Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

JA SAM RIJEKA, MAIDA MEHMEDOVA BILAL
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 29. August 2020. 02:08:51


U pratnji delegacije Udruženja građana Neretvica - “Pusti me da tečem”, dolazim u bosansko pitomo selo Kruščica, samo tri kilometra udaljeno od Viteza. Zaustavljamo se na proširenju pored džamije, pred čijim vratima nana i unuk, a preko puta lijepa djevojka uređuje avliju, ogrnula se u osmijeh. Pomislih, ima nade za ovo selo. Upitah, jesmo li na pravom putu do “Mosta hrabrih žena Kruščice”, a ona jedva dočeka da nas sa osmijehom uputi, reče: “Samo idite naprijed i ne možete pogriješiti.” To i jeste moto u kretanju insana. Tako se opet zadeverah svojim mislima.

Koju stotinu metara dalje, na mostu deset žena vezano u jedan lanac. Pored njih čovjek koji simbolizira policajca. Dvanaest je sati i počinje performans “priznavanja krivnje”. Da, krive su što su svojim životima branile rijeku. Da, jer su trpjele udarce i torture vlasti kao da su najveći neprijatelji ove države. Optužena pod rednim brojem tri plače dok priznaje ovu krivnju. I meni krenu suza. Stid me! Vrati mi se sjećanje kada sam prvi put na televiziji prije tri godine vidio ovu vijest. Kada je skoro sto hiljada mojih sugrađana isto gledalo uvu vijest i ostali nijemi. Oni isti sugrađani koji piju vodu rijeke Kruščice i već preko trideset godina sanjaju Plavu vodu. Oni sanjaju, a crne ptice im slijeću u grad i kljucaju. Kljucaju sve ono što još grad čini gradom i čovjeka čovjekom. A oni sanjaju!

Zagledam se malo bolje u ovaj “bedem hrabrosti” koji drveni most čini jačim od čelika, dok se iznutra propitujem, tražeći odgovora za čovjeka. Šta sam to ja? Šta smo to mi?

Jesam li čovjek ako ustuknem, ako zašutim, ako se prodam za sitnu paru i pustim da me se sve ovo ne tiče.

Ne! Radije umirem!

Za govornicu izlazi žena. Puno je kamera i mikrofona koji bi pomutili razum i većim govornicima. Ali ovdje progovara srce. Diktira duša! Govori predsjednica Ekološkog društva Bistro, Maida Bilal, Mehmedova. Po babi koji je nikad nije izdao, niti ostavio na vjetrometini života, pa ni u ovoj borbi za rijeku. U njenom glasu je glas dvadeset dvije žene i jednog muškarca, glas njenog babe, koji su optuženi i procesuirani samo zato što brane svoju rijeku, da bi je za budućnost sačuvali od pohlepnika. U njenom glasu čuje se vapaj svih razumnih Planete Zemlje. U njenom glasu odjekuje hrabrost žena Kruščice koje čvrsto uz nju stoje. Ona je samo prva među jednakima. Jer oni nejednaki, zarobljenici su vlastitog straha i pohlepe. Oni ne znaju.

U njenom glasu pronalazim glas čovjeka kojeg ovom svijetu sve više fali, baš kao voda.

“Prije tri godine na ovom mostu počela je naša borba. Petsto deset dana i noći mi smo proveli ovdje. Dolazili su specijalci, udarali nas i odvodili u policijsku stanicu tražeći “vođu” ovog pokreta. Nije bilo vođe, bile smo samo mi. Žene, i muškarci uz nas. Kada su tražili ime, kako se zovemo, svako je odgovarao, JA SAM RIJEKA!”

U rijeku čiji je žubor utihnuo, bacamo roza karanfile koje sam po nagovoru mog školskog druga Seje, “ubrao” jutros u cvjećari Sarajevske ulice. Cvjetovi karanfila padaju u vodu dok na mostu ostaju cvjetovi ljudskosti. Oni cvjetovi koji ne vehnu, ne daju se svakome ubrati. Rađaju ljubav za ljubav. Rađaju svijet koji će se odupirati zlu. Žene!

Jer kako zapisa Rachel Carson, ekolog i autor djela Silent Spring (Tiho proljeće), “Žena je povezana s prirodom na jedan poseban način, jer kao priroda tako i žena stvara novi život.”

Dok preko mosta puštaju da prođu skupocjeni terenci i motori četverotočkaši, za čijim upravljačima su nestrpljivi konzumenti ovoga svijeta, razmišljam o ženi na način kako je opisa ugledni ekolog. Jer veliki zalogaji “upravljača” svijeta u kojem živimo izaziva mi gađenje i mučninu u želudcu, izazivaju bunt.
Vraćam se mojim stihovima koje posvetih Neretvici, rijeci na koju već petnaest godina nasrću pohlepnici. Ima me na licu dječaka što sijedom kosom se kiti k’o biser sjajni radosnica.
Ugasim žeđi težaka kad god me požele piti... Tečem! Jer ja sam Neretvica!


Maida Bilal Mehmedova


Prije svih iz delegacije koju sam pratio odlazim iz ovog lijepog sela, koje odiše čistotom, sela u koje se oduvijek dolazilo umiriti dušu sjedeći u hladovini šume, čistom vodom natopiti grlo u kojem prašina dunjaluka ostavi gorak trag. Pitam se, koliko usta koja piju ovu vodu požele biti hrabra žena Kruščice? Ili se zaklinju na vječitu nijemost u svojim svilama laži, tvrdeći kako je Kruščica tamo daleko, i kako se njih to sve ne tiče. Pitam se, jer sam isto čuo onog dana kada sam se odlučio boriti za rijeku Neretvicu. Za svaku rijeku zemlje Bosne i Hercegovine, u kojoj rijeke povezaše Viktora iz Banja Luke, Roberta iz Fojnice, biologa herpetologa Saudina iz Olova, Draganu iz Banja Luke, Ibru iz Neretvice, Pavela iz Slovačke koji jako voli ćevape, i njegovu zemljakinju koja je vegetarijanac. U Bosni se gosti dočekuju sa pečenim mesom a ne sa zeljanicom, objašnjavaju joj kroz smijeh. Rijeka je okupila puno žena, ne samo iz Kruščice. Čak i staricu sa jemenijom na glavi, koju izazivaju da pripada jednoj političkoj opciji, a ona se utrkuje da svakom gostu ponudi kahvu i domaći kolač. Samo se požali, kako je eto sve više bole noge. A Safet u kolicima bez obje noge do kukova, brzo joj odgovara: “Nano, ja sam taj problem riješio!” Surovo vrijeme izrodi surove šale, ali ozbiljnost borbe za rijeke time ne gubi na intezitetu. Naprotiv! Jača se rijeka ljudi koja ovaj svijet ne gleda kroz materijalne durbine sebičnosti i pohlepe od koje mnogi oboliše.

Hrabre žene Kruščice pokazale su cijelom svijetu kako znaju i mogu sačuvati rijeku, taj divni Božiji dar.

Ojačan snagom kakvom samo zrače te hrabre žene, iz čijih očiju izvire odlučnost i puno ljubavi, zastanem u dolini Lašve, tamo gdje neko nije htio ili nije umio reći, i kažem, JA SAM RIJEKA!
Tecite hrabre žene Kruščice. Tecite, da uspavani postanu rijeka. Teci Maida Mehmedova Bilal.



Ostali prilozi:
» MAJČIN ZOV MAJKE BOSNE
Zijad Bećirević | 16. September 2020 16:02
» JA SAM RIJEKA, MAIDA MEHMEDOVA BILAL
Said Šteta | 29. August 2020 02:06
» VJEČNI POČINAK U VOLJENOM GRADU
Ferhat Korajac | 18. August 2020 16:26
» ISLJAM ĆEMAN: BIHOR I PETNJICA VJEČNA ISPIRACIJA
Božidar Proročić | 12. August 2020 19:48
» ESAD-ESKO PLUNAC - 30 GODINA POSVEĆENOSTI I HUMANOSTI
Božidar Proročić | 03. August 2020 20:19
» DŽENADIN RADONČIĆ FLANTROP, HUMANIST I PONOS GUSINJA
Božidar Proročić | 01. August 2020 15:31
» BOSANSKA HIŽASLAVSKA PORUKA 1441/2020 ROĐENIM U POSLJENJOJ DECENIJI PROŠLOG STOLJEĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 30. July 2020 16:48
» BESJEDA “HANUMA SA UNE”
Said Šteta | 15. July 2020 15:43
Ostali prilozi istog autora:
» ALIJIN SIN
17. September 2020 18:55
» ŽELJKOVA ŽELJA
11. August 2020 16:14
» PLETAČ SNOVA
07. August 2020 14:40
» CRNI LABUDE
01. August 2020 19:49
» HASANOVE PAPUČE
22. July 2020 15:54
» BESJEDA “HANUMA SA UNE”
15. July 2020 15:43
» TO JE VUK!
13. July 2020 03:58
» JA SE ZOVEM SREBRENICA
09. July 2020 14:20
» SRCE NERETVICE
24. June 2020 14:15
» SMAJILOVO IME U KAMENU
13. June 2020 18:47
» ZAŠTO ŠUTIŠ, EMIRE B.?
20. May 2020 17:35
» SJEDNITE, USTAŠE!
15. May 2020 18:28
» VIRUS JE U NAMA VEĆ GODINAMA
19. April 2020 16:40
» KAKO MI NERETVICA NA SAN IZLAZI
25. February 2020 16:12