Bošnjače moj, zvijezdo sjajna u usponu, nezaobilazna svijetska Rajo, i sudbina nam na sabur. Samo tako, polahko, nema žurbe, begova čorba, pita ispod sača, i poslije kahva na žaru. Pa lijepo pružiš noge, k’o beg, k’o paša. Ispruženih nogu predaš se razmišljanju, a ništa ne misliš. I ne treba ti, vidi sad ti razmišljanje, da zamaraš glavu, da je upropastiš.
Tako je od davnina bilo, to smo naslijedili, i toga se držimo. Čvrsto. I jučer je isto bilo, milina. Još se Raja skupila, kao uvijek, i baš se napričali. Rahat da ne mož' bolje.
Da. Jeste. Ravna ljepota da bi se i travčica čula ako vjetar puhne. Da ti srce skoči i smiri se na istoj žici. Da se opustiš i uživaš, dok se sav ne istopiš.
Ali ne. Neće se. Negdje nešto zapelo, i ne pomera se. Neće pa neće. Ne ide, ba.
Ti jedeš, ti piješ, oblačiš se, zabavljaš se, ali nije to. Neće. Opet pokušavaš, ali ne, zaglavilo se na nečemu i neće. Vidi se da neće.
A ti se,r Bošnjače moj, svakako šepuriš, tako, samo da drugi vide. Fino se šepuriš. Šepuriš se, jer bez šepurenja ne može, ne valja.
Kud god se okreneš, opet nisi smiren. Frka je uvijek tu, vreba, bode, žulja. Jeste, gura, vrije, udara, a nisi ni mrdnuo sa mjesta gdje sjediš. Fali ti gorko kad je slatko, fali ti slatko kad je gorko. Još kad je slano, šta tad da se priča. E haj ti to sad da smiriš. Nema, ne može.
Ne osjećaš ono o čemu svi pričaju, sreću. Nema je nigdje blizu. Imaš zamjerke na sve u okolini. Srce ti se ne smiruje, kuca po svome i ne haje o tebi. Pluća ti se napune nekom nejasnom prazninom, da ti ni Merlin ne može pomoći.
Ne uživaš u masnoj hrani, a nemasna ne valja. Dok masnu, isto k’o i nemasnu, želudac ti ne vari kako treba. Jeste. Baš te je snašlo ono što se obično ne najavjuje. I nema ti spasa. Patit ćeš dok ne umreš. Jer ti ne čitaš.
Tvoj narod je pretrpio najsuroviji rat u novoj historiji, u ovoj strani svijeta. Trideset godina tvoja zemlja je u miru, već slobodna zemlja. Ipak, ti koji ne čitaš, nisi u stanju uočiti ovu razliku.
Onako, spruženih ili skupljenih nogu, ti se i ne trudiš da išta promijeniš. Još manje da shvatiš. Lijepo ispijaš kahvu i razmišljaš, a zapravo ništa ne razmišljaš. Piješ kahvu, ko zna po koju redom dok posmatraš ljude, koji prolaze ili sjede.
I s pravom se čudiš, nerviraš se, jer svi su slični tebi, a nisu kao ti. Kahva ti se čini gorka, dodaješ još jednu kocku šećera. Ali džaba, kahva će ti postati još gorčija, otrovna, jer ti, nastavljaš da ne čitaš.
Baš zato ne možeš kapirati raznolikost među ljudima. Ne možeš. Dok tvoj zahtjev da svi budu kao ti, znači da niko ne čita, to bi značilo kraj svijeta.
Eh, moj Bošnjače! Pričaš vesele priče o nekim pobrkanim snovima, koje si usnio spavajuć' ispod lipe u hladovini, ili pokraj šporeta, a sluša Raja i podržava te.
I još, ubijeđen si da znaš značenje tih snova do najsitnijeg feniga, a Raja te podržava. Dok to pričaš, zanemaruješ snove koje se grade za u budućnost. Ako ti neko kaže probudi se, taj za tebe postane šuplja glava, neko ko pojma nema.
Možda je neko pokušao da ti to objašnjava, ali džaba, nije to drvo za ekser. Neće, nema šta.
Uzalud. Nema, ne postoji takvo objašnjenja koje te može uvjeriti, jer ti ne čitaš, a ako ne čitaš, ne razumiješ.
Jeste, proveo si neko vrijeme po bijelom svijetu, i vratio se. Kad si s Rajom pričaš: da je tamo sve uređeno samo od sebe, a da ti narodi ne valjaju ni pet para. Pa onda usmijeriš svoje djelovanje na dobroj siniji punoj gustog i masnog graha, i uživaš dok gutaš.
Ta tvoja određenja, ne valjaju, i tačka. Ne valjaju ni sa punom sinijom graham, ni sa jutarnjom čorbom, ni sa toplim ćevapima. Ne valjaju, nema tu ništa, jer ti si stvorenje koje ne čita.
Neko te je ubijedio da se Amerika i Rusija svađaju zbog neparnog broja naftnih cijevi. Lijepo su podijelili jednu jedna, jednu druga, pa na kraju, švrc. Jedna cijev višak, i frka. Užas. I ti si ubijeđen da je baš tako. I to je užas. Ali ovaj užas ti se dešava iz samo jednog razloga: jer ti ne čitaš.
Napraviš čitavu mrežu posrednika kako bi uspio da podmićuješ službenike po državnim kancelarijama, doktore u bolnicama, sudije po sudnicama, i uspijevaš nekako. A zatim, čim izađeš na put, sjedneš u restoran ili na kahvu, te iste koje si podmićivo, ti ih ogovaraš toliko da ne ostane masti ni tebi ni njima. Ne bi trebalo ni jedno ni drugo, ali džaba, ti ne kapiraš. Tako postupaš jer ne čitaš.
Nikad čuo nisi za Šekspira, kao ni za Getea, Dostojevskog ili Igoa, čak zvuči ti čudno kad im čuješ imena; nisi pročitao ni jedan pasus od Ibrišimovića, ne znaš nijedan stih od Ćatića, ali zato stalno ponavljaš neke odvratne rečenice iz filmova od Titovog vremena, i slušaš tadašnje pop-folk pjesme, i time pasuljiš sebi mozak. To je zato što ti ne čitaš.
Vrlo često ponavljaš kako su diktature činili gnusne zločine, ali da su istovremeno napravili i neke vrlo dobre stvari. Najbolja stvar koje su diktature napravili, jeste ujedno i najgora stvar koja postoji, a to su mase ljudi slični tvojoj svijesti; znači, ljudi koji ne čitaju. Ali ti to ne kapiraš, jer ne čitaš.
Kad izbori naiđu, žuriš da glasaš, dok samo dan nakon glasanja, žališ se na onoga kome si dao glas, jer tvoj komšija je bolje unovčio svoj listić, dobio je 50 KM više. Užas. Zapravo, taj užas se dešava, zato što ti i tvoj komšija imate nešto zajedničko; i jedan i drugi ne čitate.
Ubijeđen si da se knjige mogu prodavati na kilograme, ili na metar kvadratni, i da tako nešto ispadne strahovito skupo. Tako misliš jer ne misliš; pojma nemaš jer ti ne čitaš.
Isto tako, ti ne znaš da ima nekoliko knjiga koje su zaista dobre, i da svaka od njih vrijedi neizmjerno više od toplog roštilja, od pečene kokoške iznad žara, od pite ispod sača. Ali džaba je priče, pojma nemaš; jer ti ne čitaš.
Objavljuješ na Facebook-u slike hrane pred sobom, skoro na svaki obrok. To ti je tako banalno, da čudim se kako Facebook ne eksplodira. A tebi je svejedno, jer ti ne čitaš.
Ponekad na televiziji vidiš ljude koji recituju poeziju, i govore o knjigama. Čudiš se i pitaš se: "Šta će ovim nesretnicima čitanje?!" Kad bi oni bili nesretnici, bila bi to ekstremna manjina, i ne bi škodilo. Ali nažalost, nesretnik si ti i oni poput tebe, što ste većina, ali nije do vas što ne kapirate; to je zbog toga što ne čitate.
Ti i slični tebi, koji ne čitate, najveći ste huškaši loših autora, budalastih grafomana i delirantnih pisaca koji čekaju pohvale od nepostojećih čitalaca poput tebe i tebi sličnim.
Ti, koji ne čitaš, najveća si prepreka onima koji znaju pisati, koji imaju nesreću da budu opkoljeni sa sličnim tebi, a mnogo vas je, koji ne čitate.
Ti, koji ne čitaš, činiš sve najgore stvari u svijetu; prodaješ svoj glas na izborima, kradeš, špijuniraš, ogovaraš, spletkariš, ne radiš, postaješ bandit, kriminalac, korumpiran, mafijaš. Sva ta iskustva čovječanstva su zabilježena, od nauke i od umjetnosti, o dobrom i lošem, o slatkom i gorkom, sve je zapisano u knjigama, koje ti i oni tvoji ne čitate.
Ti, koji ne čitaš, si sirovina svih zala: loše politike, loše vlasti, loše književnosti, loših medija.
Ti, koji ne čitaš, katastrofa si samom sebi i nesreća za druge.
Ti, koji ne čitaš, si beskoristan i bezvrijedan, nepotreban si kako onima sa kojima se družiš, tako i onima koji su sedam planina daleko. Tu prazninu koja je stvorena od propuštenog čitanja ne može ispuniti ni materija cijelog univerzuma.
Živio tako, kao da ne živiš, ti i slični tebi koji ne znate šta su pljusak lijepo i osjećajno poredanih slova, šta su blagi ili oštri povjetarci paragrafa, vi koji niste doživjeli nijednom u životu oluje poglavlja, što ne znate ni za plamen stihova, ni šta je užarena svjetlost poezije, koji nikad niste doživjeli potres novela, ili nesanicu burnog romana.