Bošnjačka politika u Sandžaku II
UGLJANIN I LJAJIĆ - DVA IMENA JEDNE IZDAJE
Autor: Almir Mehonić
Objavljeno: 26. Sep 2008. 07:09:31

Almir MEHONIĆ

Pitanje koje je sasvim logično, a koje se danas u Sandžaku sve više čuje jeste „šta poslije 18 godina političkog djelovanja Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića ima narod u Sandžaku“? Sve obećane stvari, poput autonomija, moderne ekonomije, novih radnih mjesta, izgledaju tragikomične.
Poslije 18 godina njihovog političkog djelovanja kao proizvod smo dobili da u Sandžaku brat sa bratom ne govori.
Poslije 18 godina njihovog djelovanja oni zajedno sjede u Vladi Srbije a i dalje svađaju bošnjački narod, tako što jedni ulaze u savez sa Šešeljevcima na lokalu samo da ovi drugi ne bi bili u njoj.
Podjelili su svaki segment našeg sandžačkog društva.
Danas više nego ikad Bošnjaci Sandžaka se bore za svoj identitet koji je u raznim sferama počev od vjerskog, pa do nacionalnog narušen, a negdje kao što je slučaj u politici skoro i skroz uništen.

Bošnjačka elita u Sandžaku kao da nije dorasla iskušenjima ovog vremena pred kojima se bošnjački korpus nalazi. Vjerovatno je ovo samo poslijedica, onoga što se dešava u Bosni gdje leži pravi uzrok ovakvog stanja.

Bošnjačka politika personifikovana u dvojici ljudi Sulejmanu Ugljaninu i Rasimu Ljajiću svela se na ličnu borbu oko funkcija i lični sukob koji ima historiju od momenta kada je Ljajić napustio SDA. U tom ličnom obračunu kao talac i živi štit nalazi se bošnjački narod, koji je žrtva jedne neprincipijelne politike.

Taj petnestogodišnji sukob imao je nesagledive poslijedice po nacionalne interese Bošnjaka Sandžaka.

Ne samo da su ova dva političara Bošnjake Sandžaka predstavili kao barbare koji jedni na druge bacaju molotovljeve koktele i koji su nedostojni političkog pluralizma i demokratskog dijaloga, već su tim sukobima, koji je često imao za uzrok i proljevanje bošnjačke krvi, zamagljeni stvarni problemi ovog naroda. A stvarni su problmi katastrofalna ekonomska situacija u Sandžaku, infrastruktura koja je na nivou srednjeg vijeka, problemi proporcionalnog nacionalnog zapošljavanja u državnim institucijama, problem asimilacije bošnjačke omladine kroz sistem školstva itd.
Pitanje koje je sasvim logično, a koje se danas u Sandžaku sve više čuje jeste „šta poslije 18 godina političkog djelovanja Ugljanina i Ljajića ima narod u Sandžaku“? Sve obećane stvari, poput autonomija, moderne ekonomije, novih radnih mjesta, izgledaju tragikomične.

Poslije 18 godina njihovog političkog djelovanja kao proizvod smo dobili da u Sandžaku brat sa bratom ne govori.

Poslije 18 godina njihovog djelovanja oni zajedno sjede u Vladi Srbije a i dalje svađaju bošnjački narod, tako što jedni ulaze u savez sa Šešeljevcima na lokalu samo da ovi drugi ne bi bili u njoj.

Podjelili su svaki segment našeg sandžačkog društva.
Istina, Bošnjaci kroz historiju nisu mnogo imali iskustva sa institucijama, valjda se zbog toga danas ovako ponašamo.


JA i ON: 18 godina našeg uspješnog nazadovanja
Podjelili su svaki segment našeg sandžačkog društva.
Počevši od Otomanskog carstva, pa preko Austro-ugarskog, pa do Kraljevine SHS i Brozove Jugoslavije, Bošnjaci nisu imali autohtonu i autentičnu inteligenciju koja je zastupala stvarne njegove interese, a bila u državnim zvaničnim institucijama. Bošnjaci su se skoro uvijek nalazili između srpske i hrvatske nacionalne ideologije. Nije neistina da smo na tom polju bili skoro uvijek indiferentni i nedovoljno jasni i sami sebi, pa smo kao najsigurniju branu asimilaciji koristili našu vjeru. Zato Bošnjaci većinu svojih nacionalnih potreba izražavaju putem vjerskog iskazivanja, a vjersko udruživanje je na početku 20.vijeka bilo jedino i moguće.

Već na samom početku 20.stoljeća bošnjačka inteligencija se u političkoj ravni na čudan način znatno udaljava od zahtjeva vlastitog naroda. Još 1907.godine pokretanjem lista „Ogledalo“ Safet-beg Bašagić je nastojao ukazati na udaljavanje inteligencije od naroda. U jednom od svojih tekstova Bašagić kaže: “Inteligencija ne smije biti indiferentna, ona...mora stajati na braniku narodnih svetinja i prava, mora se zauzimati za svoj element ne žaleći ni moralnih ni materijalnih žrtava.“ A upravo je ona bila i indiferentna i nije stajala u zaštitu najsvetijih vrijednosti svoga naroda, a sve zarad svojih pozicija. Bašagićeve riječi iako pisane prije 100 godina zvuče sasvim aktuelno.

On utvrđuje podjelu inteligencije na svjetovnu i duhovnu, proglašavajući svjetovnu udaljenu od poslova naroda. Što znači da nas današnje stanje nikako ne treba začuditi i da korijene imamo u našoj što bližoj, što daljoj povijesti.
Još je i rahmetli Izetbegović u „Islamskoj deklaraciji“ pisao: „Što se tiče tzv. naprednjaka... oni svugdje u muslimanskom svijetu predstavljaju pravu nesreću, jer su prilično brojni i uticajni, naročito u vlasti, školstvu i javnom životu uopće... Ove samozvane reformatore u današnjim muslimanskim zemljama prepoznat ćete po tome što se obično ponose onim čega bi trebalo da se stide, a stide se onoga čega bi trebalo da se ponose....Zagovornici modernizma u islamskom svijetu nisu, dakle, bili ona vrsta mudrih ljudi, koji su znali u izmjenjenim prilikama i na nov način ostvariti stare ideale i vrijednosti. Oni su ustali protiv samih vrijednosti...“
Bošnjačka inteligencija danas mora doći do nacionalne spoznaje i osvješćenja, jer nažalost ona je u pojedinim situacijama i nesvjesnija od samog naroda. Također, inteligencija mora otvoriti vrata hrabrosti od koje je nebrojeno puta bježala.
Tada će Ljajić i Ugljanin biti jedna ružna stranica historije, na kojoj će biti ispisan spisak svih poniženja i prodaja nacionalnih interesa koje je ovaj narod doživio kad su ga vodila ova dva političara. I neće to biti najteže stranice historije Bošnjaka Sandžaka. Pretrpio je ovaj narod i gore stvari od Ugljanina i Ljajića.