Razgovarao: Esad KRCIÆ

Mr. Muharem KRZIÆ

BOŠNJACI.net: Gospodine Krziæu, kao bivšeg predsjednika SDA Banja Luke želim vas vratiti na trenutak u blisku bosansku i bošnjacku prošlost. Veæ je više od dvanaest godina od poèetka agresije na BiH, medjutim smatram da je period prije poèetka agresije na BiH isto tako važan, odnosno u vrijme kada su naše komšije oštrile kame dok smo mi sve to neoprezno posmatrali i slijepo vjerujuæi u pedestogošnje koministèko “brtastvo i jedinstvo”. Zamolio bih da napravite jedan presjek dogadjanja, odnosno da za naše èitatelje opišete to vrijeme kada se šeher Banja Luka pretvarala u centar veliko-srpskih nacionalista i hegemonista?
KRZIÆ: Banja Luka opæina s oko 180.000 stanovnika, od èega 45,000 Bošnjaka , 35.000 Hrvata, i oko16.000 ostalih. Još od nastanka Stare Jugoslavije 1918. godine Banja Luka je postala meta veliko-srpske ideologije osvajanja tudjih teritorija pod svaku cijenu. Za vrijeme SFRJ taj trend se nastavio u jaèem obimu, što je na prvi pogled apsurd uzimajuæi u obzir komunistièke proklamacije o bratstvu, jedinstvu i ravnopravnosti. Upravo planski za vrijeme SFRJ je naèinjeno nekoliko strategijskih poteza radi promjene nacionalne-etnièke strukture u samom gradu, dok na selima nije moguæa bila znaèajnija nacionalna promjena zbog vlasništva seljaka nad zemljom.
Stara Jugoslavija je dovodila èinovnike iz Srbije a posebno uèitelje da šire veliko-srpske ideje, tako da tada nije znaèajnije promjenila nacionalnu strukturu, tako da je u gradu jos 1950. godine bilo 60% Bošnjaka. No, za vrijeme SFRJ uskoro je nadjen naèin da se tome doskoèi. Izgradjeno je nekoliko vojnih baza JNA u samom gradu i okolici (iako strategijsko opravdanje za to je bilo vrlo upitno), te je tako stvorena prilika da se u Banju Luku doseli oko 5000 oficirskih porodica, gotovo 100% srpskih, a to znaèi 20,000 Srba. Naravno, oni su po starom dobrom srpskom obièaju dovlaèili rodjake i prijatelje, a ne zaboravite da je to bio privilegirani sloj drustva, koji su odmah dobivali posao i stanove od države.
Drugi demografski udar u korist Srba ucinjen je 1969. godine, nakon zemljotresa, kada je poèeo nagli privredni preporod grada zahvaljujuæi finansijama skupljenim iz cijele SFRJ. Opet su proradili srpski lobiji unutar vojske, policije, sudstva, privrede, jer Srbi su imali 80% rukovodnih položaja, te su stanovnici iz Srbije i Crne Gore u masama pohrlili u grad. Tada su Srbi definitivno prešli polovicu broja stanovništva.Takav razvoj dogadjanja je neminovno doveo do snažnog ispoljvanja srpskog nacionalizma. I zaista uskoro smo bili svjedoci otvorenih pritisaka na svakog ko nije iskazivao lojalnost velikosrpstvu. Sve èešæi su bili incidenti protiv Bošnjaka, pa èak i ubojstva, ali za koja Sud nikada nije smio kazati da su uèinjeni s predumišljajem-motivom da se ubije Bošnjak ili njegovo dijete.
Nije èudo što u tim okolnostima lahko su nadjeni Bošnjaci - srbofili pa i Hrvati, koji su u tome pomagali, da bi odrzali svoje kakve takve rukovodne pozicije. Oni su èesto bili slijepi i gluhi na sva upozorenja sugradjana o srpskom nacionalizmu. Pa su za sobom povukli znaèajan dio naroda, jer ipak su oni bili za kojima se povodilo. Jer dobar dio njih su bili komunisti idealisti, èak osobno pošteni i ugledni, vjerujuæi Titu iPartiji i njihovim proklamacijama o idealnom društvu, a nisu htjeli vidjeti da se pod formom nadnacionalnog jugoslovenstva kroz sve pore društva sve više podrazumijeva srpstvo. Bilo je postenih srpskih komunistièkih porodica, koje su kritikovale prodor srpskog nacionalizma, nasluæujuæi prodor èetništva, koje je i njima radio o glavi, no s vremenom su morali biti sve isti. Nekolicina od njih 1992. godine se solidarisala s žrtvama genocida i otišli su u inozemstvo.
U takvim okolnostima, kod prvih prodora demokratije 1990.godine nije èudo da se biraèko tijelo Bošnjaka i Hrvata doslovce podijelilo na nacionalne stranke i komunistièke, dok su Srbi u 90% glasali za nacionalne stranke, jer visoko nacionalno svjesni davno su shvatili da im je komunizam bio samo nužna i prolazna stepenica u ostvarivanju sirih interesa unutar Jugoslavije.
Tako su 1990. za lijeve stranke glasali Bošnjaci, Hrvati i jedan dio Srba te su one dobile veæi broj glasova od nacionalnih SDA i HDZ, ali za 50% manje od SDS. Ponudili smo im koaliciju u banjoluèkom Parlamentu, èime bi imali veæinu i sprijeèili bi SDS da formalnim putem izglašava npr. rasistièke i fašistièke odluke. Time ne bi skrenuli tok agresije koja je veæ bila planirana, ali bi barem usporili i dobili na vremenu.
No njihovi èelnici su kazali da oni s nacionalnim stranakama ne mogu u koaliciju, jer u vlastititm strankama primjenjuju nacionalni kljuè po popisu stanovništva (45% Srba).
Time su svjesno doveli u Parlament srpsku veæinu, pošto su njihovi poslanici listom glasala za sve što SDS predloži. Da apsurd bude veæi, njihovo biraèko tijelo bilo je nesrpsko skoro 90%.
Nažalost ovaj stav SDP je i danas aktualan u Banja Luci, jer Bošnjaci iz dijaspore opet su njima dali veæinu glasova pošto na èelu izbornih lista su bila poznata banjoluèka imena, a ovi su svoja mjesta, ustupili Srbima s dna izborne liste koji nikako nisu mogli dobiti glasove ne-srba, i time ponovili prevaru bošnjaèkih biraca. Opet se ponavlja slika iz Parlamenta 1992. godine.

Pljaèke, ubojstava, logora smrti, silovanja, muèenja, hapsenja i nebrojenih vrsta tortura nad masom ljudi i pojedinaca) su i prognani i deportovani, i izbjegli Bošnjaci i Hrvati iz Banje Luke i s drugih okupiranih dijelova Bosanske Krajine. Biti Bošnjak u to vrijeme, ne može se porediti s bilo kojim sličnim dogadjanjima na tlu Evrope u zadnjih 150 godina, osim s holokaustom nad Jevrejima. To je značilo da ste bili ponizavani, hapšeni, tučeni, pljačkani, istjerivani na ulicu iz vlastitih stanova. Žene uvijek pod rizikom silovanja.

BOŠNJACI.net: Period agresije i genocida 1992.-1995. godine ujedno je najteži period od postojanja BiH, odnosno Bošnjaka Banja Luke i cijele Krajine. Iz Banja Luke za vrijeme agresije su dolazile potresne vijesti o zloèinima, zlostavljanju i etnièkom èišæenju. Možete li nam reæi kako je bilo za vrijeme agresije u BL, i kako je bilo biti Bošnjak u tom fašistièkom-rasistièkom okruzenju?
KRZIÆ: Povjesno gledajuæi ovo je najteži period za bošnjacki narod, pošto posljedice poèinjenog genocida na ovim prostorima pored zloèina (uništenje ekonomske osnove Bošnjaka i Hrvata, pljaèke, ubojstava, logora smrti, silovanja, muèenja, hapsenja i nebrojenih vrsta tortura nad masom ljudi i pojedinaca) su i prognani i deportovani, i izbjegli Bošnjaci i Hrvati iz Banje Luke i s drugih okupiranih dijelova Bosanske Krajine. Prognano je oko 300.000 Bošnjaka, oko 100.000 Hrvata i oko 40.000 ostalih nesrpsakih naroda, odnosno preko 90% od predratnog broja ili preko 50% ukupnog stanovništva. Sva naša imovina je opljaèkana, prièinjena nam je materijalna šteta od preko 50 milijardi dollara.
Biti Bošnjak u to vrijeme, ne može se porediti s bilo kojim sliènim dogadjanjima na tlu Evrope u zadnjih 150 godina, osim s holokaustom nad Jevrejima. To je znaèilo da ste bili ponizavani, hapšeni, tuèeni, pljaèkani, istjerivani na ulicu iz vlastitih stanova. Žene uvijek pod rizikom silovanja. Niste smjeli ulaziti u restorane, prodavati ili kupovati na pijacama, potraziti lijeènièku pomoæ, odbiti slanje na frontu da bi opsluživali srpsku soldatesku. Niste smjeli imati bicikl a kamo li auto. Niste smjeli imati drva za loženje. Bošnjaci su bili proganjana životinja, koju je svako mogao tuæi, osakatiti ili ubiti bez bojazni od odgovornosti. Èak i oni nesrbi koji su promjenili imena u srpska (a takvih je bilo oko 1000), služili njihovu vojsku, davali im svoje kæeri, bili su gradjani drugog reda. Samo nekoliko imena medju njima kasnije su etablirani u društveno-politièki život današnje RS, opet planski da pomognu kredibilitet vlasti pred medjunarodnom zajednicom.
Najgore od svega što su ova zla nad nesrbima planirana, podržavana i izvršavana putem institucija vlasti u najveæem broju. Jednostavno reèeno, bila je to politika eksterminacije jednog naroda s njegovih povjesnih prebivališta.



BOŠNJACI.net: Koji slojevi bošnjaèke populacije su najèesce bili na udaru i šta se dešavalo sa bošnjaèkim intelektualcima, uglednim Banjaluèanima, privrednicima…?
KRZIÆ: Prvi “udari” na bosnjaèku populaciju poèeli su veæ 1990., odmah nakon parlamentarnih izbora. SDS je ubrzano sproveo srbizaciju sindikata u poduzeæima, iako je u svom politièkom programu zagovarao poduzeæa bez politike. Uz pomoæ ovakvog sindikata došlo je do nacionalne podjele u poduzeæima. Srpska veæina odjednom je radila što je SDS zahtjevao. Poèele su smjene rukovodnih bošnjaèkih i hrvatskih rukovodnih kadrova u poduzeæima, školstvu, sudstvu, policiji i sl. Ispoèetka to su umotavalo u oblandu demokratskih promjena, uklanjanja komunista (a to su u 90% sluèajeva zaista bili), dovoðenje sposobnih i sl. Ali to nije pogaðalo rukovodioce Srbe, osim u izuzetnim sluèajevima kada bi SDA i HDZ protestirali, jer im je bilo stalo da se sposobni kadrovi zadrže a neki su èak postali èlanovi SDA, SDS bi jednostavno se oglušio. Imali su apsolutnu vlast u parlamentu baš zahvaljujuæi Srbima koji su bili u SDP-u i u Reformistima i koji su glasali sukladno poslanicuima iz SDS. Tako su se ponašali u institucijama, raznim upravnim tijelima i sl.
Ponekad iz SDS-a su obeæavali da æe prihvatiti naše kadrove na pojedina rukovodna mjesta, ali osim u nekoliko sluèajeva ništa nije realizirano, èak ènisu ispoštovali koalicioni dogovor za uèešæe u vlasti opæine, što nam je pripadalo po zakonu o izbornim rezultatima.
Centralni drzavni organi ništa nisu mogli uèiniti. Pa tu se je dogadjala protuustavna pobuna Srba.
Krajem 1991.poèelo je smjena svih šefova klinika i šefova katedri na medicinskom fakultetu nesrba, pa su ih smještavali u ambulante kao obiæne lijeènike, iako se radilo o sveuèilišnim profesorima i meðunarodno priznatim struènjacima. Iza toga poèelo je otpuštanje lijeènika koji su odbili iæi na frontu u Hrvatsku, a potom jednostavno su krenuli otpuštati sve od reda. Tako je do kraja 1992. godine otpušteno preko 150 lijeènika Bošnjaka i Hrvata, a gotovo odmah bivaju izbaèeni na ulicu iz vlastitih stanova. Sukcesivno njihova radna mjesta i stanove zauzimaju Srbi koji su došli iz Hrvatske ili iz drugih krajeva BiH, a izvjestan broj dolazi iz Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore. Veæa degradacija i poniženja ljudskih liènosti nije se mogla zamisliti.
Identièan model etnièkog èišæenja primjenjuje se u sudskim i policijskim institucijama, opæinskoj vlasti, školstvu i sl.
Paralelno teèe atakiranje na zanatlije, koji su držali 60% radnji u Banja Luci, ali njih se nije moglo otpustiti, pa je tu primjenjena sila u vidu miniranja radnji, bacanja bombi, reketiranju ili jednostavno ubijajuæi ih ili odvodeæi u logore. Istina bilo je i “humanijih” rješenja u vidu budzašto prodaje imovine pod prijetnjom oružja.
No, kako niti to “èišæenje”nije bilo dovoljno brzo, poèelo se je s racijama na ulicama, hapšenjem kod kuæa, pozivanje na mobilizaciju za front protiv Armije RBiH. A tamo su èesto jednostavno likvidirani. Perifernim gradskim kvartovima kružili su auti s zvuènicima izbacujuæi prijeteæe parole: ”Viju, viju vuci sa Starèevice selite se Turci” ili “Odavde do Teherana neæe biti muslimana”.
Ali sve je to mnogo jasnije i obimnije predoèeno u knjizi ”Svjedoèiti zloèin i Bosnoljublje” koju imate u USA na raspolaganju.



BOŠNJACI.net: Koji logori i zatvori su bili rezervirani za ugledne Banjaluèane, I šta se dešavalo sa onima koji su bili van logora i zatvora, odnosno kako su sve to podnosili?
KRZIÆ: Iz poèetka su ljudi zatvarani u gradskom zatvoru i zatvoru na Tunjicama, ali kako je broj uhapšenih svakim danom enormno rastao, poèela su zatvaranja u improvizirane zatvore: starom Domu armije, Kasarnama, Strelištu, te na kraju su odvoðeni u konclogor Manjaèa, u brdima 13 km iznad grada.
Posebni zatvor za “odabrane” bio je tzv. Mali logor, vojne barake u samom centru grada, gdje su maltretiranja i muèenja, pa i ubijanja bili vrlo grubi. Tamo, naprimjer, nikada nije dozvoljeno Meðunarodnom crvenom križu da se pojavi. Zamislite tu situaciju i bruku meðunarodne zajednice, èak u Hitlerovoj Njemaèkoj MCK je posjeæivao sve logore.
Dakle, hapšenja su bila masovna i bez neke selekcije. Tako se dešavalo da meðu uhapšenim bude profesora, novinara, lijeènika, kao i meðu onima koji su bili tjerani na tzv. radnu obvezu. Ustvari radilo se o prisilnom èišæenju ulica, zahoda, utovarima, radu za pojedine srpske obitelji, koje bi izrazile potrebu za radnom snagom, radovima na farmama i sl. Tada se u gradu moglo vidjeti mnogo visokouglednih Bošnjaka na èišæenju, utovaru, cijepanju drva kako ih dojuèeranji susjedi proganjaju i sl.

BOŠNJACI.net: Kako su se lokalni Srbi ponašali za vrijeme okupacije?
KRZIÆ: Sjeæam se sluèaja kada je jedan sveuèilišni profesor morao cijepati drva svom studentu, a ovaj postiðen pozvao ga je krišom u kuæu da ne bi radio teške fizièke poslove i èak mu u džepove ugurao nešto hrane. Jer tada je vladala glad meðu našim narodom. Osobno se sjeæam susreta s èlanovima stare srpske porodice, koji su bili izuzetno pogoðeni našim tretmanom i stanjem.

Nama Bosnjacima u Banjoj Luci, i pored svih ogromnih tortura nad nama, rušenje Ferhadije je bilo po osjećanjima koja su nas obuzela, gotovo ista kao da se je desila pogibiji vlastitog djeteta. Jednostavno nestao je dio našeg života. Dakle nisu u pitanju samo vjerska osjećanja koja su nas obuzimala kod rušenja svake džamije. Bio je to osjećaj poraza čovjeka kao ljudskog bića kada shvati da zaista postoje monstrumi ljudi, kao da su monstrumi obladali cijelim svijetom i srusio se mit o dobru i svjetlu u korist mraka, zla i necisti. Ali imajući saznanja kako jadno danas izgledaju ti monstrumi na klupama u Den Haagu, bez obzira što pri tome ne osjećaju stid ili kajanje, očito pripadajući sotoni, a kao takvi ipak više nikada neće moći podnijeti milozvučan glas mujezina sa munare Ferhadije ili bilo koje druge džamije, čak i ako su na slobodi ili ih se nije uspjelo optužiti. Svaki od njih bježi stotinu kilometara daleko samo da ne gleda vitke munare, ne možemo a da u tome ne vidimo Allahovu volju i osjetimo neku vrstu zadovoljstva.

Ali bilo je mnogo više odvratnih prizora gdje su se banjoluèki Srbi naslaðivali takvim prizorima ili èak prijetili svojim komšijama, ponižavali ih ili im bacali bombe na kuæe. Nema Bosnjaka ili Hrvata koji nije takvo što iskusio na svojoj koži.
Interesantno da niko od njih nije smogao snage da javno protestira kod vlasti, niti je bilo nekog skupnog protesta. Kao da su zaboravili odvažnu protestnu Deklaraciju upuæenu direktno Hitleru banjoluèkih Bošnjaka da se zaštite Srbe od fašistièkih progona u Drugom Svjetskom ratu. Naprotiv, kada je jedan ugledni Bošnjak predoèio svoju medalju solunskog borca i svoj potpis na Deklaraciji, bio je još žešèe istuèen.



BOŠNJACI.net: Koliko nam je poznato dok je trajala srpsko-crnogorska agresija Vi ste sa grupom Banjaluèana osudjeni na višegodišnje kazne zatvora od strane tadašnjeg Vojnog suda u Banjaluci. Èak što više jedva ste izvukli zivu glavu nakon zatvranja. U optužnici stajalo, proglašeni ste krivim za krivièno djelo špijunaže, ili za prikupljanje podataka za strane obavještajne službe i pomaganje njihovog rada na neki drugi naèin, tada Vam je izreèena kazna èak 20 godina zatvora. Recite nam nešto o ovom procesu?
KRZIÆ: O našoj grupi i još nekim drugim možete više saznati u veæ spomenutoj knjizi. To je bio spontani naèin otpora okrutnom okupatoru: prikupiti podatke o zloèinima koji su se odvijali, uèešæu u zloèinima pojedinih srpskih vojnika, policajaca, èelnika iz vlasti itd., ali i podatke kako se to strategijski i organizovano odvijalo. Naravno bilo je tu i obavještajnih podataka druge vrste, direktno iz štaba JNA u poèetku, a kasnije tzv. Srpske vojske ili iz policije, medija. Bitno je da se uspjelo podatke slati van Bosne, pretežno u SAD ili u Sarajevo. Mnogo je napisa u svjetskim medijima od najpoznatijih novinara bilo napisano zahvaljujuæi našim podacima. Od nas je prvo potekla vijest o logorima smrti u Bosanskoj Krajini.
Što je još važnije, saèuvali smo veliku arhivu i predali je sudu u Den Hagu, odmah po osnutku, što æe dobro poslužiti u procesuiranju najveæih ratnih zloèinaca.
Neke od susreta s nama i suradnji koju smo ostvarili mnogi novinari su opisali u svojim knjigama, kao Roy Gutman, Peter Maass, David Reef, i to su dobitnici Pulicerove nagrade za ta djela.
Uhvaæeni èlanovi grupe su osuðeni na dugogodišnje kazne, da bi pred Daytonski sporazum bili zamjenjeni za srpske oficire. Svi bi oni bili likvidirani da nije bilo medijskog fokusiranja stranih novinara i interesiranja MCK i UNHCR-a za njihovu sudbinu



BOŠNJACI.net: Uporedo sa nestajanjem Bošnjaka Banja Luke, nestajali su i svi znaèajni kulturno-historijski objekti koji su Banja Luku èinili šeherom, odnosno sve što je podsjeæalo na bošnjaèku i islamsku arihtekturu. Tako je u nizu rušenja islamskih vjerskih objekata 7. maja 1993. godine sa velikim kolièinama eksploziva srušena banjaluèka ljepotica Ferhadija koja je bila pod zaštitom UNSCO-a. Iskreno govoreæi da je rušenje svake džamije podjednako boljelo svakog vjernika, medjutim kada je Ferhadija srušena, Bošnjaci su to na jedan poseban naèin doživjeli, odnosno nastala je jedna velika praznina u nama. Molim Vas da nam uz Dan džamija opišete taj vakat kada se fašizam nadvio nad šeher Banja Lukom?
KRZIÆ: Najbolji opis s kakvim osjecanjima smo primili rušenje Ferhadije džamije, dao je Bedrudin Gušiæ tada aktualni predsjednik Odbora IZ Banja Luka u vlastitim feljtonskim kazivanjima i u knjizi “Svjedoèiti genocid”. Nama Bosnjacima u Banjoj Luci, i pored svih ogromnih tortura nad nama, rušenje Ferhadije je bilo po osjeæanjima koja su nas obuzela, gotovo ista kao da se je desila pogibiji vlastitog djeteta. Jednostavno nestao je dio našeg života. Dakle nisu u pitanju samo vjerska osjeæanja koja su nas obuzimala kod rušenja svake džamije. Bio je to osjeæaj poraza èovjeka kao ljudskog biæa kada shvati da zaista postoje monstrumi ljudi, kao da su monstrumi obladali cijelim svijetom i srusio se mit o dobru i svjetlu u korist mraka, zla i necisti.
Ali imajuæi saznanja kako jadno danas izgledaju ti monstrumi na klupama u Den Haagu, bez obzira što pri tome ne osjeæaju stid ili kajanje, oèito pripadajuæi sotoni, a kao takvi ipak više nikada neæe moæi podnijeti milozvuèan glas mujezina sa munare Ferhadije ili bilo koje druge džamije, èak i ako su na slobodi ili ih se nije uspjelo optužiti. Svaki od njih bježi stotinu kilometara daleko samo da ne gleda vitke munare, ne možemo a da u tome ne vidimo Allahovu volju i osjetimo neku vrstu zadovoljstva.



BOŠNJACI.net: Kada govorimo o Ferhadiji ne znaèi da smo zaboravili ostale objekte koji su srušeni pred fašistièkim naletom mržnje, mislim na Arnaudiju i sve druge banjaluèke i širom BiH ljepotice, poput Aladže džamije u Foèi... Kada æe konaèno poèeti obnove ovih objekta koji æe bar donekle vrati bosanskim gradovima pred agresorski izgled?
KRZIÆ: Pokušaj poèetka obnove onemoguæen je od istih onih koji su je rušili ili to podržavali. Svoj kukavièluk i strah od Božije kuæe je najbolji pokazatelj o kakvom svijetu se to radi. Možete zamisliti kako æe se jadno osjeæati kada se Ferhadija se pojavi u svom punom sjaju?!
Obnova Ferhadije nije ništa od manjeg znaèaja od obnove Starog Mosta u Mostaru, naprotiv, ali njenu obnovu trebaju platiti odogovorne vlasti RS-a, koje niti danas ne žele zštititi njenu gradnju. Medjunarodna zajednica takodjer je odgovorna i treba platiti njenu obnovu i osigurati njenu trajnu zaštitu kao i ostalih 1000 džamija i sve druge spomenike koji su sruseni i koji su èinili Bosnu bosanskom. Pa to je tako jasno. Ali je jasno da obnovljena Ferhadija ne može biti zalog povjerenja, suživota i jedinstva, kao Stari Most. Ferhadija traži kajanje, Srebrenica traži kajanje, logori smrti traze pokajanja.
Da li je to moguæe oèekivati od onih koji i danas ubijaju vjernike, ako su druge vjere?
Zato bi možda trebalo tražiti od medjunarodne zajednice da uspostavi muzeje genocida gdje bi mlade generacije i svaki stanovnik Banje Luke bili suoèeni s istinom, kao što služi muzej holokausta u Washingtonu.

Muharem KRZIĆ, rodjen je u Maglaju 1940. godine. Završio je Veterinarski fakultet u Zagrebu, magisterij iz tehnologije namirnica u Sarajevu, a specijalizaciju u Danskoj. Uspješnu profesionalnu karijeru nadopunio je istraživanjem zagadjenja okoliša teškim metalima (1975.). Objavio je desetak naučno-stručnih radova i političkih publikacija. U vrijeme pada komunizma i demokratskih promjena, biva jednim od utemeljivača Stranke Demokratske Akcije Bosanske Krajine, te 1990. prvim tajnikom SDA za Banja Luku, a na prvim izborima 1991. godine njenim predsjednikom. Za vrijeme agresije na BiH, te okupacije Banja Luke, odlučuje da ostane sa svojim sugradjanima u okupiranom gradu, gdje putem inozemnih medija nastoji upoznati svjetsku javnost o dešavanjima na okupiranoj teritoriji, o teroru nad Bošnjacima i Hrvatima, o progonima, masovnim egzekucijama, genocidu. Uz pomoć drugih patriota uspijeva tajno prikupljati informacije o neprijateljskim snagama, masovnim zločinima, te ih slati na našu diplomatsku Misiju pri OUN u New Yorku. To će doprinijeti da US Kongres bude dodatno informiran, te time doprinijeti angažiranju SAD u zaustavljanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nakon hapšenja, istrage i fizičke torture, a zahvaljujući činjenici da agresor nije otkrio njegovu tajnu djelatnost, medjunarodnom intervencijom kao i posredovanjem čelnika BiH, biva spašen od likvidacije, te protjeran u Hrvatsku krajem 1993. U januaru 1994. godine, imenovan je otpravnikom poslova Ambasade R BiH u Londonu, čime je bio njen prvi diplomata u Ujedinjenom Kraljevstvu. Potom je obavljao dužnost šefa Konzulata u Oslu, te savjetnika u Ambasadi BiH u Washingtonu. U vrijeme pripreme knjige SVJEDOČITI ZLOČIN I BOSNOLJUBLJE, nalazio se u diplomatskoj službi BiH u Pakistanu. Trenutno živi u Sarajevu.

BOŠNJACI.net: Bili ste svjedok, što je opet vaša gradjanska i bošnjacka obaveza, dali nakon minornih izreèenih kazni zloèincima genocida nad Bošnjacima dali i koliko možemo vjerujeti haškom Tribunalu i sudijama?
KRZIÆ: Svjedoèenja èlanova naše grupe otpora u Haškom tribunalu protiv trenutno najviše rangiranim ratnim zloèincima Bosanske Krajine, Taliæu i Brdjaninu, jos je jednom potvrdilo važnost onoga što smo èinili u Banjoj Luci za vrijeme okupacije, kao i da su naše procjene s lica mjesta o obimu zloèina o genocidu koji se je odvijao nad Bošnjacima bile veoma precizne. Naravno, tu je jos barem 200 koji bi trebali biti optuženi u Hagu i barem 5000 koje bi trebali procesuirati sudovi u BiH. Ali mnogo ovisi od toga hoæe li preživjeli Banjoluèani pokrenuti Tužbe. To jeko bitno i to je uloga dijaspore da odradi taj dio obaveze prema svojoj matiènoj domovini.
Knjiga koju spominjem i koja dokumentuje dogadjanja 1992-94, bila je veæim dijelom prevedena na engleski za potrebe Suda i zato naša svjedoèenja su bila veoma opsežna i kompleksna. Pa svaki od nas imao je cjelodnevno svjedoèenje od 7 do 20 dana, ali što je takodjer važno, mi smo sugerirali cijelu mrežu važnih svjedoka o dogadjanima za vrijeme srpske agresije i okupacije, što je Sudu omoguæilo da niti jedna Tužba nije oborena. Mene je veoma radovalo kada sam vidio kako nasi ljudi s voljom i odgovornošæu prihvataju svoj doprinos u tome, kao i odgovornost istražnih timova Suda te njihova spremnost da ostvare suradnju i sa nasim ljudima koji su se našli raseljeni na svim dijelovima Svijeta.
Mislim, opæenito, da je Sud saèuvao svoj kredibilitet kada je u pitanju optuživanje pa i osude ratnih zloèinaca i pored evidentnog nastojanja nekih zemalja da putem svojih gradjana èlanova istražnih timova prolongiraju ili skrenu istragu, nastojeæi da se po bilo koju cijenu nadje greška i kod žrtve genocida. Koliko sam vidio, ipak takvi motivi i nastojanje diskreditacije Suda, sve èešæe su prisutni, kako se sve više mijenjaju istražni timovi u ovih deset godina od ustanovljena Suda. Mislim da današnja globalna politika nekih zemalja sve više pokušava na to utjecati.




BOŠNJACI.net: Jedno vrijeme ste bili u bosanskoj diplomaciji, recite nam gdje ste sve bili na dužnosti i kako ste vidjeli gradjane BiH, odnosno kako ste vidjeli Bošnjake u dijaspori?
KRZIÆ: Bio sam nas prvi diplomata i otpravnik poslova ambasade BiH u Londonu poèetkom 1994., konzul i šef DKP u Oslu, savjetnik u Washingtonu i Islamabadu.
Èini mi se da bosanskohercegovaèki prognanici, naravno gotovo 100% Bošnjaci, su prolazili u tim vremenima kroz razlièite faze.U prvom stanju to su bili razoèarani, izgubljeni, ošteæeni ljudi u svakom pogledu, s kojima je tada trebalo najviše raditi, a i oni su u nama diplomatama vidjeli simbole borbe i opstanka svoje jedine domovine Bosne. Tada svaki iole odgovoran diplomata davao je sve od sebe da im pomogne barem psihološki.
Zatim je došla faza medjusobnog povezivanja, gdje takodjer diplomate su imale važnu ulogu, mada neki nisu tome puno doprinijeli zbog vlastitog neiskustva i nesnalaženja. Jer, ne treba zaboraviti, da naše djelovanje je bilo gotoovo u potpunosti oslonjeno na individualne sposobnosti ili sklonosti, bez neke strategije sugerirane iz Bosne. A i to ima svoja opravdanja: Bosna je bila sva u krvi u borbi za opstanak.
Danas, havala Allahu s.v.t., Bošnjaci su opstali ma gdje se nalazili, mlade generacije iako se adaptiraju i negdje asimiliraju, u najveæem broju imaju u svom srcu ugradjene dvije trajne ljubavi: ljubav prema porodici i prema domovini.Sigurno ce to mnoge dovesti nazad u Bosnu.

BOŠNJACI.net: Šta danas radi Muharem Krziæ, i kako vidi svoju Banja Luku u buduænosti, odnosno nakon teške genocidne agresije nad Bosnom i Bošnjacima kako Bosnu i Hercegovinu vidite u cjelosti?
KRZIÆ: To je vrlo kompleksno pitanje, te traži i takav odgovor, a za to treba suviše prostora a o tome se puno piše i zna i mnogi govore u svojim intervjuima.
Zato æu samo naglasiti da Dijaspora ima jednu od najznaèajnijih uloga u tome. Prvenstveno da se drži organizirano i da joj glavni cilj bude što više ljudi, posebno mladih, vratiti u BiH. U tom smislu, oni trebaju shvatiti da je to put duševnog zadovoljstva i mnogo težeg materijalnog stanja nego na Zapadu. Ali za domovinu i porodicu mora se nešto žrtvovati. Tako je bilo uvijek i svagdje, da ne nabrajam primjere.
Dijaspora može imati utjecaj na dogadjanja u BiH, ako je dobro organizirana i vodjena.