\"Behar\" iz Detroita: Èuvari bošnjaèkog naslijeða i humanosti ODGOVOR IZ SRCA
Objavljeno: 19. Mar 2007. 00:03:00
Piše: Aza ÈAMO
Na takav stav je èini mi se ipak bila presudna jedna druga èinjenica; sjeæanje na trenutak kad smo na proslavi Bajrama u jesen 2005. u Detroitu poèeli akciju skupljanja novca za podršku Tužbi protiv genocida, za plaæanje advokatskog tima, savjetnika i prikupljanje dokumentacije. Sjeæam se lica mnogih prisutnih, nezainteresiranih i nekako tuðih kao da ih se to što smo zapoèeli te veèeri nije ticalo. Taj pesimizam i sumnja da “eto opet neko skuplja novac za nešto, a mi znamo njih i znamo gdje æe taj novac otiæi” zadugo mi nisu dali mira. Ignoranciju onih koji su godinama mirno dopustali zvjersko divljanje i patnje po Bosni, te su veèeri pokazali sami Bošnjaci, gluhi i ravnodušni prema èinjenici da se nepravda može ublažiti i prstom pokazati krivac za izazivanje tragedije vlastitog nam naroda. Da smo imali više svijesti u razumijevanju naše tragedije, da smo bili jedinstveni tada…. ko zna? Vrijeme je èinilo svoje i ja sam u svom sjeæanju potiskivala tu nelagodu sve do ovih posljednjih dana februara kada je donesena konaèna sudska presuda i kada su me ta ista nezainteresovana lica ponovo podsjetila da je možda moglo biti drugaèije. Stoga se nisam pridružila mome mužu u njegovim lamentiranjima o nepravdi, krivdi i pravdi, i nisam èitala šta kažu o svemu tome u New Yorku, Sarajevu, Beogradu ili Zagrebu. Znala sam samo kako bolno odjekuju rijeèi presude u dušama Sarajlija, srcima Banjaluèana rasutih po svijetu, srebrenièkih i podrinjskih majki, i naravno svih koji u srcu i duši èuvaju uspomene na svoje gradove i svoje najmilije. Znala sam da æe iz tih bolnih ožiljaka ponovo proraditi prkos, vjera u dobro i nada u neku univerzalnu ali sigurnu pravdu - Božju ili ljudsku. Sjeæanja na ona lica kojih se nije ticalo tada šta se dogaða sa tužbom i koji su nakon bajramskog programa mirno nastavili “uživati’ uz muziku nekog Kitiæa, Cece, Dragane potpuno æe prekriti zaborav u trenutku kad “Behar” na inicijativu Sadete Jakupoviæ pokrene akciju pomoæi porodici Sifeta Kuloviæa iz sela Buk, Meðeða Donja, opæina Graèanica. Otac i sedmero djece Kuloviæ žive u jednoj prostoriji, vlažnoj i neudobnoj, spavaju na podu pokriveni dekama i jedu pitu ili èorbu od krompira. Kuæica se veæ poèinje rušiti rupe u zidovima i na krovu se popunjavaju odjeæom i starim cipelama. Sifet Kuloviæ prehranjuje porodicu nadnièarenjem, cijepanjem drva i sliènim fizièkim poslovima ako ih ima. Majka je umrla prije godinu dana ostavljajuæi tromjeseènog djeèaka, a teret brige o porodici preuzela je petnaestogodišnja djevojèica Zurijeta èije je mjesto u klupama osnovne škole, i koja nema želja. Ta je djevojèica televizijskoj novinarki Driti Haziraj iz emisije “Naša realnost” rekla da nema želja, jer kad nema majke ništa joj ne “naumpada”.
Neko æe se možda upitati kako djeca, mahom roðena ili odrasla u Njemaèkoj ili Americi, mogu razumjeti šta znaèi da neko nema hrane, da spava na podu, nema kupatilo u kuæi, zimi obuæi bermude i kako uopæe neko može da nema želja. Njihov problem je kako nabaviti novu igricu, ‘ipod’ ili novi ‘cell phone’, eventualno kako što prije doæi do vozaèke i kakvo auto voziti u šesnaestoj. Nasmijali su se kada im je pokazana Zurijetina vršnjakinja. Kako može neko tako mali brinuti o bebi, braæi i sestrama, kuhanju, pranju? To su mnogi vidjeli i èuli putem televizije “Bostel” i humanitarne ekipe “Naša realnost” koja priznaje da do danas nije vidjela porodicu u Bosni u težoj situaciji. Sudeæi prema izvještajima, ljudi dobrog srca širom svijeta, prije svih Bošnjaci iz Chicago su veæ pomogli, èak se spominje i moguænost da se ovoj porodici poène graditi kuæa. Ono što je mene posebno dirnulo je koliko brzo i s kakvim žarom su naša djeca odluèila da pomognu. Za jednu sedmicu u našem društvu smo skupili 1,850 dolara koji su veæ na putu prema porodici Kuloviæ. Meðu tom djecom sigurno ima i onih kojima roditelji ne zaraðuju baš mnogo i koji se i sami bore da prežive u stranom svijetu. Ima djece koja štede za nove patike, video igricu, neku svoju želju; ima i onih koji su svoj ušteðeni bajramluk uputili u daleku Graèanicu. Svi su svoje priloge dali od srca. Njihove ruke nisu pružale samo novac, one su slale ljubav i plemenitost svojstvenu dobrom Bošnjaninu, one su slale merhamet i blagost bosanke duše. Te su ruke izbrisala sjeæanje na one nezainteresirane face od prije nekoliko godina koje su ravnodušno slijegale ramenima i kojih se nije ticalo šta æe biti s Tužbom protiv genocida. Oni tada nisu okrenuli leða samo svojoj zemlji, oni su okrenuli leða i Èovjeku u sebi. S djecom, mladiæima i djevojkama iz “Behara”, te njihovim roditeljima i prijateljima ima nade da smo izbjegli to obezljuðenje. “Behar” je jedinstveno znao odgovoriti pozivu za pomoæ, u ovom sluèaju pozivu jedne nesretne porodice, sutra pozivu svoje domovine. I to je naša misija: raditi i dalje s djecom i uèiti ih dobru, uèiti ih o našoj Bosni, o našem zavièaju, o našoj vjeri koja nas duži da pomognemo onome u nevolji. Treba našu bosansku djecu uèiti da vole druge ljude i da se vole i poštuju meðusobno. Naša misija je da uèimo djecu da govore našim maternjim jezikom, da èuvaju kulturu, tradiciju našeg naroda i pokazuju svijetu ljepote i vrijednosti naše baštine. To je slika koju svijet mora razumjeti jednom, ne da pomogne Bosni i presudi pravedno nego da postane bolji, iskreniji, èovjeèniji. Tada se nikom nikada više ne bi dogodila Srebrenica, Stolac, Foèa, Prijedor, Sarajevo; nikada više neki drugi Vrbas ne bi plakao za svojim sinovima i kæerima, i neka druga Drina bolno uzdisala noseæi tijela nevino i prerano ugaslih. S tim sjeæanjima živimo, ali nas vodi želja i nada da “Behar” nije usamljen u svojoj misiji. Ako budemo jedinstveniji i složniji, neæe samo radost pokucati na vrata Kuloviæa; i vrata u našim srcima biæe širom otvorena za tu radost. |