Srbija, Hrvatska i BiH, kao potpisnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonskog mirovnog sporazuma), u njegovoj prvoj rečenici podvlače: „...potrebu za sveobuhvatnim rješenjem da se okonča tragičan sukob u regionu,...“. Time su Srbija i Hrvatska potvrdile da se radilo o regionalnom-međunarodnom oružanom sukobu i da su bili akteri toga sukoba. Srbija i Hrvatska proglasile su se nacionalnim državama i smatraju da su tako stekli legitimitet da se mješaju u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini kako bi, navodno, štitili interese svojih sunarodnika. Zato, umjesto uobičajenog rješavanja otvorenih pitanja u međudržavnim odnosima, insistiraju i potenciraju na razgovorima predstavnika naroda a ne na uobičajen diplomatski međudržavni način komunikacijom između institucija i organa države. Susjedni državni funkcioneri lidere nacionalnih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini nominiraju kao predstavnike naroda, iako im je jasno da za tako šta nemaju ni materijalnu ni procesnu legitimaciju. Takvu legitimaciju nemaju tzv. nacionalni lideri po važećem Ustavu Bosne i Hercegovine. Iako se to, sa stanovišta njihovog koncepta može razumjeti, takav pristup se ne može prihvatiti, jer kontraproduktivno je i štetno da bh stranački lideri prihvataju tako nametnutu ulogu. Posebno iznenađuje da takvu nametnutu lukavu aktivnost prihvata i predsjednik najveće bošnjačke stranke SDA g. Bakir Izetbegović, a kako ga nazivaju predstavnikom Bošnjačkog naroda. U slučaju prihvatanja javnog poziva od predsjednika Srbije, gosp. Izetbegović bi prihvatio ulogu koja mu ni po legalitetu a ni po legitimitetu ne pripada, čime bi doveo u pitanje temeljne principe institucionane saradnje susjednih država i praktično prihvatio etno-nanacionalni koncept „etničkih vođa u BiH“, koji je u potpunoj koliziji sa onim što se naziva snaženje institucija i digniteta države Bosne i Hercegovine. Stoga, očekujemo i pozivamo da se svaki takav poziv rezolutno odbije te da se susreti organiziraju u skladu sa institucionalnim predstavljanjem država Bosne i Hercegovine i Srbije.

Lideri vodećih stranaka sa srpskim i hrvatskim predznakom u BiH negiraju ulogu visokog predstavnika, iako je on dejtonska kategorija, i protive se mješenju stranaca u rješavanju unutrašnjih odnosa, ali objeručke prihvataju takvu ulogu susjednih država, čime se ogoljavaju suštinski razlozi međunarodnih oružanih sukoba u BiH – etno teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine. Niti jedan funkcioner u institucijama Bosne i Hercegovine, pa tako ni oni bošnjački, nemaju mandat i nikakav pravni osnov da se predstavljaju kao predstavnici naroda, a pogotovo da prihvataju takvu ulogu od strane rukovodstava susjednih država, koje im se lukavo plasiraju.

Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, traži da se prestane sa omalovažavanjem države Bosne i Hercegovine i da se otvorena pitanja u međudržavnim odnosima rješavaju u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija. Zahtjevamo da, bez odlaganja, prestane mješanje susjednih država u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini, a funkcionere u državnim institucijama, posebno iz reda bošnjačkog naroda, pozivamo da međudržavne odnose i otvorena pitanja rješavaju kroz institucije i organe države. Koliko god to izgledalo mukortpno i teško u našim uvjetima to je jedini principijelan način očuvanja državnog digniteta BiH.
Postoji niz načina i modela, kako i na koji način treba razgovarati, svakako i sa funkcionerima Srbije, ali je nužno voditi računa da se prilikom svakog razgovora čuva dignitet države Bosne i Hercegovine i njenih institucija. Srpko-bošnjački dijalog, o kojem dugi niz godina govori predsjednik Srbije Aleksandar Vučić može se voditi na nivoima političkih stranaka, društvenih, kulturnih i intelektualnih organizacija i društava, između pojedinaca, ali nikako između državnih funkcionera.