Bismillahir-Rahmanir-Rahim.
SUMNJA – NESVJESNA PROPAST
Objavljeno: 27. Oct 2006. 00:10:00

Piše: Milada MEDINIÆ
“Stanje razuma koji je nesiguran realnosti èinjenice, istine izraza, prihvatljivog postupka u specifiènim situacijama” (Le Nouveau Petit Robert). Tako definišu sumnju emancipovani rijeènici zapadnih zemalja. Istina! No gdje se krije srž sumnje i da li je definicija te iste uopšte oèigledna i postojeæa? Autentièna svakoj osobi, sumnja je zasigurno konsekvenca životnih aspekata kroz koje osoba prolazi, svjesno ili nesvjesno kao inicijator istih, ili suoèavajuæi se sa veæ postavljenim od strane poznatog ili nepoznatog inicijatora. No konsekvenca nije povod, što znaèi da nema mjesta za pred-aktno razmišljanje, obrazloženje i odluènost. Ona je, prema tome, svršen èin, a ako je to, èemu onda njeno postojanje s tim da svršen èin se nalazi pred dvokrilnim vratima, to jest na stepenu zahvalnosti ako je u pitanju oèekivani rezultat ili na stepenu novoplaniranih akata za realizovanje oèekivanog.
Oèigledno je da sumnja ne vuèe za sobom pozitivan trag, veæ naprotiv nesvjesno utapanje u propast putevima nesigurnosti, neodreðenosti i neaktivnosti. Kretajuæi se sliènim stazama, ne dovodimo sebe do najvažnije faze postojanja èovjeka, to jest forsiranja, putem iztraživanja, duhovnih i intelektualnih razumnih kapaciteta. Naprotiv, ti kapaciteti ostaju neizraženi pod pritiskom bojaznosti i neodreðenosti. A dokle nas vode ove dvije komponente? Do sumnje u same sebe, osobe bez karaktera, svojstvenog razmišljanja, te potvrde i stava iza istog.
Sumnja je zasigurno i nažalost, jedna od važnih mahana bošnjaèkog naroda. To su rekli i mnogi prije nas, ne izostavljajuæi i sami sebe, kao Meša Selimoviæ: “ Primaju nerad sa Istoka, ugodan život sa Zapada..., ne lièe na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom, dugo se ne osvræu ni na šta, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda odjednom sve poène da ih se tièe, sve isprevræu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaèi..., a lahko im dosadi jedan èovjek, makar im èinio i dobro..., zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmeðu toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve što govorim, kao da o sebi govorim.”
Vidljivo je da tolika mijenjanja karaktera ne mogu proisteæi ako je u pitanju nebojaznost, odluènost, sigurnost i aktivnost. Još je oèiglednije da se vremena nisu nimalo promijenila iako duga biše. Zbog sumnje koja nas se je doticala kao pojedinca, cijela nacija je postala karakterizovana istom. A rezultati, onda kao i danas, ostali identièni, izmeðu ostalog podležnost naroda iskorištavajuæim vlastima. I normalno treba naæi krivca svemu ovome i refleks je tražiti ga u nekome drugom. No, što ga više budemo tražili u nekome, sve više æemo se vraæati pravom krivcu za sve, to jest sebi. Èovjek je sam sebi najveæa propast!