nisu zadovoljni radom Centralne izborne komisije, za koju se u javnosti tvrdi da je sastavljena od poslušnika aktuelnih vlastodržaca te da imaju zadatak da po svaku cijenu ne dozvole bilo kakve suštinske promjene političkih snaga na terenu. Dakako da CIK ne uživa nikakvo povjerenje građana i opći dojam da je to jedna od najiskompromitovanijih institucija društva – a s obzirom na njenu suštinsku važnost za izborni proces i izborni rezultat, jasno je da oni koji se žele održati na vlast ne biraju ni sredstva i načine da zadrže pod kontrolom poluge društvene moći.

U takvom realitetu nije moguće tvrditi da građani godinama „biraju jedne te iste“ jer je sam izborni proces izblamiran i kadkad je očigledno da lokalne izborne komisije bez ikakvih sankcija grubo narušavaju izborni proces i izigravaju pravila, što uveliko vrijeđa inteligenciju građana i izaziva opravdan revolt. Bez obzira na ukazivanja na propuste u izbornom procesu, a pogotovo na redovno korištenje nepotpunih i nesređenih spiskova, što čini čvrst temelj za sve dalje malverzacije, obzirom da je na njima veliki broj lica koji ne trebaju biti – kao što su odavno preminule osobe i lica koja su promijenila adresu. Naravno tako banalne „propuste“ možemo očekivati i na narednim izbornim ciklusima i da aktuelne političke ideologije nisu spremne da srede biračke spiskove a kamoli da uvedu elektronsko glasanje.

Međutim, od građana se očekuje da u postojećem realitetu društveno-političkih odnosa proaktivno djeluju i primjerenim i svrsishodnim demokratskim angažmanom utiču na promjenu stanja na bolje ne libeći se od korištenja preventivnih do radikalnih mjera u zakonskim okvirima.

2. Nevladine organizacije
Udruženja građana i kompletno civilno društvo, također su u lancu društvene odgovornosti za aktuelno stanje u kojem se društvo i država nalaze. S obzirom na to da svaka nevladina organizacija (NVO) ima statut, programske ciljeve, kadrove i određene mogućnosti te legalitet da javno djeluje u zacrtanom djelokrugu, neosporno je da svojim angažmanom utiču i u određenoj mjeri kreiraju odnose u pojedinim sferama društvenog života. Pošto u BiH ne postoji registar, nezvanično se procjenjuje da je odavno premašen broj od 50.000 NVO organizacija koje djeluju u našoj državi. To je znatan potencijal koji, kada bi bio u funkciji progresa, mogao znatno da doprinese prevazilaženju poznatih barijera i problema u našem društvu, a u čijem djelokrugu djeluju brojne NVO.

Međutim, one često nisu dio rješenja već problema jer se osnivaju baš iz razloga da bi se postojeće haotično stanje očuvalo, te su vlasti spremne da na jednu progresivnu NVO, a koja razotkriva njihove mahinacije, osnovati deset poslušničkih koje će razvodniti i relativizirati sve uočene društvene anomalije i povesti personalne hajke na savjesne društvene aktiviste – uz sve raspoložive kapacitete društvene moći kojima vlast raspolaže: uticaj, moć odlučivanja o pitanjima od javnog interesa, novac, mediji, inspekcijske organe, policija i na kraju – sudstvo, kao krajnju mjeru zloupotrebe vlasti. Realno, u toj kriminogenoj i koruptivnoj mreži, koja je instalirana i usavršena u zadnje tri decenije do perfekcije, nije moguće oduprijeti se u okvirima zakonskog djelovanja – jer zakon i propisi važe samo za NVO i njene aktiviste dok je vlast i njihova okorjela administracija, uglavnom amnestirana, od svakog oblika javne odgovornosti i kršenja zakona – osim ako primjena zakona nije u njihovom interesu, pa naprasno postaju pobornici pravne države – jer je opće poznato da praksa potvrđuje parcijalnu i izolovanu primjenu zakona, bez izuzetaka da li se radi o zakonodavnoj, izvršnoj ili sudskoj vlasti, i bez obzira na nivo vlasti – od lokalnog do državnog. U principu politički akteri su sve društveno-političke potencijale stavile u službu stranačkih interesa, tako da nakon izbora ne dijele se dužnosti i preuzima odgovornost već se dijeli plijen radi sticanja privilegija.

U takvom, izokrenutom, zloupotrebljenom, koruptivnom i kriminogenom nivou, gdje je svaki pojam, stvar i funkcija okrenuta naglavačke i dovedena do apsurda – svjesnim isprepletanjem nadležnosti da bi se izbjegao bilo koji vid odgovornosti – nije moguće da NVO budu zaista nezavisne i neometano djeluju u općem društvenom interesu jer će im sveprisutna, moćna, dobro opremljena poslušnička mašinerija otuđene destruktivne vlasti, podržavana potrebnim tehničkim i finansijskim sredstvima zagorčati život , onemogućiti javno djelovanje i blokirati rad. Dakle, nije moguće da NVO organizacije kritički nastupaju prema aktuelnim vlastima a da pri tome ne budu predmet javnog linča od strane kontrolisanih medija i bahate vlasti koja fokus drži na progonu neistomišljenika a ne prema općim interesima – za šta su plaćeni i na šta su se obavezali.

Očito da su iz djelokruga bahatih, neuviđajnih i sami sobom zasljepljenih odmetnika od zakona prognani pojmovi kao što su: moral, etika, odgovornost, kritika, samokritika, čast, dostojanstvo i obraz, te da duboko preziru i ispoljavaju netrpeljivost prema svima onima koji drže do značenja i suštine tih izraza, a koje oslikavaju ljudske vrline i pojedinačne karaktere.

Logičan je zaključak da je zloupotrebom potencijala civilnog društva vlast izgradila paralelnu infrastrukturu obezbjeđujući umjesto kritike podršku od strane NVO koje su u funkciji opravdavanja samovolje i neodgovornog odnosa otuđene vlasti od građana koji su ih birali. Stoga je velika odgovornost za postojeće stanje svih onih društvenih aktera koji su svojom pasivnošću i nedjelovanjem, a prije svega ne provođenjem zakona, doprinijeli aktuelnom kontraproduktivnom stanju u sferi civilnog društva – gdje su poslušničke NVO zauzele mjesto konstruktivnim i progresivnim NVO, a koje se moraju ugasiti jer ne mogu dobiti finansijsku podršku za projekte iz budžeta jer istim raspolaže nesavjesna vlast otuđena od sopstvenih građana.

Inetelektualci imaju posebno značajnu ulogu u građenju odnosa unutar nevladinog sektora i civilnog društva, tako da je njihova zlokobna i kukavička šutnja uveliko doprinijela kontaminiranju javnog prostora odakle bi trebao da se čuje glas savjesti, a odakle odjekuju demoralizirajuće matrice kvazi intelektualaca zbog kojih ljudi masovno bježe iz države.

3. Političke stranke
Kritika političkih stranaka u Bosni i Hercegovini smatra se uzaludnim i besmislenim poslom jer sve što su im stručni i dobronamjerni građani govorili tokom ovih 30 godina demokratske prakse – oni nisu poslušali. Ni trun. Apsolutno su se oglušili na sve na šta su upozoravali iskusni i kompetentni građani – u cilju da se ne prave greške i ne izazove šteta, propast i katastrofa. Ne! Tvrdoglavo i svojeglavo su ignorisali zakone koji im ne idu u prilog, a insistirali su na dijelovima zakona koji su im išli u prilog. Danas slobodno mogu reći: „Insistiramo na zakonu“ i „Zakon se mora poštovati“, te da „Sve bude po zakonu!“ – jer su za ove tri decenije masakrirali zakonske odredbe i prilagodili ih svojoj nakaradnoj praksi, a ono što nije bilo moguće da eliminišu – jer postoje međunarodne obaveze – jednostavno ne poštuju, a što je nezakonito, tj. kriminal. Međutim, ko će provoditi zakon kada su doneseni takvi nakaradni podzakonski akti i pravilnici da u tom labirintu apsurda i nelogičnosti ne može se snaći nijedan ekspert, do mračnjaci kojima je cilj izigravanje zakona i traženje „rupa“ da bi plasirali svoje nebuloze – prvo u javnost, da opipaju puls i vide ko će im to osporavati, a onda bi to gurali u procedure po hitnom postupku da bi se u zamućenoj vodi dograbili plijena – znajući da zbog toga nikada neće odgovarati nikome. To je također, zloupotreba vlasti, nezakonita radnja – gdje se trguje političkim uticajem i provodi „zakonita korupcija“, tj. kriminal.

Odakle god se pođe sa ozbiljnom i suštinskom analizom prakse političkih stranaka nužno se dolazi do nezakonitih aktivnosti u njihovom djelovanju i strukturama, tj. do kriminala – a o tome treba da raspravlja i odlučuje nezavisno sudstvo i pravosuđe, ali oni to ne rade na adekvatan način. Od sva tri nivoa vlasti – zakonodavna, izvršna i sudska – javnosti je najočitije izigravanje zakona baš kod sudske vlasti, što samo po sebi je apsurd. Umjesto da sudska vlast nadzire druga dva nivoa vlasti – a što je i smisao demokratskog društvenog uređenja – ona služi kao potpora da bi druga dva nivoa vlasti ostali bez sankcija za očigledno i bahato nepoštovanje zakona. Sve to ne bi bilo moguće bez involviranja stranaka u sve segmente društvenog života i ovladavanjem svim potrebnim instrumentima kontrole ukupnog društvenog života i političkog djelovanja.

Međutim, da bi neki politički subjekat producirao društvenu neefikasnost, destrukciju i apsurde – neophodno je da sam u sebi bude takav, a to se u unutarstranačkom ustrojstvu i funkcionisanju manifestuje u formi: samovolje funkcionera (1), nepostojanje sistema odgovornosti (2) odsustvo nadzora (3), reduciranje demokratskih sloboda članstva (4), uspostavljanjem elitne strukture koja odlučuje van predviđenih procedura o svim bitnim pitanjima (5), brutalno i nelegalno obračunavanje sa stranačkim neistomišljenicima (6), te uspostavljanje poslušničkih odnosa i sistema dirigovane demokratije (7).

Pod ovih sedam nabrojanim karakteristikama praktične fukcionalnosti političkih stranaka u BiH mogu se podvesti – u većem ili manjem omjeru – uglavnom sve aktuelne opcije – i iz reda pozicije i opozicije, bez obzira iz kojeg su entiteta i koji konstitutivni narod u njima prevladava. Političari u BiH – kao klasa, kasta ili posebna i profilisana društvena grupacija djeluje po istim principima na svakom pedlju države – uz naglašavanje da postoji neobavezujuća deklarativnost i izvjesna nijansiranost po marginalnim pitanjima koji ne zadiru u suštinska pitanja od ključne važnosti za političko organizovanje, ustrojstvo i djelovanje. Dakle, ne bitno je da li jedna ili druga stranka ima ovu ili onu strukturu, ovu ili onu proceduru za izbor ovog ili onog organa – kada se u suštini radi o otuđenim rukovodstvima od članstva i oduzimanju svih instrumenata na bazi da nadzire i ocjenjuje rad organa stranke. Jednoobrazna je saglasnost rukovodećih struktura da je primarni cilj preferiranje ličnih interesa, visokog stepena netolerantnosti prema neistomišljenicima u sopstvenim redovima i marginalizacija i zapostavljanje općih interesa, te se rukovodi onim što ima zadovoljavajući odjek u javnosti – bez obzira o smislu i svrsi predmeta interesovanja. Isto tako se prešućuje i odbacuje odgovornost za neangažovanost na pitanjima od velike, pa čak, i krucijalne važnosti za građane, društvo i državu, opravdavajući se manirom koji vrijeđa inteligenciju – podjednako i vlastitog članstva i građana.

Odsustvo sistema odgovornosti u rukovođenju i funkcionisanju političkih stranaka dovelo je do frustracije članstva, a što se preliva na povjerenje građana, koji ako nisu direktno involvirani u benefite od političkog angažmana, nemaju konstruktivan odnos prema politici u načelu, a što je rezultiralo apstinencijom izbora što je najočitiji signal distanciranja od aktuelnih političkih odnosa. Međutim, domaći politički establišment nema nikakav respekt prema građanima jer su svjesni da oni nemaju instrumente kojima bi mogli ugroziti njihove pozicije jer ne postoji nijedan oblik pozivanja na javnu odgovornost za nanošenje opće štete društvu kao cjelini, a što faktički podrazumijeva da su legalizirani brutalni oblici funkcionerske samovolje jer ih nije moguće sankcionisati za nerad i neefikasnost – a što jeste temelj bilo kakvog uvida u društvenu odgovornost.

Općem stanju zakonske nedorečenosti i neefikasnosti značajno doprinose ustrojstva političkih stranaka koje je postalo generator neodgovornog društvenog odnosa, forsirajući kadrove koje na očigled javnosti beskrupulozno zloupotrebljavaju položaj, okupljaju oko sebe osobe sklone mahinacijama i manipulacijama, sa jasnim opredjeljenjem da oslabe zakonske odredbe i stvore i održe nakaradni društveni ambijent u kojem se u skladu sa zakonom mogu obavljati radnje koje im omogućavaju sticanje lične koristi i dobiti. Funkcioneri koji samo isključivo brinu kako da javna sredstva prebace na „legalan“ način u privatne džepove ne bi mogli niti doći niti opstati na značajnim i odgovorni društvenim funkcijama bez svesrdne podrške centrala političkih stranaka, gdje se istaknuti rukovodioci lako dogovaraju oko „podjele plijena“ – lišeni osjećaja moralne odgovornosti.

U atmosferi moralne erozije u elitnim krugovima političkih stranaka izopćava se svaki vid kritičkog osvrta na uzročno-posljedični kontekst u odnosu na društvo i državu i tako nastaje ravnodušnost prema građanima i članovima stranke jer su svjesni da ih materijalno bogatstvo čini „nedodirljivim“ u carstvu korupcije gdje cvjeta neetičnost i iracionalizam. Stoga u najužim kadrovskim kombinatorikama nije moguće da cirkuliraju imena koja uživaju dignitet, respekt i uspjeh u sferama gdje vladaju univerzalni kriteriji vrjednovanja – kao što je kultura, umjetnost i nauka, pa stoga im je od izuzetne važnosti da u svojim krugovima imaju što više poštovanih kulturnih djelatnika, umjetnika i naučnika. Međutim, na polju javnog rejtinga – gdje su jedino bitni argumenti i djela – isprazni duhovi niskih poriva nije moguće da se uzdignu u duhovne, kreativne i znanstvene nivoe, te se povlače u manipulatorske labirinte gdje je moguća devijacija svijesti i poniženje percepcije realnosti, kao i izopćenje svih onih koji ne prihvataju da budu dio uskog, elitnog kruga koji svoj prosperitet temelji na općedruštvenoj šteti.

Dakle, etički kodeks kao obavezujući dokument političkih stranaka, zasnovan na univerzalnim civilizacijskim i ljudskim vrijednostima, jedino može obezbjediti sistem odgovornosti koji bi korigovao i regulisao devijantno ponašanje unutrašnjem i vanjskom planu, tj. unutarstranačkom funkcionisanju i predstavničkom djelovanju u sklopu struktura vlasti i države. Očito je da je etička komponenta političkog djelovanja potpuno zanemarena i marginalizirana, te da je pitanje odgovornosti stranačkih lidera i najviših političkih funkcionera tabu tema o kojoj se ne govori a samo odvažni ponešto napišu. Dok se to ne promjeni nije realno očekivati da devijantna ponašanja političkih stranaka konačno prestanu, a time i ozdravljenje bh. društva koje je potčinjeno iracionalnim politikama koje nas iz dana u dan sve dublje uvlače u razočaranja, frustracije, dezorijentaciju, beznađe, besmisao i konačno odlazak i mladih i starijih iz ove naše krvlju očuvane, a od političara izdane, domovine Bosne i Hercegovine.

4. Vlast
Vlast u Bosni i Hercegovini se dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, a funkcioniše na principu pluralne, višestranačke demokratije gdje se putem izbora političke stranke nadmeću za ulazak u predstavničke skupštine/parlamente, tj. u strukture zakonodavne vlasti ili se neposredno biraju funkcioneri u strukture izvršne vlasti: načelnici, gradonačelnici i članovi Predsjedništva BiH, tj. u strukture izvršne vlasti; dok se za izbor sudija i tužilaca imenuju nezavisna tijela koja treba da se rukovode kriterijima struke.

Međutim, nakon tri decenije primjene demokratske prakse potrebno je nepristrasno i na racionalnim osnovama proanalizirati i dati odgovore na pitanja koja svakodnevno se nadvijaju nad bh. društvom:

1. U kojoj mjeri su završene reforme u BiH?
2. U kojoj mjeri su reforme uspješno provedene?
3. Koji su najvažniji i najčešći problemi i barijera za provođenje reformi?
4. Koja su rješenja za prevazilaženje problema i barijera za provođenje reformi?
5. Koje su osnovne poteškoće u funkcionisanju tri nivoa vlasti u BiH, na svim organizacionim nivoima društva?
6. Koja su rješenja za prevazilaženje poteškoća u funkcionisanju tri nivoa vlasti u BiH, na svim organizacionim nivoima društva?
7. Koji su instrumenti blokade reformskog puta BiH?
8. Koja su moguća rješenja za deblokiranje reformskog puta BiH?
9. Koji su potrebni uvjeti za završetak osnovnih reformi, a koje bi učinili državu BiH pravno uređenom, funkcionalnom i samoodrživom, te spremnom za ulazak u euroatlantske integracije?

Dakle, potrebna je sveobuhvatna studija koja bi dala decidne odgovore na devet navedenih pitanja i omogućila utemeljenje platforme za konsolidaciju države Bosne i Hercegovine i prevazilaženja krize funkcionisanja vlasti. Na osnovu uvida u aktuelno stanje u bh. društvu i strukturama vlasti (1), ocjene dinamike provođenje reformi (2), relevantnih procjena šta nas čeka u budućnosti ako se nastavi raditi kao i dosad (3) i šta treba mijenjati da bi se postigli zacrtani ciljevi reformskog puta (4) stvaraju se pretpostavke za dugoročno i strateško planiranje koje treba da obezbjedi prosperitet u svim segmentima društva i države. Rješavanjem goruće problematike jednokratnim i privremenim rješenjima nije moguće zapušteno stanje i nagomilanu problematiku općenito u društvu i institucijama vlasti usmjeriti ka izlasku iz krize, oporavku, progresu i prosperitetu.

Između ostalog, mnoga otvorena i problematična pitanja u Bosni i Hercegovini se ne rješavaju jer se na njima ne radi nikako (1) ili se ne radi adekvatno (2). Sam proces traženja i iznalaženja rješenja je segment koji se može podvesti pod struku (3) i nije uopće upitno da li je moguće ili nije ponuditi rješenja, već je ključan moment – nadzor nad radom onih koji su zaduženi da traže i pronađu rješenje za određeni problem (4). Nadzor nad nečijim radom – funkcionera ili institucije – posao je koji bi morao biti pod demokratskom kontrolom i koji bi morao predviđati sankcione mjere za neobavljeni posao. Međutim, s obzirom da rad institucija potpada pod djelokrug političkih stranaka (5) dolazi se do nemogućnosti da se bilo šta uradi u vezi efikasnosti bez političke saglasnosti. U takvoj situaciji manipulacija, ili pragmatično rečeno – trgovina, političkim uticajem postaje najraširenija aktivnost u strukturama društva i vlasti, što se podvodi pod pojmove „zloupotreba vlasti radi sticanja lične dobiti“, što je ustvari korupcija.

Korupcija je rak rana bosanskohercegovačkog društva i jasno je da vlast u tom pravcu nije ništa činila ozbiljno, danas ne čini, niti se od ovako ukorijenjene politike može očekivati da preko noći okrene list i počne beskompromisnu borbu protiv mita i korupcije, tj. zloupotrebe položaja, jer bi to značilo da bi se aktuelna vlast trebala boriti sama protiv sebe – a što realno nije izvodljivo. Dakle, neophodna je promjena koncepta vlasti a ne kadrovske rotacije koje dolaze iz istih centara političke moći.

Logično je da promjenu aktuelnog koncepta vlasti u Bosni i Hercegovini može ponuditi faktor izvan interesnih sfera nosioca aktuelne politike, a koju karakterišu pogubne društvenim pošastima kao što su poslušništvo, nepotizam, mito, korupcija i kriminal.

Danas imamo situaciju da se nakon godinu dana nakon Općih izbora nisu formirale u potpunosti zakonodavna i izvršna vlast, već pojedini izvršni organi rade u „tehničkim mandatima“, a što podrazumijeva ograničenja i nepotpuni kapacitet vlasti, pa iz toga neminovno proizilazi šteta za kompletno društvo. U Mostaru su već 13 godina blokirani demokratski procesi i ne provode se izbori za lokalne strukture vlasti, a čije negativne posljedice danas hvataju sve više maha i prenose se na blokadu federacije i kompletne države. Taj slijed negativnih posljedica je sasvim logičan jer je blokadom demokratije u Mostaru stvorena realna osnova za blokadu FBiH i cijele države BiH. Zatvaranje očiju primarno međunarodne zajednice pred problemom Mostara je vrlo indikativno u iskazivanju generalnog opredjeljenja prema implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma jer je zatvaranjem kancelarije OHR-a u Mostaru, tj. „košnikovog ureda“, delikatni postratni politički odnosi su prepušteni radikalno suprotstavljenim političkim opcijama čiji programi isključuju jedni druge, te nije moguć dogovor na bazi racionalizma već se insistira na iracionalnim kompromisima koji su u suprotnosti sa duhom demokratije i bh. multietničkog društva. Potpuno je neprihvatljivo da OHR, sa visokim predstavnikom na čelu, ignoriše antidejtonsko djelovanje i podrivanje države jer to nije ništa drugo nego podržavanje da se tkivo Bosne i Hercegovine razgrađuje – a što će nužno imati ishodište u haosu – koji se podstiče i stimulira a ne spriječava i ne sankcioniše.
Dakle, jedan od ključnih momenata za sređivanje i harmoniziranje stanja u Bosni i Hercegovini je da međunarodna zajednica se izjasni šta želi i očekuje od institucija društva i u tom pogledu pokažu konzistentnost i dosljednost, te stave u fokus zadatke za čiju realizaciju su dobili mandat i ingerencije da ih realiziraju. U svakom slučaju da to podrazumijeva ozbiljne i pouzdane partnere od strane domaćih političkih predstavnika, te usljed unutrašnje neusuglašenosti može se podvoditi i neodlučnost međunarodnog faktora, ali to ne može biti alibi za generalno neadekvatno djelovanje. Međutim, uočljiv je i nedostatak kapaciteta i fokusiranosti domaćih političkih aktera prema međunarodnim faktorima koji imaju značajan uticaj na prilike u našoj domovini, te bi primarno bila potrebna aktivnost koja bi bila usmjerena ka proaktivnoj međunarodnoj promociji domaćih integrativnih inicijativa.

a) Zakonodavna vlast
Zakonodavna vlast u Bosni i Hercegovini djeluje na lokalnom, kantonalnom, entitetskom i državnom nivou. U protekle tri decenije ogromna energija se potrošila na prevazilaženje administrativnih barijera izraženih kroz komplikovane procedure i preklapanje nadležnosti što i danas uveliko otežava rješavanje problema u praksi i na terenu. Prednosti i olakšice koje pružaju napredne tehnologije iz iracionalnih i nedobronamjernih razloga nisu stavljene u funkciju unapređenja javnog servisa koji treba da opslužuju uposlenici u javnom sektoru. Raznorazne blokade i nepravilnosti koje su se udomaćile u praksi javnih službi slabe kapacitete i funkcionalnost ukupnog sistema vlasti, pa tako i zakonodavne – koja veliki dio energije troši baveći se sama sobom umjesto da rješava pitanja od interesa društva i građana. Stoga, pored ogromnih administrativnih aparata zakonodavne vlasti, usljed neusaglašenih zakona i podzakonskih akata, često nije u mogućnosti na uopće djeluje produktivno u praksi i na terenu već se većinu vremena troši na administrativne peripetije koje se vrte u začaranom krugu. U suštini, uslijed preklapanja ingerencija i zakonske nedorečenosti najčešće nije moguće locirati odgovornost pojedinih institucija i funkcionera – a čime se otvara prostor za razne oblike malverzacije i ukorjenjivanja korupcije.

S obzirom da sudska vlast koja bi trebala da sankcioniše štetno, tj. nezakonito, djelovanje zakonodavne vlasti i s obzirom da ima identičnu situaciju u svom djelokrugu, a i usljed postojanja sprege putem stranačkog uticaja, nadzor nad radom zakonodavne vlasti, faktički, ne postoji i veoma su rijetki slučajevi procesuiranja političkih predstavnika u zakonodavnim tijelima, a posebno su rijetki na višim nivoima gdje se suštinski gubi uticaj sudske na zakonodavnu vlast. To je alarmantan razlog da se svi raspoloživi resursi društva i države usmjere u pravcu harmonizacije odnosa između zakonodavne i sudske vlasti sve dok se ne nađe adekvatno rješenje koje će obezbijediti poštovanje i provođenje zakona koji eliminiše produktivnost, neodgovornost, neefikasnost i blokade u radu zakonodavne vlasti - kao sistema koji treba da osigura sigurnost i vladavinu prava.

Zakonodavna vlast je pokazala posebnu nezainteresovanost i neefikasnost u pogledu uređenja zakona koji regulišu ponašanje same vlast – izvršne, sudske, kao i sama sebe, tj. zakonodavne vlasti. Etički kodeksi, i tamo gdje su doneseni uz skandalozne opstrukcije, svedeni su na čistu deklarativnu formalnost i ne obavljaju funkciju koja se od njih očekuju, već su pod strogom kontrolom dekadentne stranačke hobotnice koja nalazi načine da bez ikakvih sankcija eliminiše objektivan nadzor nad radom zakonodavnih organa i radnih tijela. Stanje u strukturama zakonodavne vlasti je najrelevantniji odraz ukupnog stanja u društvu, jer ono što u njihovom djelokrugu čini paragraf, riječ ili zarez to se direktno reflektuje na realan život građana i društvene odnose – a što može biti dobro ili loše za društvenu zajednicu, te korisno ili štetno za njene stanovnike.
Stoga je zakonodavna vlast početak i kraj priče o uređenju društva i njena odgovornost je krucijalna za aktuelno stanje društva i države jer direktno kreira društvene odnose i značajno utiče na osjećaj građana prema njenim institucijama. Ako nema demokratske kontrole nad zakonodavnim organima vlasti sasvim je logično da se anarhija lančano produži na izvršnu i sudsku vlast, koje su preko uticaja političkih stranaka u sprezi i sinhronizovano pokrivaju jedni druge u izbjegavanju odgovornosti.

Posebna indolentnost, neprincipijelnost i neefikasnost zakonodavne vlasti oslikava se u tolerisanju manjkavosti izbornog procesa čime su malverzacije, faktički, legalizirane i omogućeno je da se bez ikakvih sankcija provedu aktivnosti koje urušavaju dignitet države i vrijeđaju građansku inteligenciju. Međutim, obzirom da je etika prognana iz politika u BiH, apsurdi narastaju iz godine u godinu, te ništa ne spriječava da se ovjere izbori gdje je zvanično proglašeno pola miliona nevažećih listića – a krucijalni izborni rezultati se lome na par hiljada. U tome treba tražiti razloge za egzodus širokog spektra, gdje iz države, faktički, bježe svi građani podjednako, a naročiti oni koji predstavljaju njenu budućnost, njen najproduktivniji dio – MLADOST!!!

Mnogo je gorućih pitanja u društvu i državi, te je vlast iz mnogih aspekata dovedena do apsurda jer kontraproduktivnim djelovanjem sama sebi oduzima ingerencije i instrumente borbe protiv destruktivnih pojava. Vrhunac apsurda je što umjesto da se u kontinuiranom zasjedanju rješavaju akutni problemi zakonodavna vlast uopće ne funkcioniše i ne radi na federalnom i državnom nivu – što samo po sebi ne može biti zakonito jer producira društvenu štetu nesagledivih razmjera, a faktički, u BiH blokada funkcionisanja vlasti nije kažnjivo djelo, a što je najdrastičniji antidržavni akt.

Značajno unapređenje efikasnosti rada zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini može se postići provođenjem sljedećih mjera:

-usaglašavanje domaćeg zakonodavstva sa evropskim standardima;
-pooštravanje nadzora nad poštovanjem zakona javne uprave – u internom i širem institucionalnom kontekstu;
-pooštravanje kaznenih odredbi za kršenje upravnog zakonodavstva;
-unapređenje efikasnosti etičkog kodeksa za političke predstavnike, javne uposlenike i rukovodioce institucija društva, te nadzorom nad provođenjem istog.

Suština u unapređenju rada zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini se sastoji u kvalitetnim zakonskim rješenjima,te nadzorom nad provođenju zakona i etičkog odnosa prema povjerenim javnim dužnostima.

b) Izvršna vlast
Izvršna vlast na lokalnom nivou bira se direktno izborom načelnika i gradonačelnika, dok nadležne skupštine/parlamenti imenuju kantonalne, entitetske vlade i vijeće ministara na državnom nivou. Na lokalnom nivou otvorena je mogućnost da građani neposredno biraju nosioca izvršne vlasti, dok je za više nive neophodno da se obezbijedi skupštinska/parlamentarna većina. S obzirom na nadležnosti, koncentraciju političke moći i mogućnosti uticaja na društvene odnose izvršna vlast je u fokusu interesovanja političkih stranaka, građana i javnog mnijenja. Efikasnosti rada izvršne vlasti, na svim nivoima, predmet je svakodnevnih preispitivanja i analize sa raznih aspekata, međutim, veoma je skroman i skoro beznačajan uticaj javnosti na njihov rad, prije svega iz razloga jer su vrlo ograničene mjere koje se mogu poduzeti protiv onih koji su neproduktivni.
Kritički odnos prema radu izvršne vlasti nije na zadovoljavajućem nivu, generalno u Bosni i Hercegovini, prije svega usljed neefikasnosti opozicije koja se redovno više bavi sobom i skandalima u svojim redovima nego što kompetentno analizira rad pozicije. Kritike se rijetko zasnivaju na argumentima a još rjeđe ih iznose stručnjaci koji vladaju materijom, već se poziciji upućuju opće zamjerke koje ne dotiču suštinu pitanja o kojem se govori. Stoga je javnost uskraćena za informacije o stvarnom stanju u institucijama izvršne vlasti i stiče se dojam da postoji izvjesna koordinacija između pozicije i opozicije u odnosu na nastojanje da se velom tajni prekrije angažman izvršne vlasti. Stoga se može govoriti o sofisticiranom dosluhu između svih faktora u vlasti jer drugačije nije moguće na racionalnim osnovama obrazložiti, nadasve, uspješno prekrivanje kontraproduktivnih i skandaloznih poteza izvršne vlasti koji veoma rijetko izlaze nađu put do medija, a može se reći da samo bizarni slučajevi svoj sudski epilog. I tada, kada nije moguće zataškati tako očitu društvenu štetu, koju redovno prati vanzakonsko djelovanje, te nakon veoma teških optužbi i jasnih dokaza, uglavnom se dešavaju oslobađajuće presude, a ako se kazne nikako ne mogu izbjeći zbog ozbiljnosti prekršaja, izriču se minimalne kazne.

Političke stranke imaju ključnu ulogu u načinu funkcionisanja i efikasnosti izvršne vlasti, obzirom na praksu da izvršna vlast, isto kao i druga dva nivoa vlasti, djeluju isključivo po diktatu stranačkih centara moći, čime je praksa odlučivanja u organima vlasti dislocirana iz institucija. Determinirajući uticaj paralelnih struktura su posljedica srozavanja pravne države i zakonskom nedorečenošću, a čime su otvorene mogućnosti malverzacija koje se ne podvode direktno pod vanzakonito djelovanje, a čime se toleriše da „interni dilovi“ postanu uobičajena praksa izvršne vlasti, te predstavljaju javnu tajnu koja je prerasla u princip i pravilo. Stoga, bez radikalne promjene, primarno koncepta vlasti u Bosni i Hercegovini, te insistiranja na stručnosti, kvalitetu i efikasnosti putem internog nadzora, inspekcijskih organa, strogih zakona i efikasnog pravosuđa nije moguće duboko korumpiranu praksu izvršne vlasti prebaciti na kolosijek časne političke prakse gdje se opći interes stavlja ispred ličnog i stranačkog, i gdje je lični dignitet mjera ljudskosti i javne odgovornosti.

Da bi izvršni organi i funkcioneri shvatili ozbiljnost namjera pročišćenje društva od devijantnih pojava neophodna je koordiniranost i sinhronizovanost svih nivoa vlasti prema postavljenom cilju, jer državne institucije čine sistem kao nedjeljivu cjelinu, te svaki segment društva i vlasti treba i mora biti u funkciji koja mu je dodijeljena da bi država kao cjelina bila efikasna. Nije moguće da neki dijelovi vlasti, tj. neke institucije, budu drastično efikasnije u odnosu na druge, stoga jer se njima rukovodi iz istog centra. Taj centar gdje se donose odluke nedvojbeno je opasan sa više obruča vaninstitucionalnog nadgledanja i upliva, dok su iz njega prognani svi oblici zakonitog nadzora i mogućnosti korekcije od strane koja zastupa opći društveni interes i prava građana. Takvo nedolično, neodgovorno i nesavjesno ponašanje, prije svih, političkih stranaka koje insistiraju na raspolaganju najvažnijih poluga društvene i političke moći – omogućava da anarhija i korupcija dominiraju društveno-političkom praksom.

U cilju održavanja na vlasti, bez obzira što Bosna i Hercegovina stagnira već decenijama u svom razvoju i po mnogo čemu pozitivnom je na regionalnom i evropskom dnu, a predvodi u devijantnim društvenim pojavama, politički subjekti i njihovi akteri spremni su da olako prelaze zakonske, etičke, racionalne, pa čak i civilizacijske norme i principe. Stoga da bi se iz bh. društva eliminisale pojave koje imaju brutalne, neetičke, iracionalne, nehumane, kriminogene, fašisoidne ili anticivilizacijske komponente u svom društveno-političkom djelovanju neophodno je da se sa adekvatnim i radikalnim mjerama prema njima nastupi, a što jedino može biti garancija uspjeha.
Dok god se toleriše da na pravni sistem utiče ideologija nije moguća uspostava pravne države, time nije moguće uspostaviti, kontrolisati i usmjeravati efikasnu izvršnu vlast u pravcu opće dobrobiti i progresa.

Stoga i ne čudi što se ne pušta u rad moderan zatvor u Vojkovićima, koji je izgrađen uglavnom donatorskim sredstvima međunarodnih partnera, a u kojem bi trebali biti smješteni oni koji su zloupotrebom položaja u strukturama vlasti Bosnu i Hercegovinu doveli povijesnu neizvjesnost.

c) Sudska vlast
Pored zakonodavne i izvršne vlasti postoji i struktura sudske vlasti koja je zadužena za provođenje zakona, sa infrastrukturom od lokalnog do državnog nivoa. S obzirom na preuzete zakone, normative i organizaciju iz prethodnog sisteme neophodna je značajna reforma pravnog sistema da bi se odgovorilo novim zahtjevima i potrebama društva.

Preporuke međunarodnih institucija za neophodne reforme domaćeg pravosuđa u vezi transparentnosti rada tužioca, sudija i finansiranja političkih stranaka nisu još uvijek potpuno ispunjene, te je očito izbjegavanje sudskih organa da se efikasnost rada podigne na zadovoljavajući nivo i ostavlja se dovoljno prostora za manevar onih koji ne žele kvalitetan rad domaćeg pravosuđa. Zabrinjavajuće je što zakonodavna vlast ne posvećuje dovoljno pažnje katastrofalnom stanju u pravosuđu i ne čine dovoljno napora da se u granicama svoga djelokruga ne dozvoli da se dobro poznati problemi ne rješavaju i gomilaju. Skandalozan rad domaćeg pravosuđa dosezao je takve razmjere da su žalbe dospijevala do najvećih pravnih međunarodnih instanci – kao što je Vijeće Evrope, Sud za ljudska prava Evrope, Evropska unije i Ujedinjeni narodi, a što je potvrda da situacija u Bosni i Hercegovine alarmantna. Međutim, obzirom da se radi u krovnim međunarodnim institucijama u čijem djelokrugu su davanje preporuka koje bi domaće zakonodavstvo i pravosuđe trebali da implementiraju bez odgađanja, ipak se to nije desilo, a što za posljedicu ima srozavanje međunarodnog ugleda zemlje.

Neuređeno pravosuđe i permanentne afere u najvišim krugovima ima značajne refleksije na diplomatiju i strane investicije – jer je pravna sigurnost bilo kakvog sagledavanja rejtinga neke države. Primarno iz tog razloga našu zemlju zaobilaze u širokom luku značajne političke ličnosti od ugleda i značaja u aktuelnim međunarodnim odnosima, a uticajne zemlje na globalnom nivou, umjesto da sa nama grade bilateralnu saradnju, šalju nam specijalne predstavnike koji nam predaju depeše da se uozbiljimo i poradimo na prevazilaženju problema koji blokiraju naš napredak.

Dakle, domaća vlast mora preuzeti odgovornost i rješavati probleme koji su dobro poznati i van granica naše zemlje, a domaći neodgovorni dužnosnici ih skrivaju u ladicama od medija, javnosti i građana. Praksa je pokazala da se pravosuđe brani samo sa jednom jedinom opaskom – da se na njih vrši pritisak i da oni moraju biti neovisni u svom radu. Dakako da je ta mantra istrošena nakon trodecenijskog javašluka gdje su optužnice padale i nakon jasnih i „potkovanih“ dokaza, a nijedan slučaj visokih političkih funkcionera nije ima epilog u adekvatnoj kazni. Teško je sagledati tragičnost ukupnog života u Bosni i Hercegovini usljed neefikasnosti domaćeg pravosuđa i analize u tom pravcu ne postoje, a bez sumnje bi pokazale da su pojedinačni životi uništeni usljed nemogućnosti da se pravda dosegne – u optimalnim racionalnim granicama - kroz domaće pravosuđe.
Procesi traju nerazumno dugo, predviđene kaznene mjere za teška kaznena djela su neadekvatne, bez obzira na prijestup izriču se uglavnom minimalne kazne, i očito je da je domaće pravosuđe sve učinilo da osigura počinioca kaznenog djela a da obezvrijedi oštećenog. Očito da su stvari okrenute naglavačke, a što je u skladu sa općim stanjem na svim nivoima vlasti, ali to nije tako očito na drugim nivoima vlasti kao što je to vidljivo u praksi pravosuđa. Stoga je stanje u pravosuđu ogledalo cjelokupnog društva, pa zato kada se obznani skandal najviše rangiranih pravosudnih djelatnika to je jasan znak cijelom svijetu da je ta država teško oboljela od najgorih društvenih pošasti – mita, korupcije i kriminala. U takve države ne dolaze predsjednici i premijeri uglednih država već šalju svoje povjerenike da im skrenu pažnju da su zalutali i da su na krivom putu i da se moraju korigovati da bi bili tretirani kao poželjan partner i saradnik.
Bez sankcija nije moguće urediti domaće pravosuđe – to je jasno kao dan - što dokazuje zanemarivanje brojnih presuda međunarodnih sudova koje govore o kršenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini a to domaće vlasti odbijaju da implementiraju. Ko će i kada prekinuti lanac koji su mračnjaci izgradili na mitu, korupciji i kriminalu, a građane Bosne i Hercegovine drže kao taoce – veliko je pitanje. Promjene mogu biti pokrenute: od domaćih političkih snaga koje će odbiti da učestvuju u nesavjesnom radu i održavanju aktuelne zloupotrebe demokratije i manipulacije građanima (1) – a što se redovno razvodni kada se procesi otvore; od organizovanog građanskog bunta koji bi metodom građanskog neposluha smijenio aktuelnu vlast i istrajao na insistiranju da vlast radi posao za koji je plaćena (2) – a što se pokazalo besmislenim jer ne postoji politička kultura koja bi odgovorila na sve izazove na tom putu; da međunarodna zajednica sa Visokim predstavnikom na čelu, posredstvom raspolažućih instrumenata nametanja obavezujućih zakona i „bonskih ovlasti“, urede državu po evrepskim standardima, čime bi se BiH priključila Evropskoj uniji i NATO-u (3) – a što je teško vjerovatno jer na tome se oklijeva tri decenije i nije sagledivo kada i zašto bi se mogao promijeniti njihov stav prema nama.

Javnost i građani, koji imaju svijest o kompleksnosti i tragičnosti aktuelne društveno-političke situacije, skloniji su mišljenju da samo odlučna akcija međunarodnog faktora može preokrenuti situaciju u Bosni i Hercegovini da bi ona postala normalna i funkcionalna država; dok međunarodni faktor istrajava u stavu da Bosna i Hercegovina mora sama da rješava svoje probleme i da ne može očekivati da to drugi čine za nju, skrećući pažnju da na tom reformskom i integrativnom putu svi članovi društva treba da preuzmu odgovornosti i učine što je do njih da bi svima bilo bolje.

5. Međunarodni faktor
S obzirom da je Dejtonski mirovni sporazum zaustavio rat i stradanje u Bosni i Hercegovini, njegove blagodati su velike, međutim, on je donio i nepravedni mir jer u manjkavom i nedovršenom društveno-političkom sistemu došlo je do otvorene tendencije relativizacije žrtve u odnosu na dželata, branioca u odnosu na agresora, ratnog zločina u odnosu na patriotizam. Sama konkretna rješenja Dejtonskog sporazuma nisu najadekvatnija, niti je moguće po njemu uspostaviti funkcionalnu državu služeći kao ustav, već je njegova funkcija zamišljena kao privremeno, prelazno rješenje. Međutim, usljed nekompatibilnosti politika u BiH sporazum, iako manjkav, nije u potpunosti implementiran, a kroz njegovu strukturu moguće su blokade koje su u fokusu destruktivnih politika koje u mirovnim uslovima žele ostvariti nakaradne ratne ciljeve.

Neizbalansirana međunarodna zajednica koja putem OHR-a i visokog predstavnika ima zadatak da nadgleda poštovanje i provođenje Dejtonskog sporazuma ima podjeljeno mišljenje u vezi prilika u Bosni i Hercegovini što za posljedicu ima preko 20 godina turbulentno stanje koje je omogućilo da putem zloupotrebe demokratije i vlasti nesavjesni političari abnormalno obogate i nametnu kao kreatori društva po svojoj mjeri, bez ikakve odgovornosti i sankcija. Pored društveno-političkih odnosa koji su dogurani do ruba haosa, štetne posljedice su nesagledive u vidu odlaska naše MLADOSTI, baš u zemlje čiji predstavnici sjede u Vijeću za implementaciju mira (PIK-u) i ne čine dovoljno da se situacija u BiH normalizuje.

U začaranom krugu između indolentne međunarodne zajednice i kontraproduktivne domaće politike građani su žrtve, boreći se za egzistenciji u društvu gdje im nije garantovana ni fizička ni pravna ni ekonomska sigurnost, te se gro mladih i školovanih odlučuje za odlazak iz zemlje jer ne vide perspektivu u svojoj domovini.

Sigurno da je Bosna i Hercegovina kao demokratsko društvo i država gurnuta na margine od strane moćne međunarodne zajednice koja radi svojih globalnih, regionalnih i parcijalnih interesa ne želi da se značajnije angažuje i implementira preuzete međunarodne obaveze.
Jedini odgovor Bosne i Hercegovine je mobilizacija svih raspoloživih diplomatsko-predstavničkih resursa u pravcu afirmacije naše domovine kao multietničke zajednice kojoj se svaki dan priznaje status globalnog modela za prevazilaženje i harmonizaciju aktuelnih problema na globalnom, međunarodnom nivou, s obzirom na naše hiljadugodišnje iskustvo na razmeđini istoka i zapada, gdje se prepliću i stapaju razne civilizacije, religije i kulture čineći društveno bogatstvo koje oplemenjuje i nadahnjuje suživot u različitosti.

Geteborg, 30.10.2019. god.