Bošnjaèka epska poezija MUJO ÐOGU PO MEJDANU VODA
Objavljeno: 12. Sep 2005. 00:09:00
Dakle, te u našem narodu krajišnice su bošnjaèke junaèke epske pjesme, mada ih istraživaèi i oni koji su ih zapisali èesto nazivaju i narodne pjesme Muslimana, ili usmena epika Bošnjaka, a Kosta Herman, ih naziva i junaèke pjesme Bošnjaka-Muhamedovaca. Dakle, nigdje izraz krijišnice nije rasprostranjem kao u Sandžaku. Ove pjesme zabilježene su od pjevaèa ili kazivaèa iz Bijelog Polja, Foèe, Višegrada, Mostara, Sarajeva, Bihaæa, Velike Kladuše, a to znaèi da su se svugdje i sastavljale (usmeno) i pjevale svugdje tamo gdje je bilo Bošnjaka, pa tako i u Sandžaku. Tutin je, takoðer, imao i još uvijek ima pjevaèa ove bošnjaèke epike. Veæina njih nikada nije èitala ove pjesme, veæ su ih jednostavno slušali i uèili od drugih. Nažalost, malo se ko sjetio da od tih pjevaèa nešto i zapiše, a bilo je toliko vještih pjevaèa da su èesto sami pjesme sastavljali. Zanimljivo je istaæi da su ove pjesme u Sandžaku, istoènoj Bosni, u Hercegovini pjevane i pjevaju se uz gusle, dok su u Krajini pjevane i pjevaju uz šargiju. Istina, u Krajini je veoma teško sresti èovjeka koji zna neku od bošnjaèkih junaèkih epskih pjesama, pa se stièe utisak da je za istraživanje još uvijek najpogodniji Sandžak, gdje još ima starijih ljudi koji znaju mnoge zapisane pjesme, ali i one koje nikada nisu zapisane, te one koje su Sandžaklije sami izmišljali i pjevali. Istina, svako novo zapisivanje od kazivaèa ovih pjesama je pravo blago i dragocjenost, jer je veoma mali broj onih koji znaju kazivati ili pjevati ove pjesme. Ove pjesme govore o junaèkim borbama Bošnjaka od mejdana do mejdana pa sve do junaèkih borbi izmeðu dva carstva kao što su rusko i tursko, ženidbama i udajama, junaèkom prijateljstvu i bratimljenju, borbi protiv nepravde… Zanimljivo je istaæi da još uvijek kod krajiškog naroda postoji obièaj da prilikom kretanja svatova, neko zna staviti rampu i ne dozvoljava da svatovi proðu dok ne poèaste, uglavnom novcem, a do skoro se dešavalo i da je djevojka otimana iz kuæe. Naime, djevojka se nije smjela obeæati momku, a onda se popišmaniti, ili ako ona hoæe, a njeni je ne daju dolazilo je do otimanja. Ono što ja želim je, da vam približim nekoga ili nešto što je zanimljivo za ovu poeziju, a što možda neko neæe imati prilike drugaèije ni vidjeti ni saznati. Poznata kula Hrnjice Muja nalazi se u Velikoj Kladuši. Ona je potpuno obnovljena i dobrijem je dijelom vraæen njen prijašnji izgled i nju pohodi mnogo znatiželjnih turista, a kula ima i hotel, te okolo kule kompleks bosanskih begovskih kuæa sa bošnjaèkom arhitekturom, koje skupa sa kulom izazivaju divljenje i ljepotu, ali i svjedoèe o jednom vremenu naših junaka, Muja i Halila, koji dobiše bojeve koje niko ne moga dobiti. Kula Hrnjice Muja nije postala samo turistièka atrakcija znatiželjnika, veæ je èesto pohode i likovni umjetnici i umjetnièki fotografi, pa su slike ove kule tražene širom svijeta, a posebno Amerike, obzirom da je u periodu 1995. do 2004. godine veliki broj Krajišnika odselio za Ameriku, te da im je najdraža uspomena u znak sjeæanja na Krajinu kula Hrnjice Muja. Zanimljiva je jedna krajiška anegdota o tome, kada su ljudi vidjeli da æe Hrnjica Mujo biti vrijedan i biti veliki junak. Naime, još kao djeèarak Mujo je dotjerao predveèe ovce sa paše, a u naruèju je nosio živoga zeca: -Evo vam ovo malo nemirno jagnje, stalno mi je bježalo iz ovaca, jedva sam ga skolio. Epski junaci postali su u Krajini velika inspircaija umjetnika. Tako je poznati likovni umjetnik Husnija Topiæ iz Cazina, èije se prezime prožima kroz epsku poeziju, što znaèi da je jedan od potomaka krjiških epskih junaka, najèešæe inspirisan ovim velikim krajiškim junacima, a jedna od njegovih najpoznatijih umjetnièkih slika je Budaline Tala, a knjige epske poezije poznatog krajiškog publiciste , koji je doktorirao na epskoj poeziji, dr. Rašida Duriæa ilustrovane su upravo slikama krajiških junaka, vrsnog slikara Husnije Topiæa. Poznati bužimski slikar Sead Emriæ veæ godinama se bavi prouèavanjem samog lika Hrnjice Muja, njegove nošnje, oblika sablje, štita, topuza, bajraka, konja, sedla, i svega onoga što èini prepoznatljivim našega velikog junaka. Nakon svog dugog prouèavanja odluèio se da naslika ogromnu sliku na platnu baš našeg najveæeg epskog junaka Hrnjicu Muja , onakvog kakav je on bio u stvarnosti i u našoj epskoj poeziji, a nama je pripala èast da je prvi javno fotografišemo i objavimo, te tako predstavimo ljubiteljima naše epske poezije kroz «Tutinski zbornik». Obzirom da se u mnogim pjesmama pominje i njegova kula, slikar Sead Emriæ je to želio da nam doèara i približi onako kako je to u stvarnosti i bilo. Zanimljivo je istaæi da se u Krajini pakuje ljuti biber za tržište koji se zove «Hrnjica Mujo». Ima još umjetnika koji su inspirisani ovim junacima, a meðu njima su i skulptori, kipari, ali i pjesnici. Zanimljivo je istaæi da je umjetnik iz Velike Kladuše, Zlatko Dizdareviæ pripremio spomenik za livanje u bronzi Hrinjicu Muju na konju i to je za sada najveæi spomenik takve vrste koji se nalazi u ogromnom hangaru u Velikoj Kladuši, pa ga je jednostavno nemoguæe fotografisati. Da li æe ovaj grandiozni spomenik Hrnjici Muju biti ikada izliven i postavljen ispred kule Hrnjice Muja u Velikoj Kladuši još uvijek niko ne zna. Ali, da se vratimo bošnjaèkoj epskoj poeziji i da kažemo još jednu bitnu razliku izmeðu, recimo, pjevanih pjesama u Krajini i Sandžaku. Krajišnici su iz Dalmacije i Like poprimili ikavsko narjeèje pa su im i pjesme (pisme) èesto ikavske, ali se ovaj ikavski po akcentu znatno razlikuje od ikavskog jezika u Hrvatskoj. I dan danas se kod mnogih Krajišnika zadržalo ovo ikavsko narjeèje. «…Hoæemo li pismu zapivati ti divojko azgina serdara…» Istina, veoma je malo pjesama kroz koje se prožima ikavski , pa možemo i naslutiti da su dobrim dijelom narodni pjevaèi, odnosno, kazivaèi ove bošnjaèke usmene epike i iz drugih krajeva, ali i iz Krajine. Meðu prvima koji se nauèno bavi ovom književnom vrstom poezije u novije vrijme je dr. Rašid Duriæ iz Cazina, ali su tu svakako i Ðenana Buturoviæ, Zilhad Kljuèanin, Nevzet Veladžiæ i mnogi drugi. U bošnjaèkoj usmenoj epskoj tradiciji opjevani su i do našega doba mnogima zapamæeni junaci, uglavnom stvarne historijske liènosti, kroz èija su junaštva i viteške vrline njegovani plemenitost, èast i srèanost brojnih generacija. Meðu stotinama opjevanih junaka iz sredine 17.og vijeka –braæi Hrnjicama, Mustajbegu Lièkom, Talu (Oraškome) Lièaninu, poznatijem kao Budalini. Pjesme o njihovim junaštvima prvi su put zabilježene i objavljene u poznatim klasiènim pjesmaricama sa kraja 19.og vijeka, sakupljaèa Koste Hermana , dok su izmedju 15.og i 19.og vijeka , uglavnom ostale nezapisane, pa i ne znamo kakvi su tek tada bili junaci. Uronimo li u svijet epsko-junaèki , prepustimo li dušu njegovoj magiji, ovi æe nas pjesnici sindžirima od halki za vrleti našega zavièaja sapeti, sa našom diènom prošlošæu sastaviti, sa šehidima i gazijama Bosne zbližiti. Živimo u ovim strahotama život dvostruki:svoj sjedinjen sa burnim i èasnim životom Hrnjica, broj znanih i neznanih junaka Bošnjaka. Njih postajemo dostojni evokacijom. To su vrijednosti naših korijena . O usmenoj poeziji Bošnjaka pisali su i Evlija Èelebi, Mula Mustafa Bašeskija, Alija Nametak, Munib Maglajliæ… Piedestal usmenog kazivanja bošnjaèke epske poezije u svijetu zauzima sandžaèki pjevaè bošnjaèke epske poezije Avdo Meðedoviæ. O njemu sam proèitao mnogo, jer su o njemu pisali mnogi znanstvenici širom svijeta, a i prevoðen je na skoro svim jezicima svijeta. Najljepše kazivanje o Avdu Meðedoviæu mi je od našeg dragog nam književnika Æamila Sijariæa. Evo šta je on napisao o našem Avdu Meðedoviæu: «Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Meðedoviæa kako pije vodu sa šedrvana i rekao: >Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Meðedoviæ obièan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašæe na njegove grane, osiromašiæe kao što je on osiromašio - jer U kojoj kuæi gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede. Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Meðedoviæu nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Meðedoviæ jedan od najveæih pjevaèa epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu. Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasiène jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masaèusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Meðedoviæa zapisali pjesmu Ženidba Smailagiæ Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegoviæ i Paviæeviæ Luka, koju su Amerikanci zabilježili takoðe od Avda Meðedoviæa. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije. Neka se pobliže upoznamo s Avdom Meðedoviæem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanoviæ, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije èitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi - \"Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen.. «Pokušaæu da Avda Meðedoviæa još više približim, a to æu uèiniti kroz njegovo gostovanje u našoj kuæi, u kuæi Ilijaza Sijariæa, godine 1925/26. i slijedeæih godina - kada sam ja bio ðak. Meni, ðaku, nije bilo da sjedim na patosu meðu ljudima, pa sam sjedio u æošku na sanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, tri sata hoda od Bijelog Polja, punom kuæa i Godijevaca. Gledao sam te ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po æilimu, po ponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inaèe prostranu sobu, od prozora do vrata. Bio je to seljaèki svijet, ratarski, stariji ljudi i mlaði, preko zime dokoni - dani kratki a noæi duge, i eto ih da èuju gusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, o kulama - \"Zeman kule po æenaru gradi / zeman gradi, zeman razgraðuje!\" Nikad ništa nisu proèitali jer nepismeni su, sem mene jedinog, njihovog ðaka - gore na sanduku: otud kod njih i žeð za pjesmama, jer se ne èitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostalu usmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i sliènim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija, kojoj na èelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Meðedoviæ nije samo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etièki i estetièki korigovao, pa je, prema tome, bio i pjevaè i pjesnik. Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajuæi mu time èast i uvaženje - a ne znajuæi da æe, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti uporeðivan sa Homerom, a još manje znajuæi koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu. - \"Hajde, Serdare, kreni ih\" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da æe poèeti molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nije molitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije poèinjao pjesmu kao što mnogi poèinju: \"Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreæu dijelio\" - nego èesto išao pravo u pjesmu - \"Èala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratuèeda!\" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takoðe u baritonu, tako da se dobija jedno zvuèno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biæe, valjda, da je sva naša epska poezija u molu. Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju - \"Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci\"... Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuæe, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu. Preko strune na guslama uvodio je u sobu, meðu te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Paviæeviæ Luku i bega Ljuboviæa - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i maðarije - koje su samo u pjesmi, a inaèe od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - \"U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju.\" - \"Aman, aman!\" uzviknu - Loše gaða, al\' dobro pogaða, u kofije medu oèi dvije, gdje ga ljube majka i sestrica\"... Uzviknu: \"Aman, aman, meðu oèi dvije!\" A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam ðak - slušam ih i gledam: lièe na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave - \"Mahnu sabljom odsjeèe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine.\" Junaèe se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede maèka. Veliko je èudo kako je Avdo Meðedoviæ mogao da pjeva do pola zimske noæi, i gotovo iz noæi u noæ, a još je veæe èudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova - bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio. Izmeðu dva rata bili smo zemlja seljaèka, agrikulturna, pa je pjevaèa uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamæenje i èuvanje prošlosti. I biæe da je zbog toga - zbog pamæenja svoje prošlosti naš èovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevaè, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno èinio i Avdo Meðedoviæ Ovu kratku rijeè o Avdu Meðedoviæu poèeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Meðedoviæa, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoæe, a za nas je Avdo Meðedoviæ jedan od velikih jugoslovenskih pjevaèa epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas - kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.» Zanimljivo je kazivanje Halila Hamzagiæa o Æor Husu Husoviæu, gdje ga opisuje kao velikog junaka, ali i uglaðenog gospodina: «Æor Huso se kretao i držao kao pravi pripadnik gospodske rase . Putovao je samo na konju pod oružjem praæen naoružanim momkom, bio je visok i krupan i imao je 120 kg, pa ga je i snažan konj jedva nosio, a imao je brkova punu šaku.» O našem junaku Æor Husu izmeðu mnogih govori i Salko Hot, koji istièe da je Æor Huso uvijek imao vodièa i to naoružanog, ali uvijek njegov bliži svojta, te da je pored ostalog oružja Æor Huso uvijek imao i džeferdar. Analogno nacionalnim epikama na Balkanu, pod bošnjaèkom epikom podrazumijevamo epsko usmeno naslijeðe Bošnjaka Bosne i Hercegovine i Sandžaka kao jedinstvene historijsko kulturne cjeline. Muslimanska epika pripada južnim slavenima islamskog duhovnog koda. Ova je epika izmeðu 15.og i 18.og (odnosno 20.og) stoljeæa bila rasprostranjena ne samo Bosanskim pašalukom, veæ i Srbijom i Crnom Gorom, dijelovima Hrvatske, Ugarske, pa i Albanije. Bošnjaèko muslimanska epika originalna je kulturna pojava sa vlastitom historijskom i socijalnom osnovom na kojima su višestoljetnim usmjenim tradiranjem formirana njena estetièka, etièka stilska i kompozicijska obilježja. Koliko je i historijski znaèajna bošnjaèka epska poezija najbolje govore sljedeæe èinjenice: Muslimansko-bošnjaèka episka pjesma bila je rasprostranjena na znatno širem prostoru od današnjeg teritorija Bosne i Hercegovine. Kad god su Muslimani obitavali u dužim periodima na prostorima današnje Srbije, Crne Gore, dijelovima Hrvatske (Slavonije, Like, Dalmacije, Primorja) tako je u navedenim prostorima izmeðu 16.og i 18.og vijeka islamsko-turska civilizacija i duhovna kultura, sa epskom pjesmom južnoslavenskih Muslimana kao njihovim pratiteljem. Osmanlije su nakon višegodišnjeg neuspjeha opsjedanja Wiena mirom u Karlovcu 1699. izgubili Ugarsku ( osim Banata), Slavoniju, Liku, Krbavu, dijelove Primorja sa jadranskim zaleðem južno od Velebita, i gradova Knin, Sinj, Vrgorac, sa Herceg Novim. U navedenim je prostorima uništena muslimanska sakralna i materijalna civilizacija, Muslimani su protjerani ( ili pokršteni) u Bosanski pašaluk, noseæi u sjeæanjima junaèke pjesme, njegovane izmeðu 16.og i 18.og vijeka. Bosanski je pašaluk mirom u Karlovcu smanjen i sveden na granice približne današnjem prostoru Bosne i Hercegovine: duž rijeke Save na sjeveru, sa izlazom na Jadran na jugu, od Velike Kladuše i Bužima na sjeverozapadnom do Noivog Pazara i Tutina na jugoistoku, ukljujuæi cijeli Sandzak ( danas u Srbiji i Crnoj Gori) i dijelove sjeverozapadne Srbije sa Maèvom i gradom Šapcem. Upravo takav pašaluk æe postati stjecište bošnjaèke epske poezije.Od Ugarske do carske Rusije ratovali su bošnjaèki junaci. I ko zna da li bi histporija uopšte zabilježila mnoge ratove gdje su Bošnjaci boj bojevali, da se usmena epska poezija Bošnjaka nije opjevala i prenosila sa koljena na koljena vjekovima. Danas je ona zapisana, ali se , na žalost, njoj poklanja sve manje pažnje kod nas, ali ne i u Engleskoj, Americi, Francuskoj... Najpoznatije knjige epske poezije koje se su dobro dostupne èitalaèkoj publici su od autora: Koste Hermana, Ðenane Buturoviæ, Rašida Duriæa, Nevzeta Veladžiæa... Za ljubitelje epske poezije smo izabrali «Pjesmu od Novog Pazara». Omer Zagorac je ovu pjesmu èuo od Bajra Durma 1929.godine , a pjesmu je tek rukom zabilježila Ðenana Buturoviæ 1980. godine.
|