Aliju Izetbegoviæa æe vremena pamtiti kao jednog od najveæih mirotvoraca u povijesti civilizacije. On je vjerovao u mir i kada je svakome bilo jasno da je agresija na BiH stvarnost. I u vrijeme genocidne agresije, vjerovao je u mir, po svaku cijenu, jer je bio ubjeðen da je mir uvijek u prednosti, kao i dobrota. Mnogi su mu zamjerili na njegovoj spremnosti da pregovara i sa zloèincima, kako bi iskoristio sve moguænosti prije nego što rat preostane kao krajnje ishodište. Ta njegova mirotvoraèka dominantna crta možda nije najsretnija preporuka za politièara, ali jeste za humanistu i etièara. On je bio izuzetak u politici, ono što je nekada bio Mahatma Gandi u Indiji. Njegov jezik nije bio politièki, veæ humanistièki. On je mir i ljudske živote uvijek stavljao iznad politièkih interesa. Zato je potpisao Dejtonski sporazum, zato je pristao na kompromis zvani Republika Srpska, rekavši svoju povijesnu misao: «Ako saèuvamo Bosnu, saèuvat æemo i narod, a ako izgubimo narod, izgubit æemo i Bosnu».
Na žalost, Izetbegoviæevo mirotvorstvo nije doživjelo meðunarodnu valorizaciju kakvu zaslužuje. On je prije desetine drugih morao dobiti Nobelovu nagradu za mir! Ne samo zbog toga što je posvjedoèio da mu je mir vredniji od svega, veæ prije svega zbog toga što je u vremenim teških ratnih iskušenja uspio sputati i u konstruktivnu civilizacijsku energiju pretoèiti opravdani gnijev naroda, izloženog genocidu i meðunarodnoj zavjeri. On je uspio saèuvati bosanstvo u ljudima koji su ubijani samo zbog toga što su muslimani. Uspio je da na mržnju uzvrati ljubavlju, na laž istinom, na rat mirom… Njegova vizija bosanstva postala je vizija svih bosanskih ljudi dobre volje. Zato na teritorijama pod kontrolom njegove, državne vlasti, nije bilo revanšizama, ratnih zloèina, rušenja bogomolja i ravnanja grobalja. Uprkos svemu, tamo gdje je bila Izetbegoviæeva vlast – živjela je bosanska Bosna. On je znao da æe saèuvano i zdravo sjeme bosanstva biti magnet za reintegraciju BiH, kao zemlje ravnopravnih naroda i graðana, u kojoj Alijin bošnjaèki narod jedino i može opstati. Ali, na žalost, ovaj grandiozni civilizacijski otpor zlu i ništavilu nikada nije doživio svjetsko priznanje, jer je propisano da se u BiH mora pronaæi jednaka krivica za rat. Otud je Alija Izetbegoviæ u ovoj zavjeri dijelio sudbinu svoga naroda, postavši nepravedno marginaliziran od strane onih koji su mu, kao najmanji vid satisfakcije, morali dati Nobelovu nagradu za mir.
Mi možemo žaliti što Alija Izetbegoviæ nije za života doèekao da njegovo djelo bude priznato u širim okvirima, ali i biti sigurni da ta vrijednost, kao i svaka vrijednost u povijesti, neæe ostati bez zasluženog mjesta u pojmovniku civilizacije. Izetbegoviæ nije ni prvi ni posljednji velikan koji nije doèekao priznanje za svoje djelo. Bosna je pod njegovim rukovodstvom prošla najteže što se može proæi, i teško je vjerovati da bi se takva iskušenja mogla ponoviti. Saèuvan je i ojaèan bosanski život, u svojoj plemenitoj nakani, i otud vrijedi vjerovati da æe opstanak Bosne u Bosni izdiæi život i djelo Alije Izetbegoviæa na pijedestal svebosanske vrijednosti, kao iskljuèive paradigme na osnovu koje je moguæe graditi mir i prosperitet za sve bosanske ljude.
Za nas u Bosni, Izetbegoviæ je otac nove bosanske državnosti, jer je pod njegovim voðstvom, nakon stotine godina, reafirmirana državnost BiH. On je prvi predsjednik meðunarodno priznate Bosne i Hercegovine i ubjedljivo najmarkantnija, ali i najzagonetnija politièka liènost u povijesti Bosne. Vjerovatno nikada neæemo razumjeti sve tajne Izetbegoviæevog mirotvorstva, koje æe ostati da u mitskoj dimenziji lebdi nad životom i izazovima bosanske buduænosti.