Dr. Ferid MUHIĆ: Stajao sam dobrih petnaest minuta pred kapijom, da bih na kraju bio pozvan u ambasadu. Sekretarica me primi uz visoko profesionalnu ljubaznost; ponudi mi da sjednem, i nakon kraćeg vremena u sobu upade neki čovjek. Ne predstavi se; odbi moju ispruženu ruku, kao i vizit kartu spuštenu na sto ispred njega. Pokaza mi da sjednem i oštro me upita šta želim. Rekoh mu da imam zakazan termin i da trebam vizum. „Zašto?“ Promocija knjige. Koje knjige? Moje druženje sa dr. Feridom Muhićem. Sekretarica pokuša da mu objasni da se radi o profesoru koji često putuje u Sloveniju i koji... Čim čuh da ga je oslovila sa 'gospodine konzule' shvatih da je uistinu on – konzul! Inače, u potpunosti je ignorirao njenu intervenciju.

U tekstu »Perverzni vodič« Slavoj Žižek objašnjava neka skrivena značenja u jednom od najpoznatijih svjetskih filmova pomoću psihoanalitičke kritičke paradigme. Skrivena značenja u slučaju sa konzulom na slovenačkoj ambasadi u Skopju dne 15.10.2008. vjerovatno bi najbolje mogla biti objašnjena baš pomoću istog interpretativnog postupka.

Ipak, u vezi konkretnih problema, vezanim za vizni režim i tretman građana Republike Makedonije u uslovima njegovog deklariranog olakšanja, eksponiranom u ovom slučaju, nameće se potreba da se psihoanalitičko objašnjavanje zamijeni faktografski dokumentiranim pristupom i da se nakon toga postavi nekoliko pitanja koja proizilaze iz činjeničnog stanja.

Pođimo redom:
10. septembra sam bio pozvan od strane K.D. „Sandžak“ u Sloveniji na promociju knjige „Moje druženje sa dr Feridom Muhićem“ (autor Šemso Agović), zakazanu za 25.10.2008. godine u centru za kulturu „Cankarjev dom“ u Ljubljani. Obzirom na to da je isti izdavač prošle godine objavio moju knjigu „Štit od zlata“ na slovenačkom jeziku, u postupku za pridobivanje vizuma sam tada uspostavio odlične kontakte sa slovenačkom ambasadom u Skopju. I u ovom slučaju je izdavač na vrijeme poslao garantno pismo i ostale dokumente potrebne za izdavanje vizuma. Jedan moj nekadašnji student, sada magistar, Slovenac, dobronamjerno mi predloži da se raspita oko toga da li postoje eventualno neke promjene u postupku za pridobivanje vizuma.Oobavijestio me je da mi je konzul zakazao termin za podnošenje dokumenata: dan 15.10.2008., sat 11:48.

Sa kompletnim dokumentima, uključujući zvanični poziv na promociju u Ljubljani, zajedno sa istim kolegom pođosmo na ambasadu. Računajući da tako nalaže red, telefonski sam podsjetio konzula za moj dolazak. Odgovorio je iznenađujuće naređivački: „Profesor neka dođe tačno u 11:48, inače ima da izgubi termin. Za novo zakazivanje će čekati dvije nedjelje!“

Pređoh bez komentara preko ove nepotrebne demonstracije birokratske sile, i tačno u 11:43 – pet minuta prije roka stigoh pred ambasadu. Slučaj je htio da me na samoj kapiji – uprkos poslovnoj žurbi – ljubazno pozdravi Nj. E. gospodin Bergant, ambasador Republike Slovenije. Razmijenismo vizit-karte i čim je čuo da baš za koji momenat imam zakazan termin za dobivanje vizuma dade jednu moju vizit-kartu obezbjeđenju uz uputstvo da je predaju konzulu zato da me primi u zakazani termin.
Obezbjeđenje preko interfona izvijesti sekretaricu o primljenim uputstvima. Potom, čuo sam se sa njom, tako što su mi ponudili da lično preko interfona objasnim da sam stigao na vrijeme za termin koji je zakazan 15 dana unaprijed: za 11:48 časova, a to je upravo sada!

Stajao sam dobrih petnaest minuta pred kapijom, da bih na kraju bio pozvan u ambasadu. Sekretarica me primi uz visoko profesionalnu ljubaznost; ponudi mi da sjednem, i nakon kraćeg vremena u sobu upade neki čovjek. Ne predstavi se; odbi moju ispruženu ruku, kao i vizit kartu spuštenu na sto ispred njega. Pokaza mi da sjednem i oštro me upita šta želim. Rekoh mu da imam zakazan termin i da trebam vizum. „Zašto?“ Promocija knjige. Koje knjige? Moje druženje sa dr. Feridom Muhićem. Sekretarica pokuša da mu objasni da se radi o profesoru koji često putuje u Sloveniju i koji... Čim čuh da ga je oslovila sa 'gospodine konzule' shvatih da je uistinu on – konzul! Inače, u potpunosti je ignorirao njenu

Kliknite na sliku za uvećati Dr. Muhić potpisuje knjige Ovitak knjige

intervenciju. Skočio je kao oparen, osvrnuo se na mene i naredio: „Dole! Iza zgrade! Tamo čekajte!“ Tri naređenja su bila tako rafalno ispaljena prema meni, da moje primjedbe – jeste li me zvali gore da bi me vratili dole? Zar mi to nije mogla sekretarica reći preko interfona? – ovaj ili nije čuo, ili nije ni želio čuti, jednostavno se bez pozdrava izgubi, kao što i bez pozdrava dođe. Za dokumente nije ni pitao, niti ih je pogledao.

Pokupih svoju vizit-kartu sa stola – da se ne osjeća povrijeđenom od gospodina konzula i pođoh. Razumije se – ne pođoh ni „dole“, ni „iza zgrade“, niti „tamo da čekam“, već kući, i kao što je red, izdavača, autora knjige i promotore obavijestih o incidentu.

Cio slučaj, zajedno sa svom svojom pervertiranom iracionalnošću, postavlja nekoliko važnih dilema. Kao prvo, na individualnoj ravni: šta da uradi čovjek kada se u diplomatskom predstavništvu službeno lice odnosi toliko nevaspitano? Kad bi se sreli negdje na livadi ne bih imao dvojbi kako prostaka 'vaspitati', po skraćenom ili produženom kursu – neka bude njegov izbor. Ali, kada u prostorijama jedne prijateljske zemlje, diplomata koji se nije ni predstavio, bez bilo kakvih upozorenja preko vas liječi svoje frustracije – nemate te šanse.

Kao drugo, na opštoj ravni: o kakvim viznim olakšicama se govori – za kategorije kao što su studenti, novinari, pisci, radni ljudi, profesori... ako jedan profesor, uz to i književnik, pozvan na promociju knjige posvećene njegovim stavovima, sa validnim dokumentima, koji je na vrijeme došao na zakazani sastanak, ljubazno preporučen od samog ambasadora, ne tražeći apsolutno nikakva olakšanja, protekciju, ni intervencije, prilikom pridobivanje vizuma se nađe pred dilemom: elementarno dostojanstvo ili viza?

Kao treće, na planu naučne, kulturne i umjetničke saradnje i razmjene: da li postoji kakav internacionalno verificiran standard koji bi eventualno samo nobelovcima, ili naučnicima sa određenim rejtingom – recimo iznad 2.500 poena, rangiranim kao teniseri, garantirao vizume bez šikaniranja, ili je u pitanju nekakav standard dizajniran za lokalnu nacionalnu populaciju? Ili se radi o hiru jednog loše vaspitanog i frustriranog čovjeka, kojem možda treba pomoći, umjesto da ga osuđujemo!?

Izvor: Dnevnik, Skopje
Sa makedonskog preveo Š. A.