Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Vijesti

Genocid nad Bošnjacima Podrinja
TUŽILAŠTVO I SUD BIH MORAJU RASPISATI POTJERNICE ZA SRPSKIM RATNIM ZLOČINCIMA ELVISOM I ALEKSANDROM ĐURIĆ
Autor: B.net
Objavljeno: 19. May 2017. 14:05:50


Čiji je interes da Tužilištvo i Sud Bosne i Hercegovine ne raspisuju potjernice za srpsko-crnogorskim ratnim zločincima, počinicima genocida nad Bošnjacima. Punih 25 godina je od početka srpsko-crngorske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 22 godine je od prestanka rata, ali namjere srpsko-crnogorskog nikada nije prestale o podjeli BiH i uništenja Bošnjaka. Brojni su primjeri! Dok se za još nekoliko hiljada žrtava genocida - Bošnjaka traga, tražeći makar jednu kosku, kako bi bili identificirani i makar olakšali porodicama da ih u mezar spuste, srpsko-crnogorski ratni zločinci mirno žive, šetaju, provode se... istraživači ratnih zločina i oni koji prate kretanje ratnih zločinaca redovno dostavljaju informacije pravosudnim institucijama, koji se prave gluhi i slijepi, kao da se ne radi o ratnim zločini prema nedužnim ljudskim stvorenjima... Ne shvatljivo je da pored istraživača i običan svijet zna gdje se kriju ratni zločinci, time ukazujući Tužilaštvu i Sudu BiH, dok oni još uvijek šute.

Posljednji primjer je obajava na socijalnoj mreži Facebooku, objavljene su slike i podaci i srpskim ratnim zločinacima Elvisu i Aleksandru Đuriću koji su u Vlasenici počinili brojne ratne zločine nad Bošnjacima.

Istraživač ratnih zločina i genocida, filmmaker Avdo Huseinović na svom profilu je opisao:

- U Vlasenici, gdje su braća Đurić učestvovali u brojnim zločinima, početkom ljeta 1992.godine ubijeni su njihove daidže Mensur, Mevludin i Armin Hasanbegović, te daidžić Eldar.

Elvis Đurić je do 2003. godine radio na poziciji šefa krim policije u Vlasenici i tada, nakon pouzdanih informacija da će protiv njega biti podignuta optužnica za ratne zločine, bježi u Srbiju. Danas živi u okolini Beograda.

Potjernica za njim još nije raspisana, istakao je između ostaloga Huseinović.

Da je još za veće čućenje, ove dva monstruma je rodila Bošnjakinja, Begajeta, čiju su braću, odnosno svoje dajdže pobili, kao i brojne druge Bošnjake u Vlasenic.

Predsjednica Udruženja Žena žrtva rata Bakira Hasečić je posebno naglasila o braći Đurić:

- Četnik Elvis živi u Srbiji na poznatoj adresi a brat nu Aleksandar u Vlasenici. Majka Begajeta mislim u Danskoj a otac im se oženio.

Fotografije koju objavljujemo preuzete su sa acebook profilaF ratnog zločinca Elvisa Đurića; na njima se nalaze Elvis Đurić, kojeg zajedno sa bratom Aleksandrom, vlasenički Bošnjaci često spominju po zlu i počinjenim ratnim zločinima. Dok druge fotografije ukazuju da živi i provodi se nesmetano.

Sada se nameće pitanje, do kada će Tužilaštvo i Sud BiH pred ratnim zlikovcima da zabijaju glavu u pijesku? To isto važi za vlasti u Srbiji? Bez odlaganja pomenute pravosudne institucije moraju raspisati potjernice za i procesuirati ove i sve ratne zločince.

NE SMETANO KRETANJE ZLOČINCA ELVISA ĐURIĆA



IZ ARHIVE: Izjave iz dokumentacije Udruženja Žena žrtva rata iz Sarajeva

ISPOVIJEST BOŠNJAKINJE IZ VLASENICE O ZLOČINIMA KOJE SU POČINILI BRAĆA ELVIS I ALEKSANDAR ĐURIĆ


Kroz priče koje prenosimo o silovanim ženama tokom agesije na BIH nastojimo prikazati pakao kroz koje su Bošnjakinje iz svih dijelova BIH prošle. Danas sam vam prenosimo priču žrtve silovanja iz Vlasenice:“Srpsko-crnogorska agresija na BiH me zadesila u Vlasenici gdje sam živjela sa svojom porodicom. Kajem mjeseca aprila 1992.godine izvršena je okupacija Vlasenice od strane JNA, odnosno Novosadskog korpusa i Užičkog korpusa potpomognuti domaćim Srbima.

Taj prvi dan kada su ušli u Vlasenicu ujutro oteli su auto od Komunalnog preduzeća Vlasenica (plava Lada Niva) uzeli megafon, zarobili efendiju iz džamije, stavili ga na prvo mjesto auta i on je pozivao narod da preda oružje od 15 do 21 na određenim punktovima. U slučaju da se ne preda oružje u Vlasenici neće ostati kamen na kamenu.

Kako je sve bilo mirno od 15 do 21 sati, ko je imao lično naoružanje oni su predali na tim punktovima.
Od 15 do 21 je sve bilo mirno i mislila sam da je najgore prošlo, kada je u blizini eksplodirala bomba. Kako sam se ja sa svojom porodicom nalazila kod tetke, iznad njene kuće je bila kuća mojih roditelja. Moj otac je bio ugledni građanin Vlasenice. Kada su Srbi saznali da se moj otac nalazi u Vlasenici prvo što su uradili bacili su bombu u kuću mog ocu, a onda su opkolili kuću zarobili mog oca (imena troje zarobljenih poznata redakciji).
Tada su ušli u kuću i tražili oružje. Kako ništa nisu našli mog brata su uzeli kao živi štit i išli od kuće do kuće, da muslimanske kuće, i tražili oružje, a oca odveli u zatvor u SJB Vlasenica.

Kada sam čula eksploziju ja i moj muž, tetka i njen muž smo pogledali kroz prozor i vidjeli da pripadnici Novosadskog korpusa i Užičkog korpusa opkoljvaju kuću mojih roditelja, i gledamo odvođenje mog oca.

Moja majka ostaje u kući.

Kako se otac nije pojavljivao do 17 sati isti dan ja sam skupila hrabrost i otišla do SUP Vlasenica da vidim šta se dešava zašto mi nema oca. Mislim da su bombu bacili, odveli moga oca i brata oko polovine . mjeseca aprila 1992.godine. . Kada sam ja otišla u SJB Vlasenica nisu mi dali da uđem pitali su šta želim, rekli su mi da nemam tu šta da tražim da se gubim odatle inače će mi čitav šanžer ispucati u stomak.

Tada sam prepoznala policajce i to:

1. STANIĆIĆ LJUBAN (koji mi je rekao da se gubim ispred SUP-a inače će mi čitav šanžer sasuti u stomak, zatim mi govori da donesem bojne otrove koje posjeduje moj otac i onda će ga pustiti)
2. ĆARGIĆ MILOŠ


Na riječi Stanišić Ljubana sam negirala da moj otac nema ništa od toga šta traži i rekla sam da mogu reći da je moj otac imao atomsku pušku mogao je raditi šta hoće.
Kako je bilo desetak naoružani policajaca u SJB Vlasenica pred vratima počeli su galamiti na mene i jedan od njih mi je rekao: «Da se ja pitam, ja bi vas muslimane sve satjero na stadion i sve vas postreljao», ja sam reka: “hajde kreni od mene ja ću biti prva, ali zapamti neko će preživjeti i ispričati pravu istinu”.
Među tih 10 sam samo prepoznala Stanišić Ljubana i Ćargić Miloša, a ostali su bili mlađi koje nisam poznavala po imenu ali znam da su iz Vlasenice.
Taj dan moj otac je pušten iz SJB Vlasenica oko 22 sata i došao je sam kući. Bio je pretučen i krvario je na nos i usta. Tada nam je ispričao da su ga ispitivali, premlaćivali, udarali kundacima i da su tražili bojne otrove i kalašnjikov.
Sutradan počinju odvoditi muškarce bošnjačke nacionalnosti u zatvor SJB Vlasenica. Nakon 5-6 dana ponovo odvode mog oca, a to se dešava u mjesecu maju 1992.godine, zatim odvode mog muža i muža moje tetke (imena poznata redakciji). Njih su odveli uniformisani srpski vojnici iz Vlasenice, ja sam to gledala kroz prozor.
Naprijed navedene su odveli izjutra u 9 sati i pošto se nisu vratili do 14 sati ja ponovo idem u SJB Vlasenica da tražim mog oca, muža i tetka. Tada me je primio STANIĆIĆ LJUBAN u svoju kancelariju. Nakon 10 minuta došao je i ĆARGIĆ MILOŠ. Nisu mi dali nikakvo objašnjenje zašto su ih odveli, ali su zato mene ispitivali. Ljuban i Miloš su me pitali ko i kada su se sve sastajali vlasti SDA u kući mojih roditelja. Kako nisam imala pojma o tome odveli su me u jednu prostoriju i zaključali i rekli da dobro razmislim i kada se sjetim ko je dolazio i o čemu su pričali da ih pozovem. Kako ja o tome nisam imala pojma nisam ih ni zvala, ali sam lupala na vrata da me puste. Noć je pala, ne znam koliko je sati možda oko 20 – 22 sata otključala su se vrata u sobu su ušli:

1. STANIĆIĆ LJUBAN,
2. ĆARGIĆ MILOĆ,
3. ĐURIĆ ACO,
4. ĐURIĆ ELVIS,
5. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar».


Zaključali su za sobom vrata i počeli se cerekati i govoriti «je li ti to nećeš ništa priznati». Kako sam rekla da neznam ništa i da nemam šta priznati počeli su mi govoriti da me j… Alija, Tito i psovali su mi balijsku majku, i nagovijestili šta će mi raditi, a rekli su: «Sada ćeš vidjeti šta ćemo uraditi sa tobom».
Na sebi sma imala ženski kostim bež boje potrgali su taj kostim sa mene i svu odjeću i onda su me tukli.
Svi naprijed navedenih 5 su me tukli drvenim šipkama, kundacima, nogama, pesnicama. Bacali su me iz čoška u čošak sobe nogama. Kada sam se onesvijestila posuli su me vodom, ĐURIĆ ACO i ĐURIĆ ELVIS (dva brata) su me držali ispod pazuha, a STANIĆIĆ LJUBAN i ĆARGIĆ MILOŠ su mi stavljali «epolete» sa činovima iz bivše JNA i Titovku na glavu sa petokrakom na glavu i onda su mi rekli: «Sad ćemo te tući ako ti ovo popada sa tebe izmasakrirat ćemo te». Naravno to je sve popadalo sa mene kako su me tukli, tada počinju me još žešće tući, padala sam u nesvijest, kada bi došla sebi vidim jedan mi sjedi na grudima, a osjetim drugi me siluje. Zatim me svi od njih pet siluju cijelu noć, a to su:

1. STANIĆIĆ LJUBAN,
2. ĆARGIĆ MILOŠ,
3. ĐURIĆ ACO,
4. ĐURIĆ ELVIS,
5. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»


Sutradan oko 10-11 sati su me zamotali u deku jer sam počela obimno krvariti iz materice, stavili u policijsko auto i odveli na ginekologiju.

Ja sam sva bila izobličena, tako da nisam vidjela ni gdje me vode ni kud.

U Bolnicu Vlasenica me prima doktor ĐERIĆ i radi mi kiretažu zbog krvnog odljeva iz materice.
U bolnici na ginekologiji nije bilo nikoga bila je pusta.
Poslije toga me odvode kući.

Kod kuće sam zatekla mamu, brata, sina, tetku (sada živi u ŽIVINICAMA), od tetke 2 kćerke i to: NN (sada živi u ŽIVINICAMA) i NN (sada živi u Kantonu Sarajevu). (Imena poznata redakciji)
Taj isti dan, a to je bilo početak maja mjeseca 1992. godine u 17 sati su pustili mog muža i on sa mojim bratom bježe tu noć preko šume.
Uveče u 24 sata dolaze tetak da provjeri kako je stanje u kući i oko kuće, ima li naoružanih vojnika jer je na leđima svojim donio mog oca prebijenog sa polomljenim rebrima koji je povraćao krv i sav izobličen od udaraca kao i ja.
Svi naprijed navedeni su mene vidjeli kada sam došla iz Bolnice Vlasenica i ja sam im ispričala šta mi se desilo, a i da nisam pričala mogli su vidjeti na meni.
I ja sam iskašljavala krv i dobila sam temperaturu.
Od te noći ja više nikada nisam mogla zaspati prirodnim snom. Spavala sam uz pomoć tableta za spavanje koje i danas koristim.
Moj otac i ja imali smo visoke temperature tako da tih dana nisam znala šta se dešava. Znam samo kada dođem sebi da popijem čaj, kako ja tako moj otac.
Početkom mjeseca juna 1992.godine prelazimo u očevu kuću, jer sve naprijed navedeno se dešavalo u kući moje tetke čija se kuća nalazila odmah ispod naše kuće.
Kompletna porodica moje tetke izlazi iz Vlasenice, na koji način i kojim kanalima ja neznam. Tako da u cijeloj ulici ostajemo samo moj otac, moja majka, moj sin i ja.
08. 06. 1992.godine dolaze po nas naveče četnici u 22 sata i odvode nas u logor «SUŠICA», tada sma prepoznala:
1. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»
ove ostale sam poznavala iz viđenja ali im neznam imena. Goran je odma po ulasku u kuću počeo udarati mog oca i psovati. Strpali su nas u auto i odveli u logor «SUŠICA».
Do 14.06.1992.godine konstantno sam bila izložena premlaćivanju, silovanju, a moj otac je isto bio premlaćivan.
U Logoru «SUŠICA» su me silovali i premlaćivali:
1. NIKOLIĆ DRAGAN zvani «Jenki»
2. VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar»
3. BASTAH DRAGAN zvani «Car»
4. ĐURIĆ ACO
5. ĐURIĆ ELVIS i još 2 koje sam dobro poznavala ali ne mogu se sjetiti imena, ali znam da su iz moje ulice.
Tada u Logoru «SUŠICA» bilo je oko 1500 do 2000 muslimana (žena, djece, muškaraca).
Redakciji su poznata imena dvije Bošnjakinje koje su silovane i koje danas žive u Australiji i ime jednog Bošnjaka koji je tada ubijen.
Ja moram naglasisti da sam živjela u Sarajevu, a da sam se udala u Vlasenicu i sve što sma znala stanovništvo Vlasenice to je preko djece koja su bila u obdaništu gdje sma ja radila.
Negdje oko 8 – 10. juna 1992.godine izveli su moga oca i još oko 20 muškaraca, mene, moju mamu i mog sina i još nekoliko familija i pred našim očima ubili su svih 20 muškaraca među kojima i mog oca.
Svih 20 muškaraca civila, muslimana streljao je VIĆKOVIĆ GORAN zvani «Vjetar» i BASTAH DRAGAN zvani «Car».
Od bola i krika izgubila sam glas i više nisam mogla pričati dok nismo prešli na slobodnu teritoriju.
15. 06. su nas pustili iz Logora «Sušica», odnosno strpali nas u autobuse i odvukli prema Kladnju do linije razgraničenja i tu nas pustili da idemo pješice do punkta koji je bio pod kontrolom Armije BiH.

NAPOMENA: Kada sam došla na slobodnu teritoriju tj. Živinice kada sam se oporavila negdje krajem juna se dobrovoljno prijavljujem u TO Živinice – Vlasenički odred. Nakon svega što sam preživjela htjela sam da dam bilo kakav doprinos muslimanskom narodu jer sam preživjela kako sam naprijed navela i bila sam uvjerena da će nestati muslimanski narod.

Do sada nisam nikada nikome davala izjavu. Ovu izjavu sam odlučila dati Udruženju «Žena-žrtva rata» iz razloga što pratim rad Udruženja i njihovu hrabrost i moja želja je da se pojavim na sudu i ispričam istinu. Spremna sam dati izjavu svakom istražnom organu i ispričati istinu.”

NAPOMENA: Zločinac Ljuban Stanišić je silovao djevojčice, djevojke i žene. On je sa grupom srpskih zločinaca porodičnu kuću od rahmetli sestre predsjednice UŽŽR pretvorio u „javnu kući“ gdje su i vlasnicu silovali i ubili. Tijelo joj je exhumirano i ukopano u Višegradu.



Ostali prilozi:
» VOGOŠĆA: IZVRŠENA PODJELA SATNIH OSNOVA ZA PČELE
Eset Muračević | 22. September 2017 21:43
Ostali prilozi istog autora:
» 11. GODIŠNJICA HALAL CERTIFICIRANJA
22. September 2017 16:51