Druga ramazanska hutba sa mimbera Gazi Husrev begove džamije
VRIJEME JE DA SE DUŠA OSLOBODI NASILJA
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 14. Sep 2008. 08:09:26
ENGLISH

Dr. Mustafa ef. Cerić, reisu-l-ulema: U iskrenom i predanom postu duša se oslobađa stega tijela i tako postaje sposobna da se sjeti svog korijena, da osjeti blizinu susreta sa svojim Suditeljem, da pogleda u samu sebe i vidi u kakvom je stanju.
Samo kroz uvid u stanje vlastite duše, možemo postati bolji ljudi; samo kroz priznanje vlastitog grijeha, možemo se nadati Allahovom oprostu; samo kroz brigu o moralu, možemo reći da pripadamo islamu.
Duša već predugo pati od nasilja tjelesnih strasti i pohlepa. Vrijeme je da se duša oslobodi tog nasilja. Čovjek treba da shvati da će odgovarati pred Bogom za svoja djela na Zemlji.
Danas je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić u Begovoj džamiji u Sarajevu imamio džumu namaz i održao drugu ramazansku hutbu u vom ramazanu.

-Draga braćo i sestre,
Misao o početaku i kraju našeg života upučuje na Stvoritelja na početku i Suditelja na kraju.
Očito je da ljudi shvataju i prihvataju da ovaj svijet ima Stvoritelja:.. - A da ih upitaš: “Ko je stvorio nebesa i Zemlju i ko je Sunce i Mjesec podredio?” – sigurno bi rekli: “Allah”!... (Kur’an, 29:61).... – Ako ih upitaš: “Ko s neba kišu spušta i s njom mrtvu zemlju oživljava?” – sigurno će reći: “Allah” …
Međutim, neki ljudi neće da shvate i prihvate da ovaj život ima Suditelja: - Kažu: “Nema života osim na ovom svijetu i mi nećemo biti poživljeni!” (Kur’an, 6:29).... – I oni govore: „Postoji samo ovaj nama dostupan svijet u kojem živimo i umiremo, nas jedino vrijeme ubija...“ (Kur'an, 45:24).
Dakle, ima ljudi koji vjeruju u Stvoritelja, jer nemaju izbora već da priznaju da ovaj svijet nije nastao slučajno, ali ne vjeruju u Suditelja, jer hoće da izbjegnu odgovornost za svoja djela.

Stvoritelj i Suditelj

Oni pak zaboravljaju da nije moguće odvojiti vjeru u Stvoritelja od vjere u Suditelja zato što nije moguće odvojiti uzroke našeg početka i našega kraja. Mi ne određujemo ni naš počatak, niti naš kraj, ali naše poimanje početka i kraja određuje naš moral, naše ponašanje. Jer onaj koji vjeruje u Boga Stvoritelja i Boga Suditelja ima ljubav prema darovatelju života i ima stid prema onome koji sve vidi i koji sve zna.
Zato je u Kur'anu Časnom vjera u Stvoritelja neodvojiva od vjere u Suditelja: آ– Oni koji vjeruju u Boga Stvoritelja i u Boga Suditelja, i koji dobro rade nemaju razloga za strah (Kura'n, 5:69). – Ako budete vjerovali u Boga Stvoritelja i Boga Suditelja, pa to vam je bolje ... (Kur'an, 4:59).

Tijelo i duša

Jer u tome je smisao vjere – da kod čovjeka inicira i održava osječanje odgovornosti za sve što misli i govori, za sve što radi i proizvodi. U tome je i smisao ovog Alejhisselamovog hadisa: – Izvršite samoanalizu prije nego budete analizirani!
Alehisselam nas ovdje podsjeća na činjenicu da je čovjek stvorenje koje ima sposobnost za samoposmatranje u smislu da može posmatrati svoju vlastitu dušu.
Dakle, u čovjeku postoji ono nad-ja, koje je u tijesnoj vezi sa sjećanjem na iskonski identitet (kalu bela). Taj pečat (kalu bela) o Stvoritelju utisnut je u dušu čovjekovu i čovjek ga nosi bez obzira koliko je on sam toga svjestan. No, kroz vjeru čovjek postaje svjestan tog pečata, postaje svjestan samoga sebe.
Jer nije tijelo, već duša definira čovjeka. Nije duša zato da sluša tijelo, već je tijelo zato da sluša dušu. Zato je potrebno da se duša odmori od tijela, koje ima svoje strasti, koje kratko traju, koje su slatke, ali ponekad ostavljaju gorke posljedice na bît čovjeka.
Oni koji se pozivaju na prava svoga tijela da bi opravdali svoja neobična ponašanja, zaboravljaju da i duša ima svoja prava, a to je da ne bude rob nezajažljivom tijelu.

Sloboda duše

Duša ima pravo na slobodu i na moralnu savjest. Moralne vrijednosti duše oslobođene od ropstva gordom tijelu su usvojive kao zajedničko dobro svih ljudi. Osobne strasti ili slasti tijela koje prkose moralnim vrijednostima duše su lične, pa tako i privatne i zato nisu usvojive kao opće stanje duha. Stranice ljudske povijesti vrijedne naše pažnje nisu napisali zaljubljnici u strasti ljudskoga tijela, već oni koji su imali moralnu dušu i slobodni duh.
Iako se može reći da su svi ibadeti u islamu propisni da kod čovjeka snaže vjeru u Boga Stvoritelja i Boga Suditelja te da ga osposobe za samoposmatranje svoje duše, pa ipak za post u mubarek mjesecu Ramazanu treba reći da je to najuzvišeniji ibadet.
U iskrenom i predanom postu duša se oslobađa stega tijela i tako postaje sposobna da se sjeti svog korijena, da osjeti blizinu susreta sa svojim Suditeljem, da pogleda u samu sebe i vidi u kakvom je stanju.
Samo kroz uvid u stanje vlastite duše, možemo postati bolji ljudi; samo kroz priznanje vlastitog grijeha, možemo se nadati Allahovom oprostu; samo kroz brigu o moralu, možemo reći da pripadamo islamu.
Duša već predugo pati od nasilja tjelesnih strasti i pohlepa. Vrijeme je da se duša oslobodi tog nasilja. Čovjek treba da shvati da će odgovarati pred Bogom za svoja djela na Zemlji.

Osjećanja odgovornosti pred Bogom i ljudima

Iako mu se ponekad čini da može pobjeći od Suditelja, pozivajući se na svoju vjeru u Stvoritelja, čovjek će kad tad spoznati da nema izgovora onoga dana kad će sve biti viđeno i koliko trun njegovog dobra i koliko trun njegovog zla.
Toga bi trebali biti svjesni naročito oni koji preuzmaju obaveze da brinu o pravima čovjeka na život, vjeru, slobodu, imetak i čast.
Toga bi trebali biti svjesni oni koji imaju vlast i moć da od naše zemlje naprave mjesto sretnog življenja.
Nema prave vjere onaj koji nema istinskog osjećanja odgovornosti pred Bogom i ljudima. Ramazan je vrijeme da to kao muslimani shvatimo i da kroz samoposmatranje ustanovimo što nam je činiti kako bismo bili još svjesniji da je ovaj život dar Božiji, kojeg trebamo čuvati i uredno vratiti onome koji ga nam je dao.
Allahu Svemoćni, osnaži nas u našoj vjeri u Tebe Stvoritelja i Tebe Suditelja!
Allahu Sveznajući, pouči nas samoposmatranju kako bi znali kojim nam putem valja ići!
Allahu Milostivi, Mi se u Tvoj oprost i milost uzdamo! Amin!