Piše: Nazim LIÈINA

Za uveæati kliknite na sliku PREPIS PISMA Draga Lutvo, Evo ti pišem najzadnje pismo, mene æe noæas streljati. Lutvo, amanet ti ðece da ih gledaš kao sebe i mene da halališ kao dobar moj drug koga sam ja imao, a ja æu svakog halalit. Onaj tefter što je bio kod mene našli su. Što je Rasim dugovao u duæanu 350.000, osim ovih para što je bilo kod njega, da li ti je predao ono drugo. Ovo duæansko 350.000 neka rekne Rasim da je predao meni ili da je siromah, da nema od kuda da ih da, pa ako kad zaradi on æe tebi dati za druge raèune zlatom. Mene su napakovali u Sjenici, HG (ime poznato redakciji) i drugi te su me pravo streljat. Amanet èinim Hanefijagi tebe i djecu. Hasan ako ostane živ, on æe te gledat\'. Selam Osman Husein Hukiæ koji je strijeljan u selu Lukocrijevu nadomak Novog Pazara Strijeljanja Bošnjaka na Hadžetu su obavljana u veæini sluèajeva po kratkom postupku, bez ikakvih sudskih postupaka, pisanih tragova i dokumenata. Ljude su, veæinom, noæu silom izvlaèili iz njihovih kuæa i odvodili na strijeljanje. Strijeljane Bošnjake bi javno prikazivali narodu kako bi služili kao opomena onima koji su ostali u životu

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i ulaska partizana u sandžaèke gradove, komunistièka vlast je donijela odluku da po kratkom postupku kažnjava sve one koji po njihovoj procjeni nisu bili na liniji režima. Na nišanu novopeèenih vlastodržaca našli su se gotovo svi ugledniji Bošnjaci iz toga vremena, koji nisu bili èlanovi partizanskog pokreta. Prema rijeèima sudionika toga doba i onih koji su iza sebe ostavljali pisane tragove, oni mirni graðani, pogotovu oni imuæniji, pismeniji i ugledniji Bošnjaci koji su znali da nièim nisu ukaljali ruke ni porodièni ugled, i raèunali su da mogu da ostanu da slobodno žive u svojim mjestima, odbijajuæi dakle da napuste svoja imanja, našli su se na udaru novih vlasti.
Njih je bukvalno gutala noæ, a od tada je ostala izreka \"dvojica bez duše, treæi bez glave\", jer je dovoljno bilo da neko ponišani prstom na nekog èovjeka, pa da toga odvedu i da ga porodica više nikad ne vidi.
Jedno od najmasovnijih i najorganizovanijih strijeljanja neistomišljenika se odigralo na Hadžetu, danas gusto naseljenoj novopazarskoj mahali, a tada nenaseljenoj poljani podno brda Tepe.
U saveznièkom bombardovanju Novog Pazara iza baèenih bombi na Hadžetu ostali su krateri koje su egzekutori iskoristili kao masovne grobnice za sve strijeljane Bošnjake. Do danas ni jedna od tih grobnica nije obilježena, pa stoga raduje inicijativa Bošnjaèkog nacionalnog vijeæa da se rasvijetle dogaðaji vezani za zloèin protiv Bošnjaka, da se prikupe pisani tragovi i zabilježe svjedoèenja savremenika i potomaka stradalih, a da se nakon toga obilježi stratište. Interesujuæi se za ovu temu, autor ovog teksta je došao do pisma u kome Osman (Zvizdiæ - brat Hasana Zvizdiæa) iz Sjenice, unaprijed svjestan onoga što ga èeka te noæi ispod jastuka svoje supruge Lutve, ostavlja svoje posljednje napisano pismo. Original ovoga pisma je kod njegovog sina Huseina koji danas sa svojom porodicom živi i radi u Njemaèkoj.

U to vrijeme poèinje otimaèina imovine najbogatijih ljudi. Pripadnici OZNE prate viðenije ljude i bilježe sve one koji sa njima imaju bilo kakvu vrstu kontakta. Nedugo zatim dolazi do masovnih hapšenja, hapšeni se odvode u zatvor koji se nalazi pored zgrade tadašnjeg suda, a svjedoci istièu da su muèenja do te mjere bila surova da su se stanovnici tog naselja iseljavali u druge dijelove grada, jer nisu mogli da slušaju jauke onih koji su bili iza zidina novopazarskog zatvora. Pomoæ u životnim namirnicama, od strane Ujedinjenih nacija (UNRA) dijeljena je uglavnom porodicama èiji su prvaci bili komunisti, dok bi se \"izabrane porodice\" ostavljale gladne.
Ljude su uglavnom strijeljali noæu, a rijedak izuzetak je bio tadašnji predsjednik opštine Novi Pazar, Aæif efendija Hadžiahmetoviæ koji je na Hadžetu 21. januara 1945. godine zajedno sa svojim prijateljima strijeljan usred bijela dana.
Nakon dogaðaja na Hadžetu dolazi do još jednog talasa iseljavanja Bošnjaka u Tursku, a sljedeæi, još masovniji talas iseljavanja, ponoviæe se kasnije i u vrijeme Aleksandra Rankoviæa.

Masovne egzekucije koje je bivši komunistièki režim sprovodio prema sandžaèkim Bošnjacima bile su jedan od razloga iseljavanja. Najviše prognanika polazilo je put Turske. Na slikama: muhadžiri iz Sandžaka po dolasku u Tursku.