Markthalle, Markale, je bosanska riječ njemačkog porijekla za pokrivenu gradsku tržnicu smještenu u historijskom jezgru grada Sarajeva, glavnog grada Republike bosanske.

Sarajevo nije obični grad ni po svjetlu svoje ljubavi ni po mraku tuđe ljubomore. Vjerojatno, nema grada u svijetu, koji ima tako mehku dušu kao što ju ima Sarajevo, niti ima grada koji ima tako nježno srce kao što ga ima Sarajevo. Ali, isto tako, nema grada u svijetu kao što je Sarajevo, čiji građani imaju tvrdu volju i čvrstu ruke u odbrani časti i slobode svoga grada protiv mračne genocidne ljubomore, koja se kao crni oblak bila nad njima nadvila.

Punih 1,425 dana i noći europski Jeruzalem je bio pod mračnom opsadom, gdje su zloćudni srpski snajperisti, minobacačlije, mitralješci, tobdžije ciljano ubili 1.600 sarajevske djece i 11.000 sarajevskih ljudi. Iz čiste ljubomore i pakosti što Sarajevo ne umije da ikoga mrzi zbog njegove/njezine vjere, nacije, boje kože, boje očiju…

Svaka pojedinačna šehidska smrt djece i odraslih predstavlja teški bol i tugu na mehkoj duši i nježnom srcu Sarajeva. No, dva genocidna masakra na Markalama ostavila su najdublji bolni trag na duši i srcu Sarajeva, svetog grada svih ljudi dobre volje, koji vole čovjeka. Koji ne mrze nikoga.

Prvi genocidni masakr na Markalama dogodio 5. februara, 1994. god., gdje je ubijeno 68 nevinih sarajevskih građana a 144 ih je ranjeno. Sjećanje na godišnjicu ovog genocidnog masakra kod meni izaziva neopisiv bol u mojoj duši i u mom srcu zato što je 5. februar moj rođendan. Taj dan nisam bio u Sarajevu. Bio sam u obilasku bosanskih gradova i sela.

Drugi genocidni masakr na Markalama dogodio se 28. augusta, 1995. godine, gdje je ubijeno 43 nevinih sarajevskih građana a ranjeno ih je 84. To je nakon svega, napokon, bio neposredni povod da se probudi uspavana savjest čovječanstva, koja je indolentno posmatrala 1,425 dana i noći kako se ubija jedan grad samo zato što ima mehku dušu i nježno srce.

Mada kasno, ali NATO je nakon toga zaustavio agresiju na Bosnu i spasio Bošnjake/Bosance od daljnjeg udruženog genocidnog poduhvata nakon Srebrenice (11. juli, 19995).

I ove godine na godišnjicu prvog genocidnog masakra na Markalama 5. februara, okupile su se familije poginulih sarajevskih građana, šehida / mučenika, na mjesto događaja da prouče fatihu i odaju počast svojim najmilijima.

Uz familije uvijek bude prisutna državna i kantonalna bosanska vlast, koja se tom prilikom uslika na televiziji i kaže poneku riječ. Uglavnom, vlast pozove građane Sarajeva da ne zaborave sjećanje na Markale, kao kulturu sjećanja na tragičnu smrt naših sarajevskih sugrađana.

U 27 godina obilježavanja sjećanja na godišnjicu genocidnog masakra na Markalama 5. februara, nisam čuo da je ikad iko od bosanskih vlasti kako na državnom tako i na kantonalnom nivou tim povodom javno spomenuo ime makar jednog srpskog snajperiste, minobacačlije, mitralješčije i tobdžije, a kamoli da je javno tužilaštvo bosanske države podiglo makar jednu optuženicu protiv makar jednog od tih srpskih zločinačkih kukavica, koji su ciljano gađali Sarajevo 1,425 dana i noći da bi eto s Markalama ostvarili svoj najveći zločinački trofej.

Nije valjda da je genocidno-negatorska srpska propaganda uspjela uvjeriti bosansku vlast u Sarajevu, posebno bosansko javno tužilaštvo, da su genocidni masakr na Markalama sami sebi izveli Sarajlije, koji su svojim samo-žrtvovanjem željeli iznuditi intervenciju NATO-a protiv Srba?

To je, naravno, bolesno (sickening), ali nije ništa zdravije ni od bosanske državne i kantonalne vlasti, posebno bosanskog javnog državnog tužilaštva, da ni nakon 27 godina nije u stanju da nam kaže imenom i prezimenom (t)ko su bili srpski snajperisti, minobacačlije, mitralješčije i tobdžije, koji su ubijali Sarajlije. Izgleda da to nećemo nikada ni saznati zato što šute oni koji bi trebali o tome glasno progovoriti.

Nadao sam se da će nova vlada Kantona Sarajevo na čelu sa Edinom Fortom, vlada koja je obećavala da će biti bolja, čak najbolja od svih vlada dosada, to promijeniti. No, razočarao sam se zato što, umjesto čitanja već usvojenih presuda u Hagu za srpski ratni zločin nad Sarajevom te novih konkretnih domaćih optužnica za zločin na Markalama, kojih još uvijek nema na vidiku, Forto nam sugerira da se zadovoljimo s obilježavanjem dana kad su srpski zlikovci ubijali sarajevske građane. Ostaje nam, dakle, da samo „slavimo“ sjećanje na ubijanje ljudi Sarajeva, ali ne i da znamo (t)ko su njihove stvarne ubice?

Nije ni član Predsjedništva bosanske države Željko Komšić ništa bolje odigrao svoju državničku rolu na prekjučerašnjem obilježavanju sjećanja na genocidni masakr na Markalama. Ista patetična priča, koja ne samo da je potrošena, već strašno iritira zdravu sarajevsku pamet, koja sve glasnije šapće da treba uvesti moratorij na govore političara na dan obilježavanja sjećanja na Markele sve dok ne budu spremni da javno kažu imena i prezimena ubica i sve dok javno tužilaštvo bosanske države ne podigne konkretne optužnice protiv srpskih snajperista, minobacačlija, mitralješčija i tobdžija, koji su gađali Sarajevo, koji su dva puta pogodili Markale.

Kakva smo mi to nacija i država, koja nije u stanju da sazna imena i prezimena ubica svog glavnog grada – Sarajeva?

Da nije bilo Haga, da li bi Radovan Karadžić bio osuđen na doživotnu kaznu za genocid nad bosanskom nacijom i državom?

Kakvog smisla ima obilježavanje dana sjećanja na genocidni masakr na Markalama ako ni nakon 27 godina javno tužilaštvo sarajevske vlasti nije podiglo ni jednu optužnicu protiv ubica Sarajlija na Markalama?

Nema nikakvog smisla!

Zato treba zavesti moratorij na prisustvo vlasti na obilježavanju genocidnog masakra na Markalama sve dok vlast ne podigne optužnice protiv ubica s imenima i prezimenima, koja se već nalaze u spisu pravosnažnih presuda međunarodnih sudova pravde u Hagu!

Neka je vječni rahmet/milost Božja na sarajevske šehide/mučenike, koje su srpski zločinci mučki ubili na Markalama!