Hrecegovački sandžakat: Iz deftera Muharema OBRADOVIĆA
POEMA O AMERICI
Autor: Muharem Obradović
Objavljeno: 12. Jun 2007. 00:06:00
 Šta ću ja u zemlji Walta Whitmana, kad su sve pjesme ovdje davno ispjevane, kad su se srca u beton pretvorila, kad su se zvijezde jezivo ohladile i svi se putevi jasno razotkrili, a kod kuće mi ostali zvuci praiskonski ostale mi riječi još neizgovorene ostale mi slike jutrom naslućene, ostala mi vrata širom rastvorena i slatki snovi u šipražju zagubljeni. Šta ću ja u zemlji Abrahama Lincolna, kad mi sloboda noge sapliće, kad mi se blagostanje o glavu razbija, kad mi je sreća u kofer zaključana i ime rođeno zaboravom ranjeno, a tamo mi ostale kosti rasute, ostala mi sjećanja gola i nepokopana, duhan nepodabran i janjci nezadojeni, trešnje neobrane i konji nenapojeni, ostale mi suze na vrelom kamenu. Šta ću ja u zemlji Theodora Dreisera kada se ovdje i tragedije kupuju, kada se ovdje i snovi prodaju, prošlost ne postoji osim na skalama i tankim žicama električnih brojila, a u mome kraju, u kući razgrađenoj, tragično se rađa i bolno umire, život je tragična tkačnica ludosti, radost je luksuz nedostojan čovjeka, a vrijeme se mjeri kantarom udesa. Šta ću ja u zemlji Slomljenog Koljena, tužnoga poglavice gordih Šošona, kad su mu davno polomili koljena, kad su mu davno zemlju oteli i pleme mu silno bez milosti zatrli, a kroz moje snove još Indijanci promiču, u bistrim vodama ribe se praćkaju, prerijom širokom bizoni lutaju, orlovi bijeli nebo natkriljuju u gluhim dolinama vajominškim. Šta ću ja u zemlji Michaela Jordana, kada se ovdje igrom trguje, a od života pravi igra nesmiljena u kojoj pobjeđuju samo okrutni i oni koji nikad ne zastaju, a u mojoj zemlji, po cvijetnim poljima janjci sviloruni povazdan jurcaju, kurjački urlici tišinu paraju, leleci dječiji u suton zamiru, dok sile nečastive kolo igraju. Šta ću ja u zemlji Dustina Hofmana, kad u njoj olovne kiše padaju, kad hladni vjetrovi latice kidaju, beskrajni prostori sve više rastu, dok male stvari nepovratno umiru, a u zavičaju mi ostalo nebo raskrito, iz njega kuljaju mukli uzdasi i obilni otkosi tople jugovine, pa sve se plašim i brižan strijepim da mi vjetrina kuću ne odnese. A ako se već korijenima ne vraćam, svome spokojstvu, svojoj kolijevci, zašto se onda na put ne odvažim i ne potražim kopno, novo i neznano, zašto u dušu svoju ne zaronim, u skrivene, bezdane i neistražene dubine, jer tamo zacijelo još vrijedi tragati, tamo je obećani deveti kontinent, dalek, postojan i još neotkriven. Muharem OBRADOVIĆ |