Prostorno urbani razvoj Banja Luke u XVI i XVII vijeku
Banja Luka je u svojoj historiji doživjela najveći urbani razvitak u XVI i XVII vijeku, u vrijeme napredovanja i uspona osmanskog carstva, u početku kao glavni grad Bosanskog sandžaka (od 1553. god.), a kasnije kao centar Bosanskog pašaluka (1580.) godine. Ona se od malog srednjevjekovnog trgovišta razvila u najveći grad Bosanske krajine i postala drugi grad po značaju i veličini u Bosanskom ejaletu. Koristeći sve prednosti koje joj je omogućavao vojni i politički status, ali i geografski položaj, postala je društveni, vojni, politički, kulturni i trgovački centar tog dijela Bosne. Vrijeme kada Banja Luka ulazi u sastav Osmanskog carstva, u prvoj polovini XVI vijeka, je vrijeme intenzivnog nastajanja i razvoja gradova u Bosni.
Prva džamija u Banjoj Luci izgrađena je 1527. god. u podgrađu tvrđave, posvećena sultanu Sulejmanu Kanuniju i nazvana Careva, koja će postati sjedistem buduće čaršije. Poslije opredjeljenja Sofi Mehmed - paše, namjesnika Bosanskog sandžaka, da 1553. godine ovdje premjesti sjedište vojne i upravne vlasti, a posebno izgradnjom vakufskih objekata, Banja Luka je dobila status šehera. Džamija ovog legatora izgrađena je 1554. godine.
Ferhad - paša Sokolović došavši sa položaja kliskog sandžak-bega, 1574. godine u Banja Luku, na mjesto Sofi Mehmed - paše nije nastavio gradnju u već tada gusto naseljenoj i urbaniziranoj Staroj Banja Luci, Gornjem Šeheru, nego se opredijelio za ravničarski prostor sjeverno od starog sjedišta. U razdoblju od 1574. do 1587. godine izgradio je u Banjoj Luci 215 objekata. On pažljivo bira lokaciju za izgradnju svakog pojedinačnog objekta, a džamiju postavlja u žižu graditeljskih aktivnosti.
Oko monumentalnih objekata koji je izgradio Ferhad - paša naglo se formirala banjalučka čaršija. Njegova dva savremenika i potpisnici njegove vakufname, Hasan defterdar i Gazanfer - beg, vojvoda i zaim grade svoje džamije. Već tokom XVI i XVII vijeka nastavlja se dalja gradnja, proširuje se urbano sjedište Banja Luke i ona dobija sliku velikog šehera. Brojni drugi vakifi grade svoje džamije uz koje nastaju mahale, kako na desnoj, tako i na lijevoj obali Vrbasa. Tako se razvila na desnoj obali još jedna čaršija, Mala ili Suki Sagir, koja je činila cjelinu vezanu mostom sa Velikom čaršijom.

Uništavanje objekata islamske arhitekture u Banjoj Luci
Sveukupnim stradanjima u Bosni i Hercegovini u ratu 1992/95.- god. pridružuju se i goleme štete na kulturnoj baštini. Već prvih mjeseci rata broj uništenih objekata kulturno-historijskog nasljeđa bio je zaprepašćujući.
Granatiranjem i spaljivanjem brojnih džamija, crkava i samostana, sahat-kula, biblioteka, javnih i stambenih objekata, od čega je bio veliki broj sa spomeničkim vrijednostima, agresor je uništavao žiže vjerskog i nacionalnog života naroda, čija su duhovna značenja bila duboko utkana u ljude, za koga su imala nemjerljive vrijednosti.
U Banjalučkom muftijstvu porušeno je 205 džamija. Ataci na banjalučke džamije počeli su još od 1918. godine kada je do II svjetskog rata porušeno 9 džamija, od 1945. do 1959. godine 14 džamija, a od 9 aprila do 9. septembra 1993. godine planski i sistematski je porušeno ostalih 15 džamija.
Iste godine, 15.12. minirano je turbe Ferhad-paše, te njegovih bajraktara, a zatim Halil-pašino turbe. Begerom su porušeni šadrvan, portal, česma i ograda, a potom Safi-kudunino turbe, kao i svi nišani u haremu Ferhadije džamije. Među njima porušen je i mezer Ali - paše Rizvanbegovića, hercegovačkog vezira. Odmah je počelo uz veliko policijsko osiguranje odvoženje ostataka.
Toga dana je minirana i banjalučka Sahat-kula. Vrijedni kompleksi islamske arhitekture zločinački su uništeni i iščupani iz urbanih tkiva Banja Luke. Takođe su uništavani ostaci ostalih džamija uz pomoć mehanizacije, pri čemu su iskopavani njihovi temelji, sa ciljem potpunog zatiranja postojanja ovih objekata na tom mjestu.
Ovakav postupak agresora ukazuje da je namjerno i sistematski uništavao prostor i materijalnu kulturu bošnjackog naroda, s ciljem da uništi njegov identitet i njegov duh, nastojeći da "očisti" prostor, i pripoji ga uz svoj korpus.

Ferhadija džamija
Ferhadija džamija je vakuf Ferhad-paše Sokolovića, prvog beglerbega Bosanskog pašaluka. Bila je središnji objekat banjalučke čaršije i jedne od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja islamske arhitekture XVI vijeka na našem tlu. Izgrađena je 1579. godine, kako je svjedočio kameni tarih iznad portala. Već na prvi pogled ona je harmonijom svojih oblika i odnosom masa, te svojevrsnom piramidalnom kompozicijom, čiji je centar označavala kupola, a vertikalnost naglašavala munara, privlačila i oduševljavala svoje posjetioce, počevši od vječnog putnika Evlije Čelebije, za koga je ona bila poput "carske", od austrijskih, francuskih i ruskih konzula, te brojnih drugih putnika namjernika.
Osobitost prostornog rješenja uvijek je svrstavala Ferhadiju džamiju u zanimljive i rijetke objekte našeg graditeljstva. Ta osbitost ogledala se u raščlanjenoj osnovi, gdje je centralni prostor za namaz bio pokriven kupolom, dok su proširenja sa strane bila pokrivena svodovima, a mihrab polukupolom. Zbog sličnosti njenog prostornog rješenja i Muradije džamije u Manisi, koja je nastala 1585. godine i koju je gradio Kodža Mimar Sinan, može se pretpostaviti da je projekat Ferhadije džamije nastao u istanbulskom ateljeu najvećeg arhitekte Osmanskog carstva. Džamija je sa turbetima, Ferhad-pase, Safi-kadune i njegovih bajraktara, kao i haremom, šadrvanom, ogradom, portalom i česmom činila kompleks.

Obnovom do povratka
Danas, stojeći na granici emocija i razuma, svjesni vrijednosti koje su porušene, mi moramo započeti obnovu Ferhadije džamije i ostalih objekata islamske arhitekture u Banjoj Luci. Taj put je dug i težak i od nas traži veliku volju, puno znanja i upornosti, ali najviše ljubavi prema jedinoj domovini Bosni i Hercegovini, prema zavičaju, prema Banjoj Luci.
Oslanjajući se na iskustva konzervativno-restauratorske prakse, kao i postulate aktivne zaštite, koji govore o restauraciji i mogućoj rekonstrukciji ovih objekata u slučajevima kada su naglo porušeni u ratu, uz uslov da postoji sva potrebna dokumentacija, ova obnova je ostvariva. Ona je važan segment u čuvanju identiteta naroda i osiguranju njegovog opstanka.
Motiv za obnovu porušenih objekata Ferhadije i ostalih džamija nastao je iz potrebe dobijanja prostora za namaz, kao i obnove vrijednih spomenika kulturno - historijskog nasljeđa, ali i zbog nužnosti ponovnog uspostavljanja prostornih odnosa unutar urbanih struktura koji su u njima vladali, oblikujući se međusobno vjekovima. Prostorni kontinuitet je "spona prošlosti i budućnosti" i njega treba čuvati. On u sebi nosi sve poruke prošlosti koje treba da ukažu i na puteve nove gradnje, što bi bila potvrda neraskidivih vjekovnih veza naroda i toga prostora. Zato iznad svega stoji zadatak, obnoviti kontinuitet prostornih odnosa, vratiti džamije i ostale objekte u sva naselja, gdje su nasilno porušeni.
Obnovom ovih znamenja naše kulture, vratit ćemo prepoznatljivo lice Banjoj Luci, što je zapravo i prvi preduslov povratka. Samo tako će se osujetiti namjera onih, koji su poveli ovaj rat, onih koji su uništavanjem kulturnog nasljeđa htjeli uništiti sastavni dio nacionalnog identiteta našeg naroda i njegov duh koji je živio i trajao na tom prostoru još od naših pradjedova.
Pravda se može ostvariti samo istinom, a naša istina bit će naš povratak u Banja Luku, gdje smo bili svoji na svom.

Dr. Sabira Husedžinović,
savjetnik Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta

VKBI