Ekrem Tucaković: Muškarci nagi do pojasa ulaze u džamijske hareme i prijete našim džematlijkama, presreću vjernike na putu do džamije, prijete da će zapaliti džamiju i uzvikivaju parole 'Nož, žica, Srebrenica' i sl. Svi ovi napadi prijavljeni su policiji RS, ali do sada nijedan napadač, kao i u brojnim ranijim slučajevima, nije pronađen.

Bošnjaci u enitetu Republika Srpska i ove godine onemogućeni su da rahat i bezbrižno dočekaju i provedu mubarek dane mjeseca ramazana. Možda će neko, s pravom, upitati čemu čuđenje što su uskraćeni za ramazanski ambijent, kada su životi Bošnjaka, manje-više, svakodnevno pokretne mete, objekti iživljavanja, provociranja, maltretiranja, premlaćivanja. Kada su, od kraja rata pa do danas, Bošnjaci bili sigurni u dijelu BiH koji se naziva RS?

Uriniranje džamijskih vrata u Trebinju, pred teravih-namaz, 2007. g.
Iskrena vjera je najuzvišenija emocija, najtanahniji osjećaj koji prožima predanog vjernika, a ramazan je poseban mjesec, mjesec koji upotpunjuje osnove islma, potporni zid vjerovanja jednog muslimana.
Nažalost nakon svakojakih obespravljenosti Bošnjaka, kojih smo svi svjesni i čiju obespravljenost svakodnevno svjedočimo, nakon diskriminacije, životne neizvjesnosti i nesigurnosti, Bošnjaci u entitetu koji je Karadžić projektirao i utemeljio, ne mogu i ne smiju u intimnosti svoje duše i kuće, džamijskih zidova i dvorišta uživati blagodati svoje vjere, a kamoli svojim vjerskim osjećanjima dati javni karakter, javno ih manifestirati. Oduzima im se i ono posljednje pravo da uživaju u ramazanskim darovima i blagodatima koje musliman, na sebi svojstven način, osjeti, u ljepoti teravih namaza i zajedničkih druženja.

To može samo srpski fašisiodni bolesnik: Uriniranje džamijskih avlijskih vrata u Trebinju 2007.

Intenziviranje "ramazanskih" napada i provokacija na muslimane i džamije u RS podsjeća nas na stravične događaje iz ramazana i bajramskih dana 1992. godine u istočnoj Bosni. Sjećamo se teravije i krvavog pira u bijeljinskoj džamiji, krvavog Bajrama na području Zvornika i ostalih područja BiH.
Da li to ezan, Allahove riječi, džamije, Božije kuće, izazivaju izljeve posebne agresivnost kod pomračenih zlikovačkih umova, agresivnost koja je ne tako davno rezultirala genocidom. U narodu postoji izreka " koga su zmije ujedale i guštera se boji", zato su razumljiv strah i moguće paralele.

Terorizam
Posljednjim široko rasprostranjenim napadima i provokacijama tokom mjeseca ramazana, koji bi se mogli u mnogim elementima okvalificirati smišljenim terorističkim aktima, još jednom se želi pokazati količina mržnje koja se generira u RS prema svemu nesrpskom. Štaviše, želi se udariti na ono najsvetije i najčasnije sa čim se jedan čovjek, vjernik, identificira i što ga odeređuje, a to je vjera. Mržnja prema islamu je više nego očita.
Po koji put se, zaista, pitamo da li je više moguće povjerovati i zavaravati se da se ovdje radi o slučajnim izgrednicima, nekontroliranim pojedincima i grupicama, frustriranim osobama? Dakako, moglo bi se povjerovati da se ovi napadi suočavaju s odlučnom javnom osudom i prezirom, s efikasnim policijskim akcijama i sudskim procesima, da odgovorni ljudi, politički, vjerski, javni radnici, beskompromisno ustaju u odbranu osnovnih ljudskih prava Bošnjaka. Zato je, čini se, ovdje, prije riječ o orkestriranim napadima, prešutnom odobravanju i podsticanju realizacije nacionalističke ratne velikosrpske ideologije. Upravo je ta ideologija identificirala islam, muslimane i materijalne i duhovne tragove islama u Bosni i Hercergovini svojim neprijateljima najvišeg ranga prema kojima je valjalo imati odnos kakav se ima prema neprijatelju i sprovesti genocidni plan. Rezultati genocida su svima vidljivi i jasni, zabilježeni televizijskim kamerama, fotografskim aparatima, novinarskim izvještajima, brojnim drugim sredstvima, te emitirani i prikazivani u cijelom svijetu.

Nije samo noć pogodna za napade, nego i dan
Još uvijek su nam svježe slike prošlogodišnjeg uriniranja džamijskih vrata u Trebinju u mubarek mjesecu ramazanu, od jednog obijesnog srpskog mladića, a muftija banjalučki ovih dana bespomoćno upozorava da "nije prošao nijedan dan, a da na području našeg Muftijstva nije zabilježen incident."
Sefer-begova džamija u Banja Luci je "u po bijela dana" kamenovana i oskrnavljena, porušena je ograda na mjestu nekadašnje Arnaudije džamije, također su i džamije u Kotor-Varoši i Bosanskoj Dubici bile objekt "hrabrih napada" od strane "nepoznatih junaka". Zabrinjavajuće je, mada nakon svih vijesti koje stižu iz RS, ništa nije, niti može biti začuđujuće, da se napadi ne dešavaju više samo noću, nego se to dešava i po danu. I po danu i po noći, da ne bi gubili vrijeme, jer ko će noć dočekati pa da se provociraju Bošnjaci. Jasno je da se pojedinci i grupe koje sprovode teror i vrše terorističke akte nad Bošnjacima nikoga ne boje. Ostaje nam da nagađamo koje će sljedeće i, naravno, radikalnije mjere poduzeti.
Bošnjaci, fotografirajte svoje napadače
Muškarci nagi do pojasa ulaze u džamijske hareme i prijete našim džematlijkama, presreću vjernike na putu do džamije, prijete da će zapaliti džamiju i uzvikivaju parole ,,Nož, žica, Srebrenica" i sl.
Svi ovi napadi prijavljeni su policiji RS, ali do sada nijedan napadač, kao i u brojnim ranijim slučajevima, nije pronađen. Kada su prošlog ramazana Bošnjaci koji su bili svjedoci uriniranja džamijskog ulaza u Trebinju fotografirali ovog bahatog vinovnika i pokazali fotografiju nadležnim organima, zaključeno je, na kraju, da je Ljubiša Elezović neuračunljiva osoba. Dakle, vinovnici se trebaju fotografirati na mjestu događaja, kako bi ih policija RS mogla identificirati, a potom sudski organi će ih proglasiti neuračunljivim.

Nane Fata Orlović je meta napada srpske policije, Srpske pravoslavne crkve, srpskih političara, srpskih nacionalista, srpskih šovinista, srpskih... (Photo: daylife.com)

Pokazivanje policijske sile nad Fatom Orlović
Najnoviji primjer djelovanja Policije RS jeste jučerašnji događaj u Konjević Polju. Policija je nasrnula na 68.- godišnju Fatu Orlović, upotrijebila je silu i vrijeđala. U njenom dvorištvu. U slučaju Fate Orlović, nažalost, radi se o snažnoj sprezi Srpske pravoslavne crkve, koja je izigrala sve moguće dogovore i pogazila sva data obećanja u vezi bespravno izgrađene crkve na silom otetoj zemlji, i vladajućih struktura RS.
Zato neka se muftija banjalučki ne pita zašto Srpska pravoslavna crkva šuti u vezi napada na džamijske objekte i vjernike na području Muftijstva banjalučkog.
- Iz Srpske pravoslavne crkve nismo dobili nijedan telefonski poziv kako bi makar kurtoazno pokazali zanimanje za ove incidente, žali se muftija banjalučki. Možda bi iznenađujuće bilo da je crkva pokazala iskren i stvarni interes. Jer, ne samo da su srušene na stotine džamija uz njenu šutnju, nego su građene i brojne crkve na uzurpiranim bošnjačkim prostorima, privatnoj imovini pa čak i na temelju srušene džamije u Diviču kod Zvornika. I da apsurd bude potpun, umjesto da se plati Islamskoj zajednici šteta zbog rušenja džamije i gradnje crkve na njenim temeljima, u čisto bošnjačkom naselju, Islamska zajednica mora platiti troškove premještanja tog crkvenog zdanja.

Autor je Glavni urednik web prezentacije Rijaset.ba