SAID ŠTETA: Ne shvatimo li poruku ministra zapadnih susjeda, da dok imaš putovnicu imaš i lijek, a sa pasošem BiH si smrdljivi kliconoša, što je fašistički oblik diskriminacije kakve bi se i Hitler postidio, utapat ćemo se u čaši slane vode a da ne vidimo Jadrana. Znam, neki će i dalje oplakivati davnu sliku sa paštetom u pijesku. No, dobro bi nam došlo sveukupno kupanje u slanom znoju pozitivnog promišljanja.

Ponukan nedavnim kanonadama na društvenim mrežama izazvanim istupom samozvane političke analitičarke Ivane Marić (nešto mi viška slova u njenom prefiksu, op.a.), koja spori empatiju Bošnjaka Bosne i Hercegovine spram Bošnjaka Sandžaka i time dovodi u pitanje naš merhametluk uopće, osjećam za potrebu da se osvrnem na ponavljanu naivnost nekih Bošnjaka. Baš onih, koji troše puno energije kako bi pokazali navodnu tolerantnost. Biti tolerantan ne znači prihvatiti uvredu i poniženje i još k tome, da prostiš, razvući osmijeh kurtoazije. E to je već naivnost, tačnije znači biti budala! Pa dokle ćemo pitati Ivanu i slične koga da volimo, kada mi Bošnjaci i znamo jedino voljeti a ne mrziti. Ivana počni i ti voljeti barem nekog i biti voljena!

No, ovdje mi je namjera baviti se jednom dubljom naivnošću o kojoj sam pisao prije nekoliko godina, a tiče se bošnjačkog odnosa spram susjeda istočno i zapadno. Da nas riblje pamćenje obuzme često, a popustiljivost u korist “dobrosusjedstva” još češće, koje sa druge strane podrazumijeva da je “dobro” samo ako nestanemo, što je i poruka “ratnika sa Jevrejskog groblja” četnika Aleksandra Vučića, postalo je skoro pa pravilo. To smo skupo platili dovođenjem “obješene usne” u Srebrenicu sa crnim kišobranom i srbijanskim obavještajcima koji su htjeli sve to prikazati kao napad na vuka, boraveći nelegalno na prostoru države Bosne i Hercegovine. Onog istog vuka što se slikao u uniformi pored učitelja Šešelja, opet samoproglašenog četničkog vojvode, osuđenog ratnog zločinca pred Tribunalom u Hagu, i bio njegov đak zla. Vučić je u Skupštini Srbije u vrijeme srpske genocidne kampanje u Srebrenici 20.jula 1995. i NATO bombardovanja, poručio: “Ubijte jednog Srbina mi ćemo sto muslimana”. Sve poslije bio je slijed politike zla, samo su Bošnjaci zaboravnošću doprinijeli da se povjeruje kako je “vuk postao jagnje i promijenio ćud”. Naprotiv, nije ni dlaku ni “odelo”. Taj isti “mali vuk” koji je narastao u dva metra i kusur, ali u ličnoj karti ostao deminutiv, po svoj će prilici postati i deminutiv u vlastitom narodu. Onom istom narodu koji negira genocid počinjen u Srebrenici od strane vojske i policije RS-a, idejno, vojno i logistički vođen iz Beograda. Narodu koji oplakuje Kosovo kada je isto postalo nezavisna država, a Vojvodina traži da napusti brod koji izvjesno tone. Ali i onaj isti narod, koji kroz povijest kada je gubio ratove na strani vraćao se u majčicu Srbiju i “sekao knezu glavu”. To su činjenice!

Zadnji je vožd u nizu bio toliko opjevani Sloba-Sloboda, zar ne? Sada je vjerovatno došao na red i “mali vuk” no to nije naše pitanje kojim se trebamo baviti, već se okrenuti onom u našoj avliji.
Strašno mi vrijeđa intelekt kada se sarajevski mediji utrkuju da daju prostor “novim nadama” kako ih vole predstaviti. Prije svih, mladom Drašku, “vuku u zaostajanju” koji se opet slika ispod zastave sa lobanjom, znači četničkom, dok istovremeno negira genocid počinjen u Srebrenici. Ili mladoj i nadasve trivijalnoj Jeleni, koja rehabiltuje četničkog komandanta Dražu, kepeca čije su postrojbe zatrle trag brojnih porodica Bošnjaka uz Drinu u Istočnoj Bosni, ali i cijelom Sandžaku. Prošle godine sam u Sarajevu ukopao staricu mog prezimena iz Foče, jedinu preživjelu u tom pokolju njene porodice u Drugom svjetskom ratu. Imam za obavezu pisati! Znam da će sada “mirovnjaci” oni bajagi za “suživot” osuti salvu na moje izrečeno, ali me to neće spriječiti da govorim istinu, baziranu na činjenicama, nikako poziv na mržnju. Između “suživota” kao nakaradne forme i života u bogatstvu različitosti, dostojnog čovjeka ma kako da se zove, ja biram ovo drugo. Napominjem, da sam ja pobijedio mržnju s kraja devedesetih kada sam nosio puno veće rane. Ja jesam rođen pored jezera, ali nisam i neću prihvatiti biti riba, pa samim tim imati i riblje pamćenje. Sada energiju usmjeravam na istinu, na uspravljanje Bošnjaka u stav čovjeka, nikako nekog ko će povijesno nastaviti savijati vrat kako bi ga tamo neki novi četnik, ili ti ustaša, (princip je isti, sve ostalo su nijanse, op.a.) ponovo i ponovo klao, a on se izvinjavao jer mu eto nije dovoljno savio vrat, onako na komšiluku. E neće moći!

Nije naš politički vrh ni izbliza izrastao u veličinu Mehmeda Spahe koga su otrovali u beogradskom hotelu, vjerovatno marsovci, jer nikad nije istražen počinilac, ali se zna da su se nakon toga ideolozi i sljedbenici “Načertanija” sve češće očitovali kao “nebeski narod”. I naš vjerski vrh često pokaže klimavost u stavu, ali je daleko ispred trenutnog političkog, kojeg je jasno naznačio rahmetli Alija Izetbegović, a potpuno devalvirao sin Bakir uz najbliže saradnike dugih prstiju.

Ovdje neću spominjati politički isprdak u kojoj god fazi da je iskliznuo iz najbrojnije stranke u Bošnjaka, jer su nedorasli zadatku. Neki su toliko jalovi u promišljanju da se ponašaju poput jeftinog kondoma. Puknu prije upotrebe!

Neću spominjati ni lijevo orjentisane, jer mi u političkom djelovanju sve više liče na “crijevo na lijevo” kako se narodski najbolje opisuju. Naivnost, koja je postala bošnjački predznak u državotvornom smislu, očito ima odgojni problem i valja ga što prije ukloniti.
Trebamo li se politički početi iznova odgajati? Mislim da trebamo.

Kako bi u budućnosti znali jasno uočiti razliku između zvijeri i čovjeka, kao u bajkama u kojima se zvijeri prepoznaju vičući “To je vuk, to je vuk!” Sveukupno liječenje od naivnosti i političke nezrelosti Bošnjaka mora biti i brže i otvorenije. Nije dovoljno znati razlikovati zmiju od guštera, ako ne savladamo unutarnji strah i učvrstimo korak. Udavi kao neautohtona vrsta koja samo ima konture homosapiensa također su prisutni sa kravatom i širokim osmijehom ironije i ignorancije Bošnjaka, te i za njih treba imati adekvatan odgovor. Ne shvatimo li poruku ministra zapadnih susjeda, da dok imaš putovnicu imaš i lijek, a sa pasošem BiH si smrdljivi kliconoša, što je fašistički oblik diskriminacije kakve bi se i Hitler postidio, utapat ćemo se u čaši slane vode a da ne vidimo Jadrana. Znam, neki će i dalje oplakivati davnu sliku sa paštetom u pijesku. No, dobro bi nam došlo sveukupno kupanje u slanom znoju pozitivnog promišljanja.

Zahvaljujući tome što je zemlja okrugla i što se okreće, a ne kako je od neki dan u Beogradu ravnaju u ploču, zasigurno će pomoći našem konačnom probuđivanju.

Ovih je dana “Srbija u vatri” ili kako kaže ona narodna poslovica, “o sebi se zabavili.” Ne likujem, ne dao Bog, ali gdje ima vukova, pardon vučića, tu ima i medvjeda.
Zaigrala mečka!