Bošnjaèka epska poezija
MUJO ÐOGU PO MEJDANU VODA
Objavljeno: 12. Sep 2005. 00:09:00
«Oj, Krajino, krvava haljino,
sa te uvijek zapoèinju kavge,
s krvi ruèak, a s krvi veèera,
svak krvave žvaæe zalogaje,
nikad mirna danka za poèinka.»




Obnovljena kula Hrnjice Muje u Velikoj Kladuši Foto: Nedžib Vuèelj


Piše: Nedžib VUÈELJ
U našem narodu su poznate kao krajišnice ili kraješnice, valjda za to što se najviše pjevalo o krajiškim junacima Muju i Halilu Hrnjici, njihvoj sestri Ajkuni, Talu Lièaninu, Ðuliæ bajrektaru, Babiæ Mehmedagi, Dizdareviæ Mehu, te mnogim drugim krajiškim junacima, ali, saznanjem, da je recimo jedan od najveæih epskih bošnjaèkih junaka Alija Ðerzelez rodom iz Janje kod Bijeljine, te da je i on pohodio Sandžak, a to su naši stari upamtili prenoseæi sa koljena na koljeno, pa i danas postoje legende po Sandžaku gdje je Ðerzelez Alija sabljom stijenu rasjekao a iz stijene voda potekla, konj mu kopitom u kamenu duboki trag utisnuo i ostavio, pa èak se i sa aždahom borio, a po njenoj muci u umiranju od rana dobiše mjesta imena kao što su Baæica, gdje se aždaha bacila, Pružanj gdje se pružila, pa onda mjesta Toèilovo, Èarovina, Baljen…, a sve vezano za aždahu, a kod Žirèa u tutinskoj opštini se svake godine održava veliki teferiè, tamo gdje je Ðerzelez Alija svratio da se odmori, i Bogu se pomoli, jasno govori da to nisu samo krajišnice.
Dakle, te u našem narodu krajišnice su bošnjaèke junaèke epske pjesme, mada ih istraživaèi i oni koji su ih zapisali èesto nazivaju i narodne pjesme Muslimana, ili usmena epika Bošnjaka, a Kosta Herman, ih naziva i junaèke pjesme Bošnjaka-Muhamedovaca. Dakle, nigdje izraz krijišnice nije rasprostranjem kao u Sandžaku. Ove pjesme zabilježene su od pjevaèa ili kazivaèa iz Bijelog Polja, Foèe, Višegrada, Mostara, Sarajeva, Bihaæa, Velike Kladuše, a to znaèi da su se svugdje i sastavljale (usmeno) i pjevale svugdje tamo gdje je bilo Bošnjaka, pa tako i u Sandžaku. Tutin je, takoðer, imao i još uvijek ima pjevaèa ove bošnjaèke epike. Veæina njih nikada nije èitala ove pjesme, veæ su ih jednostavno slušali i uèili od drugih. Nažalost, malo se ko sjetio da od tih pjevaèa nešto i zapiše, a bilo je toliko vještih pjevaèa da su èesto sami pjesme sastavljali.
Zanimljivo je istaæi da su ove pjesme u Sandžaku, istoènoj Bosni, u Hercegovini pjevane i pjevaju se uz gusle, dok su u Krajini pjevane i pjevaju uz šargiju. Istina, u Krajini je veoma teško sresti èovjeka koji zna neku od bošnjaèkih junaèkih epskih pjesama, pa se stièe utisak da je za istraživanje još uvijek najpogodniji Sandžak, gdje još ima starijih ljudi koji znaju mnoge zapisane pjesme, ali i one koje nikada nisu zapisane, te one koje su Sandžaklije sami izmišljali i pjevali. Istina, svako novo zapisivanje od kazivaèa ovih pjesama je pravo blago i dragocjenost, jer je veoma mali broj onih koji znaju kazivati ili pjevati ove pjesme.
Ove pjesme govore o junaèkim borbama Bošnjaka od mejdana do mejdana pa sve do junaèkih borbi izmeðu dva carstva kao što su rusko i tursko, ženidbama i udajama, junaèkom prijateljstvu i bratimljenju, borbi protiv nepravde…
Zanimljivo je istaæi da još uvijek kod krajiškog naroda postoji obièaj da prilikom kretanja svatova, neko zna staviti rampu i ne dozvoljava da svatovi proðu dok ne poèaste, uglavnom novcem, a do skoro se dešavalo i da je djevojka otimana iz kuæe. Naime, djevojka se nije smjela obeæati momku, a onda se popišmaniti, ili ako ona hoæe, a njeni je ne daju dolazilo je do otimanja.
Ono što ja želim je, da vam približim nekoga ili nešto što je zanimljivo za ovu poeziju, a što možda neko neæe imati prilike drugaèije ni vidjeti ni saznati.
Poznata kula Hrnjice Muja nalazi se u Velikoj Kladuši. Ona je potpuno obnovljena i dobrijem je dijelom vraæen njen prijašnji izgled i nju pohodi mnogo znatiželjnih turista, a kula ima i hotel, te okolo kule kompleks bosanskih begovskih kuæa sa bošnjaèkom arhitekturom, koje skupa sa kulom izazivaju divljenje i ljepotu, ali i svjedoèe o jednom vremenu naših junaka, Muja i Halila, koji dobiše bojeve koje niko ne moga dobiti.
Kula Hrnjice Muja nije postala samo turistièka atrakcija znatiželjnika, veæ je èesto pohode i likovni umjetnici i umjetnièki fotografi, pa su slike ove kule tražene širom svijeta, a posebno Amerike, obzirom da je u periodu 1995. do 2004. godine veliki broj Krajišnika odselio za Ameriku, te da im je najdraža uspomena u znak sjeæanja na Krajinu kula Hrnjice Muja.
Zanimljiva je jedna krajiška anegdota o tome, kada su ljudi vidjeli da æe Hrnjica Mujo biti vrijedan i biti veliki junak. Naime, još kao djeèarak Mujo je dotjerao predveèe ovce sa paše, a u naruèju je nosio živoga zeca: -Evo vam ovo malo nemirno jagnje, stalno mi je bježalo iz ovaca, jedva sam ga skolio.
Epski junaci postali su u Krajini velika inspircaija umjetnika. Tako je poznati likovni umjetnik Husnija Topiæ iz Cazina, èije se prezime prožima kroz epsku poeziju, što znaèi da je jedan od potomaka krjiških epskih junaka, najèešæe inspirisan ovim velikim krajiškim junacima, a jedna od njegovih najpoznatijih umjetnièkih slika je Budaline Tala, a knjige epske poezije poznatog krajiškog publiciste , koji je doktorirao na epskoj poeziji, dr. Rašida Duriæa ilustrovane su upravo slikama krajiških junaka, vrsnog slikara Husnije Topiæa.

Budalina Tale, umjetnièka slika Husnije Topiæa iz Cazina


Poznati bužimski slikar Sead Emriæ veæ godinama se bavi prouèavanjem samog lika Hrnjice Muja, njegove nošnje, oblika sablje, štita, topuza, bajraka, konja, sedla, i svega onoga što èini prepoznatljivim našega velikog junaka. Nakon svog dugog prouèavanja odluèio se da naslika ogromnu sliku na platnu baš našeg najveæeg epskog junaka Hrnjicu Muja , onakvog kakav je on bio u stvarnosti i u našoj epskoj poeziji, a nama je pripala èast da je prvi javno fotografišemo i objavimo, te tako predstavimo ljubiteljima naše epske poezije kroz «Tutinski zbornik».
Obzirom da se u mnogim pjesmama pominje i njegova kula, slikar Sead Emriæ je to želio da nam doèara i približi onako kako je to u stvarnosti i bilo.

Hrnjica Mujo i njegova kula, slika Seada Emriæa iz Bužima


Zanimljivo je istaæi da se u Krajini pakuje ljuti biber za tržište koji se zove «Hrnjica Mujo».
Ima još umjetnika koji su inspirisani ovim junacima, a meðu njima su i skulptori, kipari, ali i pjesnici.
Zanimljivo je istaæi da je umjetnik iz Velike Kladuše, Zlatko Dizdareviæ pripremio spomenik za livanje u bronzi Hrinjicu Muju na konju i to je za sada najveæi spomenik takve vrste koji se nalazi u ogromnom hangaru u Velikoj Kladuši, pa ga je jednostavno nemoguæe fotografisati. Da li æe ovaj grandiozni spomenik Hrnjici Muju biti ikada izliven i postavljen ispred kule Hrnjice Muja u Velikoj Kladuši još uvijek niko ne zna.
Ali, da se vratimo bošnjaèkoj epskoj poeziji i da kažemo još jednu bitnu razliku izmeðu, recimo, pjevanih pjesama u Krajini i Sandžaku. Krajišnici su iz Dalmacije i Like poprimili ikavsko narjeèje pa su im i pjesme (pisme) èesto ikavske, ali se ovaj ikavski po akcentu znatno razlikuje od ikavskog jezika u Hrvatskoj. I dan danas se kod mnogih Krajišnika zadržalo ovo ikavsko narjeèje.
«…Hoæemo li pismu zapivati
ti divojko azgina serdara…»
Istina, veoma je malo pjesama kroz koje se prožima ikavski , pa možemo i naslutiti da su dobrim dijelom narodni pjevaèi, odnosno, kazivaèi ove bošnjaèke usmene epike i iz drugih krajeva, ali i iz Krajine. Meðu prvima koji se nauèno bavi ovom književnom vrstom poezije u novije vrijme je dr. Rašid Duriæ iz Cazina, ali su tu svakako i Ðenana Buturoviæ, Zilhad Kljuèanin, Nevzet Veladžiæ i mnogi drugi.
U bošnjaèkoj usmenoj epskoj tradiciji opjevani su i do našega doba mnogima zapamæeni junaci, uglavnom stvarne historijske liènosti, kroz èija su junaštva i viteške vrline njegovani plemenitost, èast i srèanost brojnih generacija. Meðu stotinama opjevanih junaka iz sredine 17.og vijeka –braæi Hrnjicama, Mustajbegu Lièkom, Talu (Oraškome) Lièaninu, poznatijem kao Budalini. Pjesme o njihovim junaštvima prvi su put zabilježene i objavljene u poznatim klasiènim pjesmaricama sa kraja 19.og vijeka, sakupljaèa Koste Hermana , dok su izmedju 15.og i 19.og vijeka , uglavnom ostale nezapisane, pa i ne znamo kakvi su tek tada bili junaci.
Uronimo li u svijet epsko-junaèki , prepustimo li dušu njegovoj magiji, ovi æe nas pjesnici sindžirima od halki za vrleti našega zavièaja sapeti, sa našom diènom prošlošæu sastaviti, sa šehidima i gazijama Bosne zbližiti. Živimo u ovim strahotama život dvostruki:svoj sjedinjen sa burnim i èasnim životom Hrnjica, broj znanih i neznanih junaka Bošnjaka. Njih postajemo dostojni evokacijom. To su vrijednosti naših korijena .
O usmenoj poeziji Bošnjaka pisali su i Evlija Èelebi, Mula Mustafa Bašeskija, Alija Nametak, Munib Maglajliæ…
Piedestal usmenog kazivanja bošnjaèke epske poezije u svijetu zauzima sandžaèki pjevaè bošnjaèke epske poezije Avdo Meðedoviæ. O njemu sam proèitao mnogo, jer su o njemu pisali mnogi znanstvenici širom svijeta, a i prevoðen je na skoro svim jezicima svijeta. Najljepše kazivanje o Avdu Meðedoviæu mi je od našeg dragog nam književnika Æamila Sijariæa. Evo šta je on napisao o našem Avdu Meðedoviæu:
«Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Meðedoviæa kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Meðedoviæ obièan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašæe na njegove grane, osiromašiæe kao što je on osiromašio - jer U kojoj kuæi gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.

Krajišnici pjevaju epske pjesme uz šargiju Slika Husnije Topiæa iz Cazina

Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Meðedoviæu nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Meðedoviæ jedan od najveæih pjevaèa epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.
Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasiène jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masaèusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Meðedoviæa zapisali pjesmu Ženidba Smailagiæ Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegoviæ i Paviæeviæ Luka, koju su Amerikanci zabilježili takoðe od Avda Meðedoviæa. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.
Neka se pobliže upoznamo s Avdom Meðedoviæem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanoviæ, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije èitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi - \"Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen..
«Pokušaæu da Avda Meðedoviæa još više približim, a to æu uèiniti kroz njegovo gostovanje u našoj kuæi, u kuæi Ilijaza Sijariæa, godine 1925/26. i slijedeæih godina - kada sam ja bio ðak. Meni, ðaku, nije bilo da sjedim na patosu meðu ljudima, pa sam sjedio u æošku na sanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, tri sata hoda od Bijelog Polja, punom kuæa i Godijevaca. Gledao sam te ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po æilimu, po ponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inaèe prostranu sobu, od prozora do vrata. Bio je to seljaèki svijet, ratarski, stariji ljudi i mlaði, preko zime dokoni - dani kratki a noæi duge, i eto ih da èuju gusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, o kulama - \"Zeman kule po æenaru gradi / zeman gradi, zeman razgraðuje!\" Nikad ništa nisu proèitali jer nepismeni su, sem mene jedinog, njihovog ðaka - gore na sanduku: otud kod njih i žeð za pjesmama, jer se ne èitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostalu usmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i sliènim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija, kojoj na èelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Meðedoviæ nije samo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etièki i estetièki korigovao, pa je, prema tome, bio i pjevaè i pjesnik.
Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajuæi mu time èast i uvaženje - a ne znajuæi da æe, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti uporeðivan sa Homerom, a još manje znajuæi koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.
- \"Hajde, Serdare, kreni ih\" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da æe poèeti molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nije molitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije poèinjao pjesmu kao što mnogi poèinju: \"Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreæu dijelio\" - nego èesto išao pravo u pjesmu - \"Èala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratuèeda!\" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takoðe u baritonu, tako da se dobija jedno zvuèno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biæe, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju - \"Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci\"... Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuæe, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu.

Epski i Krajiški junak Hrnjica Mujo na konju, rad u bronzi umjetnika Zlatka Dizdareviæa iz Velike Kladuse


Preko strune na guslama uvodio je u sobu, meðu te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Paviæeviæ Luku i bega Ljuboviæa - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i maðarije - koje su samo u pjesmi, a inaèe od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - \"U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju.\" - \"Aman, aman!\" uzviknu - Loše gaða, al\' dobro pogaða, u kofije medu oèi dvije, gdje ga ljube majka i sestrica\"... Uzviknu: \"Aman, aman, meðu oèi dvije!\"
A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam ðak - slušam ih i gledam: lièe na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave - \"Mahnu sabljom odsjeèe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine.\" Junaèe se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede maèka.
Veliko je èudo kako je Avdo Meðedoviæ mogao da pjeva do pola zimske noæi, i gotovo iz noæi u noæ, a još je veæe èudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova - bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.
Izmeðu dva rata bili smo zemlja seljaèka, agrikulturna, pa je pjevaèa uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamæenje i èuvanje prošlosti. I biæe da je zbog toga - zbog pamæenja svoje prošlosti naš èovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevaè, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno èinio i Avdo Meðedoviæ
Ovu kratku rijeè o Avdu Meðedoviæu poèeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Meðedoviæa, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoæe, a za nas je Avdo Meðedoviæ jedan od velikih jugoslovenskih pjevaèa epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas - kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.»
Zanimljivo je kazivanje Halila Hamzagiæa o Æor Husu Husoviæu, gdje ga opisuje kao velikog junaka, ali i uglaðenog gospodina: «Æor Huso se kretao i držao kao pravi pripadnik gospodske rase . Putovao je samo na konju pod oružjem praæen naoružanim momkom, bio je visok i krupan i imao je 120 kg, pa ga je i snažan konj jedva nosio, a imao je brkova punu šaku.»
O našem junaku Æor Husu izmeðu mnogih govori i Salko Hot, koji istièe da je Æor Huso uvijek imao vodièa i to naoružanog, ali uvijek njegov bliži svojta, te da je pored ostalog oružja Æor Huso uvijek imao i džeferdar.
Analogno nacionalnim epikama na Balkanu, pod bošnjaèkom epikom podrazumijevamo epsko usmeno naslijeðe Bošnjaka Bosne i Hercegovine i Sandžaka kao jedinstvene historijsko kulturne cjeline. Muslimanska epika pripada južnim slavenima islamskog duhovnog koda. Ova je epika izmeðu 15.og i 18.og (odnosno 20.og) stoljeæa bila rasprostranjena ne samo Bosanskim pašalukom, veæ i Srbijom i Crnom Gorom, dijelovima Hrvatske, Ugarske, pa i Albanije.
Bošnjaèko muslimanska epika originalna je kulturna pojava sa vlastitom historijskom i socijalnom osnovom na kojima su višestoljetnim usmjenim tradiranjem formirana njena estetièka, etièka stilska i kompozicijska obilježja.
Koliko je i historijski znaèajna bošnjaèka epska poezija najbolje govore sljedeæe èinjenice: Muslimansko-bošnjaèka episka pjesma bila je rasprostranjena na znatno širem prostoru od današnjeg teritorija Bosne i Hercegovine. Kad god su Muslimani obitavali u dužim periodima na prostorima današnje Srbije, Crne Gore, dijelovima Hrvatske (Slavonije, Like, Dalmacije, Primorja) tako je u navedenim prostorima izmeðu 16.og i 18.og vijeka islamsko-turska civilizacija i duhovna kultura, sa epskom pjesmom južnoslavenskih Muslimana kao njihovim pratiteljem. Osmanlije su nakon višegodišnjeg neuspjeha opsjedanja Wiena mirom u Karlovcu 1699. izgubili Ugarsku ( osim Banata), Slavoniju, Liku, Krbavu, dijelove Primorja sa jadranskim zaleðem južno od Velebita, i gradova Knin, Sinj, Vrgorac, sa Herceg Novim. U navedenim je prostorima uništena muslimanska sakralna i materijalna civilizacija, Muslimani su protjerani ( ili pokršteni) u Bosanski pašaluk, noseæi u sjeæanjima junaèke pjesme, njegovane izmeðu 16.og i 18.og vijeka. Bosanski je pašaluk mirom u Karlovcu smanjen i sveden na granice približne današnjem prostoru Bosne i Hercegovine: duž rijeke Save na sjeveru, sa izlazom na Jadran na jugu, od Velike Kladuše i Bužima na sjeverozapadnom do Noivog Pazara i Tutina na jugoistoku, ukljujuæi cijeli Sandzak ( danas u Srbiji i Crnoj Gori) i dijelove sjeverozapadne Srbije sa Maèvom i gradom Šapcem. Upravo takav pašaluk æe postati stjecište bošnjaèke epske poezije.Od Ugarske do carske Rusije ratovali su bošnjaèki junaci. I ko zna da li bi histporija uopšte zabilježila mnoge ratove gdje su Bošnjaci boj bojevali, da se usmena epska poezija Bošnjaka nije opjevala i prenosila sa koljena na koljena vjekovima. Danas je ona zapisana, ali se , na žalost, njoj poklanja sve manje pažnje kod nas, ali ne i u Engleskoj, Americi, Francuskoj...
Najpoznatije knjige epske poezije koje se su dobro dostupne èitalaèkoj publici su od autora: Koste Hermana, Ðenane Buturoviæ, Rašida Duriæa, Nevzeta Veladžiæa...
Za ljubitelje epske poezije smo izabrali «Pjesmu od Novog Pazara». Omer Zagorac je ovu pjesmu èuo od Bajra Durma 1929.godine , a pjesmu je tek rukom zabilježila Ðenana Buturoviæ 1980. godine.

PJESMA OD NOVOG PAZARA



Zakukala kukavica sinja,
zakukala u Novom Pazaru,
cvili kada Jusufaginica
tri bijela bez promjene dana.
Ko prolazi ispred bijela dvora
pa sve sinju sluša kukavicu,
zastajkuje na sitnu sokaku.
Kad su prošla tri bijela dana,
od odaje odletiše vrata
dok lijepa ulazila Hanka,
šæer jedina Jusufaginice.
Kako doðe poleæe joj ruci
pa joj bijelu poljubila ruku.
Izmaèe se, ona pita majku:
«Moja majko, Jusufaginice,
što je tebi, moja mila majko,
pa toliko cviliš u konaku?»
«Ne pitaj me, u mene jedina,
da sam Bog do davno preminula
ovog vakta doèekala nisam.
Evo, šæeri, sedam godin dana
kako ti je poginuo babo.
Nije imo od srca evlada,
a do tebe u mene jedina.
Pogino je na kršnu Kotaru
od ðidije Regule serdara.
Evo ima jedna hefta dana
meni doðe knjiga našarana
sa Kotara Regule serdara.
Što mi piše azgin kaurine:
\' Udovice Jusufaginice,
ja sam èuo, a kazuju ljudi
da ti Hanku imaš na udaju,
da je lijepa èemu kraja nema.
Ne varaj se, Jusufaginice,
da bi kome Hanku obeæala
dok je živa Regula serdara.
Dok ja spremim kitu i svatove
ja æu doæi do Novog Pazara
da ja vodim tvoju jedinicu
da je vodim da s\' oženim njome. \'
Evo muke i žalosti, Hanko,
ðe ti svoga nikog ne imadeš
da bi njemu stao na mejdanu.
Imaš, Hanko, èetiri amidže
a svaki je stari od tvog baba,
pa je njiha mladost ostavila,
a jadno ih starost pritisnula.
Niko tebe zakloniti nejma
da ne odeš u dušmanske ruke.»
A kad èula lijepa djevojka
sve obuèe crno odijelo
zatvori se u svoju odaju.
Na obje se podnimila ruke,
a jadne je pritisnule misli.
Tako traja jedna hefta dana
dok eto ti Regule serdara
su hiljadu svojih Kotarana.
Doðe serdar do Novog Pazara,
pravo dvoru Jusufaginice.
vidi sada Jusufaginice,
pade kada u šikli odaji.
Tuj dojdoše èetiri amidže
pa sve taru suze niz obraze.
Kotarani Hanku ufatiše,
ufatiše pa je povedoše.
A kotarske pjesme zapjevaše.
Pa sve pale iz pušaka malih.
Odvedoše lijepu djevojku.
Dan po danu konak po konaku
dok siðoše kamenu Kotaru
pa do kule Regule serdara.
Skupili se svi redom Kotari
na veselju Regule serdara.
Po avliji tole postavljene
pa se pije pivo u avliji,
na sedmero i na devetero.
Kad je tamna noæca dolazila
Pa je tamo po jaciji bilo,
a dok skoèi sedam kapetana,
povedoše Regulu serdara
u ðerdeke lijepoj djevojci.
Pjan je serdar sišo u odaju.
Arnautka stoji na nogama,
a sve krije plamena handžara,
sve ga ona krije pod haljinam.
Bir Regula u odaju doðe
ona pod njeg podbaci šæemliju.
Prifati se vina rumenoga,
a srebrnu èašu dofatila
pa je punu vina natoèila.
Pruži èašu Reguli serdaru:
«Popi\', dragi, ovu èašu piva!»
Kad Regula èašu prifatio
na bjele je zube naslonio.
Sinu handžar u šikli odaji
vidi sade Arnautke mlade
ðeregulu udari handžarom,
udari ga u prsa hajduèka.
A podjeknu Regula serdare,
pa dok neko ispred vrata viknu:
»Moj Regula, moj od srca sine,
što mi, sine, jeknu u odaji?»
A zavika Arnautka mlada:
»Mila majko Regule serdara,
što si dobra rodila junaka
što je moje lice oštetio.»
Nasmija se stara pred vratima
a ostavi od odaje vrata.
Ona ode kroz bijelu kulu.
Sad da vidiš Pazarke djevojke
Regulino obuèe odjelo,
Regulinu kapu populanu,
a pripasa svijetlo oružje.
Pa sve šjedi u šikli odaji.
A kad noæi polovina proðe,
svi pospaše pjani Kotarani,
skoèi Hanka na noge od tala
pa odaji oškrinula vrata.
Nigdi nikog pred vratima nema.
Izvuèe se Hanka iz odaje,
pa se svuèe u tople podrume.
Serdarovi konji povezani,
pokraj konja horma poredana.
Ona doðe velikom putalju.
Bir na konja sedlo udarila,
priteže mu èetiri kolana,
a izvede konja iz podruma.
Kroz avliju provede putalja.
Izvede ga avliji na vrata,
pa zakrenu, uðaha putalja,
pa oæera ispod tanke kule.
Silna je da joj kraja nejma.
Pa kotarsko polje pogazila,
a fati se brda kamenije\'.
Vazda goni konja od mejdana
pa poðekad odmori putalja
a nikada san ne imade.
Goni mlada tri bijela dana
i tri noæe brez promjene puste.
A dok Hanka izbi Drenopolju.
Pa je konja zastavila svoga,
zastavila pa ga razjahala
da odmori sebe i putalja.
Pa se Hanka bješe odmorila.
Dok pogleda svojijem oèima
dok ugleda jednoga serdara.
A na njemu vezene haljine.
A dobro mu svijetlo oružje.
Dobro jaše široka bjelana.
Hanka uze pušku po kajišu
pa za jedan kamen zaskoèila.
Pa zavika grlom bijelijem:
«Èuj serdare, žalosna ti majka,
il\' odjahuj konja od mejdana
i odbacuj svijetlo oružje
il\' æeš, bolan, odmah poginuti.»
Istom serdar podigao glavu
Pa zavika sa ðogata svoga:
«Kad me moja porodila majka,
porodila i kad me gojila
vazda me je majka zaklinjala
da se nikad ne bih uklanjao,
a kamoli konja razjahao
i otpaso silah i oružje.
Pa ni danas uèiniti neæu.
A ti radi šta je tebi drago.
Moli Boga, iz gore hajduèe,
Ðe sam pošo do kršna Kotara
Ti da bježiš kroz sedam zemalja
nikad meni ne bi pobjegnuo.»
Opet viknu lijepa djevojka:
«Pa zastavi konja velikoga
pravo meni i pravièno kaži
što si pošo do kamen Kotara!»
Tada serdar konja zastavio
pa sa konja tiho progovara:
«O Boga mi, iz gore hajduèe,
volj ti milo volj ti mrsko bilo
ja sam pošo Regulinoj kuli.
Ili æu mu odrezati glavu
il\' æe moju serdar posijeæi
sve rad Hanke Jusufaginice.»
A zavika lijepa djevojka:
«Oj serdaru, žalosna ti majka,
što rad Hanke lijepe djevojke?
Šta je tebi uèinjeno krivo?
Ti okle si i kako te vièu?
Pravo meni i pravièno kaži.»
A zavika serdar sa ðogata:
»Ja nijesam iz Novog Pazara
ja sam bogme jabandžija teška,
ja sam otud iz Unðurovine
a od Ðule vode valovite
po imenu Orlanoviæ Mujo.
Èuj, hajduèe, pravo sam ti kazo.»
Tad djevojka pušku odbacila
podiže se pa zavika Muja:
»Hodi amo, Orloviæu Mujo,
da ti sade ja za Hanku prièam»
A kad Orlan dojaha ðogata
pa pogleda lijepu djevojku,
pa djevojki Boga nazivaše.
«Da si zdravo, Orlanoviæ Mujo,
e sad šjedi da progovorimo.»
Sjede Orlan u zelenu travu,
a djevojka njemu progovara:
»Šta je tebe, Mujo, natjeralo
pa da ideš kamenu Kotaru
i okle si sada dolazio?»
A zavika Orlanoviæ mujo:
«Ja sam bio u zemlji kaurskoj,
od Madžara haber ufatio
kad je došo Regula serdare
pa odveo lijepu djevojku.
Pa sam odmah uzjaho ðogata.
Veæ, mladiæu, da te nešto pitam:
«Bi l\' mi išta znao kazivati
za lijepu Jusufovu Hanku,
jesu li davno odvodili?
Koliko je bilo Kotarana?»
«Bih Boga mi, Orlanoviæ Mujo,
taman danas tri bijela dana
kako su je sveli do kotara.
Al\' ti kažem Orlanoviæ Mujo,
ti ne muèi sebe ni ðogata,
nemoj, Mujo, iæi do Kotara!»
progovara Orlanovi Mujo:
«O mladiæu, da te nešto pitam:
Ti oklen si iz zemlje koje si
šta govoriš Muju pod homorom
da ne ide Muju do Kotara.
Umrijet ima a vraæanja nejma.
Još ti kaže Orlanoviæ Mujo,
ja bih reko i bi\' se zakleo
ti nijesi iz zemlje kaurske
il\' si negdje rasto kod Turaka
pa umiješ tako govoriti.»
u rijeèi u kojoj su bili
pogledaše poljem Drenopoljem
a dok izbi jedna èeta mala.
Tri stotine ide Pazarèana,
sve na njima silah i oružje.
A pred njima idu ihtijari,
bijele im brade viš pojasa.
A zavika Orlanoviæ Mujo:
«Kud li ova èeta polazila?
Kaki li su dedi pred èetama?»
Èim ih viðe lijepa djevojka,
kako viðe odmah ih poznade,
baš njezine èetiri amidže.
Pa zavika Orlanoviæ Muja:
«Jaši konja, Orlanoviæ Mujo,
da sretnemo èetu ubojitu,
da sretnemo da je povratimo
jer ja znadem one ihtijare.»
A tome se Mujo zaèudio.
Do gotova doleæe ðogata.
Hanka svoga uzjaha putalja,
pa putalja prva otisnula.
Kad na polje konja išæerala
za njom Mujo ide na Ðogatu.
Viðaše je Pazarèani mladi
Pa sve vièe jedan na drugoga:
«Eto otud Regule serdara
na putalju konju od mejdana.
Njegovi su Kotarani blizu.
Mi bježimo od Novog Pazara
ludo æemo izginuti ovdje.»
Pazarèani konje okrenuše
samo ne šæe Halil-aga stari
veæ sijaha svoga upravio.
A zavika Orlanoviæ Mujo:
«Što to bježe, ako Boga znadeš?»
Nasmija se Hanka na putalju:
«E sad slušaj, Orlanoviæ Mujo,
oni misle dina mi i imana
da je glava Regule serdara.
Prepali se oni od serdara
pa sad bježe do Novog Pazara.
Nek\' s ne boje Regule serdara
ni njegovi\' mladih Kotarana
nikad serdar amo doæi neæe.»
A tome se zaèudio Mujo:
»Okle znadeš, neznani junaèe,
da Regula amo doæi neæe?»
«A sad slušaj, Orlanoviæ Mujo
ja sam Hanka Jusufaginice,
od mene je serdar poginuo.
A ono su stari ihtijari
èuj Mujaga, èetiri amidže.
Ovi štono ide poljem zelenijem
ovo mi je najstariji amidža,
po imenu Halil-aga stari.»
Pa poleæe na konju putalju
pa povika iz sedla bojnoga:
«Moj amidža Halil-aga stari,
vièi, adžo, naše Pazarèane
nek zastave konje od mejdana.
Ovo nije Regula serdare
vet je Hanka age Jusuf-aga.»
Sve se èudi Orlanoviæ Mujo,
a pogleda lijepu djevojku.
Prodrije se Halil-aga stari
a zapali dvije puške male:
«Stan\'te braæo, pazarski junaci!»
Al\' ga stražnji haber uhvatiše,
ufatiše, konje zastaviše.
A sve plaèe Halil-aga stari
kada Hanku viðe i putalja:
«Moja Hanko, rano neprebona
kad sam jutros pošo od konaka
ja sam bio jemin uèinio
da se džaba povratiti neæu
il\' æu svoju izgubiti glavu
ili vratit tebe iz Kotara.
Evo sreæe, a evo igbala
da se dedo umoriti neæe
iæ\' na Kotar tebe povraæati.
Vet mi kaži, oba ti svijeta,
ko te vrati iz kamena Kotara?»
«Èuješ adžo Halil-aga stari,
dok doðemo u Novog Pazara
sve æe tebi Hanka isprièati.»
Opet veli Halil-aga stari:
«O bratièno, oèinjeg ti vida,
ko je ovo na konju ðogatu?»
Progovara lijepa djevojka:
«Èuješ adžo, Halil-aga stari,
ti si èuo u èuvenju
u unðuru Orlanoviæ Muja.
Ev\' ovo je Orlanoviæ Mujo.»
Tuj stigoše svoje Pazarèane.
Prodrije se ostario dedo:
«Zapjevajte, moja braæo draga,
zapjevajte, is pušak\' pucajte,
evo Hanke na konju putalju!»
Arnauti pjesme zapjevaše,
a živa se vatra otvorila,
pa sve pale iz pušaka malih.
Dok doðoše u Novog Pazara
B\'jelu dvoru Jusufaginice.
A kad Hanka u avliju doðe
serdareva rašjede putalja,
pa zagazi u bijelu kulu.
Svojoj majki u odaju doðe.
Kad joj majka leži na dušeku,
A na njojzi crno odijelo.
Na glavi joj crna jemenija,
a Hanka joj naziva selama.
Diže glavu Jusufaginica
odmah svoju Hanku prepoznade.
Pa kaduna od radosti pisnu
a skoèila iz mehka dušeka.
Na odaji srete jedinicu
zagrli je s obadvije strane,
a sve plaèe Jusufaginica.
A Hanka joj tiho progovara:
»Ne plaè\', majko, boljeæe te glava
vet ti sjedi na mehke šiltete.»
Taman sjede kad u šilteta
kraj nje Hanka pade na koljena.
Vazda na njoj kaurske haljine.
a na vrata èetiri amidže
I za njima Orlanoviæ Mujo.
Pa sve plaèu stari ihtijari.
Halil-aga stari progovara:
»O bratièno, dina ti i imana,
Ko te vrati sa kamen Kotara?»
Tad im Hanka poèe kazivati
a kako se jadna povratila.
A sve sluša Orlanoviæ Mujo,
a sve sluša nikad ne govori
dok je Hanka njima kazivala.
Tad zavika Orlanoviæ Mujo:
«Èuj kaduno Jusufaginico,
eto tebe, a eto Hankije,
bi li Hanka sa mnom polazila?
Ja sam, kado, iz Unðurovine
ispod Ðule, vode valovite,
ime mi je Orlanoviæ Mujo.
Bi l\' ti Hanku meni poklonila?»
A kad èula Jusufaginica
po odaji oèim\' pogleda
i u svoju Hanku pogleda.
A zavika Jusufaginica:
«Ako hoæe Hanka plemenita,
ja Boga mi braniti joj neæu.»
A zavika Hanka iz budžaka:
«Èuješ mene, Orlanoviæ Mujo,
ja æu poæi u Unðurovinu
makar imo sedam vjernih ljuba
da ja osma budem u konaku.»
Obje su se kail uèinile.
Sada ode lijepa djevojka
ona ode u svoju odaju.
Pa se svuèe, pa se preobuèe
pa obuèe žensko odijelo,
pa se svojoj povratila majki.
Opet naðe èetiri amidže
meðu njima Orlanoviæ Muja.
«Ja sam spremna, Orlanoviæ Mujo,
je l\' nam, Mujo, vakat putovati?»
A na noge stari ihtijari,
Svaki avdes udario na se,
povedoše Hanku na avliju.
Amidže joj dovu uèiniše,
a mujo je diže na putalja.
Haber pao po Novom Pazaru
da æe Hanka na Unðurovinu,
pa se mlogi narod iskupio.
Mujo Hanku diže na Putalja
a uðaha velikog ðogata,
pa je prate èetiri amidže.
U dno polja njiha ispratiše.
A za njima silne pazarlije
vas se narod natrag povratio.
Mujo s Hankom ode putovati
sve dok siðe u Unðurovinu.