Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Komentari


Bošnjaci i tradicija kroz život
DNEVNI ŽIVOT I ADETI SANDŽAČKIH MUSLIMANA
Procitaj komentar

Autor: Mustafa Kahramanyol, prof. dr. emeritus
Objavljeno: 05. May 2020. 16:05:32
Pred vama je istraživački rad o dnevnom životu i adetima sandžačkih muslimana. Ovaj rad je obavljen u sandžačkim gradovima: Novi Pazar, Berane, Bijelo Polje, Gusinje, Plav, Rožaje, Pljevlja, Nova Varoš, Priboj, Prijepolje, Sjenica, Tutin.
Ovaj istraživački rad će vas provesti kroz osnove, detalje i metode koji su korišteni u antropološkom istraživanju dnevnog života sandžačkih muslimana.
Ovaj rad je izuzetne važnosti za buduće generacije Bošnjaka, odnosno sandžačkih muslimana, kako u samom Sandžaku, ali i za sve one koji žive van Sandžaka, dijaspori... Na projektu su radili, autor dr. Mustafa Kahramanyol i kao istraživač književnica Šefka Begović Ličina.





Mustafa Kahramanyol rođen je 21. oktobra 1944. u Novom Pazaru.
1963. godine je završio gimnaziju u gradu Bursi. Godine 1970. diplomirao je na Hacettepe medicinskom fakultetu u Ankari.
Pored bosanskog jezika govori turski, engleski i francuski.
Karijera:
1970. do 1971. godine bio je ljekar poručnik na staži- Gülhane Vojnomedicinska Akademija
1971. do 1974. godine bio je ljekar nadporučnik u jedinicamaTurskih oružnih snaga
1974. do 1977. godine bio je ljekar kapetan asistent u ORL klinici- Gülhane Vojnomedicinska Akademija
1977. do 1980. godine bio je ljekar kapetan glavni asistent- Gülhane Vojnomedicinska Akademija
1980. do 1981. godine bio je ljekar istraživač na ORL klinici- The Johns Hopkins Univerzitet+SAD +posmatrač u instituciji Armed Forces of Pathology-SAD, posmatrač na Walter Reed Medical Center - SAD
1981. do 1983. godine bio je ljekar major specijalista na ORL klinici+ Gülhane Vojnomedicinska Akad.
1983. do 1986. godine bio je ljekar podpukovnik u NATO u Belgiji u SHAPE Medicinskom Centru.
1984. do 1986. godine bio je istraživač na Univerzitetu Instellung Antwerpen u Belgiji.
1986. do 1987. godine bio je ljekar pukovnik i komandir vojne bolnice u gradu Sarikamiš-
1987. do 1988. godine bio je ljekar pukonvnik zamjenik docenta- Gülhane Vojnomedicinska Akademija
1988. do 1993. godine bio je ljekar pukovnik docent- Gülhane Vojnomedicinska Akademija
1993. do 1996. godine bio je savjetnik premijeru Republike Turske i koordinator Balkanskih poslova.
1996. do 1997. godine bio je ljekar pukovnćk profesor- Gülhane Vojnomedicinska Akademija.
1998. do 2005. godine bio je ljekar profesor na Univerzitetu Ahmet Yesevi u Kazakistanu i koordinator osnivanja modernih medecinskih fakulteta u gradovima Cimkent i Türkistan.
2005. do. 2017 godine bio je ljekar specijalista u privatnoj bolnici / kliničkom centru u Ankari.





Lični podatci istraživača i izvor lica

Iztraživač:
1-Ime, prezime: Šefka Ličina
2-Dan i mesto rođenja: 23.01.1949. Bijelo Polje
3-Ime majke i oca: Muniba i Husno Begović
4-Internet pošta: [email protected]

Izvor lice:
1-Ime, prezime: Šefka Ličina
2-Dan i mesto rođenja: 23.01.1949 g
3-Ime majke i oca: Muniba i Husno Begović
4-Obrazovanje: Viša Ekonomska škola
5-Historija rodbine: Sandžački muslimani
6-Internet adresa: [email protected]
UVOD: Sandžak ili Novopazarski Sandžak je jedna vrlo bitna oblast na Balkanskom poluostrvu. Pošto se Sandžak nalazi na raskrsnici između Srbije, Crne Gore, Bosne i Kosova, a geografski položaj mu daruje svojstvo puteva koji idu od istoka prema zapadu, on ne može biti odstranjen od uske i široke geopolitike i ekonomije i u tom svojstvu uloge u ostvaranju mira na Balkanu, Evropi i čitavom svijetu.
Tragovi najstarijih balkanskih naseljenika datiraju prije nekoliko hiljada godina. Najstarija konkretna djela koja danas postoje pripadaju Grcima i Rimljanima. Vjeruje se da su najstariji naseljenici bili Dori, Dalmati, Desitati, Iliri i Traci. Kasnije, dolazili su Grci, Rimljani, Huni, Goti, Franci, Bugari, Avari, Slaveni, Pečenezi, Kumani, Guzi, Mađari, Germeni, Romi, Normani, Arapi i seldžučki-osmanlijski Turci. Među njima, Grci, Rimljani, Bugari, Avari, Bošnjaci, Slaveni i Osmanlijski Turci su uspostavili državne uprave u raznim oblastima Balkana.
Novopazarski Sandžak (Yeni Pazar Sancağı) ili kao što se danas upotrebljava “Sandžak“ je dobio prvi politički status za vrijeme Osmanlijske uprave. Turci su došli u Sandžak oko 1.360'- ih godina i upotrebljavali tu oblast prvo kao vojnu bazu za pohode prema Bosni i Hercegovini. Posle osvajanja Bosne i Hercegovine 1463. godine, Sandžak je bio priključen tom pašaluku i ostao kao njegovo posebno političko-upravno tijelo sve do Berlinskog kongresa, a poslije toga u okviru Osmanlijskog carstva kao posebna autonomna jedinica sve do 1912.e godine. Tokom tih pet stotina i koliko godina, tu je razvijena jedna bujna bošnjačka kultura, ta ista kakva je bila i u Bosni i Hercegovini.
Od 1912. godine do skoro, Sandžak i Bošnjaci su bili podvrgnuti svakoj vrsti zla i nepravde. Iako pod teškim uslovima, sve do raspada Jugoslavije, sandžački Bošnjaci su se borili da sačuvaju svoj identitet i kulturu i da ostvare politička prava. Tek poslije Dejtonskog mira, u Sandžaku se je razvio otvoren i jak pokret za ista prava i ideale.
U Sandžaku danas žive ljudi koji se nazivaju: Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, Jevreji, Romi, Srbi, Turci itd. Također tu postoje tri monotesitičke vjere: Islam, krišćanstvo i Judaizam, a muslimani sačinjavaju oko 80% od čitavog stanovništva. Zbog toga u Sandžaku postoji jedna vrlo šarena i bogata slika kultura i života. Po tom je vrlo bitno obratiti se historijiskim, antropološkim, psihološkim, vjerskim, ekonomskim, političkim i ostalim svojstvima Sandžaka. A može se slobodno reći da svako znanje o Sandžaku će služiti za unapređenje odnosa između Turske, Sandžaka i sandžakčkih susjednih naroda. U tom smislu, Vakuf Prijatelja Sandžaka i Vakuf Prijatelja Bosne i Hercegovine su preuzeli inicijativu da ostvaru jedno antropološko istraživanje među Sandžačkim Muslimanima.
Antropološko istraživanje će biti sprovedeno u opštinama Berane, Bijelo Polje, Gusinje, Nova Varoš, Novi Pazar, Plav, Pljevlja (Tašlidža), Priboj, Prijepolje, Rožaje, Sjenica, Tutin.
Vjerujemo i ubjeđeni smo da će ovaj rad biti vrlo koristan kako za sve Sandžaklije, tako isto i za sve one i svijetu koji se žele upoznati o životu Bošnjaka Sandžaka.
Istraživanje je obavljeno u razgovorima sa starijim građanima, seljacima, zanatlijama, trgovcima, umjetnicima, učiteljima, piscima, vjerskim službenicima, sportistima itd. Sa druge strane će se uzimati snimci bitnih objekata, stvari, odjeće, prirodnih bića i svega što može zanimati istraživača. Za svaki izvor treba imati detaljan opis (...)

1- Ljudsko biće:

1.1-Imena:
Muška imena:


Azem, Adnam, Alija, Arslan, Adem, Abdulah, Ali, Alija, Asmir, Ademir, Admir, Almir, Agan, Abaz, Aladin, Amer, Adin, Aldin, Asad, Adis, Abdulselam, Abdulah, Abdulrahman, Adil, Asim, Armin, Alem, Alen, Alan, Amel, Amar, Amer
Berat, Bakir, Besim, Bekir, Bajram, Bilal,
Vejsel, Vesad, Vezir, Vefik, Vedad, Vehab, Vensan,
Galib,
Damir, Demir, Davud, Daut, Dino, Daris, Danis, Denis,
Enver, Esmir, Ediz, Edis, Emir, Edin, Elmedin, Ermin, Ersan, Erkan, Erkin, Elvir, Elmir, Ermedin, Eldin, Ethem, Erman, Ermin, Ervin, Esad, Elez, Edib,
Zufer, Zejnel, Zejnil, Zarif, Zahit, Zulfo, Zerin, Zeid, Zein, Zakir, Zihnija,
Ismet, Ismail, Izet, Ibrahim, Idriz, Irfan,
Karim, Kerim, Kadir, Kasim, Kenan, Kabir, Kan, Kemal, Kasum,
Latif, Lutvija, Lutvo,
Muslija, Mesud, Mensur, Mithat, Murat, Mahit, Muzafer, Muamer, Mirsad, Mersudin, Malik, Mehmedalija, Mudtafa, Mehmed, Medin, Medih, Mahmut, Muhamed, Mervan, Mirzet, Muhedin, Mursel, Miralem, Muharem, Muradin
Nihat, Nevzet, Nevad, Nusret, Nirvan, Nermin, Nurudin, Nevzet. Nagib, Nedžad, Nasuf, Nadir, Nasrudin, Nuradin
Omer, Osman, Omar,
Pajazit,
Rasim, Ramadan, Rustem, Rašid, Rušid, Redžep, Riad, Renad, Rahman, Resmin, Ruždija,
Sait, Samir, Semir, Smail, Suad, Sead, Senad, Smajo, Sejfo, Samedin, Saladin, Seid, Sulejman, Sefer, Semih, Selman, Sabit, Salem, Selam, Salim
Tahir, Tufik, Tarik, Tadžudin, Teufik,
Ćamil, Ćemal, Ćerim, Ćazim,
Fuad, Faruk, Fahrudin, Feriz, Faris, Fetah,
Haris, Hasim, Husein, Hasan, Huzeir, Husno, Hazim, Halit, Hajrudin, Hazir, Hamed, Hidajet, Huljusija, Hakija, Hivzija, Husnija, Hodo, Halem, Halim,
Džemal, Džavid, Dževad, Džafer, Džemaludin, Dželadin, Džamal, Dželal, dželil, Džemail,
Šaćir, Šerif, Šarik, Šemsudin, Šešuar, Šefkija.

Ženska imena:
Adaleta, Adlija, Adila, Amila, Amela, Asifa, Ajka, Ajna, Amra, Alta, Alma, Aida, Asmira, Azelma, Alema, Azamela, Adela, Arabela, Asija, Amira, Ajša, Aiša, Akira, Akila, Adisa Adelisa, Asima, Alija, Alia, Almedina, Asmira, Azira, Azuna, Abida, Azemina, Azema,
Bahrija, Bedrija, Bahta, Bajramka, Birsena, Bilsana, Belma, Bisera, Behija, Bakira, Badema, Behdžida, Besima,
Vildana, Velida, Vasvija,
Gondža,
Denisa, Demira, Dinheta, Darija, dalila, Dalija, Denira, Derviša, Dina, Dilara, Delveta, Diba,
Đuzida, Đema, Đula, Đulizara, Đulbehara, Đulča,
Emira, Esma, Esmana, Elma, Ešefa, Edisa, Ema, Ena, Envera, Ermina, Edina, Erna, Emina, Eldana, Ermana, Esmera, Esra, Edita, Elvira, Ediba, Elmedina, Eedna, Elzana,
Zineta, Zirafeta, Zurifa, Zana, Zinaida, Zerina, Zahida, Zada, Zejnepa, Zejneb, Zejna, Zumreta, Zahra, Zuhra, Zehra, Zarema, Zenifa, Zalifa, Zemina, Zemra, Zulejha,
Ismeta, Irma, Ilma, Ismihana, Igbala, Izeta,
Jasmina, Jasmila, Jasna, Jalduza,
Kadira, Kada, Kerima, Kudreta, Kimeta, Kamala,
Lejla, Leila, Lutvija, Lahira, Lamija, Lanela, Larisa, Lala,
Mersija, Mihrija, Medina, Mejrema, Merjem, Muzafera, Muamera, Mukadesa, Munevera, Mirela, Mina, Madija, Muenesa, Mufljisa, Muhsina, Muhra, Mihana, Milhata, Mithata, Merdana, Mirfeta, Mirzeta, Muniba, Murata, Muharema, Maida, Melida, Melda, Mirsada, Mazluma, Mevluda, Merdžana, Muradija, Memnuna, Mušerefa, Musida, Mulka, Mesuda, Mukerema,
Nirmana, Nermina, Nerma, Nejla, Naila, Nevzeta, Nihada, Nusreta, Narcisa, Nejma, Naja, Nezrina, Nađa, Nadira, Nemka, Nurudina, Nefisa, Nurija, Nafija, Nadija, Nina, Nisveta, Nezaheta, Nura, Naida,
Pemba,
Razija, Resmija, Rešadija, Rasema, Rahmana, Rabija, Refika, Rialda, Rašida, Ramija,
Sanela, Sara, Saliha, Sulejma, Sabita, Sabina, Sabrina, Suada, Seada, Sehada, Sumera, Selma, Samra, Semra, Sadika, Safija, Sadeta, Samira, Salema, Sajma, Suana, Sejdefa, Sanimeda, Smaila, Salmedina, Sajra,
Tahvila, Tajra, Tajma, Tahira, Taida,
Ćerima, Ćama, Ćamila,
Umihana, Umeja, Uma,
Farisa, Fuada, Fahira, Farhana, Fevzija, Fahrija, Faila, Fikreta, Fifa, Fetija,
Hurma, Harisa, Hasnija, Hajrija, Husnija, Hankija, Halima, Halida, Halema, Hadija, Hikmeta, Hazeta, Hadžera, Hatudža, Hankuša, Hanka, Hurma, Humrusa, Haša, Hidajeta, Hafiza, Hafka, Hurija,
Džemila, Džemaila, Dženana, Dženeta, Džana, Dželila, Džamila, Džejla, Džejda, Džefka, Džindžara,
Šefifa, Šejla, Šefka, Šefika, Šuhreta, Šemsa, Šefketa, Šerifa, Šahzija, Šaćira, Šaka.

1.2 - Rađanje djeteta:
Nekada je u Sandžaku trudnoća žene bila prava misterija i mislim da ju je tadašnja žena skrivala sve dok ne bi bila očigledna. Čak su i tada trudnice pred svekrvom, svekrom i ostalim svijetom, povijajući se, ukrivale svoju trudnoću,
Prvu vijest o trudnoći, žena bi bojažljivo saopštila svom suprugu, a onda jetrvi ili bliskoj rođaki, koja bi je kasnije prenijela svekrvi, a ova svom suprugu. To se sve prenosilo šapatom i nikada se javno nije spominjalo, jer su žene tada bile izuzetno stidljive.
Kako se prvih mjeseci trudnoće kod žene javlja nagon za povraćanjem, i gađenje prema određenoj vrsti hrane, ona se trudila da to od ukućana vješto sakrieje. Povraćala bi u osami i odjevena u širokoj odjeći prikrivala trudnoću čak i od malog djeteta.



Ako je trudnica živjela u zdravoj i normalnoj porodici, a njeni članovi su bili upoznati sa njenom trudnoćom, ona je bila zaštićena od svih težih poslova, koji bi joj mogli izazvati pobačaj.
Trudnici se bralo zeleno voće, uz jelo prinosile kisele krastavice ili paprike, sve ono što joj se u tom periodu jelo. Nije bilo džaiz da trudnica kao jenđa ide za nevjestu, zatim da ide nekom na žalost, posebno joj se zabranjivalo da vidi mejta ( jedino ako joj je njen najrođeniji) Bilo je vjerovanje da će novorođenče imati biljeg ako trudnica nešto bez pitanja krišom pojede.
Trudnica nije smjela nikom presjeći put, niti nekog poprijeko pogledati (jer bi mu odmah na oko „skočio“ čmičak-tj mala izraslina) Ona nije smjela da „čezne“ za nečim, pa joj se uvijek davala hrana koju želi ili stvar koja bi joj se svidjela, jer bi se u protivnom odmah polomila.
Čim bi se pojavili prvi simptomi za porođaj, trudnica bi saopštila svom suprugu ili svekrvi, a oni bi tada doveli babicu ( u Sandžaku tzv. havurdu) koja bi joj ( radi lakšeg poroda) odmah dala da popije rastopljenog masla. Bio je adet i da se, radi lakšeg poroda, u cipele njenog supruga sipa voda, a koju bi ona pred sami porod popila, kao i da joj se prekine učkur od dimija. Radi jačih napona, trudnica je iz sve snage vukla dva kaiša zategnuta za ivice kreveta. Ako se porod odvijao u kući, da ne bi slušali bolne kruke porodilje, za to vrijeme su svi muškarci i djeca bili odstranjeni iz kuće.
Radi lakšeg poroda, majka trudnice nije smjela znati vrijeme ćerkinog poroda.
Sve do šezdesetih godina prošlog vijeka, a možda i kasnije, žene Sandžaka su se, uz pomoć obučene žene, pretežno porađale u svojim kućama. Kako su najčešće grad i ljekari bili daleko, kod komplikovanih porođaja i nestručne pomoći pri pucanju materice i obilnom gubitku krvi, bili su česti smrtni slučajevi i porodilja i novorođenčadi.
Po rođenju, babica je djetetu sjekla pupak otkuhanim nožem ili makazama, odmjeravajući šaku od pupka i vezivala ga svilenim ili prtenim koncem. Posteljica porodilje se zakopavala u bašči, duboko u zemlju. Babica bi novorođenče odmah okupala i uvila u pelene.
Novorođenče sa malom kilažom se umotavalo u vunu ili pamuk ( to je bila neka zamjena za inkubator) Nekada su se pelene tkale od vune rudice, koja je bila nježna, propuštala vlažnost i održavala suhoću djetinje kože.
Dijete se smještalo u bešik, čiji su jorgan dušek i jastučić bili od vune. Siromašnije ili seoske porodice su dušek punile sijenom i umjesto bešika, pravile salandžak, tj, oko dva konopca zakucana u zid obavijen čaršaf ili deka u koje se novorođenče uspavljivalo i ljuljalo. Protiv uroka, obično se na kapici novorođenčeta stavljao biljeg sa plavim okom ili napisom „ mašallah“ a oko vrata uvoštanjena hamajlija ili mu se oko ruke vezao crven konac a često i između obrva od nagorele šibice utisnula crna tačka.
Odmah po porođaju, porodilji se donosila kalorična hrana, sutlijaš, cicvara, čorba, halva... Komšiluk je donosio u sahanima revaniju, uštipke, dudove, razne jemeke koji su trebali ojačati tijelo porodilje i pridodati joj mlijeko. Takođe i njoj se radi uroka, oko vrata stavljala hamajlija.
Poslije dvanest sati od porođaja, tj. poslije malog oporavka, porodilji se donosilo dijete na podoj.
Obično, oporavak porodilje trajao bi četrdeset dana i za to vrijeme njenog oporavka, ona je bila pošteđena svih teških poslova.
Praktikovalo se da bijača ili nana prva opeškeši unuče, zlatnom lirom, šorvanom ili parom, a onda djed, zatim komšije i prijatelji.
Adet je da za prvo ćerkino dijete, majka donese svu opremu: pelene, benkice, kapice, povoj, dušek, jorgan, jastuk, kao i darove za sve ukućane njene domovine. Majka je za rođenje muškog djeteta, ćerki donosila baklavu, a za žensko dudove, revaniju ili nešto drugo, samo da nije sukano, da se ne bi ženska djeca „ sukala“ tj rađala. Obično bi ćerku darivala sa nekim zlatnim nakitom a otac samo novcem.
Vremenom i rastom životnog standarda, ti su se adeti mijenjali, dograđivali, tako da se danas svako ponaša i „opruža“ se prema svom džepu. Danas se na babine nose: krevetac, kolica, dušek, jorgan, jastuk, umjesto pamučnih pelena, odjeća, cipelice, patikice, kozmetika za bebu, komode za povijanje i kupanje beba, flašice i još raznih sitnica, sve prema mogućnosti roditelja.
Za rođenje muškog dijeteta u Sandžaku su se davali muštuluci, ( nagrada onome ko saopštava lijepu vijest) pucalo se iz pištolja i puške, čim bi se ozvaničio nastavak loze domaćina i dobijenog nasljednika. Nasuprot tome, žensko dijete je bilo u većini slučajeva neželjeno. Žena koja je rađala samo žensku djecu, smatrala se krivom, pa je često to bio razlog i razvoda braka.
Za rođenje muškog dijeteta, adet je da se zakolje jedan kurban a za žensko dva i to se naziva“akika“

1.3 - Sunet muške djece:
Radi lične higijene, tj zbog sprječavanja raznih infekcija od bakterija koje se, prilikom uriniranja nakupljaju ispod kožice na vrhu muškog uda, po islamskim propisima, svaki Musliman je dužan muško dijete osunetiti. Sunet djeteta se preporučuje u njegovim ranim godinama, čak i mjesecima.
Nekada su se za sunet u kod domaćina vršile velike pripreme. Šerbetile su se kuće, avlijski duvarovi, sobe, frčali se šašovci, dušekluci, stube, prala se naloga u dušecima i jastucima, vetreli se čilimi, uređivali se čičekluci, Za osunećeno dijete, kitio se krevet sa svilenim vezenim mahramama, posteljinom u bijelom vezu, sa balonima, svježim cvijećem. Na vrhu kreveta, radi uroka, djetetu se stavljao natpis „Mašallah“.



Djetetu se kupovalo svečano odijelo, košulja, cipele, fes... Prema mogućbosti, nastojalo se da mu se prije suneta sve želje ispune.
Za nadolazeće musafire i veselje su se spremali svadbeni jemeci: jahnija, pite, birijani, đuveči, sitna i krupna ćuftat, baklave, sutlijaši, peljteta, hošafi, čorbe, jufčice, sarme, dolme...
Bio je običaj da se najbližoj rodbini za sunet, uz sukanu baklavu zakićenu svježim cvijećem, koju bi neko dijete nosilo na glavi, šalje i ovan, obilježen crvenom bojom, kojeg bi oko vrata ili na leđima nosio hamal. Za njima je išao buljuk sokačke djece. Obično bi išli u pratnji svirača zurli i darbuka, koji su privlačili pažnju prolaznika. Domaćini bi ovu povorku dočekivali na kapijama i darovali ih sitnim novcem.
Malo imućniji ljudi, prije suneta svoju djecu bi prošetali čaršijom u fijakerima, koje bi, obično, pratili čerkezi sa svirkom.
Prije nego bi se dijete uvelo u sobu, bio je adet da za vrijeme suneta djetetova majka radi smirivanje nervoze, u rukama vrti destak kašika.
Sve do druge polovine prošlog vijeka, sunećenje djece, obavljali su priučeni berberi, koji su taj obred vršili na najprimitivniji način. Njihov jedini instrumenat bila je berberska britva, koja bi se prije suneta naoštrila i vatrenim plamenom sterilisala.
To je, uz pomenutu bismilu prilikom suneta, bila obaveza sunedžije, koji bi i svojom vještinom “naživo“ brzo sunet obavljao.
Sunet bi obično bio propraćen učenjem Kur'na ili nekom ilahijom, a po obavljenom sunetu učio se Mevlud.
Da se ne bi trzalo i otežavalo sunet, tom prilikom dijete bi čvrsto držao daidža, amidža ili neki jak blizak rođak.
Po obavljenom sunetu, da bi se djetetu zaustavilo krvarenje, sunedžija bi na ranu stavljao dječji puder ili talk, a zatim neki mehlem koji bi štitio da se zavoj ne zalijepi za ranu.
Da posle suneta ne bi vrijeđao ranu, djetetu bi se prije suneta djetetu oblačila duga košulja.
Odmah po sunetu, dijete bi na ruke uzimao otac i smještao ga u okićenu postelju. Tada je bilo vjerovanje se osunećeno dijete dvadeset i četiri sata ne smije piti vodu ( što je pogrešno)
Osunećeno dijete prvo bi novcem darovao djed sa očeve strane, bijača, otac, a onda ostali prisutni.
Čim bi se dijete smjestilo u krevet, u kući domaćina bi počelo veselje. Sve do polovine prošlog vijeka u Sandžaku su se i u radosti i žalosti, muškarci odvajali od žena.
Za ručak su se postavljale sofre na kojima su se prvo gostili muškarci, a zatim iza njih žene. Posle završenog ručka, musafiri su obilazili osunećeno dijete i darovali ga novcem. Žene su donosile „slatke tepsije“ tj neki kolač, a za veselje, kao prilog, prema mogućnosti, donosili bi servis čaša, šoljica, tepsije, komplet šerpi, ćebad, posteljine...
Muškarci su se veselili i igrali u avliji ili bašči, a žene u sobi ili na divanhani.
Nerijetko se dešavalo da se, zbog nestručnog suneta, djetetu rana“pozlijedi“ tj. inficira, pa se morala potražiti ljekarska pomoć.
U zadnje vrijeme, sunet djece, uz lokalnu anesteziju, u bolnicama ili privatnim ambulantama obavljaju ljekari, tj hiriurzi, tako što opšivanjem ranice, ubrzavaju njeno zarastanje.
Obilježavanje suneta u Sandžaku danas se obavlja u restoranima gdje se, izuzev baklave i mantija, koje su obaveza domaćina, servira restoranska hrana i gdje su muškarci i žene na istom mjestu okupljeni
I dalje se zadržao adet da se prije suneta djeca prošetaju čaršijom, ali sada u luksuznim i zakićenim limuzinama, u posebnim odorama ukrašenim vezom od klobodan konca.
I danas za sunet najbliža rodbina šalje „slatke tepsije“ , oni imućniji, svojim najrođenijim, daruju televizore, veš mašine, usisivače...
Svi pridošli gosti prilikom ulaska u restoran u posebnu kutiju, domaćinu prilažu koverat sa novcem koji mu omogući da namiri restoranski izdatak.

1.4 - Prosvjeta stanovništva:
Čim dijete napuni sedam godina, po Zakonu je dužno da pođe u prvi razred Osnovne škole.
Taj njegov prvi polazak u školu, obično proprati majka, otac ili oboje, a nekada djed ili bijača-nana.
Običaj je da se djetetu za prvi dan škole kupi nova odjeća i obuća. Za učenike osnovnih škola nije propisana nikakva školska uniforma.
Dan punoletstva djeteta se, do nedavno, nije ničim obilježavao. Sada se za punoljetstvo djeteta prave mala veselja na kojima se pozove društvo gdje se počaste raznim slarkišima i sokovima.
Ranije su u školama imale organizovane užine. Sada oko svih škola imaju restorani, ćevabdžinice, kiosci brze hrane, peciva, tako da djeca za vrijeme odmora mogu sebi kupiti užinu.
Zavisno od Uredbe škole, djeca slabog materijalnog stanja dobijaju besplatne knjige. Onoj djeci koja nemaju sredstava da plate troškove ekskurzije, sokidarno se skupi pomoć od roditelja na roditeljskom sastanku.



Kako se zadnjih decenija kod omladine a i maloljetnne djece nerijetko pojavilo uzimanje narkotika, prosvjetni radnici su dužni da obrate pažnju na ponašanje svojih učenika i da budno prate njihove postupke za vrijeme nastave.
Ako nešto primjete dužni su da odmah obavijeste roditelja, direktora škole, čak i policiju. Nastavnici za vrijeme roditeljskog sastanka roditeljima predočavaju da budno prate ponašanje svoje djece da bi spriječili propast svog djeteta.
Na žalost u školama ne postoje predavanja za roditelje o pedagoškim metodama za vaspitanje djece.
Dobijenim pravom da sudjeluju u sveopšti društveni život i da rame uz rame rade kao i muškarci, za vrijeme odsustva iz kuće, žene su prinuđene da na čuvanje svoju djecu povjere dječjim vrtićima, jaslicama ili nekoj dadilji, pri čemu im prepuštaju i vaspitanje djeteta.
Dugo odsustvo majki iz kuća, kao što su dežurstva, službeni putevi, sednice, seminari, kongresi, pri čemu djeca ostaju sama, bez majčine podrške, rezultiraju ovolikim današnjim kriminalom.
Nekada su žene bile polupismene ili nepismene, ali su uvijek bile uz svoju djecuvjeri kao najčvršći podupirači i ispravljale ih gdje bi poklekli. One su bile neškolovane, ali najstručnije pedagogice, koje su odnjivile prave insane, vrijedne društvu i svojoj vjeri.

1.5 - Vojna obaveza ljudi:
U prošlom stoljeću, po završetku Srednje škole, tj. Čim bi napunio osamnest godina, mladić je bio dužan da služi vojnu obavezu, tadašnju JNA. Kasnije se taj zakon promijenio, pa se vojna obaveza mogla završiti do tridesete godine, tj. po završenim visokim studijama.



Sve negdje do početka rata i raspada Jugoslavije, odlasci u vojsku su bili najveća veselja. Tada su i muslimanska djeca sa najvećom radošću išla da odsluže vojnu obavezu. Ispratnice su se organizovale po kućama, gdje se gostima prrinosilo jelo i piće( tada se i kod mnogih Muslimana masovno konzumirao alkohol) Veselilo, pilo, jelo, se sve do zore i na kraju se darivao vojnik nekom svotom novca. Bliža rodbina je vojniku, uz novčani prilog donosila i neki kočač. Vojniku su se u vojnički kofer pakovale vunjene čarape, pulover, dugi veš, pribor za brijanje, sapuni, makaze, igla, konac, od slatkiša gurabije, suha revanija,pite, tegle pekmeza , sudžuk, cigarete...
Na vojničku zakletvu obično su vojniku dolazili otac, majka, setra, brat, nekada djed, nana, supruga ili vjerenica.
Poslije 1995. g ispratnice za vojsku i veselja su se obavljale u restoranima u kojima se, pri ulasku, ostavljao prilog za vojnika.
Ubrzo nakon toga, ukinula se vojna obaveza.

1.6 - Provodađije i prosidba djevojke:
Oduvijek su u Sandžaku postojalie osobe koje su bili posrednici za udaju i ženidbu momaka i djevojaka. Njih je narod nazivao „provodadžije“. Provodadžije su kod momka hvalili djevojku, a kod djevojke momka i njegovu porodicu. Obično su to bili komšije, rodbina ili prijatelji, a nerijetko neka od odiva-
Ako bi se momku djevojka „rekla“, morala je održati obećanje i udati se za njega, jer u protivnom, „krv bi legla“ tj, izbili bi sukobi između porodica momka i djevojke i često se završavalo zločinom.
Kao prethodnicu, roditelji budućeg mladoženje slali su nekog uglednog čovjeka kod djevojkinih roditelja da im „pusti riječ“ tj. da odobre prosidbu.
Prosci su se obično odabirali po najužoj rodbinskoj lozi, po ugledu i starini. Uglavnom, pored mladoženjinog oca, u prosidbu su išli njegovi amidže, daidže, tetak, najbliži komšija ili neki ugledan prijatelj.
Po ispijenoj kahvi, prvi razgovor o razlogu dolaska kod domaćina, započinjao bi jedan od prosaca koji je bio unaprijed zadužen i naučen šta će pričati. Tako bi se otvorio razgovor o prosidbi i tada bi započela hvala djevojke, momka i njihovih porodica. Iako je znao da mu se ćerka obećala tom momku, otac bi je prizvao da uđe kod prosaca i pred njima kaže svoj pristanak.
Tek tada bi se proscima posluživao šerbet i tada bi se prosci izgtlili sa domaćinima i jedni drugima čestitali buduće prijateljstvo.
Čim bi čin prosidbe bio završen, otac vjerenika bi na šerbet ostavljao poveću svotu novca, a ostali prosci, po dogovoru, po jednu istu novčanicu.
Gradski običaj je da se poslije obavljene prosidbe proscima posluže: baklava, dud, revanija, sutlijaš, peljte, voće, a na selu im se postavljao ručak.
Prije nego bi pošli natrag, proscima bi djevojka darovala po košulju, vjereniku, svekru i djeveru boščaluk ( košulja, podmajica, donji veš, čarape, mahramica)
Ako bi ptrosidba ujedno bila i vjeridba, djevojci se donosio i prsten

1.7 - Vjeridba, vjenčanje i svadba:
U Sandžaku se pri vjeridbama u mnogo čemu razlikuju gradski i seoski običaji. U prošlom stoljeću, u pretežno skromnom životnom standardu, mnogi sandžački adeti su bili prilagođeni tom vremenu. Rastom životnog standarada, adeti su nadograđeni zvedenim novinama, koje su masovno prihavćene i koje se danas prakticiraju.



Vjeridbe su se obično obavljale u kući vjerenice, kada je tom prilikom dolazio vjerenik, sa svojim roditeljima, sestrama, braćom ili nekim bližim rođakom. Uz prsten, vjerenici se donosilo nešto od odjeće ( svečana haljina, cipele, bluza...) a to se u narodu zvalo „nišan“ Tada je djevojci momak navlačio presten na ruku, nakon toga ona bi mu darivala boščaluk, a ostalima neki peškeš.
U današnje vrijeme, vjeridbe se obavljaju u restoranima, gdje se priređuje malo veselje, na čijem kraju momak svojoj izabranici donosi prsten u buketu cvijeća.
U zadnje vrijeme, zvanične vjeridbe su sve rjeđe. Momak i djevojka to obave u osami i kasnije obavijeste svoje roditelje, koji se kasnije pri prvoj posjeti kući vjerenice upoznaju.
Dan prije svadbe, djevojka šalje svoju spremu u kuću svog vjerenika i to uz pratnju neke ugledne žene i nekog muškarca.
Cjelokupnu spremu sa garderobom ( čak i ona što je dobila u sepetu od svekrve) djevojci, po gradskim običajima, za to specijalizovanje žene, pakuju u celofanima i specijalnim kutijama.
U spremu se šalje: namještaj, bijela tehnika, televizori, tepisi, jorgani, jastuci i ostale kutnje potrepštine ( prema materijalnoj mogućnosti) kao i djevojačka odječa i obuća.
Sa spremom se takođe šalje „slatka tepsija“( dudovi-hurmašice, baklava, šećerli lokumi, polumjeseci, torte)
Naravno spremu u kući djevojke isprati, a u kući mladoženje dočeka najbliža rodbina, kojoj se sva ta sprema pokazuje.
Po selima je običaj da sena ogled sva djevojačka sprema okači na kanap, zakovan od jednog ćoška sobe do drugog i to je tzv. „serđija“
Na dan svadbe, svatovi se okupljaju ispred kuće vjerenika, gdje prije polaska popiju šerbet. Na automobile ili ranije na konje, stavlja se kao ukras po neki cvijet. Automobil za mladence ili konj namjenjen nevjesti, posebno su okićeni.
Po ranijim adetima, majka vjerenika nije išla po mladu tj. u tzv. jenđe. Nju je u svemu u kući vjerenice u svim adetima zamjenjivala zaova, jetrva ili neka ugledna starija rođaka( „baš jenđa“), a ona je ostajala u kući da bi dočekala svatove i nevjestu. Svatovi su sa sobom vodili muzičare: harmonikaše, bubnjare, svirača zurli ili darbuke, a nekada i čerkeze sa violinom( ćemane) Čovjek koji je nosio barjak bio je takođe neki ugledan komšija ili rođak i on se zove „barjaktar“ Postariji, takođe ugledan čovjek, tzv „stari svat“ određuje vrijeme polaska i kretanje svatova, zatim sumu novca koja se ostavlja na šerbetu i kahvi.
Pri ulasku u kuću vjerenice, sve svatovi zakite mlade djevojke sa već spremljenim cvjetićima. Tada im svi svatovi u korpu ostavljaju onoliko novca koliko je stari svat odredio.
U kuću ulaze prvo svatovi, pa za njima jenđe i oni se odvajaju u posebne prostorije.
Svatovima se prvo servira šerbet, pri čemu se na tablju
( tj poslužavnik) ostavlja novac. Kada se kahva servira, jenđe neće da je piju dok im se ne uvede nevjesta da ih dvori.
Tada nevjestu u alaturka nošnji uvodi neka ugledna žena( sretno udata i ne previše lijepa)
Čim nevjesta uđe kod jenđi, svekrva ili baš jenđa prostru put od crvenog satena od sebe do nevjeste, po kom će ona do njih koračati, zagrliti i poljubiti im ruku. Posle svekrve, nevjesta se grli sa svim jenđama.
Nakon ispijene kahve, na koju se takođe stavlja novac, jenđama se prinose kolači.
Nedugo zatim u sobu ulazi prstenski djever ( obično je to mladođenjin brat ili prvo bratučed) i čim svekrva nevjestu prekrije sa duvakom, on je, sa sklopljenim rukama, tri puta okreće prema suncu i pri četvrtom okretu joj natakne prsten na domali prst desne ruke. Svekrva mu doda kesu sa čerezom (usitnjen novac, leblebije, bomboni, suho grožđe) koje on posipa po glavi nevjeste i oko nje,a koje kupe žene i djeca.
Nevjesti tada djever obuva cipele ( njegov dar) nakon čega se ona
presvlači u vjenčanicu. Iz kuće nevjestu izvode braća ili bratučedi, predaju je djeveru da bi je smjestio do mladoženje na zadnje sjedište automobila. Vozač automobla u kojem su mladenci smješteni obično je kum mladoženje ( najbolji mu prijatelj ili blizak rođak) a do njega na prvom sjedištu je nevjestina kuma (najbolja joj drugarica ili rođaka)
Čim uzmu nevjestu, svatovi automobilima uključe sirene( čije trube ne prestaju sve do kuće mladoženje), a neki čak pucaju i iz pištolja.
Tada se nevjesta vodi u džamiju ( unaprijed određenu) na šerijatsko vjenčanje. To vjenčanje se može obaviti u kući mladoženje, u džamiji ili hotelu gdje je organizovano veselje.
Za šerijatsko vjenčanje i mlada i mladoženja moraju imati svjedoke i to po jednog muškarca ili umjesto muškarca dvije žene. Tom prilikom nevjesta i sve žene u džamiji moraju kosu pokriti.
Po izučenoj dovi za nikah, hodža pita nevjestinog svedoka koliki on za nevjestu traži mehr ( zagarantovana suma novca koja se ženi isplaćuje u slučaju razvoda)
Kada se svjedoci dogovore oko mehra, preuči se dova i tada mladenci dobijaju potvrdu o sklopljenom braku i Kur'an kao moralni putokaz.
Iz džamije, supružnici sa svatovima dolaze u kuću mladoženje. Svekrva prva ulazi u kuću da bi mladu dočekala na pragu svoje kuće. Nevjestu u kuću uvodi prstenski djever i pri tom svekrva joj pod pazuho desne ruke, dodaje Kur'an (umotan u mahramu) pod, a pod pazuho lijeve ruke pogaču, takođe umotanu u mahramu ( koju je umijesila i ispekla djevojka, koja za sve to vrijeme nije trebala izgovoriti ni jednu riječ)
Nevjesta pri ulasku u kuću, mora umočiti prste u činiju sa medom i orstima tri put dotaći prag kuće koji će na kraju poljubiti. Takođe joj se na ulaznim vratima kuće dodaje muško dijete da ga tri put okrene ka suncu ( vjerovanje je da će prvo rađati mušku djecu)
Kada nevjesta uđe u kuću svog supružnika, u kojem ima dosta žena, čim sjedne, šerbet joj prinosi ona djevojka koja je za nju mijesila pogaču, a na koji joj ona ostavlja novac.
Nevjesta se tu odmori jedan sahat a kasnije sa suprugom i kumovima ide u hotel gdje će je organizovano svadbeno veselje i gdje mladenci imaju svoju sobu.
Roditelji mladoženje, brat, sestra i zet, u svadbenoj Sali na samom ulazu dočekuju goste. Čovjek zadužen za smještaj, vodi goste do stola i svojih unaprijed određenih sjedišta.
U zadnje vrijeme, čim se gosti mladoženje smjeste, dolaze prijatelji tj. gosti sa nevjestine strane ( tzv „prvičani „) Tom prilikom nevjestina majka donosi tortu, koju na samom ulazu predaje svojoj priji.
Nevjestina rodbina smještaju se skupa za istim stolom, unaprijed za njih rezervisanim.
Tek kada dođe i nevjestina rodbina, uz ritam muzike i pratnji svojih kumova, u salu ulaze mladenci, koji prvo naprave krug cijelom salom. Tek kada mladenci otplešu svoj prvi ples, tada počinje veselje. Mladenci sa kumovima sjedaju za sto, posebno za njih okićen.
Za sve vrijeme svadbenog veselja, roditelji mladoženje su dužni da obilaze goste i da sa njima razmijene po kuju riječ. npr.
„Je li vam udobno? Da vam nije hladno, vruće? Treba li vam nešto?...“
Na svadbama u Sandžaku gostima se po redosledu serviraju sledeća jela: predjelo ( parčence sira, jedno kuhano jaje, kašika kajmaka, tri lista suhog mesa, tri koluta sudžuka, parče paradaiza, dva lista salate, komadić krastavice) pljeskavica ili punjeni batak koji se serviraju sa vrućim pogačicama, mantije ili pita ( to ne ulazi u cijenu restoranskog menija, to donose domaćini) Na kraju se servira jagnjeće pečenje sa dinstanom piletinom ili teletinom i salata od raznog povrća.
Torta za mladence se unosi na kraju svadbenog veselja i obično se vozi na kolicima sa upaljenim svijećama širom cijele zamračene sale uz neku prigodnu muziku. Prije nego mladenci sjeku tortu, mladoženja i kum daruju one konobare koji su im dovezli tortu.
Mlada i mladoženja isjeku tortu i jedni drugom stave u usta po jedan zalogaj. Tada se ostatak torte dijeli gostima na tanjire na koje im se servira i parče baklave ( koja takođe nije ušla u trošak restoranskog menija) Baklave su dužni domaćini donijeti, a one se obično, od najbliže rodbine, dobijaju na dar.
Te večeri, po završenom svadbenom veselju, mladenci ostaju da prenoće u „gratis“ hotelskoj sobi.
To je zamjena za onaj nekadašnji đerdek u mladoženjinoj kući u koji je on ulazio trpeći na leđima udarce svojih drugova.
U sobi mladenaca bila bi servirana večera, servirana od svadbenih jemeka.
Bio je adet da na vratima đerdeka lupaju raspjevani momci i mladoženji traže da im iznese šta od slatkovine. Oni ne bi prestali dok im on ne bi udovoljio i preko vrata im dodao pun sahan svega. Za to vrijeme, djevojke su im pjevale : „Var se momče, ne prevar' se, djevojke su varalice. Noćas će te poljubiti, sutradan te prevariti...“
Bio je adet da, na nevjestinim dinijama za sretan nikah, mladoženja otklanja dva rekata.
Ujutru, prije nego bi ustala, nevjesta je, za djevojku koja je trebala uzdići njihovu postelju, pod jastuk ostavljala neki peškeš. Obično bi to bilo: čevre, čarape, peškir, mahrama, a mladoženja je ostavljao novac i to je bio simbol da je te noći imao djevicu.
Kako je to bilo drugo, časno vrijeme, bio je običaj da djevojka koja bi raspremala posteljinu mladenaca donese dušečni čaršaf svekrvi na uvid, koji bi ona sa ponosom pokazivala ženama.

1.8 - Sepet i krna (krna-kanađiđe):
Posle obavljene prosidbe, vjeridbe i ugovorenog datuma za svadbu, nekoliko dana ranije u kući vjerenice se organizuje kna ( krna-kanađiđe) Za knu (krnu-kanađiđe) dužna je majka vjerenika da budućoj snahi pošalje opremu tj. sepet.
U sepet se šalju nakit ( minđuše - hanumina ruka, pilad, medvedac, sa dukatima hajrija, minca, urubija, lira, zatim lanac sa medaljonom, belenzuci-narukvice, niske od bisera, kolan od srme, tepeluk, kat nevjestačke dimije i jelek, misiraba, papuče, veš, duge i kratke haljine, tašne, cipele, nenser sa šminkom)
Sve se to upakuje u providne celofane i ukrasi mašnama, pa se stavi u neki poveći kofer ili seharu u koje se raspu kocke šećera ili uvijeni čokoladni bomboni.
Uz sepet, svekrva šalje i „slatku tepsiju“ ( ubijene ili sukane dudove-hurmašice, šećerli lokume, polumjesece, baklavu ili tortu.
Sepet, koji nosi neka ugledna žena( sretno udata) i neki momak iz uže porodice, iz kuće mladoženje isprati mnogo prisutnih žena.
U iščekivanju kakav će sepet vjerenici biti, u njenoj kući dočekuje mnogo rođaka i komšinica.
Ženu, donosioca sepeta, posluže šerbetom, kahvom i kolačima, a pri polasku majka vjerenice joj na peškeš dariva svilu za haljinu, ili pidžamu, papuče, a momku koji je dovezao sepet, košulju.
Tada se prisutnim ženama pokazuje koje je sve darove vjerenica dobila od svekrve.
Ako je djevojka isprošena, naveče se u njenoj kući obavlja kna (krna-kanađiđe) na koju dolaze žene i zvane i nezvane. Za razliku od djevojke koja se udala bez pristanka roditelja, gdje se u kući mladoženje obavlja kna ( krna-kanađiđe) i to se proprati sa muzikom, u kući isprošene djevojke na kni (krni) nema veselja.
Vjerenica se za vrijeme kne ( krne) presvlači u odjeću dobijenu od svekrve a i onu koju joj je majka kupila i kod žena je uvodi neka bliska rođaka koja ne bi trebala biti ljepša od nje. Na kraju, vjerenici oblače spavaćicu ( dekoltu) i zasjednu je na stolicu, prekriju duvakom, iza glave joj stave ogledalo ( koje joj pridržava neka rođaka) a sa strane dva dječkića drže upaljene svijeće umotane u mahramice.
Neka od drugarica razmuti knu (krnu) i nanosi joj na nokte prvo na rukama, pa na nogama. Ispod ruku i nogu postavi se peškir kako kna (krna) ne bi kapnula ispod. Prsti i nogu i ruku predvoje se pamukom i umotaju nekim krpama da bi se kna (krna) preko noći bolje primila.
U zadnje vrijeme kne( krne-kanađiđe) ili djevojačke večeri, obavljaju se u restoranima, gdje se isto vjerenica presvalači u odjeću dobijenu iz kuće vjerenika i gdje se servira restoranska hrana, tj, večera. Razlika je što se u današnje vrijeme na djevojačko veče pozivaju žene, rodbina vjerenika: svekrva, zaova, strine, tetke, dajnice, bliske rođake i komšinice. U restoranu se tada okupi veliki broj žena koje se vesele cijele večeri. Negdje pri kraju veselja, vjerenica se, umjesto kne ( krne) po istim adetima, na nokte nanosi lak u nekoj boji.
Na kraju veselja, u salu dolazi momak sa buketom cvijeća u kom se nalazi kutijica sa prstenom. Uz odabranu muziku, on djevojci natakne prsten na domali prst lijeve ruke. Tada otplešu svoj ples i zajedno se vesele do kraja večeri.

1.9 - Krađa djevojke:
Od kada pamtivijeka se, iz porodica gdje su vladala izuzetno patrijahalna pravila, djevojke su se udavale bez izuna svojih roditelja.
Kako su se nekada djevojke krile pod pečama i u kućama i bile dostupne
na uvid samo ženama, obično su im one bile posrednici, tzv. „provodadžijke.“ One su momcima i njegovoj familiji, opisivale izgled neke djevojke, stas, njenu uljudnost i umješnost u kućnim poslovima. Tada se posebno vodilo računa čija je djevojka, iz koje je kuće, ko su joj bliski rođaci, da li je u njenoj familiji imalo „mazluma“ tj. bolesnihh, sakatih, umobolnih.
Posrednik ili provodadžijka obično bi bila neka od snaha iz kuće ili bliska rođaka, komšinica ili drugarica.
Nekada su se djevojke mamile na fotografiju momka, na neki nakit ili ubjeđenje da je sve istinito što joj provodadžijka tvrdi. U tom posredovanju, dešavale su se i vrlo surove podvale, tako što bi se djevojci pokazala fotografija nekog stasitog rođaka ili djevera, pa bi ona tek u đerdeku spoznala prevaru, za koju nije bilo ispravki, ni kajanja. Često su te djevojke proklinjale te svoje provodadžijke ili provođače, čija bi ih kletva itekako sustigla.
Po datom obećanju, djevojke su obično bježale iza ponoći, kada joj ukućani „utvrde san“ Sa sobom su nosile samo najneophodniju presvlaku ( dimije, bluzu, veš, šamiju)
Djevojke su se pred svojim ukućanima preko dana trudile da normalno završe sve kućne poslove i ne izazovu sumnju da te noći namjeravaju „pobjeć“
Iako bi stasale djevojke uvijek neko od ukućana „čuvao“ i svi ostali ih „prežali“, one bi ipak iskoristile i najmanju neopreznost ukućana da pobjegnu. Zato se za te „pobjegulje“ u narodu govorilo „Bolje je čuvat džak pun buha, no jednu djevojku“
Djevojka bi po nekom povjerljivom dojavila mjesto i vrijeme gdje će i kada doći, tako da bi je na tom mjsetu čekali bliski rođaci mladoženje, tj. oni koji su bili određeni za „krađu djevojke“
Često, porodica „pobjegulje“ ne bi primjetila njeno odsustvo do ranog jutra i tada bi u kući zavladala opšta zbrka.
Majke djevojqka bi plakala, a neka bi i klela: „ Da Bog da šćerko, ti ovaj šerbet od tvoga evlada pila, ko ja jutros od tebe. A što nas jutros ovom grčinom zakanu, ne bilo ti prosto ono mlijeko kojim sam te dojila. Vrat slomila i mnogo crna jada tamo vidjela“
Naravno, roditelj je najveći lažov kada je evlad u pitanju, pa bi ta ista majka naveče Boga dž.š. molila da joj halali što je u ljutini klela kćer i naprema joj upućivala hajr dovu.
Otac i braća su jedino bili zabrinuti za koga je djevojka pobjegla. Ako bi čuli da je potrefila dobru kuću i dobrog momka, malo bi im lahnulo i nijesu dugo „ljutovali“ na nju, ali ako bi „pobrkala“ i udala se za momka koji im ne bi bio u intatu, ne bi se dugo izmirili sa njom, a u nekim slučajevima nikada. Dešavalo se da majka i otac ostave amanet da im ta kćer ne dođe ni na dženazu, što je bilo veoma surovo i bolno za obje strane.
Mladoženjini roditelji su slali ljude nevjestinoj familiji da traže mir. Ti ljudi su bili od velikog ugleda tzv. „muslihuni“ i njima se nije“smio“ odbit mir, jer bi se to smatralo najvećom uvredom.
Po sklopljenom miru, iz kuće mladoženje dolazili bi njegovi roditelji, braća, sestre, daidže, dajnice. amidže, amidžinice, tetke, njihovi muževi, bratučedi, komšije. Taj prvi dolazak u kuću snahinih roditelja zvao se „prviče“ Tada se prvičani na tablju tj. na šerbet i kahvu ostavljali novčane priloge, a svekar pozamašnu sumu, a kćerka im svima dijelila peškeše. Tom prilikom zet bi novcem darivao taštu, svastiku ili šurnaju. Prvičanima se, po seoskim običajima, stavljao ručak, a po gradskim samo mantije sa jogurtom, kolači i peljte.
Te noći, „odiva“ tj udata kćer je ostajala u goste kod svojih roditelja onoliko dana za koliko je dobila izun od svekra ili supruga.
Uzvraćena posjeta prijateljima, tj. domovini svoje udate kćeri, nazivala se „povratke“ Tom prilikom su išli nevjestini roditelji i najbliža rodbina i tada otac i brat kćerku i sestru, pri povratku kući daruje novcem, a majka pored peškeša za sve ukućane, kćerki donosi nešto od zlatnog nakita.
Danas je sve olakšano i prilagođeno vremenu, pa se i prvičani i povratke obavljaju one večeri kada je svadbeno veselje. Za razliku od svatova, koji pri ulazu u restoran u kufertama domaćinu predaju novčani prilog, prvičani, pri polaku iz restorana sa tim prilozima daruju svoju odivu. Najbliža rodbina uz novčani prilog joj daruje i nešto od nakita. Otac i braća daju svojoj odivi pozamašan novčani prilog a majka dževahir kutiju sa zlatnim nakitom.

1.10 - Musafirluk, teferič i veselje:
U Sandžaku je musafir, poput svetinje pribran, tj. poštovan. Musafiru se za spavanje dodjeljuje najljepša soba, nova postelja i sprema mu se najbolje jelo. A najljepša i nadraža čast koju domaćin treba ukazati musafiru da bi se osjećao komotno, je njegovo lijepo čehre, kojim iskazuje svoju radost zbog njegove posjete.



Najčešći zijareti su roditelja svojoj djeci i obratno, zatim brata i snahe sestri i zaovi, zatim zijareti između snajbliže rodbine, prijatelja po rodbinskoj liniji, komšija...
U posjete se ide najčešće od bajrama, zatim na „mubarećlemu“ tj. čestitanje nekog veselja: rađanje djeteta, suneta, proslave diploma, prosidbe, svadbe, povratke, kopanje temelja i podizanje rogova na kući, otvaranje firmi, lokala, ostvarenje penzije, zatim ide se na žalost: dženazu, mevlud, tevhid...)
Zavisno od povoda, musafir domaćinu nosi upriličen peškeš. Za rađanje djeteta, tj. na babine, žene su bebama nosile odjela, benkice, kapice, ćebad, a muškarci samo novčani prilog. Na sunete i svadbe, ranije su se nosili servisi šolja, čaša, servisi za ručavanje, escajg, ćebad, pegle... Za kopanje temelja bliskog rođaka ili komšije, nosila se „slatka tepsija“ – dudovi, zalivena revanija, baklava... Na podignute rogove na kući, majstorima su se nosile košulje, peškiri, materijali za odijela, flaše pića...Za otvaranje firmi i lokala, nose se flaše pića, bombonjere... Za ostavarenje penzije, nosi se neki kolač, nešto od odjeće, peškir, posteljina...
Na dženazu u Južnom Sandžaku tj. Berane, Bijelo Polje, Rožaje, Plav i Gusinje adet je da se nosi kahva i šećer, a u Severnom Sandžaku, u prvoj sedmici žalosti, bliska rodbina, komšije i prijatelji, ožalešćenoj porodici, nosi večere.
Žene najčešće idu u goste kod svojih roditelja, tj. u svoj rod. Ako su bile udate u drugom gradu, išle su u goste samo jednom godišnje. Muškarci su u goste išli najčešće prilikom sklapanja nekih trgovačkih poslova ili da obiđu bolesnog rođaka.
Ako bi domaćin bio obaviješten za dolazak musafira, cjelokupna kuća i ukućani su mu se pripremali. Prostorije u kući su se namirivale, pahale, čistile, posteljina se vjetrila, avlije se brisale, bašče se grabuljale, pite i zaliveni slatkiši se mijesili. Od kapije do kuće sve je moralo da bude čisto i uredno.
Da bi mu boravak učinili prijatnim i lijepim, domaćini su musafire vodili u posjete kod bliže rodbine, a nerijetko i na neki u prirodi organizovani teferič.
Na teferičima se uz svirku nekog instrumenta, narod veselio. U nekom davnom vremenu, odvojeno su se veselili muškarci i žene. Za razliku od današnjih adeta, tada se ženama strogo zabranjivao pristup u kafanama i pokazivanje na javnim mjestima- Žene su se veselile odvojeno od muškaraca na kni ( krni) djevojaka, odnosno na tzv. „kanađiđe“ kao i na svadbama.
Musafir se u Sandžaku ispraća uz najveće počasti, ljubazno, toplo. Ako mu je put do kuće dug, obavezno mu se stavljaju hrana i voda za puta, tzv.“brašnjenik“
„ Dragi naš-a dođi nam ponovo. Hvala ti za ovu posjetu koja nas je usrećila. Osevapio si se sa nama. Baš smo se lijepo izmuhabetili i oželjeli jedan drugog. Halali, ako ti je bilo šta ružno i nemoj nam što zamjeriti“ – to su te uljudne riječi kojima sandžački domaćin ispraća musafira.

1.11 - Bajrami i sastanci:
Za najveće islamske praznike Ramazanske i Kurban bajrame u muslimanski kućama se vrši detaljno čišćenje kuća i avlija. Fasade i sobe kuća se kreče, prostirk( tepisi i ćilimi) se peru i tresu, odjeća i postelja u ormarima ili dušeklucima se preslaže, vunjena naloga u dušecima i jastucima se „pretariši“-prebere, bakarno posuđe se uglanca, avlije se počiste, cvijeće se zasađuje u čičeklucima i saksijama, voće u bašči se obreže.
Za bajram se ukućanima ( prema mogućnosti) kupuju nova odjeća i obuća. Muškima se kupuje odijelo, koćulja, cipele, kapa, dječacima pantalone, košulja, cipele, ženama dimije, bluza, haljina, cipele, staricama dimije, bluza, šamija, cipele ili „zepe“- sobne cipele, djevojčicama haljine, cipele ( na selima ranije su se, umjesto cipela, ukućanima kupovali „perićanci“ gumeni opanci, od opute ili kovani).
Iimućne porodice su za bajeam kupovale nov namještaj, mijenjale zavjese, prostiku.
Uoči ramazanskog bajrama sirotinji se uruči vitar- ovabezan novčani prilog i pomoć onima koji nemaju materijalne mogućnosti za pripremu bajrama. Da bi im se „očistio mal“ imućnije porodice su dužne siromašnim ljudima uoči bajrama udijeliti zekat tj. 2% od ukupnog imetka u zlatu ili novcu.
Za bajram se spremaju najljepša jela. Mijese se ravne i kol pite ( u kotur) sa ičijom od; mesa, prase, tikve, zelja ili sira, kuhaju se birijani ( u mesnoj čorbi sa kuhanim mesom zapečen pirinač), dolme-filovane paprike sa mljevenim mesom, pirinčem i začinima od povrća, sogan dolme-punjen crni luk sa mljevenim mesom, pirinčem i začinima, sa istom smjesom punjen crveni i mor paradaiz( patlidžan) i mlade tikvice, sarme od kupusa, blitve ili vinove loze-japrak, sitna i krupna ćufteta, jahnija – skuhane. usitnjene džigerice izmiješane sa kuhanim pirinčem i jagnjećim mesom, upržene i u pećnici zapečene, đuveč, musake od raznog povrća, razne vrste čorbi, cicvare, ćevriši, iširluci, kiselo mlijeko, sutlijaš-u mlijeku skuhan pirinač, peljte – vodi u kojoj se skuhaju borovnice, maline, ribizle ili jagode doda se šećer, limun i nekoliko kašika nišeste, zatim hošaf- sa šećerom i liminom skuhano suho voće.
Od slatkih jela spremaju se: sukane baklave i ružice, sukani i ubijeni dudovi, nazli fate, kadaif, zalivene i suhe revanije-unutme, hrčalije, šećerpare, sulpite, hasude, boin...
Na sam bajram, svi ukućani ustanu rano i jedni drugima uz zagrljaj čestitaju bajram. Djeca starijima priđu k ruci, tj. poljube im ruku.
Muškarci i djeca starija od sedam godina, odjveni u nova odijela, idu u džamiju na bajram namaz, a žene sa manjom djecom ostaju u kući. Tog dana se sprema malo ljepši doručak od onog svakodnevnog onog svakodnevnog. Prže se lokumi, džigerica, ćevapi, mijese se simiti, pogače...
Muškarci posle bajram namaza i čestitanja bajrama jedni drugima idu na mezarja da tamo zijarete svoje rahmetlije i izuče im Fatihu ili Jasin. Kasnije se vrate kući na doručak ili produže u čaršiju da tamo sa ahbabima doručkuju.
Posle obavljenog doručka, žene spremaju bajramski ručak. Obično se slatka jela, sutlijaš i peljte spremaju nekoliko dana ranije ili uoči samog bajrama a slana jela tog dana.
Da se domaćica ne bi ometala u spremanju jela, nije uobičajeno (sem najbliže rodbine) da se prvog dana uoči ručka dolazi u posjetu.
Tek posle ručaka, obavljenog hizmeta i malog odmora, žene se presvlače u bajramsku odjeću i tako spremne dočekuju goste, kojima poslužuju : šerbet, kahvu, limunadu, kleku, slatko od raznog voća, zatim nešto od spremljenih kolača, sutlijaš, peljte, hošaf, voće.
Mlade snahe, djevojke i momci, starijim pridošlim ljudima ljube ruku.
Adet je da djeca na bajrama idu od kuće do kuće i traže bombone, tako da ih svaka domaćica mora na bajram u kući imati.
Adet je da nekom novčanicom svoje odive datuju otac i brat, a zet svoju taštu i svastiku.
Na Kurban bajram se kolju kurbani i to oni koji su namjenjeni mrtvima za dušu kolju se uoči samog bajrama, a na sam bajram se kolju kurbani za sadaku živima. Ako ima uslova, kurban je najbolje zaklati pred kučom, jer je lijepo da gdje kurban zableji, da tu kapne njegova krv.
Uoči samog klanja, treba kurbana dobro nahraniti i napojiti. Da se kurban ne bi patio pri klanju, nego da mu smrt bude trenutna, kasapin je dužan dobro naoštriti nož i zaklati ga sa euzubismilom
„U ime Boga, Svemilosnog“
Kada kasapin isječe kurbana, neko od ukućana ga pakuje u posebne kese i na svaki napiše ime onoga kome je namijenjen. Te kurbane obično nose djeca i za to dobijaju sitan novac. U zadnje vrijeme, kako su razdaljine od rodbine velike, kurbani se nose pri posjeti za bajram ili se odlože u zamrzivač da im se prvom prilikom uruče.
Kurbani se dijele sirotinji i najbližim rođacima, pri čemu sevodi računa da se od tog mesa može skuhati ručak za cijelu njegovu porodicu. U protivnom, ako je kurban mali, mizeran, preporučljivo je da se takav kurban vrati onome ko im ga šalje.
Od zaklanog kurbana trbuh se zakopa u zemlju, a koža se daruje Islamskoj zajednici.
Ako ne postoje uslovi za klanje kurbana kod kuće, vrše se uplate u Islamsku zajednicu, koja zaklane kurbane dijeli najsiromašnijim porodicama.
Poslije jela kurbanskog mesa. „džaiz“- preporučljivo je da se izuči Fatiha i da se te kosti ne bacaju u smeće, već da se zakopaju u zemlju.
U Sandžaku je adet da se pedesetdrugog dana od smrti nekog ukućana, preuči Mevlud i pokloni mu se kao hedija. U Bosni se, umjesto Mevluda, posle četdeste dana od ukopa rahmetlije, uči Tevhid. U zadnje vrijeme, neki učeni ljudi zabranjuju učenje Mevluda, uz tvrdnju da to umrlom ne donosu nikakav doprinos, a tretiraju ga kao običnu pjesmaricu. No, u Sandžaku se Mevlud i dalje uči, jer uz kazivanje rođenja našeg Poslanika Muhameda s.a.v.s, uče i mnoge dove i na neki način se narod opominje na prakticiranje ibadeta ( što je veoma korisno)
Mevludi se prave i za neke murate kao što su: ženidbe, suneti, rođenje djetata, useljenje u kuću, zaposljenje...
U džamijama se često drže hufbe i dersovi na kojima se džemat vjerski edukuje, pa su tamo često prisutna i djeca.
Iako je Đurđevdan zvaničan praznik Roma, sve do početka dvadesetprvog stoljeća, i Muslimani su ga svakog šestog maja obilježavali.
Po selima su se na određenim mjestima organizovale igranke, masovna veselja, na kojima su se momci takmičili u bacanju kamena sa ramena, u rvanju, zatim i trkama konja ili borbi bikova. Omladina se u kolu nadigravala u izdržljivosti igranja..
U gradovima, uoči Đurđevdana, djevojke su u akšam išle sa testijama po vodu ( tzv. omahu) onu što prska ispod točka vodenice. Dok bi djevojke zahvatale vodu, momci bi ih iz prikrajka gledali i u povratku zadirkivali. Djevojke su tu, pored vodenice, na neki trn ili drvo ostavljale končić sa svoje odjeće i pri tom pomislile neku želju, pa je to drvo bilo svo okićeno koncima i željama...
U te testije sa vodom, stavljale su se grane jorgovana i drena, nekoliko struka koprive. Sa tom vodom, majka bi, još u dušeku, ranom zorom prskala svoju djecu, peljala ih koprivala i tom vodom su se kupali, da svi budu zdravi ko dren.
Mnogi se adeti vezani za Đurđevdan danas ne prakticiraju, ali su ipak ostali upamćeni,
Uoči Đurđevdana djevojke su sadile koprive i ujutru gledale na koju je stranu klonula, u tom pravcu će joj biti kuća suđenika. Takođe bi petom napravile u zemlju tri udubljenja, a ujutru gledale u koje udubljenje po redu ima neka buba, pauk, glista, mušica, mrav, e u toj godini se trebala udati.
Djevojke bi uoči Đurđevdana pod jastuk stavljale češalj i ogledalo i te noći što bi i koga sanjale, vjerovalo se da će se to i ostvariti.
Naveče su djevojke preko sokaka rastezale konopac i zorom pazile koji će čovjek prvi na taj kanap naići. Vjerovalo se da će joj se suđenik zvati isto kao on.
Posle večeri stavljale bi na glavu tepsije sa prljavim sudovima i išle ispod komšijskih pendžera da prisluškuju ukućane pta pričaju. Ako bi u tom razgovoru neko rekao“ Haj idi, bježi tamo“ te bi se godine djevojka trebala udati, a ako bi neko rekaoa „ Sjedi tu, gdje ćeš“ ili „Savij se tu“ to je bio bešaret da se te godine neće udati.
Takođe, djevojke iz sokaka bi se okupile u nečiju kuću, gdje bi im se jedna soba oslobodila od prisustva ostalih ukućana i one bi pozajmljenu burmu od neke poznate, sretno udate žene stavile u čašu vode. U samu ponoć, pri ugašenom svjetlu, na peštahti, prekrivenoj bijelom mahramom, stavljalo se malo pepela, na nju čaša sa burmom i sa starne dvije upaljene svijeće. Iznad toga djevojke bi nad svojim glavama naimjenični držale ogledalo i gledale u onaj odsjaj svijeća koji se prelivao u čaši vode. Tada bi u tom prelivanju tame i sjena „vidjele“ svog suđenika i izvodile šale na taj račun.
Te đurđevdanske sjedeljke trajale bi do sve zore.
Bio je adet da se na Đurđevdan sva vunjena prostirka iznese da se cijelog dana na čistom vazduhu vjetri.
Za Aliđun, tj. drugog avgusta po selima su se organizovala velika veselja i igranke. U gradu, tog datuma nije bilo nekih posebnih sadržaja.

1.12 - Zdravlje i bolest:
Oduvijek su ljudi brinuli za očuvanje svog zdravlja i čuvali se od prehlade, promahe, velike vrućine, zimi se odjevali u deblju i topliju odjeću, zatim obuvali tople čizme, stavljali na glavu šubare, kape, toplim šalom uvijali oči, uši i nos. Starije žene su nosile „rehe“ tj. ogromne vunjene mahrame kojim bi umotale glavu a i ramena, duge vešove, vunjene čarape, vunjene podmajice, džamadane od hinte - pamuka, porhetne dimije, vunjene prsluke...
Najbolja hrana za očuvanje čovjekovog zdravlja je ona koja je organska, bez dodatka bilo kakvih hemijskih sredstava.
Najzdravije namirnice su svježe voće i povrće, ali samo neprskano pesticidima, koji su najveći otrov i uništivač ljudskog organizma. Hranljive su i integralne žitarice (ječam, ovas, heljda, smeđi pirinač) zatim mlječni proizvodi ( sir, kajmak, kravlje i bivoleće maslo, metanica, surutka, jardum...) zatim med i razni šumski tj. divlji plodovi.
Nekada je bilo uobičajeno da se radi uroka i zdravlja oko vrata nosi neka hamajlija koja bi se u devet katova papira „uvoštanila“ tj.
omotala otopljenim voskom i samo sa takvom zaštitom moglo se ulaziti i u najprljavije prostorije. Hamajliju su najčešće nosili jedihnici ( one roditeljske „strepnje“) zatim neuhranjena djeca, nevjeste, lijepe djevojke, bolesnici. Prisustvo i zaštita sa hamajlijom je pozitivno uticala na čovječju psihu i nerijetko postajala najučinkovitija terapija.
Bolest kod ljudi se najčešće javlja zbog nemara za očuvanje zdravlja zbog loše ishrane, pušenja, konzumoranja aklohola i opojnih driga, zatim zbog fizičke i psihičke preopterećenosti, zbog nekvalitetne vode, zbog neuhranjenosti ili zbog prejedanja.
Sve do sredine prošlog stoljeća, nije imalo ljekara, specijalizovanih za razne bolesti, a iako ih je bilo, oni su radili skučeno, bez ikakvih aparata koji bi bolesniku odmah uspostavili pravu dijagnozu. Zato su se mnogi bolesnici obraćali onim priučenim, tj. „nadriljekarima“ vračarama, travarima, vjerskim svještenicima i od njihovog djelovanaja iščekivali ozdravljenje.
Zato su se za vađenje zuba obraćali mjesnom brici ili berberu, koji je bio „obučen“ i koji je zube vadio „naživo“ tj. bez ikakve anestezije i to običnim bravarskim kliještima. Kako ta kliješta obično nisu bila sterilna, a i zbog nestručnosti, nerijetko se dešavalo da se ta rana od izvađenog zuba „pozlijedi“ tj inficira i ako se tom bolesniku ne bi pružila hitna ljekarska pomoć, ta se komplikacija ponekada završavala čak i smrću.
Postojala je tvrdnja, da ako malo dijete nema apetit za jelo, da je „smašilo vrat“, što je najčešći uzrok tome bio treći krajnik. „Liječenje“ se obavljalo tako što bi „obučena“ žena, zavlačeći djetetu prste u grlo, dizala ga u vis ( „dizala mu vrat“) Iako bi to djetetu bilo jako grubo i bolno, mnoge majke su tvrdile da im se dijete posle tog čina „projelo“ tj. otvorio bi mu se apetit.
Te iste „isceliteljke“ su djeci prštile guke, tj. ako bi im se po vratu pojavile neke žlijezde ili ako bi imali zauške.
Kada bi nekog bolio stomak, bilo je vjerovanje da mu se „razvio pupak“ pa su te obučene žene, bolesniku zavlačike srednji prst svoje ruke u pupak i okretale se u krug dok god se pupak ne bi pritegao uz prst. Takođe tom istom bolesniku se, za umanjnje stomačnih bolova, na plotni šporeta ili na žaru grijala „tugla“ ili „hrba“– cigla, ćeremida ili crep, umotani u peškir i topli se stavljali na bolno mjesto.
Pijavice su se bolesniku stavljale na noge u slučajevima kada su mu bile proširene vene. One bi iz nabreklih vena noge sisale usirenu krv i kad bi se napunile krvlju, same su otpadale, a tada bi bolesniku vidno olakšalo.
Čaše sa upaljenim klasovima šibica zabodenim na komadiću hljeba, ispod kojih se od toplote stvarao vazdušni vakum, stavljao se bolesnicima koji su imali problema sa kičmom ili koje je bolio želudac, pa bi im se tim čašama „pokupio želudac“ Vjerovatno zbog zagrijavanja, to je rezultiralo privremenim prestankom bola.
Bolesnicima, koji su bili umorni, tromi, bezvoljni, zasijecala se koža oštrim žiletima, britvama ili noževima i „puštala nečista, zgrušana krv“ – tzv. obavljale se „hidžame“
Ako je nekog boljela glava stavljao je „čember na glavu“ tj. fliske krompira, listove kupusa ili zelja uvijene u neku mahramu ili šamiju.
Za smanjenje temperature djeci su se čarape natapale sirćetom ili im se u njih stavljale fliske krompira.
Za bolesno grlo koristio se nišador ili plavi kamen istucan i kroz neki fitilj se upuhao u grlo. Takođe za bolesno grlo pila se ujutru po kašika petroleja.
Nerotkinje i žene kojima su se rađala samo ženska djeca, kod „obučenih“ žena išle su na „potpasivanje“- Te bi im žene prštile stomak i premještale im „krug (matericu) na drugu stranu“ i kasnije bi ih kolanima dobro utegla. To je takođe umirivalo ženu i psihički rasterećivailo, tako da bi posle te intervencije poneka žena ubrzo zatrudnjela, pa se zasluga pripisivala tom činu.
Na tek otvorenu ranu privijao se udrobljen duhan.
Na opekotinu sapun, pekmez, sapun, kreč prepran u devet voda, opna od sirovog jajeta, obloga od „ugrozdenog jajta“ (tj sirovo jaje se malo zapeče na plotni i privije na opekotinu), maslac.
Na zagnojenu ranu stavljao se list od bokvice.
U bolesno uho se cijedio sok iz lista čuvarkuće.
Za bolne zglobove se pravio mehlem od gavijeza.
Za infekciju kože pravio se mehlem od nevena.
Za nervozu se pio čaj od majčine dušice-čubre.
Za apetit pio se čaj od sporiša-hajdučke trave i pelima.
Za bolesti bubrega se pio čaj od rastavića-borka-preslice, čaj od peteljki trešanja, kukuruzne svile, list i sok od breze.
Udarci na tijelu- „uboj“- liječili su se omotavanjem u sirovu ovčju kožu.
Odmah posle poroda, za brži oporavak materice, porodilje su pile čaj od macine trave, a čaj od ruja i korijena šikajika-( cvijet sličan božuru) u slučajevima obilnog krvarenja.
Za malokrvnost se pio čaj od koprive.
Na inficirani jezik „ krupu“ stavljalo se mastilo.
Za kvalitetnije mlijeko, dojilje su pile bozu.
Za mastitis, upaljenu dojku od zgrušanog mlijeka, dojilje su liječene tako što se rastopljeni vosak stavljao u polovinu kore od oraha i prislanjao na bradavicu, zatim obloge od orahovog lišće i vreelog pijeska.
Da bi brže rasla i bila zaštićena od prisustva vaški, kosa se mazala petrolejom.
Inficirana koža“sugreb“ „liječila“ se utrljavanjem tijela sa odjećom u kojoj je neko išao u svatove.
U slučaju da je neko preplašeen i da ima noćne košmare, „slijevala mu se strava“ i „gasilo ugljevlje“ Uz određene riječi i dove, žena koja bi slijevala stravu, stavljala je kašiku sa komadićem olova na žar da se istopi, zatim ga preko glave bolesnika – prekrivenog crvenom krpom, sipala u činiju sa hladnom vodom. Ugljevlje se gasilo, tako što su se žiške užarenog žara bacale u tu istu vodu i sa njom se pojio bolesnik.
Uganuće noge se liječilo trljanjem noge o „degrmen“ – mlin za mljevenje kahve i uvijanjem u osoljenu, mokru konopljanu krpu.
U slučaju teških bolesti i jačanje organizma, bolesniku se davalo da pije konjsko i magareće mlijeko, zatim da jede meso od konja, kornjače i ježa.
Vjerovalo se da se žutica izliječiti ako bolesnik svako jutro popije čašu sopstvenog urina i progune tri vaške.
Na zagnojene čireve se privijala sirova slanina i kokošiji izmet.
Bradavice su se skidale utrljavanjem jedne žute trave iz koje je kapao bijeli sok ili se vezala svijenim koncem.
Za nošenje minđuša, djevojčicama bi se, umjesto anestezije, prvo natrljalo uho koprivom i probijalo se šivaćom iglom, „nagorelom na plamenu“( sterilisanom) u koju je bio utnut svileni konac na čijim krajevima se stavljao komadić voska.
Obilan sekret kod žena se liječio travom“hoću-neću“ i cvijetom bijele djeteline.
U inficirano oko bi se ukapavalo nekoliko kapi mlijeka iz dojke dojilje.
U prošlom vremenu pretežno se spavalo na patosu i to na dušecima koji su bili napunjeni nalogom od raščešljane vune ili slamom, a čak i kukuruznom šašom ( kod siromašnih ljudi)
Za spavanje, žene su oblačile spavaćice tzv delkote a ljudi su spavali u donjem vešu i podmajici.
Na počinak se išlo uvijek prije ponoći, jer se zbog velikih dnevnih obaveza rano ustajalo.
Naravno prije spavanja, svako bi u sebi preučio neku dovu a u postelju se lijegalo sa izgovorenim šehadetom i izgovorom „ jallahi, bismillahi“
U imućnijim kućama spavaće sobe su obavezno imale i hamam, a neke i nužnik-vc.




Okončanje i Pogovor


Ideja o sprovađenju jedne antropološke iztrage u Sandžaku pod imenom „Dnevni život i adeti sandžačkih muslimana“ se je pojavila oko prije devedeset i nekoliko godina. Naročito poslije raspada SFRJ i napadima izvršenim nad sandžačkim muslimanima u vakumu tog raspada.
Kao što je već u uvodu ove knjige navedeno „Sandžak je jedna vrlo bitna oblast na Balkanskom poluostrvu. Pošto se Sandžak nalazi na raskrsnici između Srbije, Crne Gore, Bosne i Kosova a geografski položaj mu daruje svojstvo puteva koji idu od istoka prema zapadu, on ne može biti odstranjenen od uske i široke geopolitike i ekonomije i u tom svojstvu uloge u ostvaranju mira na Balkanu, Evropi i čitavom svijetu-“
„U Sandžaku danas žive ljudi koji sebe zovu kao Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, Jervreji, Romi, Srbi, Turci itd. Isto tako tu postoju tri monoteističke vjere: Islam, krišćanstvo i judaizam, a muslimani sačinjavaju oko 80% od čitavog stanovništva. Zbog toga u Sandžaku postoji jedna vrlo šarena i bogata slika kultura i života. Po tom je vrlo bitno obratiti se historijičkim, antropološkim, psihološkim, vjerskim, ekonomskim, političkim i ostalim svojstvima Sandžaka. A može se slobodno reći da svako znanje o Sandžaku će služiti za unapređenje odnosa između Turske, Sandžaka i sandžačih susjednih naroda. U tom smislu, Vakuf prijatelja Sandžaka i Vakuf prijatelja Bosne i Hercegovine su preduzeli inicijativu da ostvare jedno antropološko iztraživanje među sandžačkim muslimanima.“
Da bi se ova iztraga ostvarila, potrebno je bilo ostvariti svaku vrstu materijalne, psihološke i ljudske podrške.
Na tom putu, presjednik Vakufa Sandžačkih Prijatelja gospodin Kâmil Çalışkan, predsjednik Vakufa Prijatelja Bosne i Hercegovine gospodin Saffet Erdem i pomoćnik presjednika Turskog Direktorata za saradnju sa srodnim narodima gospodin Sayit Yusuf su ustupili svaku moguću podršku. Nakon suglasa sa ovom gospodom, obratio sam se presjedniku Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Novom Pazaru gospodinu dr. Sulejmanu Ugljaninu koji je pokazao srdačan i bliski interes u ovom projektu. Želim da se duboko zahvalim toj gospodi, svim prijateljima i učesnicima ovog rada. Bez njih ovaj rad bi ostao neostvaren.
Projekat je sproveden kroz nekoliko faza:

1-Rešeno je i obilježeno o čemu, gdje i kako raditi.
2-Gore pomenute osobe su kontaktirane i njihova podrška osigurana.
3-Pripremljen je takozvani dokumenat „Upitnik“ koji će se upotrebljavati kao osnova, glavni ručnik i vodič rada.
4-U Novom Pazaru je obezbeđena prostorija BNV za povremeni rad.
5-Semra Petlača Hanuma je imenovana kao koordinator i kroz njenoj aktivnosti pripremljen je sastanak sa izabranim mladim intelektualcima koji su željeli da učestvuju u ostvaranju ovog projekta.
6-Mlade prijatelje, anketičare, naučili smo šta, gdje i kako će se raditi i podijelili potreban materijal i ranije pripremljene upitnike.
7-Semra Hanuma je razgovarala sa gospodinom Samerom Jusovićem u vezi uspostavljanja konakt-centra za skupljanje i uređivanje grubog materijala koji će slati anketičari preko interneta. Gospodin Jusović je pokazao veliki uspeh u ovom poslu i olakšao proces.
8-Skupljeni materijal je upotrebljen onako kao što je, to jeste onako kako ga je snimao anketičar u razgovoru sa izvor licem. Tekstovi u osnovi nisu ni pošto mijenjani zbog toga što je i način priče jedan dio antropologije. Na početku svakog posebnog teksta postoji informacija ličnih podataka anketičara i izvor lica.
9-1000 pimeraka knjige je izštamapano koji će biti besplatno predstavljeni naučnicima, institucijama i civilnim udruženjima.
Za čitavo vrijeme ovog rada, autor se je osjećao vrlo srećan i zahvalan jer je svugde u Sandžaku primljen sa uzbuđenjem i podrškom. A sa saradnicima smo imali mođusobno prijateljske odnose i osjećanja.
Ovde želim da se posebno zahvalim gospodinu Mustafi Baltiću i Sandžakom peru Šefki Begović Ličini za dragocene pomoći u formi savjeta, predloga i jezične isprave. Drago mi je ne samo biti u saradnji sa njima nego i uopšte imati priliku da ih upoznadem.
Na kraju treba iskreno napomenuti teškoće koje su doživljavane u vezi neostvarenih obećanja i dužnosti od strane nekih lica. Ali uprkos tih nepovolja, njih i dalje brojimo kao dobre poznanike.
Ovaj rad je ostvaren u nadi da proizvede najmanje jedan grub ali časan materijal budućim antropolozima i drugim naučnicima.
Želim da ovaj rad bude koristan prvo Sandžačkom narodu a potom čitavom svijetu. Skromno molim za opraštanje grešaka i nedostataka.

Prof. dr. Mustafa Kahramanyol

VRH



Ostali prilozi:
» BANA DODIJELILA PLAKETU DR. HARUNU HADŽIĆU
Bošnjaci.Net | 24. March 2024 21:18
» SIJANINI STIHOVI
Avdo Metjahić | 21. March 2024 23:54
» KAPIJE SVJETLOSTI UMJETNIČKI I NAUČNI UNIVERZIM DR PUPOVIĆA (I)
Božidar Proročić, književnik i publicista | 18. March 2024 14:46
» ŠTO NE STIGOŠE KAMOM, POSTIŽU GUMICOM!
Esad Krcić | 22. February 2024 01:24
» NE TREBA ODUSTAJATI OD ČINJENJA DOBRIH DIJELA
Mensud Alićušić | 19. February 2024 16:47
» ISMET HADŽIĆ PETODECENIJSKI TRAG U LIKOVNOJ UMJETNOSTI CRNE GORE (I)
Božidar Proročić, književnik i publicista | 15. February 2024 15:40
» DEMOKRATE RUŠE DEMOKRATIJU U NJEMAČKOJ
Nihat Bećirović | 09. February 2024 22:48
» ULOGA I ZNAČAJ DR. NAKE NIKŠIĆ U PROMOCIJI MUZIČKE KULTURE SANDŽAKA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 07. February 2024 14:51
» UMRLI PRIJE SMRTI?
Midhat Hajrović | 04. February 2024 14:47
» POLITIČKI INFLUENSERI U SANDŽAKU
Dino Bašović | 02. February 2024 17:24
» KO „PEVA“ ZLO MISLI
Dino Bašović | 29. January 2024 15:47
Ostali prilozi istog autora:
» PORAZ
13. June 2019 14:58
» POLITIČKI DOGAĐAJI
04. April 2019 17:49
» VJERA
26. February 2019 16:39
» TRADICIJE, JEZIK I UMJETNOST
06. February 2019 21:42
» BOSNA I BOŠNJACI
21. January 2019 01:34
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif