"Ipak imade nesto sto nije prolazno, sto ne moze ni puki slucaj, ni najljuci neprijatelj unistiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slucaj, dapace ni zub vremena, ne moze pomraciti umne stecevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet buducim narastajima i vremenima." (SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI U ISLAMSKOJ KNJIZEVNOSTI, SARAJEVO, 1912.)

"Koliko ima samo dusevne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljasnjost. Ima tu prikrivene njeznosti i obzira, ima tu jos rumenog stida u obrazima. Ima tu jos postivanja i prefinjene skromnosti, ima tu jos i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu jos i sirokog srca za dobro i odusevljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski njezan ton u medjusobnom ophodjenju kakav se rijetko susrece na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u nasem zivotu kao biser u skoljci koji zadugo nece izgubiti svoj sjaj." (HAMZA HUMO, 1937.)

"Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadrzana njena specificnost i sustina. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplodjenja i spoja: orijentalnog-po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog-po snatrivoj, neutjesnoj, bolnoj osjecajnosti, po sirini njene dusevnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog zene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjecanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i zivota." (MUHSIN RIZVIC, PANORAMA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI, 1994.)

"Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih zanrova nase usmene knjizevnosti i nase narodne umjetnosti opcenito-mogla je nastati kada su istocnjacki oblici zivljenja bili potpunije shvaceni u onom dijelu stanovnistva Bosne koje je primilo islam, kada su se oblikovale specificne gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske cetvrti-mahale, u kojima su kuce, prema mogucnostima domacina, imale posebne prostore: ogradjenu avliju sa kapidzikom, bascu sa cardakom, asik-pendzer i drugo, dakle kada se zivot poceo odvijati u onom ambijentu koji cini dobro poznata zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. pocetkom XVI stoljeca, a kako se u nacinu zivota nije nista mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., moze se smatrati dazlatno doba zivota sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada jos uvijek ne gasi, ali se narusava cjelovitost zivotne podloge iz koje se ova pjesma radjala, jer prodorom zapadnjacke kulture zivljenja pocinju isezavati neki od oblika zivota iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati. U dugom visestoljetnom zivotu, u razlicitim slojevima gradskog stanovistva, stvarana je i pjevana sevdalinka na djevojackim i momackim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama i drugim porodicnim skupovima, u avliji, u basci, u kuli, na cardaku, u kucnim odajama, na tefericu, na putu, na aksamlucima, u hanu, iduci kroz mahalu, jasuci na konju, na meraji, u lovu, na gradskim tvrdjavama, u zatocenistvu, na vojnim pohodima, pod tudjim nebom..." (MUNIB MAGLAJLIC, "OD ZBILJE DO PJESME", 1983; "MUSLIMANSKA USMENA BALADA", 1985.)

"Ulazeci pomocu narodne pjesme u evropsku duhovnu zajednicu, nas narod je tek u XIX stoljecu shvatio svu vrijednost svoga narodnog blaga. GRIMM je odmah rekao da nasa narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istocne i zapadne lirike. Knjizevna Evropa je, dakle, otkrila sve vrijednosti nase narodne poezije ukazujuci na sve njene moralne, nacionalne, pjesnicke i stilske kvalitete. Njezin udio bio je vrlo velik u formiranju vjere u stvaralacku snagu naroda i u borbi za narodni jezik. Ona je dala najbolje obrazce stila i jezika naseme romantizmu, vrseci najvece uticaje na nase pjesnike, ona je istodobno, bila i najbolji izvor za nasu povijest." (HAMID DIZDAR, 1944.)

"Otac mi je pripovjedao kad se prvi put sastao turski parlament, da je Fehim ef. Djumisic pozvao na veceru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je cuo od nekoga da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka koja je slovila kao dobra pjevacica. Ne zaleci ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku veceru, doveo je pjevacicu u svoj konak da im nekolike otpjeva. Medju gostima bio je i Hikmet (Arif Hikmet-beg Rizvanbegovic-Stocevic, bosnjacki pjesnik na turskom jeziku-opas. S.V.) sa svojom trpezom, jer bez aksamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svako poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo. Rahmetli otac veli, da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevacica pjevali, posmatrao Hikmeta i njegovo dusevno raspolozenje. Sjedio je mirno, sto je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slusao sve s nekim dubokim postovanjem i djecijim zanosom. Medju ostalim, zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju u kojoj dolaze slijedeci stihovi:
Kun' ga majko i ja cu ga kleti,
al' stani ja cu zapoceti:
Tamnica mu moja njedra bila...
Na to je Hikmet skocio na noge i u velikoj uzbudjenosti povikao: "MOJ JE NAROD NAJVECI PJESNIK!", pa onda poceo tumaciti prisutnima po arapskoj poetici ljepote te narodne. Svi su se u cudu snebivali, sta je sve Hikmet u toj pjesmi nasao..." (SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI, 1912.)

"A tamo gdje nema duha ne mozemo ga ni na bilo kakav nacin uvesti. Nemoguce je nikakvim odgojem u pojedincu, koji ljubi bljutavo-vlaznu i lazno-sedimentalnu pjesmu probuditi smisao za istinski osjecajnu; Jer on sam vodi bljutavo-lazno-sedimentalan zivot i pjesma njegova ukusa ulazi u njega kao svoju prirodnu sredinu i iz njega zraci mirisima njegova bica." (IVAN FOCHT, UVOD U ESTETIKU, 1979.)

"Najnjeznije, naljepse, sto je lirsko-muzicka umjetnost ikada stvorila." (GERHARD GESEMANN, 1937.; GESEMANN je poznati i priznati slavist, koji je prvi publicirao ERLANGENSKI RUKOPIS, 1925., sa velikim brojem epsko-lirskih pjesama sa Balkana, koje je skupio nepoznati autor. U tom rukopisu nalazi se, i dosad nastarije zabiljezena sevdalinka, KISA PADA, TRAVA RASTE. Pored ovoga Gesemann je objavio i veci broj studija i ogleda na temu usmene narodne knjizevnosti, izmjedu ostalog, i ogled o SEVDALINCI).

"Kao sto je beskonacno morsko dno i kao sto je beskonacna morska pucina, tako je beskonacno i polje narodne sevdalinke, i sto bi ju je vise analizirali, to bi nas sve vise iz njenog rudnika zapljuskivala zlatna varnica neiscrpnih, bogatih i raznovrsnih motiva." (SAIT ORAHOVAC, 1932.)

"Iste godine (1814) izasla je i mala prostonarodna pjesmarica, koja ima doduse samo 120 stranica, ali je puna prekrasne prirodne poezije, kakove ne moze pokazati nijedno drugo slavensko pleme i kojoj se sladoscu, nevinoscu i milinom jedva mogu da isporede i najbolje pjesme njemackoga naroda. Ko u to sumnja, upucujemo ga samo na poznatu prekrasnu pjesmu HASANAGINICU, koju je vec prije GOETHE svojim prijevodom uveo u Njemacku. Zbirka bi ovakvih pjesama, u drugom, vise rasirenom jeziku i u drugo vrijeme svakoga zanijela." (JACOB GRIMM, 1819.)

"Zaista taj narod u kome takve pjesme postaju, dok se sinovi njegovi izobraze, izuce, i sa klasicnim drevnim ljepotnim proizvodima upoznadu, kadar ce biti cudesa u pjesnopjevstvu uciniti." (Madjarski pjesnik FERENC KAZINCZY, citirano prema: ALIJA ISAKOVIC, HASANAGINICA, Sarajevo, 1975.)

"Citavih 40 godina (1774-1814) HASANAGINICA je, kao pjesma "morlackog jezika", kruzila uzburkanom evropskom literarno-folklornom pozornicom, vec iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nísmo znali za nju, osim nekolicine ucenih pojedinaca. Tako nas ova MUSLIMANSKA BALADA o plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri ucenom svijetu, ukaza na velicanstven poetski, stvaralacki dar nasega covjeka, postade eksport izuzetnog intenziteta i neslucenih razmjera, i postade plodonosan poticaj mnogima." (VOJISLAV M. JOVANOVIC, 1913., citirano prema: Alija Isakovic: HASANAGINICA, 1975.)

"Sevdalinka (ljubavna pjesma, pjesma o ljubavi) u kulturi bosanskih Muslimana ima posebnu ulogu. To je narodna pjesma u kojoj je u jezgrovitom muzicko-knjizevno-jezickom obliku iskazano jedno autenticno narodno bice, prepoznatljive ambijentalnosti, naglasene senzualnosti i zivotne i opceljudske tragicnosti. Sevdalinka je odrazavala posebnost i izvornost carsijskog bosanskog ambijenta, njegovih ducana i bazerdzana, mahala i basca, izvora i rijeka, momaka i djevojaka, njihove ljepote, mladosti i sevdaha. Kroz nju je na jedan neponovljiv, umjetnicki uvjerljiv nacin opjevana ljepota zivljenja i mladosti, kao i ljubavna i zivotna bol, ali je tu, kao rijetko gdje, postignuta i ljepota i autenticnost rijeci i izraza. Tu prepoznajemo umjetnicki transformiran govor bosanskih sehera i kasaba u vrijeme turske vladavine, puls i ritam toga govora. Kroz taj govor narodni nepoznati pjevaci udahnuli su mirise i ispili sokove iskonske ljepote osjecanja, postizuci zadivljujuci sklad izmedju izvornosti osjecanja i jezickog izraza kojima se ona iskazuju. Istrazivanja sevdalinke sa knjizevno-historijskog aspekta pokazuju da ta pjesma nastaje, zivi, i mijenja se i bogati u bosanskim mahalama i carsijama, da je ona izraz tog nacina zivljenja, poimanja zivota i ljubavi. Njena zarista su centri orijentalne materijalne i duhovne kulture u Bosni, prije svega Sarajevo, a onda i druge vece, pa i manje kasabe sirom bosanskoga pasaluka." (DZEVAD JAHIC: Jezicki izvori sevdalinke. U: JEZIK BOSANSKIH MUSLIMANA, Sarajevo, 1991.)

"Rijec SEVDAH u turskom jeziku oznacava ljubavnu ceznju i ljubavni zanos, a ishodiste joj se nalazi u arapskom izrazu sawda, koji obuhvata i imenuje pojam crna zuc. Stari arapski odnosno grcki lijecnici smatrali su, naime, da crna zuc, kao jedna od cetiri osnovne supstance koje se nalaze u ljudskom organizmu, utice na emocionalni zivot i da izaziva melanholicno i razdrazljivo raspolozenje. Otuda iz grckog jezika izraz melanholija sa prenesenim smislom direktne projekcije osnovnog znacenja: melan holos - crna zuc. Posto je sama ljubav uzrocnik istog takvog raspolozenja, u turskom jeziku su ovi pojmovi dovedeni u blisku vezu semantickog identiteta, cime je ostvaren pojmovni rezultat dvostruke projekcije osnovnog znacenja." (MUHSIN RIZVIC: Iznad i ispod teksta, Sarajevo, 1969., navedeno prema: ALIJA ISAKOVIC: BISERJE: Antologija muslimanske knjizevnosti, 2. izd., Opatija, 1990.)

"Muslimanska lirska pjesma sevdalinka - krunski je dragulj cijele nase narodne knjizevnosti. Sevdalinka je pjesma urbane sredine, nastala u ekonomski i materijalno stabilnijem miljeu (trgovacko-zanatlijskom), koji je dominatno bio islamsko-orijentalni. Zahvaljujuci tome, u sevdalinku, osobito u njezinu melodijsku strukturu, prodrli su prepoznatljivi elementi Orijenta. Lirska struktura, tip osjecajnosti, zakoni versifikacije, simbolika, imaginacija, arhetipovi sevdalinke - svi ti elementi, pak, imaju svoj izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji lezi u podlozi puckoga naslijedstva svih triju bosanskohercegovackih etno-kulturnih zajednica. Na svoj nacin to potvrdjuje posvudasnja recepcija sevdalinke kao svoje." (IVAN LOVRENOVIC: Labirint i pamcenje: Kulturno-historijski esej o Bosni, Sarajevo, 1989.)

"Citav nas narod je pjevac. Kad ga je nesto boljelo, kad se veselio, kad je plakao, kad je volio, molio, kad je robovao i kada se nadao, uvijek se okretao pjesmi. Narod voli svoju pjesmu i svoje pjevace. Cesto se, i u najstarijim vremenima, vise cijenio dobar pjevac sevdalinki od dobra junaka! Pa i od dobra jahaca, ucena covjeka, pa cak i kadije ili kakva drugog alima. Majke su te pjesme pjevale djeci nad kolijevkom; slusali smo ih u djetinjstvu, na livadama, na svadbama i veseljima. Mi smo ove pjesme slusali i pamtili u prvim danima mladosti, zato one zive u nama. Mi ih zbog toga volimo." (HAMID DIZDAR: Ljubavne narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953.)

"Sevdalinka je pjesma visih muslimanskih slojeva, cija porodicna i licna imena cujete iz tekstova samih pjesama... Vec iz samih prirodnih kulisa se vidi gdje i od koga sevdalinka vodi porijeklo: tu je Miljacka rijeka, tu Bendbasa, tu Saraci i Kovaci, tu krivi mracni sokacici, velike presvodjene kapije, s onim tipicnim cvijecem, zumbulom i ruzom, tu su visoke, tzv. turske kuce s doksatima, tu dzamije i zanemarena groblja. Bosanskohercegovacka gradska pjesma je svojina danas gotovo izumrlih gospodskih muslimanskih slojeva i njihovih mnogobrojnih muslimanskih, pravoslavnih i katolickih klijenata... Nije nikakvo cudo sto je gospodska i gradska pjesma sevdalinka postala svojinom i svih nizih, muslimanskih i hriscanskih slojeva koji su zivjeli u okviru tursko-orijentalne gradske kulture." (GERHARD GESEMANN: O bosanskohercegovackim sevdalinkama, Sarajevo, 1937., navedeno prema: MUHAMED HADZIJAHIC: Od tradicije do identiteta: Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1974.)

"Vidio sam i takvu situaciju, gdje jedan nas pjevac sevdalinki, inace i intelektualac, zamoljen od grupe stranaca da otpjeva jednu od tih pjesama, zapada u grdnu nepriliku i trazi sve moguce nacine da tome izbjegne. Upitan kasnije zasto se nije odazvao molbi tih radoznalih ljudi, priznao je da uistinu "NIJE MOGAO". Ne samo zato sto ta nasa pjesma nije evropski salonski frizirana i sto bi svojom egzotikom mogla da djeluje na te ljude cudno, neugodno, mozda i smijesno, nego i zbog "samoga sebe". Kako? Zasto? Zato sto bi pred tim ljudima svoje pjevanje osjecao kao neko razgolicavanje, dusevnu denudaciju, psihicku "nepristojnost". Elementarna stvarnost izrazena je i suvise neposrednom fiziologijom tonova i uzdaha, forma koja je van evropske muzicke konvencionalnosti, uopce ta elementarna zapadnjacki i estetski netusirana osjecajnost mogla bi da povrijedi estetsku mjeru i ukus zapadnjaka…Dok se zapadnjacka muzika osjecala kao "pragmaticna" ili "apsolutna muzika", kao koncertna ili operska literatura, samo muzikalno, estetski, pa i filozofski, bosanska pjesma jecala je i jaukala, odnekud iz dubine, strujala je zilama i nervima i kupila krv u srce…Poslije prijelaza u mladicke godine moj odnos prema toj, i uopce narodnoj pjesmi, iz osnova se promijenio: poslije duze inkubacije izbila je i "infekcija": BACILLUS BOSNENSIS, iako mi djedovi nisu Bosanci, usao je u krv, a sa dna duse, negdje iz atavistickih dubina, javila se zica da zazuji i na najprostiju hamalsku pjesmu. Osjetio sam i to da to nisu "primitivne" pjesme, nego, u stvari, vrlo "teske" pjesme…U toj psiholoski duboko i snazno izrazenoj strukturiranosti ova pjesma nalazi korijen svoje monodicnosti "koja se u svom bicu moze da iscrpi samo sa dna licne, individualne psihe". (VLADIMIR DVORNIKOVIC: Karakterologija Jugoslovena, Beograd, 1990.; navedeno prema: OMER POBRIC: 99 sevdalinki i poneka pjesma, Sarajevo, 1992.; Tekst je lektoriran iz srpskoga u bosanski jezik.)

"Nigdje mi nije tako cesto na um padala misao da prava umjetnost noci pecat vjecnosti kao pri sakupljanju pjesama koje zive jedino u sjecanju naroda (Bosnjaka, nap. S.V.). Pjesnicka misao je neugasiva iskra koja skace sa jednoga krova na drugi i svuda raspaljuje oganj. Pri tome ne poznaje granice ni u pogledu vremena, ni u pogledu prostora, pa cak ni u pogledu jezika i nacije. One (sevdalinke, nap. S.V.) MORAJU biti lijepe, jer im ne pomazu znacajni dogadjaji, herojska djela i znamenite licnosti, o kojima pjevaju epske pjesme. Pobjedjuju same sobom, obezbjedjuju se samo svojom vrijednoscu". (LUDVIK KUBA: Ljubav u bosanskohercegovackim pjesmama. Prag, 1953.; navedeno prema: ÐENANA BUTUROVIC et al.: Bosnjacka knjizevnost u knjizevnoj kritici: Knjiga dva: Usmena knjizevnost, Alef, Sarajevo, 1998., str. 44-45.)

"Cini mi se da ponad svake sevdalinke stoji blaga sjenka, kao magma vrhunaravnog jezickog i glazbenog ozracja i ovoj pjesmi daje punocu i srodnost sa najdubljim osjecanjima sto prozimaju covjeka u odredjenom, izdvojenom stanju zanosa, derta, tuge ili, pak, ljubavnog ushicenja. Dotaci tajnu i tajanstvo sevdalinke umijece je izrazito osobnog dara i, bez obzira na to sto je ovo siroko rasprostranjena, narodna pjesma, ona je bitno vezana za individualni dozivljaj i njena vrijednost se ogleda u unutarnjem 'prijemu' i intimnom oblikovanju smisla, nacina i karaktera interpretacije ove jedinstvene poezije." (IVAN KORDIC, Pogovor u knjizi: Vehid Gunic: MERAKLIJE, Sarajevo, 1994.)

"…Jednog aprilskog jutra, zapravo zore, 1946. godine probudio me neki nepoznati ritmicki zvuk i pjesma. Bilo je to cudno pjevanje DUBOKO LJUDSKO, NEKAKO DREVNO I ISKONSKO, A BLISKO I DRAGO u isto vrijeme. Pogledao sam kroz prozor i ugledao nekoliko seoskih kola: i na njima svatovi, u bijelim i sarenim zivopisnim nosnjama. Neki brkajlija sa crvenim omotacem oko glave lupao je sa puno smisla za ritam u tupan od govedje koze, a pjesma se orila, budeci gradjane iz njihovog posljednjeg jutarnjeg sna: Sta u dvoru zubor stoji, sta ono vele? Hej, ono majka sina zeni, pa se vesele! Svak se tome radovase, majka najvise… Taj mali, ali vrlo impresivan dogadjaj vratio me u carstvo djetinjstva, u svijet njegovih carolija, u dane kad se sve gleda rasirenim ocima. Prisjetio sam se mnogih pjesama koje su pjevale moja majka, sestra, strina, moje komsinice: Duda, Dzevahira, Bosiljka… Znao sam da su to pjesme primitivnog izraza, ali istinite i jos zive, nenatrunjene jednom kvazicivilizacijom, interesantne i lijepe. …ZAVOLIO SAM SEVDALINKU. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima, koje sam nepromisljeno, ali i opravdano bio zagubio. Lirska narodna pjesma je jos interesantnija. Njen glas nam dolazi iz dubine prastarog, drevnog i neshvatljivog. I bas zahvaljujuci toj pjesmi mozemo da osjetimo duh i dah drevnosti, mozemo da predocimo sebi odnose iz patrijahalne sredine kao i nacin zivota i misljenja kakav je bio davno i jucer. Danas je ta pjesma, manje-vise, sa sebe zbacila svoje utilitaristicke primjese i BLISTA CISTA KAO BISER koji smo izvadili iz skoljke sa dna tajanstvenog mora. Njen izraz je precizan, koncizan, blizak. On i danas moze da bude uzoran. On je u stanju da poluci takve ekspresije da poetske igre modernih pisaca, nasih savremenika, mogu da nam izgledaju manje uspjele, isforsirane, nevjeste, ako ih uporedimo s nekim nasim pjesmama, zagonetkama i poslovicama." (MEHMEDALIJA-MAK DIZDAR, Gdje je ona cudnovata djevojka koja se je suncem povezala, a mjesecom opasala, u: Mak Dizdar: IZABRANA DJELA. Knjiga III. [priredio: Enes Durakovic], Sarajevo, 1981.)

"Tip zajednicke - muske i zenske pjesme obrazuju sevdalinke. To su pjesme pretezno ljubavnog sadrzaja i istancanih osjecaja, koje se pjevaju u veselim i u tuznim prigodama, uz instrumenat il bez njeg, solo ili u zboru. Svaka sevdalinka ima svoju melodiju (kajdu), a sve zajedno posjeduju vlastit folklorni elemenat i orijentalni izrazajni kolorit. Leprsava i mjestimicno mastom bogata, intimna i ponekad na izgled culna, puna duhovno uzdignutih naglasaka, ova lirska poezija je tipicna za bosansko narodno stvaralastvo. Prave sevdalinke su profinjene i diskretne; u njima nema frivolnosti. Uz ljubavna raspolozenja izrazavaju estetska, vjerska, domoljubna, drustvena i eticka osjecanja. Iako tu i tamo daju oduska masti, one su u osnovi realisticne. Sta vise, njihovi neposredni motivi su cesto uzeti iz svakodnevnog zivota. Na sevdalinku se mogu dobro primjeniti rijeci Kresimira Georgijevica, da sklad stila i sadrzaja u juznoslavenskim puckim lirskim pjesmama dolazi otuda, 'sto se one radjaju u trenutnoj situaciji'. Sevdalinke su najjace zivo svjedocanstvo dubokog emocionalnog zivota narodâ Bosne i Hercegovine. Pravilna interpretacija sevdalinke zahtijeva pored dobrog organa jos posebnu tehnicku spremu i osjecaj, te se zato njegovanju vokalne glazbe u Bosni i Hercegovini vijekovima poklanjala velika paznja. Kultura glasa i sklada njegovana je i zbog liturgijskih potreba (radi pravilnog psalmodiranja Kur'ana, pjevanja Mevluda i drugih poboznih pjesama te za kantorsku izobrazbu mujezina)". [SMAIL BALIC: Kultura Bosnjaka: muslimanska komponenta, 2. izd. Tuzla-Zagreb, 1994., str. 49-50.]

"Sevdalinka je jedan od najreprezentativnijih zanrova bosanskohercegovacke usmene knjizevnosti. Naziv potjece od turcizma - sevdah, sto u prijevodu znaci ljubav, ljubavna ceznja, ljubavni zanos. Sevdalinka se kao muzicko-poetski oblik javlja na tlu Bosne i Hercegovine nakon dolaska Osmanlija i pod utjecajem kulturnih tekovina Islama (pocetak XVI stoljeca). Gradovi, uredjeni po principima orijentalne urbanizacije, su bili jedini moguc socijalni milje za razvoj ovoga oblika. Ako sevdalinku moramo sociolosko-historijski odrediti, onda ona spada u visoko urbanu, patrijarhalnu sredinu Bosne i Hercegovine. U prvom redu, sevdalinka je nastala pod utjecajem MEKAMA [podvukao S.V.], kojeg su na tlo Bosne i Hercegovine donijeli Turci. Makam je u Bosni i Hercegovini dozivio odredjene transformacije, suzeniji je od turskog, narocito od arapskog. Danas postoji autentican BOSANSKI MEKAM [podvukao S.V.] na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, ukljucujuci i ezan. U melodiji sevdalinke prepoznaju se utjecaj spanskog romansijera kojeg su u Bosnu donijeli Sefardi, te elementi melodike i poetike slavenskih naroda, pogotovo sa podrucja Panonije. SAZ [vrsta dugovrate laute iranskog porijekla] je u Bosnu i Hercegovinu dosao iz Turske. Odomacio se kao prateci instrument sevdalinke, sto je analogno anadolskoj ozan tradiciji. I saz je dozivio transformacije - drugacija temperacija. Precke na poljima su drugacije rasporedjene nego kod turskog saza da bi odgovarao bosanskom makamu. S toga se, na primjer, na turskom sazu teze moze svirati sevdalinka." (EMINA ZECAJ-MEHMED GRIBAJCEVIC: Sevdalinka. Sarajevo, 1998.)

"Sevdalinku je tesko svrstati u formalne okvire, ona nije odredjen tip pjesme kao sto je to, npr. pjesma uz svatovsko kolo, obredne uz krnanje, sobetske pjesme, uspavanke, itd. Sevdalinka moze da bude svaka pjesma ljubavnog sadrzaja: sve zavisi od toga kako se ona izvodi, ali i pored toga sevdalinka ima svoje muzicke karakteristike po kojima je ona nedvojbeno bas sevdalinka i nista drugo. Prije svega prekomjerna sekunda je onaj cudesni interval koji pjesmi daje specificnu tezinu sevdaha, slikovitost dalekih horizonata i nepoznatih predjela, nemir neostvarenih snova, bol ceznje, i mnogo toga sto nije lahko iskazati. Ja bih to ukratko nazvao 'moc prekomjerne sekunde'. Muzicke karakteristike sevdalinke su:

a) Prekomjerna sekunda
b) Miksolidijska, durska i harmonska molska ljestvica sa zavrsetkom na II stupnju
c) Alteracija
d) Melizmatika
e) Recenice sirokog daha i raspona

Ja sam u prvi plan stavio prekomjernu sekundu, jer ona udara neobicnom snagom sa sluh slusaoca , namece se njegovoj paznji i zarezuje u njegovu svijest; ona karakterise melodijski tok sevdalinke i daje pjevanju orijentalnu boju; ona je faktor koji objedinjuje sve pjesme slicnog muzickog sadrzaja na podrucju levantskog kulturnog kruga". (VLADO MILOSEVIC: Sevdalinka. Banja Luka, 1964., str. 32.)

"SAZ je kordofoni (zicani) muzicki instrument iz grupe tambura. Broj zica mu je razlicit i krece se od sest do sesnaest. Najcesce je taj broj, kod sazova koje susrecemo u Bosni i Hercegovini, osam, deset ili dvanaest. Sve su zice ugodjene na podjednaku visinu. Sazom se najcesce prati pjevanje samoga pjevaca. Najprije svirac preludira narocitim instrumentalnim motivom, a zatim adekvatnom arijom same pjesme. Na dugim notama i pjevacevim pauzama svirac 'veze' sitnim motivima da se ritam ne bi umrtvio. Zvukovi na sazu se proizvode udaranjem terzijana po zicama. Svirac drzi terzijan u desnoj ruci, po svim zicama istodobno da bi se proizvela maksimalna zvucnost. I saz i sargija su bili prosireni po urbanim sredinama Bosne i Hercegovine. Sargija ima nesto kracu, a saz jako dugacku hvataljku. Dugacka hvataljka saza je razumljiva kada se ima u vidu melodijski 'vez' u vrlo visokom ambitusu (preko dvije oktave) kakav je karakteristican za nase gradove. Samo ovakvim instrumentom moguce je pratiti nase najoriginalnije folklorne arije oblika nenadmasne sevdalinke.

Ukrasavanju saza poklanjana je velika paznja. Pesevi saza ukrasavani su srebrom, vezeni su po njima, srebrenom zicom, ornamenti, vrsena je inkrustacija sedefom i potkicivani sa merdzanom i biserom. Za takav saz se u nasim narodnim pjesmama susrece nazivlje: 'sedefli tamubura', 'biserli tambura', 'tamburica bisernica', 'bisernica' i drugi. Pitanje da li je saz potakao nastajanje nase naoriginalnije folklorne arije, 'PORAVNE' ili 'RAVNE', kojoj nema uzora ni u jednom muzickom folkloru svijeta, ili je pak 'PORAVNA' pjesma uvjetovala tako prisno urastanje saza u nas muzicki folklor, do danas nije rijeseno… Saz je postao simbol najravnije melodike, najsmisljenijeg i emotivno najprodubljenijeg tonskog filigrana, koji se moze smatrati jednim od najljepsih bisera u svjetskoj ogrlici nacionalnih muzickih naslijedja. Na saz se svira po sluhu. Mada je najcesci slucaj, kao sto je receno, da se sazom prati pjevanje samo jednoga pjevaca, uz saz se moze svirati i kolektivno, i to ne u harmonijskom, vec iskljucivo u melodijskom smislu… Istovremeno sviranje vise sazlija naziva se sviranje (kucanje) u takumu. U ovakvim prilikama sazovi se moraju ODUZENITI (dotjerati, urediti) u strogoj unisonosti. Najmanje skretanje jednog od sazlija sa unisone linije jasno je primjetljivo i za slusaoca vrlo neugodno. 'Oduzenjeni' sazovi daju vrlo njezne, sjetne i prijatne zvukove. Sazlijski takumi su svojevrstan audiovizuelni spektakl, cemu doprinosi bogato ukrasena i zivopisna bosanska nosnja protagonista." (RUSMIR MAHMUTCEHAJIC: Zapis o muzici iz 1767. godine iz kodeksa Gazi Husrev-begove biblioteke u svijetlu nekih karakteristika muzickog folklora Bosne i Hercegovine. U: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke. Vol. II-III. Sarajevo, 1974., str. 145-47.)

"Muslimanska je balada, dakle, sacuvala sliku narodnih obicaja i vjerovanja sredine u kojoj je ponikla srazmjerno rasponu zahvatanja porodicnog zivota muslimanske sredine koji je svojstven baladi kao pjesnickoj vrsti. Kako je prihvatanje islama i istocnjacko-islamskih oblika zivljenja, koji su iz tog cina proistekli, bilo duboko i dugotrajno, tokom vise stoljeca u Bosni i Hercegovini (u istoj mjeri i u Sandzaku), razumljivo je da je u muslimanskoj baladi dozivljaj zivota i svijeta istocnjacko-islamski, kao i slika zivljenja i obicaja koji se cesto u ovoj vrsti pjesme jasno i razgovjetno ogledaju, i u tim se slojevima muslimanska balada izrazito odvaja od srpske i hrvatske balade, na istom, bosanskohercegovackom prostoru (izvjesni orijentalni tragovi koji su vidljivi i u dozivljaju zivota i svijeta, i u nacinu zivljenja u srpskoj i hrvatskoj baladi, ipak su u osnovi povrsinski i ne zadiru dublje u bit pojava). Medjutim, razlike u dubini orijentalnih tragova nesto su manje u jezicnom i melodijskom sloju. Nezanemarljiv sloj turcizama evidentan je u baladi na bosanskohercegovackom prostoru i izvan muslimanske sredine, a sto se napjeva tice, on i u muslimanskoj baladi predstavlja prozimanje u osnovi starobosanskog poravnog pjevanja sa orijentalnim melodijskim karakteristikama koje su uocljive svuda gdje je, u melodijskom smislu, doslo do trajnijeg dodira sa orijentalnom kulturom. Pjevanje je balade, osobito kod muskaraca, praceno raznim vrstama tambure, sto je opet trag orijentalnih uticaja, kao i u primjeru poznate osmeracke balade o pogibiji brace Moric, sarajevskih jenicarskih prvaka koji su nasli smrt u nemirima u Sarajevu sredinom XVIII stoljeca. Vidljivo je to i u izvedbi Igbala Ljuce iz Sarajeva, koji je nedavno pjevao o zlosretnoj sudbini dvojice brace prateci se sazom, vrstom tambure sa vecim brojem zica, koja je bila karakteristicna za gradsku sredinu u osmanskom razdoblju, a kasnije je djelimice zamijenjena, kao pratnja balade, harmonikom i violinom, kao nanosom novog, austrougarskog razdoblja i plodovima, drugih, zapadnjackih uticaja." (MUNIB MAGLAJLIC: Usmeno pjesnistvo od stvaralaca do sakupljaca. Tuzla, 1989., str. 84-85.)

"Prvi i najstariji tok [bosnjacke knjizevnosti, nap. S.V.] (a po mnogima i najvrijedniji) pripada usmenoj knjizevnosti. Kao i u drugih naroda, anonimni muslimanski stvaraoci sazimali su u usmenim knjizevnim tvorevinama vijekovima natalozeno iskustvo. Sudjelujuci u stvaranju i neprestanom stvaralackom obnavljanju, oni su oblikovali mnogobrojna i raznovrsna djela. Po stilskoj vrijednosti i zaokruzenosti, neka od tih djela predstavljaju najvece domete u svjetskoj riznici usmenih knjizevnih ostvarenja (npr. sevdalinke, balade, epske pjesme). Tesko je utvrditi vremenski raspon u kojemu je muslimanska usmena knjizevnost nastajala i razvijala se. Svoj procvat dozivjela je u XVI, XVII i XVIII stoljecu - ali njeni korijeni sezu cak do srednjeg vijeka… Mada je po motivima, izrazajnim sredstvima i stvaralackim obrascima srodna hrvatskoj i srpskoj, muslimanska usmena knjizevnost ipak se od njih razlikuje po nekim osobenim znacajkama kulturne tradicije, idejno-tematskom pristupu literarnom gradivu, staleskim oznakama ukusa publike i stanovitim specificnostima lirske i epske poezije." (VASILIJE CEKLIC, Predgovor u: ALIJA ISAKOVIC: BISERJE: Antologija muslimanske knjizevnosti. 2. izd. Opatija, 1990., str. 7.)

"Heineova pjesma "Azra" nasiroko je poznata. Manje bi, medjutim, moglo biti poznato da je ta pjesma u Bosni i Hcrcegovini poznatija nego u Njemackoj. U prekaljenoj, ali nazalost napacenoj Bosni jedva da cemo nekog sresti a da o njoj nije cuo. Kako to?
U Bosna i Hercegovina i to samo u tom dijelu bivse Jugoslavije nastao je tokom vijekova jedan poseban oblik ljubavne pjesme, dobro poznata sevdalinka. Istina, prvobitno se pjevala samo u gradovima, i to pretezno u muslimanskoj sredini, medju agama i efendijama, u orijentalnim trgovackim cetvrtima, po kahvama Sarajeva, Mostara, Travnika, Banja Luke, Zvornika i Prijedora. Kome ta imena jos nisu poznata?
lzraz sevdah dospio je iz arapskog preko turskog u bosanski jezik gdje znaci koliko ljubav toliko i ljubavnu ceznju. Sevdalinka je, prema tome, gradska ljubavna pjesma u Bosni i Hercegovini. U sevdalinkama se pjeva o ljubavnoj ceznji, ljubavnom rastanku, o ljubavnom razocarenju, rjedje o ispunjenju ljubavne zelje, o sretnoj i nepomucnoj ljubavnoj vezi. A upravo su to pojmovi koji se stalno susrecu, pa ako hocemo i teme i motivi Heineove lirike: ljubavna ceznja, rastanak, ljubavna bol i razocaranje u ljubavi - samo vrlo rijetko ispunjenje ljubavnih zelja.
U svojoi lirici Heinrich Heine je posezao za orijentalnim motivima. U takvim pjesmama slikovito opisani ambijent nerijetko je nalazio zbunjujucu analogiju i slicnost ambijentu sevdalinki sto je dovelo da se Heineove pjesme izvanredno prihvate i rasire u novoj sredini. Tako je bilo moguce da se Azra osjeti kao narodna i da se uz neznatne izmjene pjeva kao sevdalinka.
U Bosni nailazimo, na nemali broj vokalnih interpretacija "Azre". Najbolja i to ne samo za mene bila je intrepretacija poznatog i omiljenog sevdahlije Himze Polovine koji je umro u Sarajevu krajem osamdesetih". (WOLFGANG ESCHER: Ljubiti, umrijeti: Lirika u tragediji: Heine i bosnjacke narodne ljubavne pjesme, Behar, god. VII, br. 36, Zagreb, 1998.)

"…Pred Drugi balkanski rat 1913. godine ili odmah u prvim danima Drugog balkanskog rata sjedio sam sa Cazimom [Musom Cazimom Caticem, nap. S.V.] i Salih-begom Bakamovicem u basti kafane 'Evropa'. Pod Lipom. Pili smo pivo. Basta je bila puna oficira, vecinom Madjara, koje je Austrija mobilisala. Cazim je bio 'svips' i vrlo zivo razgovarao na madjarskom o ljepoti nase narodne poezije. Bio se toliko zanio da je - i ne osjecajuci to - uzviknuo na srpskohrvatskom jeziku madjarskom oficiru kojega je bio zagrlio: 'AMA, BOLAN, TI NE MOZES NI OSJETITI KOLIKO JE TU BOGATSTVO IZRAZA I SLIKOVITOSTI U STIHOVIMA: ÐULBEHARA POD ÐULOM ZASPALA, ÐUL SE TRUNI, ÐULBEHARU BUDI…'" [Po kazivanju SALIHA M. EFICE iz Mostara, zabiljezio i objavio Abdurahman Nametak u: ABDURAHMAN NAMETAK: Musa Cazim Catic (studija). Tesanj, 1965., str. 29.]

Banjalucki glumac Hajro Hadzikaric, upitan za svoje misljenje o sevdalinci, odgovara slijedecim rijecima: -"Eh, kad ono zapjeva, mislim da je Brcak [misli na Hasima Muharemovica, sazliju, nap. S.V.], i 'udari' uz saz… Suze mi poteku na oci. A srce? Ono zaigra i kao da je htjelo da kaze: TO JE PRAVA NARODNA PJESMA - SEVDALINKA!" -"Zal za mladoscu?" -"Ni govora, treba osjetiti lijepo u pjesmi i pjevanju." [Izvor: ISMET CUMURIJA: Saz, sevdahlinka i sijelo, Most, br. 102 [13], Mostar. 1998.]

"U gradskom pjevanju razlikujemo zenske od muskih pjesama. Zena je zivjela "izmedju cetiri zida", okrenuta porodici i vrlo uskom krugu najblizih rodjaka i prijateljica, i kada je pjevala, pjevala je, mahom, "za sebe". Pjesma joj je "prigusena", prefinjena, suptilna, njome je kazivala ono sto joj moralne norme nisu dozvoljavale da otvoreno izjavi. Muska pjesma, pak, je otvorenija, raspusnija, lascivnija, pjevana je na sijelima, aksamlucima, "uz casicu", pa otuda i naziv SARHOSKA. No, ipak im je nesto zajednicko: i prvu i drugu prepoznajemo kao sevdalinku, i prva i druga pjevaju o ljubavi, ali na razlicite nacine. Obje su u sustini pjesme intimne prirode, namijenjene za izvodjenje u zatvorenoj sredini, dinamicki su slabijeg intenziteta (narocito u odnosu na seosko pjevanje), tradicionalno ih izvodi jedna pjevacica odnosno pjevac, bez pratnje ili uz pratnju instrumenta (saza, u novije vrijeme harmonike) uz naglasenu mogucnost izrazavanja individualne ekspresivnosti i umjetnickih sposbnosti.

… One (sevdalinke) su naprosto dozivljaj. Pjevaci ih kazuju prema svom trenutnom unutarnjem osjecaju. One su izraz senzibiliteta pjevaca, zato i nemaju stalan i siguran oblik.

…SEVDALINKA MOZE DA POSTOJI KAO MELODIJA I KAO AUDITIVNI FENOMEN, ALI TEK ONDA POSTAJE ONO STO JESTE KADA JE ZAPJEVA PRAVI PJEVAC. (Vlado Milosevic, etnomuzikolog i kompozitor.)

…Poznati su interpretatori koji ce "tacno" otpjevati sevdalinku, ali je pjevaju bez unutarnjih vibracija. A ona se pjeva prefinjeno, plemenito, zanosno bez afektiranja… [Izvor: TAMARA KARACA-BELJAK: SEVDALINKA: Melopoetski oblik bosanskohercegovacke gradske sredine. Sarajevo, 2002., msagistarski rad.]

"Danas kad se rijec sevdalinka izusti, naprije se pomisli na melodiju znanu po vilovito-raskosnoj izvedbi. Ta melodija u nama pobudjuje bajne uspomene na staru Bosnu, njenu cudesnu proslost, brojnim pjesmama opjevanu. Svako opisivanje ove pjesme pretpostavlja evokaciju stare Bosne turskoga zemana i austrougarske uprave.…U najuzem pojmovnom znacenju sevdalinka je rijedak i cudesan spoj melizmatskog i lirsko-poezijskog zanra muzickog i usmenog folklora, sa sevdahom, ljubavlju mladih u svome jezgru. Inspiracija je i korijen vecine sevdalinki u ljubavi, ali se time ova pjesma ne iscrpljuje. Kultiviranim ambijentalno seherskim i dokumentiranim lokalnim i osobnim obiljezjima sevdalinka je nadrasla emociju ljubavi iz koje je izrasla. Kroz petstoljetni kontinuitet usmene i muzicke tradicije sevdalinka je postala stjeciste i emanacija brojnih sadrzaja i formi duhovne kulture Bosnjaka. …Svakom sevdalinkom slutimo i otkrivamo sebe, tajanstva vlastite duhovnosti. Spoznajna je otvorenost markacija estetske strukture sevdalinke. Stoga je ova pjesma emanacija muzicke i usmene tradicije Bosnjaka, njihove psihologije i mentaliteta. U njenu kajdu, ritam i stih se valja uzivjeti, nad rijecju se zaustaviti, ozivjeti joj transcendentalno-metafizicki sjaj, cjelovitu poezijsku viziju. TREBA DUHOM DORASTI DO NJENA RAFINIMANA, KOJI OD INTERPRETATORA, SOLO IZVODJACA I OD MUZICARA IZISKUJE VISOK DUHOVNI NAPON. Podsjetimo na jednu u nase doba rado slusanu "sevdaliju", znanu po raskosnoj solo izvedbi vrhunskog interpretatora Himze Polovine: IMA L' JADA K'O KAD AKSAM PADA, KAD MAHALE FENJERE ZAPALE, KAD SAZ BIJE U POZNE JACIJE, KAD TANAHNI DRSCU SADRVANI…" [RASID DURIC: Trajna tradicija. Bosanska rijec, Wuppertal-Tuzla, 2000., str. 104-105.]

"Bosanska kultura je cudesna riznica vremena. Zatomljavana i zaprecavana, potirana evolutivno, zatirana revolutivno ognjem i macem, ogromno blago zemljice Bosne, opstalo je zahvaljujuci iskljucivo svom raskošnom bogatstvu, šarenilu, univerzalnosti i snazi koja nadahnjuje i uzdiže, a nikako zahvaljujuci našoj brizi. Neprijatelji Bosne, zbog svih tih atributa, njenu kulturnu baštinu osudiše po kratkom postupku, ali… Ostali su ljudi, Bosanci, ta posebna vrsta, sa svojim duhovnim zavežljajima i potrebom da ih pri svakom razvezivanju dopune i obogate… U ovom, za cijeli svijet, turbulentom vremenu, u Bosni je mir!? Ali mir je vrijeme kada ostajemo sami sa sobom, a kakvi vec jesmo, sami sa sobom najteže izlazimo na kraj... Sve što sacuvamo svojim inatom, mi odmah dovedemo u pitanje svojim nehatom. Pjevanje naših predaka i naših srca sve je rjede... Bosanska narodna pjesma, taj prelijepi dar djeci koji ga, izgleda ne zaslužuju, postaje ovisna o tankocutnosti urednika i pojedinaca, a takvih je sve manje, to znamo. Sevdalinka - tanahna, divna, iskrena, umilna, urbana, jasna, slikovita, delikatna pjesma, ceka u redu, z zapecku, na zacelju - o duši da i ne govorimo. Sevdalinka, taj velicanstveni transparent naše duhovnosti, autenticna, jedinstvena, više no ikad treba djelatnu pomoc. Taj uporišni stub bosanske kulturne baštine traži pažnju i njegu. Od koga!? Dopustimo sevdalinki domete koje zavrjeduje. Dozvolimo sebi uzlet i afirmaciju." (SAFET ISOVIC, predgovor na CD-u: Legenda o Bosni, vol. IV, Bosnian Music Heritage - Bosnaton, Sarajevo, 2003.)