Mi svoje snove u snovima snujemo
BOSANSKO, DVOJNO DRŽAVLJANSTVO
Autor: Muharem Obradović
Objavljeno: 25. Feb 2008. 13:02:12
BOSANSKO, DVOJNO DRŽAVLJANSTVO


Htjeli smo da progledamo
zamagljenim očima od sjećanja.
Da svu kušnju ovoga svijeta
sve svoje strahove i nemire
istresemo tu
u plavim bespućima
cvjetnoga juga;
da nadvisimo svoju opijenost
svijetom
i ponovo se vratimo toplim snovima
mladosti.
Radost je
ionako
već davno usahla u našim krvnim
žilama
i sada je to samo čežnja
što po našem tijelu teče.
Pa zar smo mogli i pomisliti
da je ovaj svijet satkan od igre
sunca i vode
a mi smo samo nebitni ugrušak krvi
u napaćenom organizmu.
Život se iz obamrlosti otvarao
toga dana
tu pred našim ocima.
U odrazu vode tumarale su naše sjene
kao iščezle slike s platna historje.
Užarenim dahom
lica svoja smo gladili
nadajući se da ćemo izliječiti
promrzle poglede postojanja.
Kome da pričamo o sebi
kada drugi
ionako
stranu melodiju ne razumiju
a mi smo već davno zaboravili
da sabahsku kahvu srčemo
i kolutove dima
u modra jutra otpuhujemo.
Mi smo već davno
molekula u pokretu postali.
Naš smiraj je postao dalek
koliko i nada da ćemo spoznati sebe.
Postali smo svijet u svijetu.
Živa rana napaćenog organizma.
Mi svoje snove u snovima snujemo.
Otrgnuti nenakalemisani
odbačeni još nepodojeni.
Agresija na RBiH ne prestaje; metode otimanja, klanja i pljačkanja su završene i sada je na sceni ozakonjenje tih vandalskih činova, kao i samo otpisivanje istjeranog stanovništva.
Rješenje nacionalnog pitanja, kao i samo razgraničenje između Srbije i Hrvatske upravo je vodilo preko Bosne, a samim tim i Bošnjačkog naroda; upravo zbog ove činjenice rat na prostorima bivše “nam države” je samo i vođen na postoru koji nastanjuje i biološki održava Bošnjački insan.
Bošnjačko biološko tkivo, koje je dostiglo “kritične” razmjere da postane apsolutna većina u RBiH, je samim tim aktom služilo kao prevashodan cilj čitave kampnje, gungule, kao i svakolikih ispoljavanja životinjskih poriva nad Bošnjačkim čovjekom u cilju njegovog zatiranja.
Paralelno sa činjenjem zlodjela nad populacionim subjektom Bosne- Bošnjačkim insanom vrše se i zločini u cilju zatiranja naše duhovne baštine, političke moći, kao i sama ekonomska, obrazovna i svaka druga zvjerstva i nečovještva.
Planirano je da se sve uništi što pri samom pomenu podsjeća na Bošnjačko bitisanje na ovim prostorima, a ono što se ne odradi nožem i kamom, da se istjera “za vjeke vjekova”.
E, upravo ovo posljednje i jeste tema ove priče.
Stradanje Bošnjaka se nastavlja, modernijim i suptilnijim metodama-oduzimanjem prava žrtvi da ispolji sebe i oplače kosti svojih nalmilijih tj……oduzimanjem državljanstva u cilju istog. Sve u nemogućnosti da ih unište uz prećutno odobravanje međunarodne zajednice, da opet “ne daj bože” postanu ključni factor od 51% od ukupnog broja stanovništva ( ovo je bošnjacima po međunarodnom pravu zabranjeno).
Jer ovih 51% u jednom vremenskom periodu ili čak u bližoj budućnosti može narasti na postotak od 70% ili čak i više, a samim tim stvara se predispozicija za jedan daleko brži, jači i poletniji ekonomski razvoj Bosne, poboljšanje obrazovne strukture naroda; jednom riječju Bošnjački narod se može uzdići i postati dovoljno jak faktor u regionu, a to se mora što prije i energičnije predosjetiti, a samim tim i zaustaviti.
Stoga, ovdje ne bih postavljao pitanje: hoće li se na ovim prostrima voditi rat?...
nego: kada će taj rat početi?
Srpskim političarima RBiH ne treba jaka i stabilna država, jer oni svakim danom tajno i javno nastoje da je destabiliziraju i unazade; srpskim političarima ne treba narod radan, željan života i sretnije budućnosti nego, naprotiv, trebaju im sićušni, jadni i siromašni, koje u svakom momentu mogu pokrenuti i okrenuti u zaštitu svojih ličnih vlastodržačkih ciljeva.
Upravo zbog toga oni “rs” i dovode u kontekst ili paralelu sa RBiH, umjesto da je spuste na level “Federacije”.
Ali ovo je posebno pitanje koje ćemo naknadno obrađivat.
Da se mi vratimo našoj postdejtonskoj traumi.
Bošnjaci jesu 1992 godine napravili čudo otpora i opstali, zahvaljujući isključivo samo sebi, svojoj upornosti, solidarnošću i pameti.
Bošnjaci jesu, također, svoj identitet ostvarili 1831 godine. Opet zahvaljujući sebi.
Sada se postavlja pitanje: šta je problem, čemu vodi ovaj uvod, šta je sporno?
Sporan je bošnjački program, kao i sami odnos prema svojim građanima; ovdje prvenstveno mislim na bošnjačku ili bosansku dijasporu.
Ovdje posebno treba skrenuti pažnju da Bosna može da izgubi svoju dijasporu, sponu povezivanja sa svim svjetskim i drugim relevantnim međunarodnim faktorima.
Dijasporu koja je tek sada stala na svoje noge, koja može da iskaže i ispolji sebe, dijasporu koja broji nešto više od pola miliona ljudi; Bože dragi koji bi to potencijal bio i za samu Kinu, a kamoli za ovo malo sreće i suza što se Bosna zove.
Dijasporu koja obrazuje sebe po visokim i svijetski priznatim školama i koleđima, koja ima, i u skoroj budućnosti će imati jak ekonomski i politički potencijal u svojim rukama; dijasporu koja će svoje posljednje godine života provesti u Bosni, trošeći svoj imetak i investirajući svoj kapital.
Znači nama samo treba nacionalni program, i mirna Bosna i bosanski narod.
U tom programu se mora istaći šta Bošnjaci žele, čemu strijeme, i da svaki čovjek koji je rođen u Bosni i nosi bosanske korjene može i mora da postane integrirajući faktor naše državnosti, sa svim pravima bosanskog građanina.
Osnovni problem leži u nama, našim političarima i drugim odgovornim pojedincima, koji bi trebali ne, za hatur Dodika i drugih “prokosovskih trčkarala” da kažu: Bošnjački narod je silom istjeran, uz svo omalovažavanje i životinjsko iživljavanje, i mi kao predstavnici Bošnjačkog naroda ne možemo mu silom oduzeti pravo da izgubi svoju državu; i ne postoji ta sila koja Bosnu može otrgnuti od Bošnjaka, i svi oni koji zagovaraju taj stav, u stvari prizivaju krv i duhove novog rata.
Sada je upravo na djelu 1985 godina kada je SANU ocijenio da veliki broj Bošnjaka i njihove djece završava fakultete, i da nema mjesta za svršenike večernjih škola i kurseva, kao i same činjenice što Bošnjaci tj.” Muslimani” opasno prijete da se približe famoznoj brojci 51%.
Znači pojavio se strah za pozicije koje su stekli “i po babu i po stričevima”, i gdje su trebali i trebaju da ustuknu pod naletom mladih i perspektivnih bošnjačkih kadrovnika.
Ono što Bošnjaci u ovom trenutku treba da kažu jeste šta je njihova perspektiva, šta im treba sada i u vremenu koje je pred njima, i kako sebe vide u Bosni koja pluta u krvi njihovih najmilijih, vođena rukom đelata.
Sve u svemu, došlo je vrijeme kada se napokon trebaju definisati ciljevi i zadaci, kao i sami realizatori ili izvršitelji ovih ideja. Program ostanka i opstanka Bosne bi trebala biti naša primarna zadaća i sveti cilj. Naš nacionalni program. Mi ga, nažalost još uvijek nemamo, i zato postoje famozni amandmani 17, koji su upravo upereni protiv najveće žrtve minulog rata, Bošnjačkog čovjeka.
Vrijeme neumitno teče, a mi stojimo na rubu pameti, ni dovoljno smjeli da lupnemo šakom o sto i krenemo dalje, ni dovoljno slabi da nas vjetar otpuhne sa ovih prostora.
Uvijek osluškujemo, strijepimo, čeznemo; uvijek đelatu praštamo da ga odobrovoljimo, i uvijek svoju djecu kao kurbane rađamo.
A đelat samo silu poznaje, po sili te poštuje i silnog te respektuje, sve ostalo je bacanje obraza pod đon, novo iseljavanje i novo etničko čišćenje bošnjačkog naroda.
Samo dalje nema, mi, Bošnjaci smo došli do kraja, došli do dna svog biološkog i životnog prostora.
Mi samo naprijed možemo ili nas neće biti; ne dozvolimo da naš krvnik odlučuje o našem državljanstvu.

Kaže Uzvišeni Allah, dž. š.: "Allah vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere, i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi nepravdu čine" (El-Mumtehane, 9.). Također, kaže Allah, dž. š.: I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali (El-Bekare, 191.).